Istvan Bekeffi - Pas zvan gospodin Bozzi

Suvremena bajka mađarskog pisca Istvana Bekeffija o čovjeku s pasjom dušom i o psu plemenite, ljudske duše - a sve je to ista osoba, jer riječ je o preobrazbi čovjeka u psa i ponovno u čovjeka - potpuno zaokuplja čitatelja od prve do posljednje stranice.

Kratak sadržaj - U gradu New Yorku u četvrti zvanoj Brooklyn živjeli su u jednoj zgradi doseljenici iz Italije. U toj zgradi žive ljudi koji su tek doselili u Ameriku dok ne zarade nešto novca i ne nauče bolje jezik. Svi su oni došli iz grada Napulja i način života iz stare domovine prenijeli su u svoju novu postojbinu. U istoj zgradi živi i upravlja njome odvjetnik Bozzi. Ljudi ga ne vole jer je čovjek bez srca, škrtac i zao. U poslu mu pomaže prištav Bruno. Njega ljudi vole jer je dobar čovjek, suosjeća sa siromašima i pomaže im kada god može. Bruno je često pokušavao odgoditi odvjetnikove odluke o iseljavanju ili o zaplijeni imovine stanara koji nisu imali novaca platiti stanarinu na vrijeme. Zato odvjetnik nije volio Brunu, ponižavao ga je i tjerao da laje kada bi im na vrata pozvonio kakav prosjak. Tako bi nezvani posjetitelji mislili da kod kuće nema nikoga osim psa. Prištava Brunu brinulo je trenutačno to što odvjetnik nikako nije htio isplatiti nasljedstvo djevojci Juliji. Ona je došla u Ameriku kako bi podigla šest tisuća dolara koje joj je oporučno ostavio stric. Ali, odvjetnik je odugovlačio s isplatom. Dok je čekala na svoje nasljedstvo, lijepa i dobra Julija pomagala je svima u kući. Ovdje je upoznala i mladića Alfonsa u kojega se zaljubila. On joj je obećao brak i stalno je požuruje da ode k odvjetniku tražiti svoj novac. Djevojka nije ni slutila da je Alfonso lopov i varalica koji u stvari samo želi njen novac. Svakoga dana Bozzi i Bruno odlaze na sud. Jednoga dana, dok su se spremali na sud, odvjetnik je zaprijetio Pietru neka do navečer plati stanarinu ili će u protivnom morati iseliti. Nije se smilovao ni kada je ćuo kako je Pietrov unuk Filippo nedavno slomio nogu i da je novac otišao na dječakovo liječenje.

Upravo je toga dana Filippu skinut gips i opet se mogao igrati s drugim dječacima. Na povratku sa suda odvjetnik Bozzi svratio je u slastičarnicu. Ovaj se put okomio na slastičara jer je dopustio jednoj gospođi da uđe u slastičarnicu sa psom. Već sutradan na vratima slastičarnice pojavit će se natpis "Zabranjeno uvoditi pse". Nakon nekog vremena u zgradi se pojavila starica koja je proricala budućnost i prodavala horoskope. Starica je rekla Pietru kako neće biti izbačen iz stana i kako će mu uskoro biti dobro u životu, a Juliji je prorekla da će dobiti svoje nasljedstvo i da će biti sretna s muškarcem kojega će voljeti. Alfonso je to ćuo i naljutio se na staricu, a ona mu odvrati da ionako ne govori o njemu i da bi bilo vrlo lako govoriti o njegovoj sudbini koja ne sluti na dobro. Krenula je dalje i pozvonila na vrata odvjetnika Bozzija. Odvjetnik je kroz rupicu na vratima vidio staricu, a kako nije bilo Brune, počeo je lajati ne bi li je otjerao. Starica je znala da to laje odvjetnik i prorekla mu kako će se pretvoriti u psa. Čovjekom će opet postati tek kada ga netko bude zavolio i poljubio s ljubavlju. Tako se zaista i dogodilo. Odvjetnik se pretvorio u velikog ružnog psa kraj kojeg je ostalo tek odijelo koje je nosio. Odvjetnik još nije bio svjestan što mu se dogodilo, a već je stvari počeo doživljavati na drugačiji način - njuhom. Uskoro se u stan vratio prištav s policajcem.

Tražio je odvjetnika i nije mu bilo jasno kako se u stanu našao taj ružni pas. Policajac je zaključio kako u stan nije provaljeno i da je odvjetnik vjerojatno izašao. Tek nakon policajčeva odlaska, Bruno je shvatio da Bozzi nije napustio stan jer su mu sve stvari, odijelo, novčarka i ključevi u stanu. Njuseći Brunu, pas je otkrio da mu je njegov miris poznat i vrlo ugodan. Čak je i sjeo za odvjetnikov stol, što je Brunu toliko začudilo da ga je oslovio s gospodine odvjetniče. Tada je i psu sinulo da je on zapravo odvjetnik Bozzi. Zato se pokušao i dalje ponašati kao dosad. Prištavu je donio aktovku i podsjetio ga da moraju ići na sud. Bruno ga je poslušao i pošao. Bruno se psa nije mogao otarasiti ni na sudu, pa su zajedno došli pred suca. Bruno je sa sucem rješavao slučajeve koje je ranije priredio s odvjetnikom. Kad je vidio da odvjetnika nema, sudac je, na Bruninu preporuku, donio povoljna rjesenja za sve stanare koje je Bozzi zelio izbaciti iz stana ili im zaplijeniti imovinu. Pas se na takve odluke silno razljutio. Prištav je sucu povjerio kako vjeruje da je pas sam odvjetnik, a sudac se složio da bi prema njegovu ponašanju to mogla biti i istina. Bruno i pas zatim su se vratili u pisarnicu. Prištav je pokusao ozbiljno porazgovarati s Bozzijem i ukazati mu na mnoge nepravde koje je dotad učinio. Zatražio je da mu pomogne otvoriti sef kako bi Juliji isplatio nasljedstvo. Naravno da pas, odnosno odvjetnik, to nije želio. Kad je Bruno to vidio, prekorio je Bozzija da je i kao pas ostao zao i nepošten i rekao mu da se ova preobrazba sigurno nije dogodila bez razloga. A tada ga je istjerao iz stana. Svi stanari sklanjali su se psu s puta jer su ga smatrali opasnim. Izbacivanje iz kuće bilo je popraćeno i udarcem u slabine. Tako se pas Bozzi našao na ulici sam i gladan. Ušao je u svoju omiljenu slastičarnicu, ali ga je i slastičar istjerao. Kako i ne bi kad je odvjetnik bio zatražio da se psima zabrani ulaz! Bozzi se opet našao na ulici. Očajan je i plače. Mali Filippo ugledao je snuždenog psa.

Dječak se nije uplašio kad je pas zarežao na njega, a psu se dječakov miris svidio. Sve je to vidjela Paulina, dječakova majka. Upozorila je sina neka se kloni toga psa. Bozzi je onda pošao u potragu za mjestom gdje bi mogao prenoćiti. Našao se na nekom gradilištu, i tu je u jednu jamu punu otpadaka dovukao nekakvu krpu. To je sada bio njegov dom. Te je noći Bruno preispitivao svoje postupke prema psu Bozziju. Nije bio siguran je li dobro postupio što ga je otjerao iz stana. Bruno je razmišljao i o Juliji. Priznao je sebi da je zaljubljen u nju. Za vrijeme svih tih zbivanja Alfonso je posjećivao Juliju i nagovarao je neka ode po svoje nasljedstvo. Julija je mladiću objašnjavala kako ne može do novca jer je odvjetnik najprije bio strašno ljut, a kasnije je nestao. Sljedećeg je jutra prištav rekao svim stanarima kako nece biti ni pljenidbe ni iseljavanja. Naravno da su svi odahnuli i pošli se zahvaliti Gospi, kojoj su se uvijek obraćali za pomoć. Za to je vrijeme pas čekao Filippa na uglu na kojem su se i jučer našli. Čekao je dugo i čeznutljivo, i shvatio da je to ljubav - čekati nekoga tko možda i neće doći. No, Filippo je za to vrijeme bio u mesnici, gdje je izmolio kost za psa. U zamjenu za kost dječak je mesaru odsvirao veselu popularnu pjesmicu. Uskoro je dječak bio na uglu na kojem ga je dočekao pas Bozzi. Pas je halapljivo jeo i dopuštao da ga dječak gladi po glavi. Njihovo je druženje još jednom prekinula dječakova majka ljuta što se Filippo opet igra s tim opasnim psom. Za to je vrijeme Alfonso opet nagovarao Juliju da zatraži svoj novae. Ovaj put ju je i ucijenio time da će, ne donese li uskoro novac, on morati otputovati u Toronto. Julija je bila tužna zbog toga, ali još uvijek nije sumnjala u mladićevu ljubav. Alfonso ju je nagovarao neka novac traži od prištava koji će joj ga sigurno dati jer je zaljubljen u nju. Julija je bila iznenađena torn spoznajom. Pas je svaki dan čekao Filippa na njihovom uglu, a dječak bi mu uvijek donio kost i malo se poigrao s njime. Ostali su dječaci psa smatrali svojim neprijateljem, tjerali su ga i bili okrutni prema njemu. Jednoga je dana, nakon što je dobio kost, pas počeo vući Filippa prema svome skrovištu. Filippu se gradilište dopalo i palo mu je na pamet da bi se ovdje njih dvojica mogli lijepo igrati.

Dječak je našao drvce, bacio ga i čekao da mu ga pas vrati. Bozzi nije odmah shvatio što se od njega očekuje, pa mu je dječak pokazao. Zatim su obojica uživala u igri. Na rastanku je Filippo obećao kako će sutradan pokušati doći ranije. Drugi su dan tri velika dječaka iz susjedstva zaustavila Filippa i zadirkivali ga. Dječak Gioco je Filippa snažno uštinuo, na što ga je Filippo ćušnuo. Činilo se da ce doći do tučnjave u kojoj Filippo sigurno ne bi dobro prošao. Zato je potrčao do ugla, gdje ga je čekao pas. Pas se postavio kao Filippov zaštitnik, a dječaci su posramljeni i ljuti otrčali dalje. Julija se konačno ohrabrila i pošla je do prištava Brune zamoliti ga da joj isplati nasljedstvo. Bruno je znao da će nakon toga izgubiti Juliju jer će se ona udati za Alfonsa. Svjedeno, obećao joj je kako će već idućeg dana organizirati otvaranje blagajne. Djevojka je sva sretna odjurila priopćiti tu radosnu vijest Alfonsu. Naravno da se mladić silno obradovao. Nije imao strpljenja dalje ostati s Julijom. Potrčao je do bara u kojem je imao sastanak s drugom djevojkom, Lolom, od koje je također uzimao novac. Loli je bio obećao da će Zajedno pobjeći ćim dobije Julijinih šest tisuća dolara. Ali, ni to nije bila istina. Zapravo je planirao da s novcem pobjegne sam, bez Julije i bez Lole. No razgovor Lole i Alfonsa o tome što planiraju s Julijinim novcem čuo je pas Bozzi. Zato je sljedećeg dana čekao pred kućom. U njegov su nekadašnji ured došli ljudi koji će službeno otvoriti sef kako bi Bruno mogao Juliji isplatiti nasljedstvo. Julija je dobila novac, potpisala je priznanicu o primitku novca koju je Bruno zatim spremio u spise i zaključao u sef. Julija je sva sretna s novcem pojurila svom Alfonsu.

On je odmah rekao kako je sigurnije da novac bude kod njega. U trenutku kada mu je Julija dala novac, Alfonso je osjetio blaženstvo koje, međutim, nije dugo potrajalo. Prekinulo ga je režanje i lavež, a onda mu je neki pas istrgnuo novac iz ruke i poobjegao. Mladić se brzo snašao, izvukao je revolver i zapucao na psa. Na sreću, promašio je, a pas se spasio bijegom na krov neke garaže. Tamo je, pred očima mnogih znatiželjnika koje je privukla galama i pucnjava, pojeo cijeli snop novčanica. Julija je bila očajna: Od čega će sada ona i Alfonso živjeti? Ali sada kada više nije bilo novca, Alfonso ju je odbacio najgrubljim riječima. Cijela je zbrka i pucnjava privukla mnoštvo ljudi, pa i policajca. Policajac je odveo Alfonsa u policijsku postaju, gdje mu je i bilo mjesto. Julija je nakon svega ostala neutješna. Nitko je nije mogao uvjeriti kako je to najbolje što joj se moglo dogoditi. Zbog svega toga i Bruno je bio očajan i nemoćan. Jedino čega se dosjetio bilo je da djevojci ponudi svoju ušteđevinu. Bila je to skromna ušteđevina, ali ponuda je bila dokaz njegove ljubavi. Julija je bila ganuta takvom dobrotom pa ga je iz zahvalnosti zagrlila. U njegovom se zagrljaju osjećala sigurnom. Filippo je i toga dana krenuo na sastanak s psom. Prije toga Bruno mu je rekao kako bi se i on volio naći s psom. Kasnije se Bruno našao s odvjetnikom, odnosno psom Bozzijem. Priznao mu je kako je danas učinio dobro djelo time što je oteo novac Alfonsu. To je bilo prvo dobro djelo koje je Bozzi ikada učinio! Čak je i izložio svoj život. Prištav mu je zato kao nagradu donio slastan teleći odrezak. Pas je sve to saslušao, ali odrezak nije ni dirnuo. Žalostan se okrenuo i otišao prema svom skloništu. Na ulazu u gradilište netko ga je dozivao. Pas je nanjusio opasnost. U trenutku kada je pokušao napasti čovjeka koji ga je dozivao, oko vrata mu se stegla omča. Uhvatili su ga živoderi i odveli ga u živodernicu. Tu se našao u kavezu s brojnim drugim psima koji su poput njega bili prestrašeni i prepušteni sudbini. Pas Bozzi razmišljao je o tome što čeka njega i ostale pse. Bojao se da ih čeka smrt.

Da je njegov pas u živodernici Filippo je saznao slučajno. Gioco, dječak koji je htio istući Filippa, sav sretan što mu može napakostiti, rekao je malenom dječaku da mu je pas u živodernici. Dječak je slutio kako postoji neka veza između psa i Brune, pa je pošao do Brune po pomoć. Rano idućeg jutra kupili su brnjicu i povodac i otišli na policiju prijaviti psa i platiti porez za njega. Bruno je sa svim tim stvarima poslao dječaka u živodernicu po psa. Izišli su zajedno, ali pas je sada imao brnjicu i bio na uzici. Dječak je psa odveo na gradilište i rekao mu neka ostane tamo jer se na njega mnogi ljute. Uzicu mu je skinuo, ali brnjica je ostala. Sutradan se pas zabrinuo jer Filippo nikako nije dolazio. Otrčao je do njihova ugla, onjušio zrak i potrčao prema trgu. Baš ondje su veliki dječaci tukli malenoga Filippa. Pas se zatrčao kako bi obranio svoga prijatelja, ali ga se dječaci nisu uplašili jer je imao brnjicu, već su navalili i na njega. Na sreću tada se pojavio i Filippov djed. Dječaci su se sada ipak razbježali. Maleni je dječak vidio kako je pas polumrtav od batina. Bio mu je zahvalan što ga je spasio. Zagrlio ga je, rekao mu kako je on dobar pas i kako ga voli, i tada ga je poljubio. Zatim je otrčao do djeda i majke kako bi im objasnio da je pas za kojega su svi mislili da je opak u stvari jako dobar pas. Kad se vratio, psa više nigdje nije bilo. Umjesto njega na ulici se pojavio odvjetnik Bozzi, pokrivši svoju golotinju reklamom za kineski restoran. Uskoro su svi stanari suškali kako se odvjetnik vratio kući. Prištav Bruno bio je iznenađen, ali mu je bilo i drago. Slutio je on i vjerovao da je Bozzi dobar čovjek. Odvjetnik je Bruni rekao da je bio na službenom putu, iako su obojica znali da to nije istina. Tada se odvjetnik odjenuo i izašao iz kuce. Pošao je potražiti Filippa. Dječak se pošao igrati s velikim dječacima, kojima je oprostio njihovo ružno ponašanje. Kada je Bozzi pokušao dječaka uhvatiti za ruku i odvesti u slastičarnicu, dječak je prestrašeno uzmaknuo i pobjegao. Odvjetnika je to rastužilo pa se vratio kući.

Čekao je da ga prištav izvijesti o svim poslovima koje je obavio dok njega nije bilo. Na Brunino iznenađenje, odvjetnik se nije ljutio što su stanari dobili odgodu za plačanje svojih računa. Tada je upitao što je s Julijinim nasljedstvom. Kao da i sam nije znao što je s novcem! Iz sefa su izvadili Julijine spise, i dok ga prištav nije gledao, odvjetnik je izvadio priznanicu o isplati i pojeo je. To je značilo da više nema dokaza da je djevojka dobila novac i da će joj morati još jednom isplatiti sešt tisuća dolara. Praveći se ljut, optužio je Brunu što nema priznanice i zaprijetio kako će mu zato ustezati novac od plaće. Ali odmah zatim rekao je kako će mu i povisiti plaću. Sada je i Bruni sinulo da odvjetnik samo hinji ljutnju, a da zapravo želi pomoći i njemu i Juliji. Bruno je pošao kući i usput je javio Juliji kako će opet dobiti svoj novac. Bio je tužan, jer je vjerovao da će se sada Julija vratiti u Napulj i da je za njega potpuno izgubljena. No, Julija je potrčala za njim i bacila mu se u zagrljaj. Ispunilo se staričino proročanstvo, Julija će se udati za čovjeka kojeg voli punim srcem. Odvjetnik je imao još planova za svoga prištava. Odlučio je prepustiti mu brigu o kući i postaviti ga za upravitelja zgrade. Kako je bio zadovoljan načinom na koji je obavljao posao, ostavio je prištavu na brigu i odvjetnički ured. Za sebe je rekao da će od sada živjeti kao veseli čovjek, pa je strčao niza stube i pošao do ugla na kojemu se sastajao s Filippom. A Filippo je još uvijek tražio svog psa. U tome su mu pomagali i ostali dječaci. Dječak nije vidio Bozzija sve dok ga ovaj nije snažno, ali nježno i oprezno, uhvatio za ruku i odlućno poveo prema gradilištu. Filippo je sada postao znatiželjan. Na gradilištu je odvjetnik zalajao i donio dječaku drvce kojim su se nekada igrali. Sada je dječak shvatio da je pas bio odvjetnik i da mu je odvjetnik prijatelj. Držeci se za ruke, krenuli su prema slastičarnici. Svi stanari zgrade gledali su to čudo. Znali su oni da čuda postoje! Odvjetnik i dječak drže se za ruke, a Bozzi se ćak i smije. Tako su došli do slastičarnice i ušli. S ulice se najprije moglo vidjeti kako s vrata nestaje pločica s natpisom "Zabranjeno uvoditi pse". Zatim je slastičarka izvukla iz izloga cijeli pladanj kolača. Nakon svega ovoga, kako ne vjerovati u čuda, kako ne vjerovati u ljudsku dobrotu!

Likovi

Advokat Boci je glavni lik ove priče. U početku bio je zao škrtac koji je mario samo za sebe i ni za koga drugoga. Omalovažavo je sve oko sebe, a pogotovo one koji su mu bili najbliži, poput njegovog radnika Bruna. Nije nikada razmišljao o svojim postupcima niti se zapitao kako je drugima dok ih on tako terorizira. Nije imao suosećanja ni prema kome, pa tako ni prema svojim siromašnim stanarima. Nastojao je uvek da izvuče što više novca iz njih ili da im što manje novca dade. Njegov jedini užitak bili su kolači.

Ono što je naterao Bocija na promenu bila je situacija u kojoj je postavljen u kožu onog slabijeg. Starica ga je pretvorila u psa i on je tako dobio priliku da nauči što to znači biti jadan, odbačen od svih, sam i nepoželjan. Nije imao ni prijatelja ni utočišta, a nije imao što ni dati, osim vlastite ljubavi. Iz te pozicije Boci se naučio pravim vrednostima života. Shvatio je da su ljubav i prijateljstvo mnogo vredniji od novca i bogatstva. Shvatio je da je mnogo bolje biti voljen nego uspešan. Naučio je to na teži način, ali je ipak dobro u njemu pobedilo. Na kraju se on sam borio za pravdu, pa čak i kada mu je zbog toga pretila smrt. Boci je sazreo u dobroga čoveka čiji je jedini cilj nadalje u životu bio da bude sretan.

Bruno je Bocin pomoćnik. On je njegova potpuna suprotnost. Za razliku od Boce, Bruno je dobar, pošten i uvek spreman da pomogne. On je jedini koji je vidio potencijal za promenu u Bociju, koja će od njega da učini boljeg čoveka. Zato je i izbacio Bocija na ulicu kada je bio ker, da iskusi kako je to biti bespomoćan. Bruno se uvek trudio da ispravi ili ublaži Bocijeve odluke kojima bi ovaj naštetio stanarima. Zato su ga ljudi jako voleli. Bio je na strani pravde i rado je pomagao drugima čak i kad bi to bilo na njegovu štetu.

Bruno se zaljubio u Đuliju, ali to nije htio da joj pokaže jer je ona već imala dečka. Ljubav prema njoj i strah da će da je izgubi ipak ga nisu sprečili da učini pravu stvar i da joj novac koji zaslužuje. On je bio uz nju kada je shvatila da je izgubila novac i muškarca kojeg je volela. Za razliku od njenog dečka, on ju je volio bez obzira na novac. Štoviše, bio je spreman da joj da svoju ušteđevinu samo kako bi joj pomogao, ne tražeći ništa za uzvrat. A za uzvrat je ipak dobio njenu ljubav.

Filippo - dječak koji živi s majkom i djedom u zgradi.

Julija - djevojka koja živi kod Filippove obitelji, vrijedna i uvijek nasmijana, ništa joj nije teško učiniti za druge.

Alfonso - samodopadan , sebičan, nepopravjiv, samoživ, mašta o bezbrižnm životu

Istvan Bekeffi - Pas zvan gospodin Bozzi - verzija 2

__________________________________

Istvan Bekeffi poznati je mađarski pisac, dramatičar i scenarist. Rođen je u Segedinu 1901. godine. Studirao je na vojnoj akademiji, ali je na kraju završio dramsku umetnost u Budimpešti. Pisao je filmske i pozorišne scenarije. Napisao je preko 22 filmska scenarija sam ili u saradništvu, te oko 64 scenarija za pozorište.

1957. otišao je u Švicarsku i tamo pisao o Zapadnonjemačkoj filmskoj industriji. Njegova supruga bila je glumica, koja je najčešće i glumila upravo u predstavama koje je on napisao.

Njegov roman za decu Pas zvan gospodin Bozzi takođe je uprizoren na pozorišnim daskama i to kao mjuzikl. Bekefi je umro 1977. godine u Budimpešti.