Dinko Šimunović - Rudica

Vrsta djela - Pripovijetka
Tema - Nesuđena ljubav
Vrijeme radnje - Proljeće, ljeto, jesen, zima
Mjesto radnje - Lipice, varoš

Dolazio sam često u selo Lipice, ali bez posla. Nitko se inače nije usudio igdje ići bez posla, a i to selo je bilo krševito, brdovito, bezvodno i ružno. Nije bilo čak ni ceste. Ljudi su bili čudni. Živjeli su sami za sebe i siromašno, jedino što su imali bilo je malo polje blizu brda i stoka. Među tim brdima, kroz grabovinu prolazile su sa svojim stadima i gromko pjevušile čobanice, a meni se činilo to kao nešto najljepše na svijetu. Vidio je kako vitka čobanica u dugom crnom sadačiću u bijeloj košuljici sa crvenom kapicom na glavi, brzo prelazi malim ledenicama među grmljem. Proljeće je bilo prekrasno tamo, ali ne samo proljeće nego i zima, jesen i ljeto su imale neke čari u sebi, a sve to zbog tih čobanica. Svaku koju bih sreo imala je tamno, a žarko oko, duge trepavice i rumene usne na mrkom odugom licu. A tek kada bi progovorile činilo ti se kao da pričaju samo ljubavne riječi. Pomislio sam u sebi da u tom selu ne može biti ni bolesti, ni tuge, ništa, jer te čobanice toliko zrače.

Bio sam tada zaljubljen u sve što sam viđao u Lipicama i oko njih. Sve djevojke su mi bile jednako drage i ljubio sam ih s nekim osobitim žarom i na svaku gledao na isti način, sve dok se nisam upoznao s jednom od njih koja mi je postala najljepša i najmilija. Zvali su je Rudica, jer su joj garave kose bile rudaste kao ni kod jedne u selu. Bila je iz malo bogatije obitelji, pa čim je navršila petnaest godina oko nje je bilo puno momaka, ali ona nije za nikoga marila. Bježala je, ali tako ljupko i radosno sa smiješkom kao ptičica. Ja sam onda još bio đak i dolazio bi u gajiće svako ljeto gdje sam je i upoznao (Rudicu), a njoj je bilo malo više od petnaest godina. Kada sam je prvi puta ugledao zastalo mi je disanje u prsima i dugo dugo sam je gledao da me ne opazi. Ona je mene vidjela nekoliko dana kasnije i nije pobjegla kao što sam pomislio da će učiniti. Izgleda joj se činilo da smo toliko različiti i nije me gledala kao momka. Kroz nekoliko susreta smo se sprijateljili.

Drugi puta kada smo se sastali malo sam joj pričao o svome rodnom mjestu koje je bilo daleko i potpuno drugačije od njezinog, a ona je samo u čudu gledala i ispitivala me. Govorio sam joj kako u mom selu ima kamenja, a zemlja je crnica i duboka. Na prostranim njivama rasla je gusta pšenica, pa visoki zeleni kukuruz i sijerak, a po brdima koja su bila bez kamena bili su vinogradi i svakakvo voće. Rudica ga je upitala da li ima i rijeka u njegovom selu, te da ju ona nikada nije vidjela. Potvrdno joj je odgovorio i prepričao kako velika rijeka teče pokraj polja i da ima i malih potočića. A s obje strane rijeke bile su vrbe i visoki jablani. Tu žege i suše nikad nema, uvijek je bilo hladno, zeleno i vlažno.

Moja se mašta razigrala u potpunosti, počeo sam opisivati i ono što je i ono što nije, a njezino lijepo lice sjalo je u svjetlu sunca. Upitala ga je: "I jezero veliš da ima. Da mi je vidjeti to vaše jezero." Odgovorio joj je kako je jezero veliko, okruglo i strašno duboko i do njega je teko doći. Malo dalje su bile tamne i guste šume, sve je bilo bukva, lipa i javor s velikim okruglim lišćem. Upitala ga je i za njegovu kuću. A njegova kuća je bila malo dalje, a oko nje su bile voćke i mnogo trepetljika (to je bilo stablo kod kojeg je kora bila kao staklo i bijela, a lišće srebrno). Rudici se to sve činilo tako lijepo da je poželjela vidjeti to selo.

Upitala ga je na kojoj je strani jezero, a on joj je sve iznova stao govoriti. Spominjao je i izmišljenu pećinu i čudne priče o vilama, junacima i zaljubljenim djevojkama sve dok se nije sam zapleo i stao uzdisati gledajući u njezine oči. Tako je izgledalo naše prijateljstvo i naši razgovori. Sastajali smo se često, oko dvije godine. Sve više sam se zaljubljivao u nju, ali nikako joj nisam mogao to reći. Svaki puta sam se rastajao od nje u nadi da ćemo biti skupa, ali druge godine sam čuo da je umaknuta (da se udala).

Oteo ju je neki momak na povratku sa derneka (zabave) u kasno doba, a bio je iz Lipica kao i ona. Malo sam se raspitivao o njemu, ali nitko nije ništa znao osim toga da je siromašan, ali kršan momak i da se zvao Sabljar s nadimkom Pričalo, jer je znao bezbroj pripovijedaka i pjesmica svakakvih. Od tada nisam više išao u Lipice, ali me nešto vuklo tamo. Često sam pomišljao kako živi Rudica otkako se udala, da li se još uvijek smije. I lani na ljeto nakon deset godina što je nisam vidio uputio sam se u Lipice sa radošću, ali i tugom u srcu da vidim Rudicu i obiđem sva brdašca i da vidim kakve su čobanice sada. Uputio sam se tako poljem, prešao sam i neku uvalu i krenem se penjati lipičkim brdima. Na novom putu kojim se išlo iz varoša u Lipice vidjela se kuća sa crvenim krovom i malim prozorima na kojima još nije bilo krila. Na vratima je pisalo: "Krčma marka Ribice." A malo niže na samom zidu istim tim rukopisom je napisano "Danas plati sutra mukte."

Kada sam se približio krčmi začuo sam živahne razgovore i gromke usklike, pa sam ušao da se malo rashladim i otpočinem, jer je vani bila velika žega. U krčmi je bilo hladno i ugodno. Kada sam ušao svi su zašutjeli, nisu ni riječi rekli, a krčmar me poslužio s nekim lošim vinom. Nakon što me poslužio nastavio je pričati s tri Lipičana. Pričali su o uobičajenim stvarima, a iz razgovora se dalo razaznati da se zovu Rade, Penjo i Vrgas. Nakratko su se i njemu obratili. Tada je iskoristio priliku i kada su utihnuli pitao ih je da li poznaju Sabljara, što ga zovu Pričalo i kako on živi. Malo su se začudili njegovom pitanju. Rade mu odgovori kako ga je vidio da ide u varoš i kako pije kao i oni, ali da nije loš čovjek, te da je nedavno prodao zadnje ovce. Ima oko sedmero, osmero djece, puna ih je kuća.

Malo se ispitivao i za njegovu ženu da li ju tuče. Rekli su da ne, ali kao opet ne znaju, jer svaki čovjek tuče svoju ženu. Bila je slaba, ipak je rodila puno djece, a opet ljepša od bilo koje cure. Upitali su ga da li je poznaje, a on odgovori kako ju ne pozna da ih pita samo ovako. Ispričali su mu kako je jednom došao pijan kući i krene da će istući ženu, ali je uspjela pobjeći u grmlje. On ju je svugdje tražio, leto vamo, leto tamo, ali nije ju mogao naći, a njoj je bilo žao i javi mu da je kod grmlja i pokaže mu se i u tom trenu u krčmi se stadu svi smijati. Kad najednom dođoše Pričalo u krčmu. Meni su od uzbuđenja drhtale ruke. Bio je mlad, visok čovjek u košulji i gaćama s velikim šeširom. Obrati mu se Pričalo, ali ga je zamijenio s nekim čovjekom što piše u dokturi Peleša.

Odvrati mu da nije on taj i da ga je zamijenio, a Pričalo mu se ispričao. Kada je Pričalo popio drugu čašu stavio je na stol dječje postole od debele kože koje je skinuo s ramena. Kupio je klobuk za četiri banovca, a postole je nosio prodati, ali nitko ih nije htio kupiti. Upitao ga je krčmar, da li te postole sam pravi. On na to odgovori kako ne zna praviti postole, te da mu je umrla mala, najstarija, a ostalo su sve bili sinovi. Bilo joj je devet godina. Djevojčica je u selu pomagala, pa ju je zaboljelo. Došao je liječnik i rekao kako je to od toga što je puno hodala bosa po vreloj zemlji.

Žena mi je briznula u plač i rekla neka odmah idem kupiti postole i ja sam naravno otišao. Kada sam ih donio, mala je ležala, pogledala ih, ali nije ništa znala. Objesio sam ih na gredu da ih može bolje vidjeti, ali je samo zaklopila oči kao da joj smetaju postoli i sutradan je umrla.

Vikne Penjo njemu i ti s postolima u grad. Ma kaže Pričalo, nisam odmah, isprobali su dečki, ali svakome do jednoga bilo je veliko. Svugdje sam nosao, ali svi viču da je to veliko i teško za djecu. Tako samo malo pričali. Jada se Pričalo kako mu je male Stane žao da mu je bila kao desna ruka i da bi bila ljepša od majke, a dobra. Tada Rade upita onako zlobno:"A žena ti nije dobra?" Rekoše Pričalo neka mu ženu ostavi na miru. Vikne jedan od dječaka u krčmi da je Pričalu žena danas rodila sina i to osmoga. Odmah je tražio vina i da se nešto zagrize.

Nakon toga otišao je kući vidjeti ženu. Rodila je sina, ona je mislila da će biti kći, ali ipak je bio sin. Zatim se vratio u krčmu i nastavio slaviti. Upitali su ga tko je ostao s Rudicom. Rekoše im kako su bile žene pa su otišle po snoplje i da sada nema nikoga, da je sama. Nastaviše tako oni pjevati. Meni se smučilo od svega toga i otišao sam. Sunce je već zašlo, mislio sam se vratiti kući, ali sam otišao na mjesta gdje sam znao razgovarati s Rudicom. Sve se promijenilo, nije više bilo ledinica na kojima smo sjedili, gajići su bili isječeni, itd.

Htio sam se kući vratiti najkraćim putem, da ne idem oko krčme, ali sam se sjetio da nisam platio vino i skrenem tamo. Tamo su još sjedili Pričalo, Vrgas, Penjo i Rade, samo onih dvojice dječaka nije bilo. Oni su nešto pričali, a ja sam samo platio i brzo izašao van. Pričalo je vikao za njim neka uzme malo rakije, a jedva je stajao na nogama. Nisam ništa uzeo, nego sam se polako uputio putem preko oštrih piljaka. Davne uspomene se ostale u mojoj duši. Sada mu je bilo jasnije ono što prije nije mogao razumjeti. Rekao je: "Tako će eto svršiti i Rudica, ali tome nema pomoći - tako mora da bude." Kada se popeo na vrh kose okrenuo se još jednom. Lipička okolina je bila nijema i zagonetna, a znao sam da je gledam zadnji put.

Likovi - čobanice, Rudica, Sabljar - nadimak mu je bio Pričalo, Rade, Penjo, Vrgas, krčmar Marko, liječnik, djeca od Pričala i Rudice - osam sinova i kći Stana

Rudica je lik čija je uloga u pripovijetki važna, ali ona izravno u njoj ne sudjeluje, osim u retrospektivnom pripovijedanju pripovjedača kad se prisjećao mladosti. Saznajemo da je dobra i lijepa žena koja živi nesretnim životom zahvaljujući lošem odabiru bračnog partnera.

Pričalo je nadimak dobio zbog toga što je mogao i znao nadugo pričati o svemu i svačemu. Priprost je i sklon alkoholizmu i nasilju prema članovima svoje obitelji.

Pripovjedač dolazi u Lipice kako bi obnovio sjećanja i saznao što se dogodilo s djevojkom u koju je bio zaljubljen. Čuvši što se sve dogodilo s njome, smuči mu se, ali ne poduzima ništa i ne kori Pričala, iako je mogao. Odlučio je ne miješati se i otići iz Lipica zauvijek.

Dinko Šimunović - Rudica - druga verzija

____________________________________

Dinko Šimunović hrvatski pisac rođen 01. rujna 1873. godine u Dalmaciji u Kninu. Svoje je djetinjstvo proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko od Vrlike, a nakon toga u selu u Kijevu ispod Dinare. Kao i svoj otac posvetio se učiteljskom pozivu, pa je od 1888. do 1892. godine pohađao učiteljsku školu u Arbanasima kraj Zadra. Kao učitelj je od 1892. godine radio u selu Hrvačima, kraj Cetine, a nakon toga je 1901. godine premješten u Kraj blizu Sinja, gdje je ostao sve do 1909. godine. 1909. godine je premješten u Split, gdje je ujedno i imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Tamo je boravio gotovo deset godina, a nakon toga se 1929. godine s obitelji preselio u Zagreb, gdje je umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegov prvi književni sastav, „Mjesec dana na vojničkim vježbama" objavljen je u zagrebačkom kalendaru Bog i Hrvati 1903. godine. Za života je napisao oko desetak knjiga, što pripovijetki, romana, autobiografije...

Ali osim toga okušao se i kao dramski pisac, pa je tako 1926. godine objavio liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Čudo i dramu u tri čina Momak-djevojka koja je igrana nekoliko puta u Splitskom kazalištu. Osim navedena djela, još je napisao: Mrkodol, Muljika, Duga, Rudica, Alkar (sve 1909), Tuđinac (1911), Đerdan (1914), Mladi dani (1919), Dvije pripovijetke - Dvije ceste pod nazivom: Staro i novo i Pravi uskrs (1922), Porodica Vinčić (1923), Sa Krke i sa Cetine - pripovijetke: Crno vrelo, Sirota, Zlatno zrno, Ilinkina ljubav, Uplaninama, Zagonetna ljubav, Pojila, Đemo, Pričanje s ruku, Titova ljubav, Pravi Vaskrs (1930), posmrtne novele: Zvijezde, Stara i nova ikona, Unuk Mićun, Krstonoša, Dvije ceste...

Dinko Šimunović - Alkar

Dinko Šimunović - Duga

Dinko Šimunović - Mrkodol

Dinko Šimunović - Muljika

Dinko Šimunović - U planinama

Dinko Šimunović - Zvijezde