Jonathan Swift - Guliverova putovanja

Čovjek po imenu Guliver brodskom nesrećom dolazi u Liliput, zemlju patuljaka. Tamo ga zarobljavaju i odvode u njihov grad. On uči njihov jezik i Liliputanci spremaju ugovor s pravilima kojih se Gulliver mora pridržavati. Oslobađaju ga. Spašava ih od mnogih opasnosti. Odvodi brodove protivničkog naroda, spašava Liliputance od požara i pomaže u mnogim stvarima. Oni to njemu uzvraćaju tako da mu žele iskopati oči. On bježi u Blefuscu i tamo napravi brod i vrati se doma.

Put u Lilliput - Engleski mornar i brodski ranar Lamuel Gulliver na svom putovanju doživio je brodolom. Brod kojim je plovio prema južnim morima razbio se o hridi za vrijeme jake oluje. Bilo je to 5. studenoga 1699. Gullivera su morske struje donijele do nepoznatog kopna i on se iscrpljen dovukao do obale, legao u neobično sitnu i mekanu travu te zaspao tvrdim snom. Kad se probudio, našao se u čudu. Ležao je na leđima, ruke i noge bile su mu konopcima i kolčićima pričvršćene za zemlju, kosa također. Preko cijelog tijela čvrsto su ga stezale tanke uzice debljine čvrstog postolarskog konca. Mogao je samo gledati uvis. A onda je osjetio kako po njemu plazi nešto lagano, penje mu se od nogu preko prsa do brade. Spustio je pogled prema bradi i ugledao pravog pravcatog čovjeka visoka svega petnaestak centimetara. Imao je luk i strijelu u rukama i tobolac za strijele obješen preko leđa. Za njim se popelo još oko četrdesetak takvih stvorova. Gulliver je od iznenađenja tako glasno kriknuo da su svi od straha popadali s njega i razbježali se, jer tako snažan zvuk još nisu čuli. Kad se pokušao silom osloboditi, zasule su ga stotine njihovih strijela, sitnih poput iglica. Pobojao se za oči, nekako ih uspio smiriti i objasniti im da je gladan i žedan. Prislonili su na njega ljestve i počeli mu donositi hranu: plećke, butove, kruh... ali sve tako sitno daje po dva ili tri buta gutao kao sitan zalogaj. Kad im je objasnio da je žedan, dovaljali su najveću bačvu koju su imali, izbili joj dno a Gulliver ju je začas iskapio. Bačva je imala oko pola litre. Patuljasti stanovnici te čudne zemlje nisu se mogli načuditi da na svijetu postoji biće koje može pojesti toliku količinu hrane, ispiti čitavu bačvu, i tražiti još. U piće su stavili nekakvo omamljujuće sredstvo i Gulliver je ubrzo opet zaspao. 

Oko petsto tesara i graditelja napravili su drvenu konstrukciju na kotačima i pomoću kolotura i užadi položili Gullivera na to vozilo. Dizalo ga je oko devetsto ljudi, a vuklo oko tisuću petsto isto tako patuljastih konja. Dovukli su ga do gradskih zidina i smjestili u jedinu zgradu, napušteni veliki hram, u koji je mogao ući puzeći, ali su ga prije toga vezali lancima za nogu da ne pobjegne. Malo - pomalo Gulliver je upoznao zemlju u koju je dospio, ljude, jezik, običaje, politiku, cara, caricu, ministre, kulturu, zakone, povijest i način života.

Bila je to zemlja Lilliput. U njoj je bilo sve sitno kao što su bili sitni ljudi. Najviše drveće raslo je otprilike u visinu do dva metra. Glavni grad Mildendo, gdje je bio smješten carski dvor, bio je opasan debelim obrambenim zidom visokim šezdesetak centimetara. Zid je opasivao grad u obliku kvadrata, a dužina jedne stranice bila je 125 metara. U gradu je živjelo oko petsto tisuća stanovnika. Na čelu države Lilliput bio je car, a zemljom je upravljao uz pomoć parlamenta i vojske. Članovi parlamenta birali su se iz dvije najjače stranke: tramecksan (pristaše nošenja visokih peta) i slamecksan (pristaše nošenja niskih peta). Na vlasti je trenutno bila stranka niskih peta. Među strankama postojale su velike razmirice, pa su neki visokopetaši morali pobjeći u susjednu neprijateljsku državu Blefuscu, otkuda se nadaju uz pomoć tamošnjeg cara i svojih pristalica u Lilliputu preuzeti vlast. U Lilliputu još iz prošlosti postoji nesloga koja je znala dovesti do krvavih obračuna i ratova. Uzrok nesloge je spor oko toga mora li se jajetu najprije razbiti tušika (donji, obliji dio) ili vršika (gornji, šiljasti dio). O tom važnom problemu napisano je stotine debelih knjiga. Sada su tušičke knjige zabranjene, a svima onima koji pristaju uz tušičare zakonom je oduzeto pravo na javne službe. Velik broj tušičara također je prebjegao u susjednu državu gdje potiču tamošnjeg cara da napadne Lilliput kako bi oni ponovo došli na vlast. Kako im neprijateljski car pomaže u tom nastojanju, Lilliput i Blefuscu su u ratu.

Na carskom dvoru u Lilliputu vrlo je omiljena igra hodanje, skakutanje i prevrtanje po užetu razapetom na strašnoj visini od oko šezdesetak centimetara. Tu se natječu oni koji žele dobiti kakvo visoko mjesto na carskom dvoru ili u državnoj službi. Najspretniji u toj igri su ministri. Zanimljiva je i igra puzanja ispod batine koju drži car ili ministar. Oni koji najbolje puze ispod ili skaču preko batine prema pravilima igre dobivaju visoka odličja.

Gulliver se vrlo ponizno odnosio prema caru i carici, kao i svi ostali stanovnici Lilliputa, pa zadobija carevo povjerenje i postaje vrlo popularan, što je kod nekih ministara i generala izazvalo zavist i ljubomoru. Jedan gaje ministar tako optužio daje ljubavnik njegove žene. Počele su razne spletke, no Gulliver se proslavio kad se ponudio caru da onemogući blefuščanskog cara u ratnom pohodu protiv Lilliputa. Jedne je noći uzeo pedeset najdebljih konopaca koje je mogao pronaći u Lilliputu, za konopce pričvrstio kuke, prešao morski kanal koji je dijelio dvije države, došao do blefuščanske ratne luke i pomoću konopaca s kukama odvukao cijelu blefuščansku ratnu flotu od pedeset brodova u Lilliput. Sada je car planirao uz Gulliverovu pomoć pokoriti Blefuscu i tu neprijateljsku državu pretvoriti u svoju pokrajinu. Pri sklapanju primirja s neprijateljskom državom Gulliver je upoznao blefuščansku mirovnu delegaciju i zamolio cara za dopuštenje da posjeti Blefuscu. Car mu je to dopustio pa Gulliver odlazi u susjednu državu gdje sklapa prijateljstvo s tamošnjim carem. Blefuščanski car isto tako želi iskoristiti njegovu snagu, ali za osvajanje Lilliputa. U međuvremenu je Gulliver doznao daje protiv njega u Lilliputu podignuta optužba za veleizdaju i da ga planiraju ubiti ili oslijepiti.

Iskoristio je zgodu kad je morska struja doplavila oštećeni čamac u Blefuscu. Blefuščani nikad u životu nisu vidjeli tako velik brod. Uz njihovu pomoć popravio je čamac, snabdjeo se hranom i vodom te otplovio na pučinu. Spasio ga je jedan engleski brod i on se konačno vratio u Englesku 1702. godine. Nitko nije vjerovao u njegove priče o malim ljudima, no kad je iz džepova povadio krave i ovce što ih je ponio sa sobom, počeli su mu vjerovati.

Put u Brobdingnag - Na drugo putovanje Gulliver je krenuo nakon što je samo dva mjeseca proveo sa ženom i djecom. Opet je zaplovio prema jugu, no ovaj put nije doživio brodolom, nego je s grupicom mornara čamcem zaplovio prema nepoznatoj obali da pronađe svježu vodu jer su zalihe vode bile iscrpljene. I dok su mornari pošli u potragu za vodom, Gulliver je krenuo u suprotnom smjeru, s namjerom da razgleda kopno. Ne našavši ništa zanimljivo, pošao je natrag i sav zaprepašten spazio kako njegovi prijatelji bjesomučno veslaju, a za njima, gazeći do koljena u moru, brza golemo ljudsko stvorenje. Kako je dno bilo neravno i puno podvodnih stijena, golemo stvorenje nije moglo brzo trčati i mornari su uspjeli doveslati do svoga broda. Ostavši sam i napušten na nepoznatom kopnu, Gulliver je polako počeo razgledavati kraj u kojem se obreo. Naišao je na njivu ječma pred žetvu. Hodao je kroz žito visoko dvanaest metara, a trava ostavljena za sijeno rasla je u visinu do šest i pol metara. Njiva kojom je hodao bila je ograđena golemom živicom. Nastojeći da nađe prolaz u živici, naišao je na čovjeka visoka kao zvonik pa se brzo sakrio, a golemom stvoru prišlo je još sedam takvih čudovišta. U rukama su imali srpove a svaki je srp bio kao otprilike šest kosa, tj. oko pet metara. Bili su to seljaci što su došli žeti. Gulliver je nastojao biti što dalje od njih, no jedan od žetelaca mu se približio i Gulliver je vrisnuo od straha. Div se začudio a onda ga oprezno uhvatio palcem i kažiprstom oko struka te ga približio očima da bolje vidi što je to pronašao. Gulliver se od straha nije ni opirao, bojeći se da ga ovaj ne stisne jače ili ne ispusti s visine od gotovo dvadesetak metara. Div je otrčao svom gospodaru i svi su u čudu gledali neviđenog stvora. Gospodar je bio nešto bogatiji seljak, a ostali su radili za njega. Promatrali su Gullivera sa svih strana i nikako nisu mogli zaključiti što je to, ali vidjeli su da je razuman stvor.

Seljak gaje odnio kući. Živeći u smrtnom strahu da ga nekim neopreznim pokretom ne usmrte, Gulliver se postupno udomaćio u seljakovoj kući. Brigu o njemu preuzela je kćerkica Glumdalclitch koja je izvrsno šivala haljinice i sve što je trebala za svoje lutke. Sve je za njega tu bilo neobično. Količina hrane koju su za objed uzimali njegovi domaćini bila je zaprepašćujuća. Stol za kojim su objedovali bio je visok 9,5 m pa se on strašno bojao da ne padne jer su ga redovito postavljali na stol, davali mu jesti i slatko se smijali gledajući ga kako jede svojim nožem i drugim priborom što ga svaki mornar ima uza se. Doživljavao je razne nezgode. Jednom gaje gazdaričino dijete, još u pelenama, dohvatilo i strpalo mu glavu u usta misleći da je igračka. Susreo se Gulliver s domaćom mačkom triput većom od vola, sa psom velikim kao četiri slona, napao ga je štakor velik kao golemi buldog, ali se protiv njega hrabro borio svojim bodežom.

Onda je jedan seljak predložio Gulliverovu gospodaru da na Gulliveru zarađuje novce pokazujući ga svijetu kao čudo prirode, što je ovaj odmah prihvatio. Gospodar je putovao zemljom pokazujući ga po gostionicama, na sajmovima i svuda gdje se okupljalo mnogo svijeta. To je za Gullivera bilo strašno naporno, a preživio je zahvaljujući maloj Glumdalclitch. Uz njezinu je pomoć naučio i jezik. Kad je gospodar napokon uvidio da bi Gulliver od iscrpljenosti mogao umrijeti, predao ga je kralju i kraljici, koji su također bili saznali za neobično stvorenje. Gulliver ih je uspio nagovoriti da uz njega i dalje bude njegova dadilja Glumdalclitch, što je za djevojčicu i njene roditelje bila velika čast jer će živjeti na kraljevskom dvoru.

Sad je za njega počeo novi život. Upoznao je kralja i kraljicu, naročito se dopao kraljici i postao njenim miljenikom. Ponosno im je pripovijedao o svojoj domovini Engleskoj, njenim zakonima, političkim strankama, ratovima, povijesti... a kralj se nikako nije mogao načuditi kako tako sitna stvorenja poput Gullivera mogu voditi tako krvave ratove, biti tako nepravedni, prevrtljivi i okrutni.

I na kraljevskom dvoru Gulliver je doživljavao razne zgode i nezgode. Kraljičin stolar, majstor za minijaturne predmete, izradio je za Gullivera posebnu sobu s namještajem. Redovito je objedovao za kraljevskim stolom, gdje je za njega ograđen poseban prostor da ne padne. Kraljica, koja je inače malo jela zbog slaba želuca, zajedanje zalogaj uzimala toliko koliko bi dvanaest engleskih seljaka pojelo za ručak, zubima bi smrskala ptičje krilce s kostima premda je bilo veće od odrasla purana. Pila je malo vina iz zlatne čašice naiskap, a čašica je imala više od 220 litara. Noževi, žlice i viljuške bili su dvaput duži od kose s kosištem, otprilike četiri metra, i kad je jednom prisustvovao dvorskoj gozbi gdje se istodobno dizalo i spuštalo deset i više takvih noževa i viljušaka, bilo je to Gulliveru jezovito gledati. Kad bi iz blizine gledao mlade i lijepe djevojke, njihova mu se koža činila strašno gruba i rupičava, dok je on za njih bio kao najfinija i naj-nježnija igračka. Najveći mu je neprijatelj bio dvorski patuljak koji je zbog Gullivera izgubio status kraljičina miljenika. Jednom ga je bacio u zdjelu skorupa te se Gulliver gotovo utopio, a drugi put gaje pograbio i do pojasa ugurao u kost iz koje je kraljica isisala moždinu i sva sreća što kost nije bila jako vruća. Strašno su ga nervirale muhe velike poput poljske ševe, za sobom su ostavljale odurne tragove. I ose su mu otimale kolače, ali se protiv njih borio svojim bodežom.

Jednom je umalo poginuo kad je patuljak stresao stablo jabuke a s njega počeli padati plodovi veliki poput bačve od 160 litara; uspio se spasiti i kad gaje uhvatila tuča, čija su zrnca bila velika kao teniske loptice. Gotovo je smrtno stradao kad gaje dvorski majmun pograbio i s njim pobjegao na krov misleći da je kržljavo majmunsko mladunče pa ga je hranio nekakvom odurnom hranom iz svojih usta. Jednom ga je lovački pas ptičar dvorskog vrtlara pograbio i veselo mašući repom donio pred svog gospodara, ali ga srećom nije povrijedio. Napao ga je i jastreb i bio bi ga odnio u svojim pandžama da se nije obranio bodežom; ptice ga se uopće nisu bojale, čak su mu otimale hranu iz ruku.

Dvorske dame dovodile su ga k sebi, skidale ga do gola i promatrale diveći se kako je nježan i gladak i stavljale ga sebi u njedra te izvodile s njim razne vragolije. Kako je Gulliver često razgovarao s kraljem, smatrao je da mu može dati i korisnih savjeta, pa mu je predložio da će mu odati tajnu kako se prave topovi kojima će pokoriti svoje neprijatelje. Kralj se silno iznenadio kako taj sitni i beznačajni stvor može planirati tako strašne stvari i zabranio mu da tako nešto više ikome spomene.

Gulliver se na kraju spasio čudom. Najednom kraljevskom izletu u primorje on je, kao i obično, putovao u svojoj sobici-kutiji. Zamolio je slugu da stavi kutiju na jednu stijenu blizu morske obale. I dok je sluga švrljao uokolo, doletio je orao i pograbio kutiju, misleći daje to kakav plijen. Visoko u zraku napali su ga drugi orlovi, pa je ispustio kutiju i ona je pala u more. Spasili su ga mornari s jednog engleskog broda. Ponašao se vrlo čudno pa su mislili da nije pri zdravoj pameti; sve oko njega činilo mu se sitno, bojao se da koga ne zgazi a ljudima je vikao da mu se sklone s puta, kao da je kakav div.

Kad se nakon devet mjeseci vratio kući, ponašao se isto. Kad bi htio poljubiti ženu, saginjao bi se do zemlje misleći kako je ona sitna toliko koliko je on bio u odnosu prema divovima u Brobdingnagu, a kćerku nije ni vidio smatrajući je premalenom. Dokazi koje je sobom donio nisu puno vrijedili niti uvjerili ljude da je bio u zemlji divova, gdje je sve strašno veliko. Žena mu odlučila je da ga više nikad neće pustiti na plovidbu dalekim morima, no želju mornara za putovanjima nije mogla ublažiti.

Vrsta djela - Gulliverova putovanja fantastičan su (nestvaran) putopis u kojem glavni junak pripovijeda o svojim putovanjima u čudesne zemlje. No kako pisac u prikazima stanovnika tih izmišljenih zemalja zapravo ismijava onodobni engleski društveni život (pokvarenost dvora, englesku vanjsku politiku, jalove međustranačke sukobe), ali i neke općeljudske mane poput pohlepe, prijetvornosti i dodvorništva o Gulliverovim putovanjima govorimo prije svega kao o satiričnom djelu, tj. o djelu koje se oštro izruguje nekim društvenim pojavama ili osobama svoga doba. 

Priču o Gulliverovim doživljajima u Lilliputu i Brobdingnagu najmlađi će čitatelji vjerojatno doživjeti kao uzbudljivu bajku, ali valja imati na umu da se radi o alegoriji, o djelu koje trebamo čitati u prenesenom značenju (onako kako su ga čitali i Swiftovi suvremenici). Najsažetije određenje vrste djela bilo bi da su Gulliverova putovanja satiričko alegorijski putopis. 

Kompozicija - Gulliverova putovanja izvorno sadrže prikaz četiriju putovanja: Put u Lilliput, Put u Brobdingnag, Put u Laputu, Balnibarbi, Luggnagg, Glubbdubdrib i Japan i Put u Houjhnhnmsku zemlju. Posljednja dva putovanja obično se izostavljaju u lektirnim izdanjima.

Sama knjiga započinje izmišljenim proslovom u kojem se tobožnji izdavač obraća čitateljima i objašnjava kako je došao do rukopisa što ga objavljuje:
- Gospodin Lemuel Gulliver, autor ovih Putovanja, moj je stari i prisni prijatelj i daleki rođak s majčine strane započinje navodni izdavač svoju priču, pa nastavlja: povjerio mi je listove da ih čuvam, i ostavio mi na volju da njima raspolažem kako najbolje mislim Sve što se tu pripovijeda ostavlja dojam vjerodostojnosti: uostalom, u Redriffu znaju Gullivera kao čovjeka istinoljubiva, i to toliko te je već poslovični rijek među njegovim susjedima, kad nešto tvrde, da dodaju: - Istinito je kao da je rekao gospodin Gulliver.

Oba putovanja imaju sličnu kompoziciju: ukrcavanje na brod, zatim brodolom ili nepovoljni vjetrovi koji Gullivera bacaju na neko nepoznato kopno, neobična Gulliverova iskustva sa žiteljima tih nepoznatih zemalja, i na koncu, bijeg i povratak u domovinu.

Tema i ideja - Gulliverova putovanja mogli bismo, naravno, čitati kao maštovite i neodoljivo zabavne pustolovine engleskog mornara u nepoznatim fantastičnim zemljama, dakle zadržati se, da tako kažemo, na samoj površini djela. No, već smo ranije spomenuli da je ovaj neobičan putopis satirično i alegorijsko djelo i prava su tema Gulliverovih putovanja ljudske slabosti iznesene u alegorijskoj formi. Tako se za Put u Lilliput drži da je kritika engleskog dvora, vjerskih trvenja i jalovih stranačkih sukoba u Swiftovo vrijeme (u Lilliputu je vjerski razdor nastao oko pitanja s koje strane treba razbiti kuhano jaje, a dvije najjače političke stranke spore se oko pitanja visokih ili niskih potpetica). Isto tako poznato je da se iza pojedinih likova liliputskog dvora kriju sasvim određene povijesne osobe, no kako su ljudske mane poput dodvorništva, dvoličnosti ili oholosti svevremene i općeljudske, nepoznavanje konkretnih prilika ne priječi nas da uživamo u samoj priči.

Put u Brobdingnag manje je konkretna, više općenita satira na ljudsku prirodu.

Mjesto i vrijeme - I Put u Lilliput i Put u Brobdingnag imaju točno određeno vrijeme zbivanja, iako za alegorijska djela vremenske i prostorne odrednice nemaju neku veću važnost. Put u Lilliput počinje kratkim opisom Gulliverova života da bi se nastavilo prvom (sretnom) plovidbom i povratkom kući. Glavno putovanje počelo je točno 4. svibnja 1699. a završilo povratkom u Englesku 13. travnja 1702. Nakon dva mjeseca provedena sa svojom obitelji, Gulliver se opet odlučio za plovidbu.

Putovanje u Brobdingnag počelo je 20. lipnja 1702., a završilo 3. lipnja 1706. Prostor u kojem se odvija radnja, naravno, u najvećoj mjeri je izmišljen, osim prikaza Engleske, u kojoj odrasta Gulliver, koja je opisana onako kako je stvarno izgledala krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Lilliput i Brobdingnag, gdje se odvijaju glavne radnje, izmišljene su i fantastične zemlje, ali i one su zapravo nastanjene ljudima, a fantastičnost Svvift postiže ogromnom razlikom u dimenzijama između stanovnika tih zemalja i Gullivera.

Likovi
Lamuel Gulliver središnji je lik i pripovjedač svojih pustolovina. Rođen je u Nottinghamshiru kao treći od petero braće. Završio je školu za ranarnika, a usput je proučavao i znanosti koje su potrebne u mornarskom zvanju jer gaje od djetinjstva jako privlačilo more i plovidba u daleke zemlje. Poslije škole za ranarnika još je i dalje izučavao medicinu jer je znao da će mu to pomoći pri zapošljavanju na brodu.

Oženio se i jedno vrijeme radio kao ranarnik no posao mu je slabo išao zbog nepoštene konkurencije pa se odlučio za mornarsko zvanje i počeo ploviti. Gulliver je mlad čovjek, jednostavan, marljiv i pošten. Razgovorljiv je i dobro se snalazi u nezgodnim situacijama. U Lilliputu do izražaja naročito dolazi njegova miroljubiva narav i susretljivost i prilagodljivost. Iako je u usporedbi s Lilliputancima divovskih dimenzija, on se prema patuljastom caru i njegovim ministrima odnosi ponizno, što s obzirom na njegovu veličinu i snagu djeluje smiješno, a zapravo je ironija na vječnu i općeljudsku poniznost pred nositeljima vlasti.

On će spriječiti rat i krvoproliće između Lilliputa i neprijateljske zemlje Blefuscu, a kad mu zlobni i zavidni visoki državni dužnosnici zaprijete smrću ili osljepljivanjem, neće se osvećivati nego će jednostavno napustiti taj sitni svijet pun mržnje, zavisti, zlobe i nepoštenja.

U Brobdingnagu je situacija potpuno suprotna. Tu je Gulliver sitan, nemoćan i prijeti mu opasnost sa svih strana. Dok u Lilliputu zarobljava i vuče za sobom čitavu ratnu flotu, u Brobdingnagu se hrabro bori protiv miševa, osa, ptica, mačaka, a zamalo će se udaviti u zdjeli skorupa. Toliko je sitan i nemoćan da ga može ubiti i jabuka sa stabla. Premda nemoćan i sitan, predlaže kralju da mu otkrije tajnu vatrenog oružja, koje može razarati neprijateljske gradove i pobiti čitave neprijateljske vojske. Kralj se zgraža nad tako monstruoznim prijedlogom i nikako mu nije jasno kako tako sitan stvor može na umu imati tako grozne ideje.

I u Brobdingnagu, osim šaljivih zgoda, dolazi do izražaja satira, naročito tamo gdje Gulliver ponosno priča o Engleskoj, njenoj povijesti i ratovima i na sva usta hvali svoju domovinu, a kralj se čudi pokvarenosti i nepoštenju tih malih stvorova. Gulliverov lik nosi sve crte tipičnog predstavnika engleskog građanstva s početka osamnaestog stoljeća, sa svim njegovim vrlinama i manama, ali za Swiftovu je satiru vjerojatno najvažniji Gulliverov odnos prema vlasti, gdje se on uvijek pojavljuje kao ponizan i odan dvoru i zakonima, bez obzira koliko oni loši bili.

Jezik i stil - Gulliverova putovanja ispripovijedana su u prvom licu, tj. glavni junak sam priča o svojim doživljajima. Njegovo pričanje je jednostavno i podsjeća nas na stil pustolovnih romana u kojima je sve podređeno prikazivanju uzbudljivih događaja a radnja je puna naglih preokreta.

Još jedno prepoznatljivo stilsko obilježje Gulliverovih putovanja je prostodušnost i naivnost kojom nam Gulliver priča najfantastičnije doživljaje očekujući da budu prihvaćeni zdravo za gotovo. Upravo se u toj hinjenoj naivnosti krije snaga i oštrica Swiftove poruge. Međutim, baš su naivna bajkovitost same priče, njena zanimljivost i protkanost humorom osigurale Gulliverovim putovanjima vječnu popularnost među mlađim čitateljima, koji se s Gulliverom upoznaju vrlo rano posredovanjem brojnih preradbi i ekraniziranih verzija njegovih pustolovina.

Gulliverova putovanja preveo je s engleskoga na hrvatski poznati naš prevoditelj starije generacije Iso Velikanović, a prijevod je popravio ne manje znamenit prevoditelj Josip Tabak, tako da je djelo i u jezičnom pogledu iznimno dotjerano i zanimljivo.

Opis likova, gradova i građevina - Gulliver Otac mu je imao malo seosko imanje, a Gulliver mu je bio jedan od pet sinova. Sa 14 godina poslao ga je u Cambridge gdje se školovao, bavio se znanošću. Ono malo što je Gulliver dobivao od oca trošio je na bavljenje raznim znanostima.

- Otac mi je imao malu farmu u Nottinghamshireu, a ja sam mu bio treći od pet sinova. Kad mi je bilo 14 godina, poslao me u Cambridge gdje sam se bavio znanostima. Premda sam dobivao veoma oskudnu opskrbinu, moje je uzdržavanje bilo preskupo za njegov mali imetak, pa su me dali na nauk gospodinu Jamesu Batesu...

Lilliputanci Vrlo su majušni, visoki oko šest palaca, a biljke i druge stvari nisu im nimalo više od ljudi. Imaju izoštren vid, ali ne vide na daljinu. Gullivera se vrlo dojmilo nekoliko stvari koje nije vidio golim okom. Kad su ga bili uhvatili, evo što je zapazio:

- Učini mi se da je to čovjek srednjih godina i viši od one trojice što ga prate. Kako su stanovnici te zemlje visoki nešto manje od šest palaca, u istom su takvom razmjeru i sve druge životinje i biljke. Priroda je Lilliputancima ugodila oči da im sve stvari budu zgodne za vid, ali ne vide na daljinu. Vidio sam i kako mlada dama udijeva nevidljivu svilu u nevidljivu iglu.

Hram Vrlo je star i smatra se najvećom građevinom u kraljevini. Tu su Gullivera strpali na neko vrijeme dok ga nisu pustili:

- Velika vrata prema sjeveru bila su oko četiri stope široka... Na prozor s lijeve strane prikovao je kraljevski kovač dvadeset i jedan lanac, nalik na lance koje se u Europi vješaju ženski satovi.

Mildendo Mildendo je prijestolnica Lilliputanaca, u kojoj se nalazi careva palača. Grad je opasan zidinama oko dvije do tri stope visokima i do jedanaest palaca širokima. Na razmaku svakih deset stopa nalaze se tornjevi. Ima više glavnih ulica od kojih je Gulliver najmanje dvije mogao prekoračiti jednim korakom. Prozori su bili zgusnuti, načičkani lilliputancima te je izgledalo poput najnaseljenijeg mjesta na Zemlji.

- Ceste u tom gradu široke su oko pet stopa, što je dovoljno da se po njima može sasvim sigurno voziti u kočiji. Zgrade i ulice u koje nisam mogao stupiti bile su vrlo male, široke oko dvanaest do osamnaest palaca. U grad se može smjestiti pet stotina tisuća ljudi: kuće su na katove, a dućani i ostale trgovine obilno su opskrbljeni. Careva palača bila je usred grada okružena zidom. Vanjsko je dvorište toliko veliko da obuhvaća i još dva druga dvorišta. U unutarnjem su dvorištu kraljevske odaje koje sam jako želio vidjeti, ali sam razabrao da je to izvanredno teško jer su velika vrata iz jednog kuta u drugi samo osamnaest palaca visoka i sedam palaca široka.

Lik pravde Pravda se prikazuje sa šest očiju, dva oka sprijeda, dva straga, i još jedno oko na svakoj strani glave. Time se, prema lilliputancima, označuje opreznost, s otvorenom vrećom zlata u desnoj ruci i s mačem u lijevoj ruci kao znak kako je voljnija da nagrađuje nego kažnjava.

Problemska pitanja

Sažeto ispričaj Gulliverov boravak u Lilliputu!

- Gulliver doživi brodolom i spasi se na otoku Lilliput. Lilliputanci, stanovnici tog otoka, zarobe ga. Odvoze ga u Mildendo i tamo počinju njegove pustolovine. Pošto je već dugo zarobljen moli za oprost, car se predomišlja, ali ga na kraju ipak pušta. On im pomaže protiv neprijatelja. Nailazi na barku i vraća se u svoju zemlju.

Plan uzbudljivih pustolovnih događaja (prikazati kronološki)!

- Gulliver je nastradao na moru te pliva da spasi život. Isplivao na obalu zemlje Lilliput. Zarobljuju ga i vode u unutrašnjost zemlje.

- Car lilliputanski posjećuje Gullivera u zatvoru

- Gulliver zabavlja cara i njegove plemiće i plemkinje na vrlo neobičan način. Uz neke uvjete daje mu se sloboda.

- Gulliver nudi svoju službu u ratovima protiv blefuščana

- Svojom vještinom Gulliver zarobljuje sve blefuščanske brodove

- Mora bježati zbog silnih optužbi Lilliputanaca 7. Nailazi na barku i sretno se vraća kući

Slikovit ili uzbudljiv prizor (duhovito opisati)!

- Nakon otprilike četiri sata spavanja probudila je Gullivera vrlo smiješna zgoda: - Na časak zastala kola da se nešto popravi, a dvojicu - trojicu snašla radoznalost da vide kakav sam kad spavam. Popeli su se na kola i sasvim polagano krenuli prema mom licu. Jedan od njih, gradski časnik, gurnuo mi prilično duboko u lijevu nozdrvu šiljak svojega koplja i poškakljao mi nos slamčicom, pa sam žestoko kihnuo. Onda su neopaženo umakli te sam nakon tri tjedna doznao zašto sam se tako naglo probudio.

Dojam o djelu - Knjiga je uzbudljiva, drži nas u stalnoj neizvjesnosti. Puna je zbivanja i zanimljivih opisa. Najviše me se dojmila njezina alegoričnost jer je jasno da je njezina poruka puno šira od priče o divu i patuljcima.

________________________________

Jonathan Swift rodio se 1667. godine u Dublinu, glavnom gradu Irske, kamo je njegov otac u potrazi za poslom doselio iz Engleske nekoliko godina prije Swiftova rođenja. Roditelji su mu bili veoma siromašni, pa se školovao od škrtih darova raznih rođaka i tako već veoma rano osjetio poniženja i odricanja kojima su bila izložena sva sposobna i talentirana djeca nižih društvenih slojeva. Pisati je već počeo kao đak, no pravim stvaralačkim radom počinje se baviti u vrijeme kad postaje osobni tajnik engleskog velikaša i državnika Williama Templama u čiju je obranu i napisao svoju prvu satiru. Poslije Swift sudjeluje u političkim borbama te piše niz pamfleta i satira na politiku, religiju i političke stranke koje su se tada međusobno borile i izmjenjivale na vlasti. Kad je Swift uzeo pero u ruke da se nekomu naruga - odjeknuo bi smijeh širom zemlje. Godine 1726., kad je Swiftu već bilo pedeset i devet godina, izdao je svoje najljepše i najslavnije djelo Gulliverova putovanja k raznim narodima u svijetu. Posljednje godine svog života proveo je veoma žalosno. Razočaran u životu jer nije dočekao ostvarenje svojih snova i načela, za koje se borio, sam, gluh i bolestan, Swift je umro 1745. u 78. godini. Na njegovu se grobu nalazi natpis koji je sam sastavio: - Prođi, putniče, i ako možeš, ugledaj se na revnog pobornika slobode!

Nazivaju ga velikim mizantropom, vrhunskim satiričarem, ljubiteljem crnog humora, pronicljivim društvenim, kulturnim i političkim kritičarem. Pisao je pamflete, pesme, eseje, romane... Najpoznatiji je kao autor dela Guliverova putovanja.

Njegova dela odlikuju se sporim tempom, detaljnom analizom. On provocira čitaoce svojom gorkom ironijom i vrhunskim cinizmom, ali ironija i cinizam su, kao i uvek, samo plod sukoba uzvišenih idela i surove stvarnosti. Nazivaju ga mizantropom, jer je otvoreno govorio o ljudskim manama; cinikom, jer je ismevao stereotipe u nauci i religiji; mračnjakom koji se borio protiv mračnjaštva, protivrečnim revolucionarom koji se zalagao za stare vrednosti, dok su mnoge nepoznanice iz njegovog života povod za mnogobrojna nagađanja, najčešće bez ikakvog realnog uporišta.

Guliverova putovanja su oštra satira, ali su napisana tako maštovito, duhovito i jednostavno da su postala jedno od omiljenih dečijih štiva. Razlog ovog jednostavnog stila leži upravo u Sviftovom uverenju da se moderni pisci, kao i svi savremeni školovani ljudi, gube u besmislenim apstrakcijama koje ne služe ničemu. Oduvek je mrzeo sve stereotipe, posebno u jeziku, nazivajući ih demagoškim alatom onih koji misle da se mudrost krije u visokoparnim rečima i stranim izrazima, a ne u njihovom značenju.

Guliverova putovanja se sastoje od četiri knjige, tj. četiri Guliverova putovanja u udaljenje zemlje sveta. U prvoj knjizi, Guliver, nakon brodoloma, završi na ostrvu na kojem žive Liliputanci, ratoborni, ali trivijalni patuljci koji su u ratu sa Blefuščanima. On je u početku njihov zatvorenik, ali nakon što onemogući invaziju Blefuščana, vrlo lako se transformiše u heroja. Ali, ni status heroja neće dugo potrajati, kada zapaljeni parlament ugasi mokrenjem po njemu. U drugoj knjizi, odlazi u zemlju u kojoj žive divovi, a u trećoj posećuje ostrvo Laputa, na kojem posećuje njihovu Akademiju Lagodo (što je parodija na Kraljevsku akademiju nauka) gde upoznaje poludele naučnike koji se bave isključivo nepraktičnim studijama, dok za stvarne probleme ne mare. Četvrta knjiga predstavlja Guliverovo putovanje u utopijsku zemlju, gde žive racionalni i plemeniti konji, ali i odvratni i poročni Jahui. Iako Guliver na početku pokušava da se pretvara da ih ne prepoznaje, on je na kraju primoran da prizna da su Jahui zapravo ljudi.

1729. godine objavljuje esej Jedan skroman predlog, izuzetno oštar, zajedljiv tekst, obojen crnim humorom. Oduvek želeći da potrese čitaoce i time ih natera na razmišljanje, on savetuje siromašnim Ircima da svoju decu prodaju kao najukusniju i najzdraviju hranu bogatašima, čime bi se rešio problem prevelike populacije, ali i ekonomska kriza. Suštinski, on u ovom eseju kritikuje ropsku prirodu i moralnu tupost običnog čoveka, koji je spreman da se povinuje svemu što vlast od njega traži. Nakon objave, Svift postaje heroj Iraca i stiče ugled beskompromisnog kritičara društva, politike, religije, ali i prazne logike, konvencija, nauke i etike.