Henry bel Stendal - Crveno i crno

Crveno i crno, Stendalovo remek - delo je prica koja prati zivot Zilijena Sorela, zgodnog, ambicioznog sanjara, plebejskog porijekla, vodjenog Napoleonovim idejama. U zelji da pobegne od brutalnog oca i porodice u koju se ne uklapa i nadje sebi znacajno mjesto u politickim desavanjima, prisvaja licemeran nacin ponasanja drustva u kome zivi.

Glavnu ličnost ovog romana predstavlja Žilijena Sorel, sina seoskog drvodjelje. Još kao dječak bio je veoma ambiciozan, čitao knjige iako mu je to otac zabranjivao. Pošto je poticao iz siromašne obitelji osjetio je svu težinu života seljaka i radnika. U obitelji su ga često tukli i nisu ga baš voljeli. Uprkos tome Žilijen stiče zavidno obrazovanje. Novi zavjet zna napamet i misli da će samo kao svećenik društveno napredovati. Župnik, koji mu bijaše sklon, preporučuje ga načelniku de Renalu za kućnog učitelja njegove djece. Prihvaća ponudu bojeći se da će ga njegovi poslodavci ponižavati kao slugu.

Dolaskom u grad njegov život se naglo mijenja. Ubrzo je zavolio gospođu de Renal koja mu je također uzvraćala ljubav sa još većom strašću. Međutim, zbog opasnosti da javnost i gospodin de Renal ne saznaju za tu vezu, Žilijen napušta tu kuću i vraća se u sjemenište. No, kako se nije mogao prilagoditi toj hipokritskoj sredini on prihvaća poziv da radi kao sekretar kod markiza La Mola u Parizu. U aristokratskoj pariškoj sredini, Žilijen se dobro snalazi pa sve više privlači na sebe pažnju ponosite gospođice de La Mol. Tako je započela druga Žilijenova ljubavna veza u kojoj je kao i u prvoj istovremeno osjećao radost pobjednika i trpio u svojoj ulozi krivca i nepoželjne osobe niskog roda. Markiz de La Mol čini sve da Žilijena načini bogatim kako bi omogućio vjenčanje. Obavještena o društvenim uspjesima i mogućnosti ženidbe svog bivšeg ljubavnika, gđa. Renal piše pismo markizu de La Mol u kojem Žilijena predstavlja kao varalicu, karijeristu. Tada markiz povlači privolu za taj brak, a Žilijen izgubivši vlast nad sobom odlučuje da se osveti gđi. Renal. Odlazi u gradić gdje je živjela i nalazi je u crkvi. Izvlači pištolj i puca u nju. Hapse ga i on odlazi u zatvor. Tamo je saznao da rana nije bila smrtonosna i da je gđa. Renal živa. On biva presretan. Tek tada se počeo kajati za zločin koji je počinio.

Poslije oporavka u gđi. Renal se javlja još veća ljubav prema Žilijenu. Ona pokušava učiniti sve kako bi ga vlasti pustile na slobode. Ali uzalud. Žilijen biva osuđen na smrtnu kaznu i biva pogubljen. Gđa. Renal umire tri dana poslije njegove smrti.

Henry bel Stendal - Crveno i crno - verzija 2

Henry bel Stendal - Crveno i crno - verzija 2 pdf

________________________________

Marie Henry bel Stendal rodio se u Grenobleu kao potomak imućne buržoaske porodice. Još kao dijete ostao je bez majke i nije podnosio konzervativnog oca ni odgojitelja patera Raillanea kao ni pospani ambijent rodnog Grenoblea. Iz amoniziteta prema ocu simpatizira jakobince. U ranoj mladosti raskida s Crkvom i religijom i okreće se enciklopedistima i Shakespeareu.

Godine 1799. Stendhal odlazi u Pariz s namjerom da studira na Politehničkoj školi, ali na nagovor rođaka zapošljava se u Ministarstvu rata, u intendanturi (1800.). Nakon dugogodišnjeg boravka u Italiji daje ostavku na službu, živi nesređeno, mijenja ljubavnice (glumicu Melany Guilbert slijedi u Marseille) i uzalud pokušava napraviti karijeru u trgovini.

Godine 1806. reaktivira se i kao oficir Napoleonove armije kreće u Njemačku gdje izbliza prati Bonapartine uspjehe (bitka kod Jene, trijumfalni ulazak u Berlin). Tri godine kasnije (1809.) boravi u Austriji (Beč, Linz), a naredne 1810. imenovan je auditorom u Državnom vijeću. Dvije godine kasnije (1812.) polazi s Velikom Armijom u Rusiju. Poslije Napoleonova pada i povratka Burbona, svjestan da poniženje čeka svakog bonapartistu sklanja se (1814.) u Milano.

U Italiji je našao svoju novu i pravu domovinu, koju je strastveno zavolio još za prvog boravka. Godine provedene u Milanu (1814 – 1821.) smatra najsretnijim razdobljem svog života. Iz Milana ga je protjerala austrijska policija pod sumnjom da šuruje s karbonarima te se 1821. godine vraća u Pariz. Poslije Srpanjske revolucije imenovan je konzulom u Trstu (1830.), a malo zatim konzulom u Civitavecchiji (1831. – 1841.). Prije smrti zatražio je da mu na grob uklešu riječi: - Arrigo Beyle milanese.

Djela: Crveno i crno (1830.), Parmski kartuzijanski samostan (1839.), Talijanske kronike (1855.)