Dragutin Domjanić - Bele rože

Dragutin Domjanić je prvenstveno prepoznatljiv kao pjesnik kajkavskih stihova, književni put je započeo kao pisac štokavske poezije – to je zbirka Pjesme iz 1909. god. Osnovne karakteristike njegove štokavske lirike su: to je pesimistički nastrojena poezija, prisutni su osjećaji prerane zamorenosti životom, klonulosti i umora pjesnika s jedne strane do neispunjene čežnje za lijepim, nedostupnim i nedoživljenim.

To je poezija gađenja nad svakodnevnim, banalnim životom te bijeg u aristokratizam usamljene duše koja u izmišljenom svijetu plemićkih dvoraca i parkova traži svoj mir i utočište. To je poezija puna bola i čežnje, jedino što povremeno odudara od te turobne atmosfere je pjesnikova sklonost opisu rodnog ( ili izmišljenog ) pejzaža.Iako su i tu često prisutne loše slutnje i sutonsko raspoloženje. Može se reći da je ta poezija odgovarala jednom dijelu građanske inteligencije kojoj nije bilo ni do čega i koja je prezirala vlastitu sredinu. Već u ovoj zbirci postoje pjesme koje nagovještavaju pjesnikovu inspiraciju u kasnijim kajkavskim stihovima.

- raspoloženje u pjesmi je sjetno, nostalgično, melankolično.

- u pjesmi se sjedinjuje duhovni i jezični krajolik - pejzaž predstavlja tek okvir za izražavanje pjesnikovih duhovnih stanja.

- pjesma se može podijeliti na dva dijela:

1. prvih 5 strofa - pjesnik se s nostalgijom prisjeća svoga doma, mladosti, majke, vremena kada se osjećao sretnim spokojnim i kad je njegov život imo smisla, svoja razmišljanja i emocije, locirao je u okvir pejzaža, satkan od niza pjesničkih slika stihovi koji pokazuju da je doživljen kao stanje pjesnikove duše: zamisliš se, mama, tih jutrah tak plavih? - pjesnik iskazuje vedrinu radost, sreću koju je nekad osjećao u svome domu.

Stare se vure polahko odtukle,

Glas im je tenek i tih i pospani

- upućuje na prolaznost te lagan i opušten život bez stresa

- u mirnoj toj noći - osjećaj mira, spokoja.

- da ga prijatel obrani od bure - dom mu je davao osjećaj sigurnosti, zasićenosti, pripadnosti.

- Kak da se dobre ti dragale ruke,

Kak da su ktebi privinut se štele - iznosi ljubav spram svoje majke ali u i upućuje na sjedinjenje čovjeka i prirode.

2. zadnje tri strofe - pjesnik pjesničkim slikama opisuje napušteni dom, u njemu nitko ne živi.

- pjesnik izgubivši dom osjeća kao da je izgubio dio sebe, srušene su mu sve nada i nestalo je sve što je volio - PESIMIZAM (romantičarska značajka).

- poput romantičara Domjenić bježi od stvarnosti kojom je nezadovoljan:

a) u pjesme - popevka koje pjevaju o ljepoti, idili
b) u vlastitoj unutrašnjosti

- krajolik je obojan plavom i bijelom bojom a to su boje koja pjesnik boja svoju sreću, radost dok je imao majku, dom.

________________

Dragutin Domjanić - Bele rože

Zmisliš se, mama, tih jutrah tak plavih?
Rosa još s trave se svetila vani,
Stare su vure polahko odtukle,
Glas im je tenek i tih i pospani.

V odprti oblok je dišalo jutro,
A pod oblokom naš vrtek je mali
Budit se počel, i on si je dremal
V mirnoj toj noći, dok vsi smo mi spali.

Zmisliš se grma od rožicah belih?
Tak se razrasel, navek je pun cveta,
Vnoge su zime prek njega vre prešle,
Vnoga su žarka ga grejala leta.

Tesno je k staromu stiskal se zidu,
Da ga prijatel obrani od bure,
K nizkom, obloku se penjale grane,
Čule su, stare kaj šepćeju vure.

Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.

Nî Ti sad rožah, poginul je vrtek,
Dom je razrušen, raznesli su vsega,
Zdalka se vidi ledina žalostna,
Dom gde se belel na slemenu brega.

Mrtvo je vse, kaj smo imali radi,
Nadu za nadom živlenje nam ruši,
Gineju želje, al samo popevke
Još mi živiju, kak negda, vu duši.

Vu njih navek još ta jutra su plava,
Vu njih još rožice cvetaju bele,
K Tebi dišeće privijaju cvete,
Dobre Ti ruke bi dragati štele.

___________________________________

Dragutin Domjanić bio je značajan hrvatski pjesnik, poznat i po svojoj dijalektalnoj, kajkavskoj poeziji. Rođen je u Adamovcu, pokraj Sesveta 1875. godine. Dolazio je iz plemićke obitelji Domjanić. Diplomirao je kao pravnik i postao sudac u Banskim dvorima u Zagrebu. Zbog svog značajnog djelovanja uskoro je postao predsjednik Matice hrvatske i član JAZU-a te predsjednik zagrebačkog odjela PEN-a.

Prva pjesma koju je Domjanić objavio bila je Ljubav ka domovini, tiskana 1892. godine. Objavio ju je pod pseudonimom Milivoj Seljan. Domjanić je tada počeo surađivati s modernističkim časopisima. Tada je započela njegova borba za "mlade" naraštaje koji su se u moderni borili sa "starijim", tradicionalnim pjesnicima.

Domjanić je pisao i crtice, ali sve u duhu ilirizma kojem je i pripadao. 1920. godine uprizoren je njegov igrokaz Petrica Kerempuh i spametni osel, koji je bio prva međuratna lutkarska predstava. U njoj se Domjanić osvrnuo na hrvatske intelektualce.

Prije Prvog svjetskog rata Domjanić je počeo pisati dijalektalnu poeziju. Unatoč tadašnjem mišljenju da dijalektalna poezija, u Domjanićevom slučaju kajkavska, nije dostojan umjetnički izraz, on je ipak do kraja ostao vjeran kajkavšini u svojim pjesmama, dokazavši da takva poezija može stvoriti izuzetno melodiozan, ritmični izraz, umjetnički i idejno ni malo manje vrijedan od bilo kojeg drugog.

Najpoznatija zbirka pjesama mu je Kipci i popevke, a neke njegove pjesme, poput Fala i Popevkesam slagal su i uglazbljene. Ostale zbirke pjesama su mu Vu suncu i senci i Po dragomu kraju.

Domjanić je bio i vrlo značajan prevoditelj. Posebno se ističu njegovi prijevodi slavnih liričara, najčešće modernističkih, poput Goethea, Verlainea, Baudelairea, Mallarméa, Heinea i drugih, ali i prijevodi proze, poput one Lava Tolstoja i Maksima Gorkog. Domjanić je umro u Zagrebu 1933. godine.

Dragutin Domjanić - Ciklame krvave ciklame 

Dragutin Domjanić - Kaj

Dragutin Domjanić - Otmjena dosada