John le Carre - Dečko, dama, kralj, špijun

London, 1973. U svijetu špijuna krtica ruje svoje labirinte, raskrižja i zamke, a onaj tko je pokuša uloviti i sam bi mogao završiti kao lovina. Zato su zadatak povjerili Smileyju. Iz vrha britanske tajne službe već godinama curi. Sovjeti uništavaju najbolje ljude i operacije Cirkusa i više nema sumnje da se iza kodnog imena Gerald krije dvostruki špijun - jedan od Smileyjevih kolega.

Ali kako slijediti krticu a da ti se strop ne sruši glavu? Dok Smiley provodi svoju tajnu istragu, u ritmu dječje brojalice figure na ploči mijenjaju mjesta, sve dok ne postane jasno da su "junak" i "izdajnik" tek prazne riječi, i da će na kraju ove partije šaha jedan od igrača izgubiti ono najvažnije - život.

Vrsta djela: Špijunski roman

Mjesto radnje: London, Engleska: - Mrzio je City. Velik, tmuran, zaglušan grad sa previše golubova... hitao je sitnim koracima uz pocrnjele arkade Victoria Station. Požurio je do Martindaleovog kluba na polovici King's Roada... jedan od onih poniznih stanovnika Londona...

Vrijeme radnje: Doba hladnog rata: - To možemo to zaključiti po mnogobrojnim špijunskim operacijama: i sve ostale neugodne fraze koje su u najboljim danima hladnoratovske kulture gotovo pretvorile školu u... Upuštajući se u čitanje Smiley je iznova proživljavao glavne bitke tog dugog i okrutnog rata. Morali smo zbog sigurnosti naše mornarice izviditi te ruske podmornice!

Tema: Umirovljeni djelatnik engleske špijunske službe pokušava razotkriti "krticu" duboko ukopanu u sam vrh te važne organizacije.

Motivi: - Privrženost prema Kontroli: - Sam sam ispratio Kontrolu u nekakvom užasnom krematoriju u East Endu, prošlog Badnjaka, i osim mene nije bilo nikoga. Svećenik je imao govornu manu. Smiley se sjećao kako je Kontrola mršavio, kako su mu se obrazi rumenjeli i kako su mu oni koji ga nisu dobro poznavali čestitali na dobrom izgledu. Samo je Smiley primijetio kapljice znoja što su mu tih kobnih dana pratile granicu rasta kose. Shvatio je samo: vrati se u Cirkus i dovrši posao.

Znatiželja: - Tko je taj misteriozni pukovnik Viktorov, ta krtica koja se tako duboko i neprimjetno uvukla u sam vrh Circusa i tko je to stajao iza Connieina otpusta. Tko štiti krticu i da li je Poljakov krtićin kurir?

Analiza likova:

Smiley – vanjski opis
Štoviše on je lako mogao biti konačni oblik kojeg je Bill Roach bio prototip. Nizak, debeljuškast, i u najboljem slučaju srednjh godina, bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Noge su mu bile kratke, hod sve prije nego žustar, a odjeća skupa, loše skrojena i skroz mokra. Njegov kaput bio je izrađen od onog crnog, rijetko tkanog materijala koji kao da je posebno namijenjen upijanju vlage. Rukavi su bili predugi ili ruke prekratke jer bi mu rukavi - kao Roachu kad bi obukao kabanicu - sakrivali prste. Iz taštine nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim. Kao podstavljeno zvono što se stavlja na kuhano jaje da se ne ohladi, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila. Stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao...

Sjedio je, naslonivši se, savijenih kratkih nogu, glave pognute naprijed, sklopivši debeljuškaste ruke na trbuhu kojim ga je majka priroda obilno nagradila. Iza debelih leća nazirale su se oči opuštenih kapaka. Tu i tamo protrljao bi stakla svilenom podstavom kravate, i to bi bio jedini znak njegove uznemirenosti, a kad bi to učinio pogled bi mu opet postao kiseo i bespomoćan, neugodan svakome tko bi ga u tom trenutku pogledao.
- Pretpostvljam da uviđate kako užasno izgledate!... zrcalo mu je pokazalo zakrvavljene oči i jasne tragove zamora na bucmastim očima.
- U svakom slučaju prestar sam za ovakve automobile...
- ... podigavši ovratnik do povelikih podbradaka.

Smiley – unutarnji opis:
Marljiv: - Radio je jučer do kasno navečer, sve dok nije završio neki izvještaj o odnašanju smeće, kad je uvidio da mu je nestalo kave i da zato više ne može nastaviti, otišao je u dućan i stao u red... Smiley se ponovno baci na čitanje suhoparnih podataka u prašnjavim mapama. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu, a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu.

Nesiguran: - Nije nosio šešir, ispravno vjerujući da ga čini smiješnim, primijetila je njegova prekrasna žena prije no što ga je posljednji put ostavila... stoga se kiša nakupljala u krupnim, neobrisivim kapima na debelim staklima njegovih naočala. Korak mu je bio pomalo nesiguran dok je mokar koračao...
- Nesigurno se meškoljio u prevelikom kaputu dok je Peter jurio seoskim cestama po Smileyu prevelikom brzinom. Otkako ga je Ann napustila, otišla je i čistačica: samo je dakle Ann imala ključ. Hrastova vrata imala su dvije brave, "banham" sa zasunom i "chubb pipiekey" te dvije treščice. Počeo ih je ponovno stavljati, možda zato da ga ona ne iznenadi!

Ponizan i slab: - Bio je po izgledu jedan od onih poniznih stanovnika Londona koji nikad neće baštiniti Zemlju. Pravo pravcato pomanjkanje snage volje. Zovu to uglađenošću, iako to nije ništa drugo doli slabost. Slabost – nesposobnost življenja bez tuđe pomoći, neovisno institucijama i emocionalnim vezama koje su nadživljele svoju svrhu. To jest moja žena, to jest Cirkus, to jest življenje u Londonu. Taksi su mu bezobrazno otele dvije djevojke cereći se zajedno ispod jednog kišobrana.

- Pun starih navika: - Već iz dugogodišnje navike Smiley je vršio smotru automobila... činio je to i kao dio vježbe memorije, ali i zbog straha koji zauvijek prati jednog profesionalca. Navikao je puno raditi i svoje obaveze marljivo i savjesno izvršiti. To se naučio još u Oxfordu, a posebno koristio za vrijeme svog dugog rada u Cirkusu.

Bill Haydon – vanjski opis
U tom vlažnom hodniku oštre crte njegova lica nisu se toliko isticale, ali bi na svježem zraku jasno pokazivale obilježja neobičnih krajeva u kojim je služio. Ugledavši Haydona zastao je kao ukopan. Dok je tako stajao, osvijetljen odostraga svjetlom doimao se neobično taman i visok. Nešto je nosio u ruci - Guillam nije mogao razabrati o čemu se radi.
Na stolu je stajala jedna stara Billova slika - apstraktan motiv oštrih crta, prošaran zagasitim bojama pustinje.
Odjeća mu je kao i obično bila nastrana. Komadići kože bili su prišiveni na laktovima kaputa u obliku romba a ne kvadrata, što mu je s leđa davalo izgled harlekina. Naočale je nabio u kosu poput zaštitnih naočala. Posve nenadano okrenuo se, cijelim tijelom, kao kip na postolju i zagledao se u Guillama. A tada se nacerio tako da su mu se polumjesečaste obrve uzdigle kao u klauna i lice mu postalo privlačno i neobično mlado.
- Još jednom je kimnuo, davši im time znak da krenu, a Guillam je na leđima osjećao prodoran pogled Haydonivih svjetloplavih očiju sve do slijedečeg skretanja.
- Bio je često kod Kontrole i rado viđen od "mamica" zbog svojih svjetloplavih očiju i nekakvog svog neobičnog šarma.
- Skinuo je kaput i nemarno ga prebacio preko stolice. Prišao je prozoru i zagledao se van na ulicu. U očima mu se odražavala zabrinutost i briga. Po velikim podočnjacima moglo se viditi da više dana nije spavao.
- Prišao joj je blago i ohrabrio ju svojim neodoljivim osmjehom.

Opis jezika: Djelo je pisano književnim jezikom bez ikakvih stilskih sredstava ili neobičnosti.

Dojam o djelu:
Pročitala sam knjigu prije roka lektire jer me zaintrigirao naslov i sam žanr teksta. Napokon nešto što se lako i tečno čita! Međutim već u prvim poglavljima izgubila sam se u gomili imena, nepovezanih radnji, umetaka i naizgled nepovezanih likova. Nisam mogla shvatiti hijerarhijsku ljestvicu Cirkusa tko je glavni, a tko kome odgovoran. Ipak, uporno sam se pokušavala koncentrirati na rečenice i pohvatati konce. Tek nakon polovice odlistanih stranica počela sam nazirati tok radnje i povezivati događaje sa prethodnih stranica. Čitala sam knjigu od kraja prema početku. Zamislila sam se nad time i otkrila uzročnika. Likovi jako malo "razmišljaju naglas". Tako ne pojašnjavaju pojmove ni ljude. A djelomičan uzrok tome je i pisanje u trećem licu.

Radi se o tipičnom hladnoratovskom špijunskom romanu staroga kova - koga to zanima, saznat će niz zgodnih informacija o praćenju i špijuniranju kakvo se poduzimalo prije Google Street Viewa i sigurnosnih kamera. Le Carreove su spisateljske manire ponešto drugačije nego što smo navikli mi u 21. stoljeću (after all, knjiga je objavljena 1974. godine). Naime, London Station potresa interni skandal: stari šef je umro, a naslijedila ga je klika novih igrača. Iza njegove smrti i nekoliko dana prije toga, jedan je agent radio nešto što nije smio - zatekao se u Čehoslovačkoj i skoro tamo zaglavio. Na razbaštinjenom članu Georgeu Smileyu ostalo je pokupiti ostatke i ustanoviti što se zbilja dogodilo.

Radnja se počinje zahuktavati tek u drugoj polovici knjige, što znači da je le Carreu trebalo izrazito dugo da pripremi radnju i setting, na što suvremeni čitatelj možda nije navikao. Isto tako, vrlo je neobično kako radnja počinje i završava jednom izrazito sporednom scenom i likom bez čijeg bi se postojanja radnja bez problema mogla odviti.

________________________________

John le Carre - radi se o pseudonimu Britanca čije ime glasi David John Moore Cornwell. Rođen je 1931. godine u Engleskoj, a dugo je vremena bio agent MI5 i MI6 (iako na koricama knjige iz Grafičkog zavoda Hrvatske stoji da je bio benigni službenik britanskog ministarstva vanjskih poslova, te generalni konzul u Hamburgu). Kao i svi drugi, kad se proslavio – ostavio je svoj redoviti posao i postao "full-time author" (tako ću i ja jednog dana, dakako). Roman Dečko, dama, kralj, špijun je prema izdavaču vrhunac njegovog špijunskog ciklusa.

Napisao je sveukupno 11 djela: Naša igra, Noćni menadžer, Tajni hodočasnik, Ruska kuća, Savršeni špijun, Mala bubnjarka, Smiley - evi ljudi, Počasni đak, Ratni dalekozor, Špijun koji je došao sa hladnoće i Dečko, dama, kralj, špijun. Nemam podatka o njegovoj smrti. U jednom intervjuu izjavio je da mu laska što njegova djela shvaćaju tako ozbiljno, ali svi su likovi i operacije izmišljene.