Dragutin Domjanić - Kaj

Dragutin Domjanić je prvenstveno prepoznatljiv kao pjesnik kajkavskih stihova, književni put je započeo kao pisac štokavske poezije – to je zbirka Pjesme iz 1909. god. Osnovne karakteristike njegove štokavske lirike su: to je pesimistički nastrojena poezija, prisutni su osjećaji prerane zamorenosti životom, klonulosti i umora pjesnika s jedne strane do neispunjene čežnje za lijepim, nedostupnim i nedoživljenim.

To je poezija gađenja nad svakodnevnim, banalnim životom te bijeg u aristokratizam usamljene duše koja u izmišljenom svijetu plemićkih dvoraca i parkova traži svoj mir i utočište. To je poezija puna bola i čežnje, jedino što povremeno odudara od te turobne atmosfere je pjesnikova sklonost opisu rodnog ( ili izmišljenog ) pejzaža.Iako su i tu često prisutne loše slutnje i sutonsko raspoloženje. Može se reći da je ta poezija odgovarala jednom dijelu građanske inteligencije kojoj nije bilo ni do čega i koja je prezirala vlastitu sredinu. Već u ovoj zbirci postoje pjesme koje nagovještavaju pjesnikovu inspiraciju u kasnijim kajkavskim stihovima.

Pjesma Kaj pripada dijalektalnoj poeziji na kajkavskom. Ujedno je domoljubna i pejsažna pjesma, koja tematizira ljubav prema zavičaju i jeziku. Pjesma se sastoji od tri strofe po šest stihova. Strofična kompozicija je u skladu i sa sadržajnim rasporedom.

Prva strofa odnosi se na prirodu, druga na ljude, a treća na jezik. Kaj odražava pjesnikovu ljubav prema svom zavičaju i svemu onome što on je. Riječ "kaj" objedinjuje sve ono što karakterizira taj kraj i tako postaje simbolom identiteta i jedne specifične tradicije, a ne samo jezični element. Iako je pjesma govori o ljubavi prema zavičaju, dakle pripada domoljubnoj regionalnoj tematici, ona na mikrorazini ukazuje na ljepotu i ljubav sveukupnosti domovine.

Pjesnik sa puno topline i ljubavi govori o svom rodnom kraju i zavičajnom govoru. Poredak riječi odnosno način rimovanja pridonio je muzikalnosti pjesme, koja je i uglazbljena. Iako je Domjanić zatvorena ličnost u prividno potpunom bijegu od stvarnosti, nije mogao ostati hladan na događaje oko sebe. Tako su nastale pjesme koje ne treba shvatiti kao "socijalnu poeziju", ali su elementi socijalnog osjećaja čovjeka iskreno prisutni u pojedinim stihovima, kao i pjesnikov doživljaj rata svega što on nosi sa sobom.

Takva je npr. pjesma "Jačmen" koju je zapazio i Ivo Andrić kao opis "jednostavne i veličajne linije seljačkog života". Pjesnik opisuje život seljaka , hranitelja obitelji, koji su bili prisiljeni otići u rat i ostaviti svoja polja i obitelji. Izražava bojaznost hoće li se ikada vratiti.

_________________

Dragutin Domjanić - Kaj

Vre tičeki spiju
A šume mučiju,
Naj moja popevka zvoni
Po dolu i gaju,
Po dragomu kraju,
Od kojeg mi lepšega ni.

Tu brat mi je vsaki,
Tu doma sem taki,
Pogodit bi mogel i speć,
Poznati su puti,
Tu vsigde je čuti,
Ljubljenu domaću mi reč.

I srce mi greje
I z menom se smeje
I v žalosti plače takaj.
Em nikaj ni slajše,
Ne čuje se rajše
Neg dobri i dragi naš kaj!

_________________

Dragutin Domjanić - Kaj - verzija 2

__________________________________

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj, kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je Ljubav ka domovini, tiskana 1892. godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je tada počeo surađivati s modernističkim časopisima. Tada je započela njegova borba za "mlade" naraštaje koji su se u moderni borili sa "starijim", tradicionalnim pjesnicima.

Domjanić je pisao i crtice, ali sve u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel, koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavšini u svojim pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz, umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je Kipci i popevke, a neke njegove pjesme, poput Fala i Popevkesam slagal su i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu Vu suncu i senci i Po dragomu kraju.

Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava Tolstoja i Maksima Gorkog. Domjanić je umro u Zagrebu 1933. godine.

Dragutin Domjanić - Bele rože

Dragutin Domjanić - Ciklame krvave ciklame 

Dragutin Domjanić - Otmjena dosada