Franc Kafka - Preobražaj - Interpretacija
Franc Kafka - Preobrazba - Interpretacija  

Kada se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primijetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca. Ležao je na pancirski tvrdim leđima i vidio, kada bi malko podigao glavu, svoj nadsvođen, smeđi, zasvođenim ukrućenjima razdijeljeni trbuh, na čijoj se visini pokrivač, koji samo što već nije spuznuo na tle, još jedva držao. Njegove brojne, prema obujmu njegova tijela jadno mršave nožice, treperile su mu bespomoćno pred očima.

"Što se to sa mnom dogodilo?" pomisli. To nije bio san. Njegova soba prava pravcata, samo nešto odveć mala ljudska soba ležaše mirno, između četiri dobro znana zida. Nad stolom na kojem bijaše rasprostrta raspakovana kolekcija uzoraka različitih tkanina - Samsa bijaše trgovački putnik - visila je slika koju je nedavno bio izrezao iz nekog ilustriranog časopisa i stavio u zgodan pozlaćeni okvir. Predstavljala je damu koja je, sa šeširom i boom od krzna, sjedila uspravno i dizala prema gledaocu teški krzneni muf, u kojemu je nestalo čitave njene podlaktice.

Gregorov pogled usmjeri se zatim u prozor, i tmurno vrijeme - čulo se kako kišne kapi šoboću po prozorskom limu - činilo ga je sasvim melankoličnim. 'Kako bi bilo da odspavam još malko i zaboravim sve ludorije?', pomisli, no to bijaše potpuno neizvedivo, jer je bio navikao spavati na desnoj strani, ali se u sadašnjem stanju nije mogao staviti u taj položaj. Ma kako snažno da se bacao na desnu stranu, uvijek bi se iznova odnjihao u pređašnji položaj poleđuške. Bit će da je to i sto puta pokušavao, zatvarajući oči da ne gleda zakoprcane nožice, te je tek onda odustao kada je u boku počeo ćutjeti neki lak, prigušen bol što ga dotada još nikada nije oćutio.

"O, bože", pomisli, "kakvo li sam naporno zanimanje izabrao! Iz dana u dan na putu. Poslovna uzrujavanja su mnogo veća nego u dućanu kod kuće, a osim toga mi je nametnuta i muka putovanja, brige za priključak vlakova, neredovita, loša hrana i druženje s ljudima, koje se uvijek mijenja, nikada dugo ne traje i ne postaje srdačnije. Neka vrag sve to nosi!" Osjetio je lak svrbež gore po trbuhu; polako se na leđima gurao bliže uzglavlju da bi mogao bolje podići glavu; našao je mjesto gdje ga je svrbjelo i koje bijaše osuto sve samim bijelim točkicama, za koje nije znao što su; i htio je jednom nogom opipati to mjesto, ali je odmah uvuče, jer ga pri dodiru prostrujiše ledeni srsi.

Ponovno puzne u svoj prijašnji položaj. "To rano ustajanje", pomisli, sasvim me oglupavljuje. Čovjek se mora ispavati. Drugi putnici žive kao haremske žene. Kada se, na primjer, prije podne vratim u gostionicu da prepišem dobivene naloge, onda ona gospoda sjede tek za doručkom. To bih trebao da ja pokušam kod svoga šefa; smjesta bi me otperdašio. No tko zna, uostalom, ne bi li to za mene bilo vrlo dobro. Kad se ne bih svladavao zbog svojih roditelja, već bih odavna otkazao, stao pred šefa te mu sa dna duše rekao svoje mišljenje. S tezge bi se taj srušio! Pa i jest čudno da onaj čovjek sjeda na tezgu pa onda s visine razgovara s namještenikom koji, uostalom, zbog šefove nagluhosti mora prići sasvim blizu. Pa, još nisu potonule sve nade; budem li jednom imao sav onaj novac da otplatim dug roditelja - možda će to još trajati pet do šest godina - bezuvjetno ću to učiniti. Onda ćemo izvesti veliki rez. No zasad moram, istina, ustati, jer moj vlak polazi u pet.

I on pogleda prijeko na budilicu što je tiktakala na ormaru. "Oče nebeski!" pomisli. Bilo je šest i trideset, a kazaljke su mirno išle naprijed, već će skoro četvrt do sedam. Ta može li biti da budilica nije zvonila? S kreveta se vidjelo da je bila ispravno navijena na četiri sata; zacijelo je i zvonila. No da, ali je li bilo moguće prespavati tu zvonjavu od koje se sve pokućstvo trese? Pa mirno, zacijelo, nije spavao, ali zato utoliko čvršće. A što da sada radi? Idući vlak polazi u sedam sati; da bi stigao na taj vlak, morao bi silno požuriti, a kolekcija još nije bila spakovana, i on sam se baš nipošto nije osjećao naročito svjež i pokretan. Pa čak kad bi i stigao na vlak, šefova se bučna grdnja nije dala izbjeći, jer poslužitelj je čekao kod onog vlaka od pet sati te je već odavna podnio izvještaj o njegovu zakašnjenju. Taj poslužitelj bijaše šefova podla kreatura, bez kičme i razuma. A što kad bi javio da je bolestan? No to bi bilo izvanredno neugodno i sumnjivo, jer Gregor za svoga petogodišnjeg službovanja nije ni jedan jedini put bio bolestan. Nema sumnje da bi šef došao s liječnikom bolesničkog osiguranja, predbacivao roditeljima zbog sinovljeve lijenosti, te sve prigovore presjekao pozivajući se na liječnika za kojega, zna se, postoje samo potpuno zdravi ljudi koji izbjegavaju rad. Uostalom, ne bi li u tom slučaju bio, donekle i u pravu? Gregor se, zaista, izuzevši pospanost koja nakon duga sna zaista nije bila opravdana, osjećao sasvim dobro pa ga je čak mučila jaka glad.

Kada je o svemu tome u najvećoj hitnji promislio, a da se nije mogao odlučiti ustati - budilica je upravo izbijala četvrt do sedam - netko zakuca na vrata do uzglavlja njegova kreveta. "Gregore", povika netko - bijaše to majka - "već je četvrt do sedam. Nisi li namjeravao otputovati?" Taj blagi glas! Gregor se prestraši kad ču glas kojim je odgovarao i koji je, bez sumnje, bio njegov pređašnji, ali u koji se, kao da dopire odnekud odozdo, miješalo neko bolno cijukanje što se nije dalo prigušiti, a koje je samo u prvi mah riječima ostavljalo jasnoću, da bi ih u odzvanjanju toliko razorilo te nisi znao jesi li dobro čuo. Gregor je htio opširno odgovoriti i sve objasniti, ali se u ovim okolnostima ograničio na to da kaže: "Da, da, hvala majko, već ustajem". Zbog drvenih vrata promjena u Gregorovu glasu se vani po svoj prilici nije mogla zamijetiti, jer majka se umirila tim objašnjenjem, te se udaljila drljajući nogama pri hodu. No taj mali razgovor je ostale članove obitelji upozorio da je Gregor protiv svakog očekivanja još kod kuće, i već je na jedna pobočna vrata zakucao otac, slabo ali pesnicom. "Gregore, Gregore", viknu, "ta što je?" A nakon nekoliko trenutaka, još jednom stane opominjati dubljim glasom: "Gregore! Gregore!" A iza drugih pobočnih vrata, pak, tiho jadikovaše sestra: "Gregore? Da nisi bolestan? Je l' ti što potrebno?" Gregor odgovori na obje strane: "Već sam gotov", trudeći se da najpomnjivijim izgovaranjem riječi i ubacivanjem dugih stanki između pojedinih riječi svome glasu oduzme svaku upadljivost. I otac se zbilja vrati svom doručku, no sestra uze šaputati: "Gregore, zaklinjem te, otvori". Ali Gregor nije ni pomišljao da joj otvori, već je u mislima hvalio oprez što ga je stekao na putovanjima, te je i kod kuće uvečer zaključavao sva vrata.

Ponajprije je želio mirno i nesmetano ustati, obući se i, prije svega, doručkovati, a tek onda razmišljati o svemu ostalom, jer, kako je dobro znao, u krevetu neće doći do bilo kakvog razumnog zaključka. Sjećao se kako je već više puta u postelji osjećao neki laki bol, možda prouzrokovan nezgodnim ležanjem, za koji bi se kasnije, kada bi ustao, ispostavilo da ga je samo zamišljao, pa je sada napeto očekivao da se njegove današnje predodžbe malo-pomalo rasplinu. Da promjena glasa nije ništa drugo do predznak jake prehlade, profesionalne bolesti trgovačkih putnika, u to nije nimalo sumnjao.

Odbaciti sa sebe pokrivač bijaše sasvim jednostavno; morao je samo da se malo nadme, pa će sam od sebe pasti. Ali sve drugo postalo je teže, osobito zato što je bio tako neobično širok. Da se pridigne, bile su mu potrebne ruke i šake; a mjesto toga je imao samo onaj bezbroj nožica što su bez prestanka izvodile najrazličitije kretnje, i kojima, osim toga, nije mogao vladati. Kada bi htio jednu da savije, ona bi se najprije ispružila, a kada bi mu najposlije uspjelo da s tom nogom učini ono što je želio, za to su se vrijeme druge nožice kao mahnite batrgale u bolnom uzbuđenju. "Samo da se nepotrebno ne zadržavam u krevetu", reče Gregor u sebi.

Najprije je htio da se donjim dijelom tijela izvuče iz kreveta, ali taj donji dio koji, uostalom, još nije vidio i o kojem nije mogao sebi stvoriti pravu predodžbu, pokazao se kao odveć teško pokretljiv; išlo je to tako sporo; i kada se napokon, gotovo pobjesnio, svom svojom snagom i bezobzirce bacao naprijed, uputio se u pogrešnom pravcu, žestoko se udario o donju krevetnu dasku, a oštar bol što ga je osjetio, poučio ga je kako je upravo u tom trenutku donji dio njegova tijela možda najosjetljiviji.

Zato je pokušao da se najprije gornjim dijelom tijela iskobelja iz postelje, te je oprezno okrenuo glavu prema rubu kreveta. To mu je zbilja lako uspjelo, usprkos širini i težini svoga glomaznog trupa koji je polako krenuo za kretnjom glave. No kada je, napokon, držao glavu u zraku, van kreveta, počeo se bojati da se i dalje tako vuče naprijed, jer ako bi na taj način pao, moralo bi se dogoditi pravo čudo da mu glava ne bude ozlijeđena. A upravo sada nije ni pod koju cijenu smio izgubiti svijest; radije će ostati u krevetu.

Kada je, odahnuvši poslije ponovnog takva napora, ležao kao što je i prije ležao te vidio kako mu se batrgaju nožice, ako je moguće, još i jače nego prije, i ne nalazeći nikakve mogućnosti da u tu samovolju svoga tijela unese mira i reda, opet reče u sebi kako nipošto ne može ostati u postelji i da je najrazboritije da sve žrtvuje, pa makar postojala i najmanja nada da se na taj način iskobelja iz kreveta. No istovremeno nije zaboravljao da se ovda-onda podsjeća kako je mirno, samo najmirnije razmišljanje mnogo bolje od očajničkih odluka. U takvim bi časovima što je moguće oštrije gledao na prozor, ali, na žalost, pogled na jutarnju maglu, koja je zastirala čak i drugu stranu ulice, nije davao mnogo pouzdanja ni podstreka. "Već je sedam", reče u sebi kada je budilica ponovo otkucavala vrijeme, "već je sedam, a još uvijek traje ta usta magla." Trenutak je ležao mirno, dišući slabo, kao da možda od potpune tišine očekuje da se vrati zbiljsko i samo po sebi razumljivo stanje.

No onda će sam sebi: "Prije nego što budilica otkuca sedam i četvrt, morat ću bezuvjetno napustiti postelju. Uostalom, do toga će vremena netko doći iz poduzeća da pita što je sa mnom, jer poduzeće se otvara prije sedam." I on se spremi da se čitavim tijelom izvuče iz postelje, ljuljajući ga ravnomjerno cijelom njegovom dužinom. Ako na taj način padne iz postelje, ostat će glava, koju je namjeravao u padu brže-bolje podići, po svoj prilici neozlijeđena. Leđa su, čini se, bila tvrda; njima se, kad padne na sag, valjda neće ništa dogoditi. Najviše briga zadavao mu je onaj bučni trijesak koji će svakako uslijediti i koji će iza zatvorenih vrata izazvati ako ne užas, a ono ipak zabrinutost. Ali to je trebalo riskirati.

Kada je Gregor već do polovice stršio iz postelje - nova je metoda bila više igra nego napor, trebalo je samo da se na mahove zanjiše - pade mu na pamet kako bi sve bilo jednostavno kada bi mu netko priskočio u pomoć. Dvije snažne osobe - pomišljao je na oca i na služavku - potpuno bi dostajale; morale bi samo podvući ruku pod njegova zaobljena leđa i, takoreći, izguliti ga iz kreveta, te da se sagnu s teretom i da onda pažljivo čekaju da se on sam prevrne na podu, gdje bi onda, sva je prilika, njegove nožice dobile neki smisao. Međutim, bez obzira na to što su sva vrata bila zaključana, je li zaista trebalo koga zvati u pomoć? Usprkos svome jadu, pomislivši na to, nije mogao da priguši smiješak.

__________________________________

Franc Kafka rođen je 3. srpnja 1883. u židovskoj obitelji srednje klase, koja je govorila njemačkim, u Pragu, tada dijelu Austro-Ugarske. Njegova oca, Hermanna Kafku (1852-1931), biograf Stanley Corngold opisao je kao "glomazna, sebična i ohola biznismena", a sam Kafka kao "pravog Kafku, snažnog, zdravog, gladnog, glasnog, elokventnog, samodostatnog, dominantnog, izdržljivog, koncentriranog i izvsrnog poznavatelja ljudske naravi." Herman je bio četvrto dijete Jakoba Kafke, obrednog krvnika (hebrejski: shochet) koji je u Prag došao iz Oseka, češkog sela u blizini mjesta Strakonice s velikom židovskom populacijom. Nakon što je radio kao trgovački putnik, s vremenom je postao trgovac neobičnim dobrima i odjećom koji je zapošljavao i do 15 radnika, a kao logo svog posla koristio je sliku čavke, koja se na češkom zove kavka. Kafkina majka, Julie (1856-1934), bila je kći Jakoba Löwyja, bogatog trgovca biljkama iz Poděbradyja, koji je bio bolje obrazovan od njezina supruga. Kafkini su roditelji vjerojatno govorili varijantom njemačkog pod utjecajem jidiša koji se, ponekad, pejorativno naziva Mauscheldeutsch, ali kako se njemački smatrao osnovnim sredstvom društvenog uspona, vjerojatno su djecu poticali da govore književnim njemačkim.

Kafkina rodna kuća nalazi se u blizini Starog gradskog trga u Pragu, a u obitelji od šestero djece, Franz je bio najstariji. Njegova braća, Georg i Heinrich, umrli su kao djeca, još prije Franzove sedme godine; sestre su mu se zvale Gabriele ("Ellie") (1889–1944), Valerie ("Valli") (1890–1944) i Ottilie ("Ottla") (1892–1943). Tijekom radnih dana, oba roditelja nisu bila kod kuće. Majka Julije je radila i do 12 sati dnevno kako bi pomogla u vođenju Hermannova posla. Kao rezultat toga, Kafkino je djetinjstvo bilo prilično samotno, a djecu su mahom odgajale brojne guvernate i sluškinje. Kafkin problematičan odnos s ocem pomno je dokumentiran u njegovom pismu ocu (Brief an den Vater), na preko 100 stranica na kojima piše kako je očev autoritativan stav uvelike utjecao na njega. S druge strane, majka mu je bila tiha i sramežljiva. Upravo je očeva dominantna ličnost uvelike utjecala na njegovo pisanje.

U razdoblju od 1889. do 1893., Kafka se školovao u Deutsche Knabenschule (Njemačka osnovna škola za dječake) u današnjoj Ulici Masná (tada Masný trh/Fleischmarkt). Mada je govorio češki, Kafka je školovan u njemačkim školama na inzistiranje njegova autoritativna oca. Njegovo židovsko obrazovanje završilo je s njegovom bar micvom u dobi od 13 godina. Sam Kafka nije uživao odlaziti u sinagogu te je išao samo praznicima, s ocem, četiri puta godišnje.

Po završetku osnovne škole 1893. Kafka je primljen u strogu, klasično-orijentiranu njemačku gimnaziju Altstädter Deutsches Gymnasium, na Starom gradskom trgu, u sklopu palače Kinsky. I ovdje se nastava odvijala na njemačkom, ali Kafka je znao i pisati i govoriti češki; potonji je učio u gimnaziji punih osam godina, postigavši dobar uspjeh. Mada je dobivao samo komplimente za svoj češki, nikada se nije smatrao fluentim. Maturske ispite položio je 1901. godine.

Nakon maturiranja, Kafka je upisao Karl-Ferdinands-Universität u Pragu, ali se nakon samo dva tjedna studiranja kemije prebacio na pravo. Mada ova struka nije previše zanimala Kafku, otvarala mu je široku lepezu poslova koji su zadovoljavali njegova oca. Uz sve to, studij prava trajao je razmjerno duže što je Kafki omogućilo da istovremeno pohađa predavanja iz njemačkih studija i povijesti umjetnosti. Također se pridružio i studenskom klubu, Lese-und Redehalle der Deutschen Studenten (njem. Čitalački i nastavni klub njemačkih studenata), koji je organizirao književna događanja, čitanja i slične aktivnosti. Među Kafkinim prijateljima bili su novinar Felix Weltsch, koji je studirao filozofiju, glumac Yitzchak Lowy, koji je dolazio iz varšavske hasidističke obitelji te pisci Oskar Baum i Franz Werfel.

Pred kraj prve godine, Kafka je upoznao kolegu Maxa Broda, koji će mu ubrzo postati doživotni prijatelj. Brod je ubrzo primijetio da su, iako je Kafka bio sramežljiv i rijetko je pričao, stvari koje je rekao izrazito duboke. Kafka je tokom cijelog života bio strastven čitatelj; zajedno s Brodom, pročitao je Platonovog Protagoru na izvornom grčkom, na Brodovu inicijativu, te Flaubertova djela Sentimentalni odgoj i Iskušenje svetoga Antona na francuskom, na Kafkin prijedlog. Kafka je Fjodora Dostojevskog, Gustavea Flauberta, Franza Grillparzera i Heinricha von Kleista smatrao "istinskom braćom po krvi". Uz navedene, Kafka je bio zainteresiran i za češku književnost te djela Johanna Wolfganga Goethea. Kafka je 18. srpnja 1906. godine stekao titulu doktora pravnih znanosti te je odradio godinu dana besplatnog stažiranja kao sudski vježbenik na građanskim i kaznenim sudovima.

Krajem 1911. Kafka i Karl Hermann, suprug njegove sestre Elli, postaju partneri u prvoj tvornici azbesta u Pragu, znanoj kao Prager Asbestwerke Hermann & Co. otvorenoj uz pomoć miraznog novca kojeg je dao Hermann Kafka. Iako je isprva pokazivao entuzijazam i velik dio slobodnog vremena posvećivao poslu, Kafka je ubrzo zamrzio i tvornicu jer mu je oduzimala previše vremena za pisanje. U ovom razdoblju se zainteresirao i za židovsko kazalište, unatoč bojaznima prijatelja kao što je Brod, koji su ga svejedno podržavali u njegovim zanimacijama. Nakon što je u listopadu 1911. prisustvovao predstavi teatra, Kafka je sljedećih šest mjeseci proveo intenzivno se baveći jidišom i židovskom književnošću. Ta je zanimacija služila i kao temelj za njegovu rastuću povezanost sa židovstvom. Otprilike u ovom razdoblju postao je i vegeterijanac. Negdje tijekom 1915. godine, Kafka je dobio poziv za vojsku kako bi služio u Prvom svjetskom ratu, ali su njegovi poslodavci sredili otpust jer se njegov posao smatrao esencijalnim za državu. Kasnije se ipak pokušao pridružiti vojsci, ali u tom su ga spriječili zdravstveni problemu povezani s tuberkulozom, koja mu je dijagnosticirana 1917. godine.

Kafka je bio plodan pisac kratkih priča i pripovijetki. Neke njegove izdane priče nazivane su Erzählung (njemački: priče), a neke Geschichte (njemački: pripovijetke). Neke od njih su relativno duge Preobražaj, U kažnjeničkoj koloniji, Presuda, dok su druge bile samo paragraf duge (gotovo kao aforizmi; primjerice Odustani!, Prometej, Mala basna ili Istina o Sanchu Panzi). Najstarija sačuvana Kafkina priča je "Der Unredliche in seinem Herzen". Ona nikada nije tiskana, ali je bila dio pisma prijatelju Oskaru Pollaku iz 1902. godine. Kafkina prva izdana djela su osam priča koje su se 1908. godine pojavile u prvom izdanju časopisa Hyperion pod zbirnim naslovom Razmišljanje. U razdoblju od 1904. do 1909. radio je na priči "Opis jedne borbe". Kada ju je pokazao Brodu, ovaj ga je savjetovao da nastavi raditi i pošalje ju Hyperionu. Jedan odlomak priče izdao je 1908. a dva u proljeće 1909. sve u Münchenu.

U kreativnom naletu u noći 22. rujna 1912. Kafka je napisao priču Presuda, koju je posvetio Felice Bauer. Brod je uočio sličnost u imenima glavnog lika i njegove fiktivne zaručnice, Georga Bendemanna i Friede Brandenfeld, s imenima Franza Kafke i Felice Bauer. Ova priča se uglavnom smatra za djelo koje je stvorilo Kafku kao pisca. Priča se bavi problematičnim odnosom sina i njegova dominantna oca, koji dobiva novu dimenziju nakon što se sin zaruči. Kafka je kasnije rekao kako je pisao s "potpunim otkrivanjem svoje duše i tijela" tu priču koja se je "razvila kao pravo rođenje, prekrivena prljavštinom i muljem." Rukopis priče Kafka je poslao i Felice (u pismu od 2. lipnja 1913.), dodavši neobičnu tvrdnju: "Nalaziš li u Presudi ikakav smisao, hoću reći određen, suvislo izražen, shvatljiv smisao? Ja ga ne nalazim i nisam u stanju išta tumačiti?" Priča je prvi put tiskana u Leipzigu 1912. godine uz posvetu "Gospođici Felice Bauer", koja je u kasnijim izdanjima promijenjena "za F".

Godine 1912. Franz Kafka je napisao pripovijetku Preobražaj, izdanu 1915. godine u Leipzigu. Radi se o neobičnoj, gotovo nadrealnoj priči koja je vjerojatno jedan od najboljih i najreprezentativnijih primjera Kafkina magijskog realizma. Priča započinje in medias res, kultnom prvom rečenicom Kad se Gregor Samsa jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, nađe se u svom krevetu preobražen u golemog kukca. Njemački izvornik koristi termin ungeheuren Ungeziefer, koji se doslovno može prevesti kao monstruozno čudovište, s tim da riječ Ungeziefer općenito označava neželjene i prljave životinje. Žohar, u kog se Gregor Samsa pretvorio, bio je upravo to. Pripovijetka dalje prati život (ili životarenje) i propadanje žohara Gregora Samse i njegovu postepenu alienaciju, prvo od vanjskog svijeta, a onda i od obitelji i vlastitog života. Kritičari ovo djelo, koje je prepuno simbolike i metafora, smatraju jednim od temeljnih djela 20. stoljeća.

Priča U kažnjeničkoj koloniji, koja govori o razrađenom uređaju za mučenje i smaknuće, napisana je u listopadu 1914. revidirana 1918. te izdana u Leipzigu tokom listopada 1919. godine. Priča Umjetnik gladovanja, izdana u časopisu Die neue Rundschau 1924. godine, opisuje glavnog lika, žrtvu, koji doživljava pad razumijevanja za njegovu čudnu vještinu izgladnjivanja samog sebe na određene periode. Njegova posljednja priča, Pjevačica Josefine, ili puk miševa također se bavi odnosom umjetnika i njegove publike.

Kafka nije dovršio nijedan svoj roman, a spalio je gotovo 90% vlastitog opusa. Prvi roman počeo je pisati 1912. godine, a prvo poglavlje istog danas je poznato kao kratka priča pod naslovom Ložač. Kafka je to djelo, koje je ostalo nedovršeno, nazvao Der Verschollene, ali kada ga je Brod posthumno tiskao, odabrao je naslov Amerika. Iako osjetno humorističniji i realističniji od ostalih Kafkinih djela, ovaj roman, koji prati lutanja europskog emigranta Karla Rodmanna po Americi, dijeli iste motive opresivnog i nedodirljivog sustava koji protagonista stavlja u razne bizarne situacije. Roman inkorporira mnoge detalje iz iskustava Kafkinih rođaka koji su emigrirali u Ameriku te ostaje jedino djelo za koje Kafka nije odabrao optimističan završetak.

Prve pripovjetke objavljuje vec 1909. i od tada neprekidno piše i povremeno objavljuje pojedinačne prozne radove. Od 1902 godine pa do kraja života vodi prepisku sa mnogim prijateljima, ostavivši tako bogato svedočanstvo o sebi i svom vremenu. Kafka je za života malo objavio, najveći dio njegovog književnog opusa su djela: Razmatranja, Presuda, Preobražaj, Seoski lekar, Umjetnik u gladovanju, Proces, Zamak, Amerika. Umro je 1924. godine od tuberkoloze.

Franc Kafka - Izveštaj za jednu akademiju 

Franc Kafka - Pisma Mileni Jesenskoj

Franc Kafka - Preobražaj

Franc Kafka - Preobražaj - esej

Franc Kafka - Proces

Franc Kafka - Proces - Interpretacija

Franc Kafka - Seoski lekar

Franc Kafka - Zamak