Dragutin Domjanić - Ciklame krvave ciklame

Dragutin Domjanić je prvenstveno prepoznatljiv kao pjesnik kajkavskih stihova, književni put je započeo kao pisac štokavske poezije – to je zbirka Pjesme iz 1909. god. Osnovne karakteristike njegove štokavske lirike su: to je pesimistički nastrojena poezija, prisutni su osjećaji prerane zamorenosti životom, klonulosti i umora pjesnika s jedne strane do neispunjene čežnje za lijepim, nedostupnim i nedoživljenim.

To je poezija gađenja nad svakodnevnim, banalnim životom te bijeg u aristokratizam usamljene duše koja u izmišljenom svijetu plemićkih dvoraca i parkova traži svoj mir i utočište. To je poezija puna bola i čežnje, jedino što povremeno odudara od te turobne atmosfere je pjesnikova sklonost opisu rodnog ( ili izmišljenog ) pejzaža.Iako su i tu često prisutne loše slutnje i sutonsko raspoloženje. Može se reći da je ta poezija odgovarala jednom dijelu građanske inteligencije kojoj nije bilo ni do čega i koja je prezirala vlastitu sredinu. Već u ovoj zbirci postoje pjesme koje nagovještavaju pjesnikovu inspiraciju u kasnijim kajkavskim stihovima.

Pjesma Ciklame krvave ciklame je posvećena hrvatskim vojnicima poginulima u Prvom svjetskom ratu. Zbog svoje socijalne, antiratne tematike pjesma je proglas o uzaludnosti ratnih stradanja i njihove nehumanosti.

Prva strofa počinje mirnom, idiličnom slikom "dišećih, črlenih ciklama" koje iz luga, na zlatom suncu, gledaju ("lukaju") na pjesnika, koji progovara kroz subjekt u prvom licu. No umirujuća, blažena slika motiva iz prirode u drugoj strofi dobiva drukčiji predznak. Ciklame dobivaju epitet "krvave", čime se simbolički povezuje crvena boja cvijeća iz prve strofe s prolivenom krvi. Ciklame su krvavi podsjetnik na ratna stradanja, što je izraženo jačinom kontrasta skladno cvatućih ciklama i njihove asocijativne snage.

Ova pjesma, napisana u obliku sedam deveteračkih katrena, dodiruje konkretnu hrvatsku stvarnost Prvoga svjetskog rata. Domjanić na užase rata ne reagira glasnim protestom protiv gluposti i nehumanosti ratnih klanja, ne proklinje, već samo s tugom u srcu nostalgično utvrđuje činjenice.

Cvijet (ciklame) i ovdje je simbol i upravo asocijativna moć ciklame kao slike krvoprolića i ratnog stradanja daje posebnu vrijednost. Pjesma započinje četverostihom sa ugođajem skladne slike cvatućih ciklama. Iznenada Domjanić viziju polja ciklama razbija prijetećom bojom (crveno-krvavo) koja će poslužiti kao simbol smrti. To je bolna spoznaja o odlasku hrvatskih vojnika u nepovrat. Na kraju sve završava apokaliptičnom metaforom:

I došla je noć ili žalost
Na nebo na zemlju i na me
I videl sem vsigde po svetu
Ciklame, krvave ciklame.

Domjanićeva kajkavska poezija vrlo često je narativna, anegdotična, ali njena sklonost isticanja bizarnog predstavlja novu kvalitetu.

On je prvi koji je uvjerio javnost da je i dijalektalna poezija značajan dio suvremene hrvatske književnosti (do tada je još uvijek bio prisutan utjecaj ideja ilirizma koje su svaki pokušaj književnog stvaranja izvan štokavštine smatrao recidivom provincijalne književnosti, dijalektalna poezija praktički nije niti postojala, osim u prigodničkom tipu te je svijest da se poezija ostvaruje isključivo u jezičnom mediju još bila nedovoljno razvijena).

Poeziju čini poezijom upravo njena izražajnost, maštovitost, melodioznost stiha, leksičko bogatstvo i prisni ton, a to je kod Domjanića stalno prisutno, osobito u njegovim antologijskim pjesmama.

Vrijednost njegove kajkavske poezije upravo je u njegovom čistom odnosu prema malenom svijetu lirskih preokupacija, u sposobnosti jednostavnog i vrlo slikovitog saopćavanja.

Dragutin Domjanić - Ciklame krvave ciklame - verzija 2

________________

Dragutin Domjanić - Ciklame krvave ciklame

Tam sunce je strusilo zlato
Čez listje na preprut i na me,
Iz luga su lukale guste
Dišeće črlene ciklame.

Ciklame, krvave ciklame,
Da broja ni moći im znati,
Tak puno, da čoveku čisto
I smililo nakel se stati.

Veliju, da negda je zdavna
Tam grobje zapušćeno bilo
I vsega je preprut prerasla
I cvetje ciklamah je skrilo.

Vuz reku železna je cesta,
Železna tam ružiju kola
I voziju naše soldate
Bez broja prek brega i dola.

I tam, gde su najgorši boji,
Gde nigdo se smrti ne straši,
I najviše gde ih pogiba,
Sigurno tam budeju naši.

Po celomu svetu su boji
Na hiljade zmirom ih pada
I samo se širiju grobja
Prek zemlje i sela i grada.

I došla je noć ili žalost
Na nebo, na zemlju i na me
I videl sem vsigde po svetu
Ciklame, krvave ciklame.

___________________________________

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj, kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je Ljubav ka domovini, tiskana 1892. godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je tada počeo surađivati s modernističkim časopisima. Tada je započela njegova borba za "mlade" naraštaje koji su se u moderni borili sa "starijim", tradicionalnim pjesnicima.

Domjanić je pisao i crtice, ali sve u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel, koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavšini u svojim pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz, umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je Kipci i popevke, a neke njegove pjesme, poput Fala i Popevkesam slagal su i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu Vu suncu i senci i Po dragomu kraju.

Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava Tolstoja i Maksima Gorkog. Domjanić je umro u Zagrebu 1933. godine.

Dragutin Domjanić - Bele rože 

Dragutin Domjanić - Kaj

Dragutin Domjanić - Otmjena dosada