Dinko Šimunović - Alkar

Sadržaj - Kad su turci vladali u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo junaka, a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku protiv turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima.

Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže te odmah zavolio tu djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu. Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice, pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam sa sinom Salkom. Kad je Rašica vidio da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago, jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko, kamoli njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna, a k tome majku su joj smatrali vješticom.

Marta je počela izbjegavati Salka jer je zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom, a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena. Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom. Salko je otišao do Marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije mogla reći da se neće udati za njega kad je vidjela koliko je sretan.

Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa. Došao je mjesec kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopustio. Rašica je rekao da će on igrati alku, a da će mu Salko biti "Momak". Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konja koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Salko je primijetio kako je Marta sretna zbog pobjede njegovog oca Rašice u alci. Poslije alke svi su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu. Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap. Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako izlazi iz njene kuće.

Tada se javio stari Vukelj, koji je imao oko sto godina. On im je ispričao priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek bi uzimala robu sa tuđih štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj djeci. Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestala cijela truba sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv, no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva, a dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu, priznao je da je on uzeo ta sukna i založio ih kod nekog trgovca jer mu je trebao novac da plati dug u krčmi.

Nisu mu odmah povjerovali, no kad je donio ta ista sukna onda su mu povjerovali. Tada jedan seljanin viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše. Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stanu da li zna što je sa Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom trenu je voda proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju. Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i ona je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi, a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se maknuli i pustili je do majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala. Tako je ponovno došao kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nasta buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu, odbacio je i pokušao ju je ponovno pogoditi no nije uspio. Jurnuo je trkalištem i tada su ga prepoznali. Svi su vikali „Salko!, Salko!", no on se nije obazirao. Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će poslije očeve smrti oženiti svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav, Martu.

________________________________

Dinko Šimunović - Alkar

Marta je imala 20 godina i uskoro se trebala udavati. Njezin odnos sa Salkom je bio iskren, no kasnije je shvatila da ona njega ljubi samo kao lijepa dječaka i druga iz djetinjstva. Znala je da on nju silno ljubi i nije ga htjela povrijediti. Ona je zavoljela Rašicu, čovjeka punog časti i ponosa. U Rašici je vidjela pravog muškarca i junačinu, i očekivala je da će Rašica i Salko to rješiti. Čim bi pomislila da ju obojica ljube, smutila bi joj se duša i samo bi plakala. Njezinu tugu i bol razumjela je njezina majka Stana, koju je voljela svim srcem i ništa nije skrivala od nje, iako su mnogi tvrdili da je Stana vještica. Marta na rubi iznemoglosti i patnje donosi odluku da se neće udati za Salka nego za Rašicu. Htjela je okončati tu tjeskobu koja ju je mučila i tugu koja joj je srce davila, pa je odlučno postupila i nije požalila, jer je znala da bi udajom za Salka počinila još veći grijeh, jer ona voli Rašicu i nije spremna lagati i varati. U tim trenucima zaboravila je na Salkove osjećaje, ali i patnju koju je i ona proživljavala. Prenaglo je reagirala otjeravši Salka iz kuće, no vjerojatno je shvatila da i ona ima pravo na sretan život do kojeg je teško doći. Mnogi pate, a na kraju je patio i Salko, no ciljevi koje je htio ostvariti u životu potaknuli su ga na daljnju borbu.

________________________________

Dinko Šimunović - Alkar

Vrsta djela - Alkar je po opsegu, složenosti i kompoziciji bliži kraćem romanu nego noveli ili pripovijetki. Premda se u popisu Simunovićevih djela obično navodi kao novela, neki ga suvremeni književni povjesničari i kritičari određuju kao kraći poetski roman. Alkar je prvi put objavljen 1909. godine u zbirci pripovjedaka Mrkodol zajedno s pripovijetkama Duga, Mrkodol i Rudica. U podnaslovu je naznačeno da su to pripovijesti, no u to doba su i novele i pripovijetke i romani nazivani pripovijestima. I dvije godine kasnije u podnaslovu Simunovićeva romana Tuđinac stajalo je da je to - pripovijest.

Mjesto i vrijeme - Mjesto u kojem se odvija radnja ovog romana pisac naziva Krajina. On naziva krajinom svaki prostor oko nekog većeg mjesta ili rijeke: Cetinska krajina, Sinjska krajina... Ovdje je to prostor između planine Dinare i obale, danas uglavnom zvan Dalmatinska zagora, a središnje mjesto zbivanja su područja oko rijeke Cetine te Sinj sa svojom okolicom. Ti prostori prikazani su u romanu kao pitome zelene livade kroz koje vijuga rijeka, a mladići i djevojke uživaju u tom prelijepom krajoliku. Pisac voli seoski život pa idealizira (uljepšava) i krajolike i pastirski život.

Vrijeme radnje može se točno odrediti ako se zna godina slavne pobjede Cetinjana nad Turcima (1715.). Pisac kaže: Baš se tog ljeta navršilo stotinu i šezdeset godina što su Cetinjani istjerali Turke... Vremenski raspon zbivanja u Alkaru je točno godinu dana: od jedne alke do druge, s tim što se pisac u pripovijedanju ponegdje vraća u prošlost da bi nam približio sudbine pojedinih likova.

Tema i ideja - Tema Alkara je sinjska viteška igra alka koju pisac razvija tako da daje cjelovitu sliku jednog kraja i njegovih ljudi određenog vremenskog razdoblja. Cijelim romanom dominiraju dvije igre: viteška igra na trkalištu u kojoj se igra po strogo zadanim pravilima, a pobjednik stječe ugled i slavu za kojom žudi svaki muškarac toga kraja, i ljubavna igra u kojoj nema ustaljenih pravila nego ih određuje srce za koje nikad nije sigurno kome će se opredijeliti a kome nanijeti poraz i bol.

Glavni sudionici igre su hajduk Rasica, njegov sin Salko i lijepa djevojka Marta u koju su obojica zaljubljeni. Pobjednik u obje igre je muževniji i stariji; Rasica na kraju dobiva sve a Salko, ne mogavši se pomiriti s porazom, gubi razum.

I u životu i u alkarskom nadmetanju pobjeđuju snažni i odlučni, upravo onakvi kakvima se dive mladići i djevojke sinjskoga kraja. Sve to ispripovijedano je jednostavnim laganim stilom koji na mjestima podsjeća na najljepše stranice narodnih pripovjedaka i epskih pjesama.

Tok događanja - Roman je podijeljen na sedam dijelova:

- Opis Cetinske krajine. Opis momaka i djevojaka na pašnjacima. Ljubav Salka i Marte. (Ovaj dio ujedno je i uvod.)

- Život Salkova oca Rasice. Rašičin susret s Martom. Sukob sa Salkom. (Ovdje započinje zaplet.)

- Opis alke. Produbljivanje sukoba između Rasice i Salka.

- Alkarska trka. Rašičina pobjeda. Marta se odlučuje za pobjednika. (Ovim započinje vrhunac ili kulminacija radnje.)

- Marta odbija Salka. Salkovo ludilo.

- Uzbuna u Begluku. Optužba Martine majke. Vađenje mazije. Martin odlučujući nastup. (Ovdje se stišava sukob i dolazi do raspleta.)

- Alkarska utrka poslije godinu dana. Pojava ludog Salka nazvanog Salko alkar. (Epilog djela.)

Likovi - Glavni likovi romana su Rasica Crnošija, Salko i Marta, a tu su još Martina majka Stana, otac Ilija, sestra Iva, Salkovi prijatelji Juriša i Gare, stogodišnji starac Vukelja te mještani sela Begluka i svjetina na alkarskoj utrci. Šimunović vrlo uspješno prikazuje "masovne scene", tj. mnoštvo ljudi okupljeno na malom prostoru.

Marta - Bila je pametna dvadesetogodišnja djevojka, ali su je ondašnji ljudi smatrali čudnom, djelomično zato što je bila kći Stane, vještice. Bila je najljepša djevojka u selu, ali je nitko nije htio uzeti za ženu. Svi su je se bojali osim Rašice i Salka.

Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom, a lice tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama crvenim kao skrlet. Velike tamne oči iz dubine žarile čudno da bi ti udovi klonuli od njezina pogleda. Stas joj je krepak, rekao bi saliven, a prsi se izbočile i nadizale oporu košulju kao da je najtanja koprena. Gledajući je, ćutio si pritajenu snagu što je u njoj, i želio bi započeti borbu s tom silom koja je buktjela samo zato da izazove borbu pak da podlegne. Ali da podlegne samo onoj sili koja je mnogo jača od nje...

Ženina uloga u Begluku oduvijek je bila ograničena na kućne poslove te rađanje i odgajanje djece. Ali ne i u Martinom slučaju. Beglučani su smatrali da je Marta kriva zato što je Salko poludio. Na čelu sa starcom Vukeljom javno su je optužili i rekli joj da se trebala udati za Salka a ne za Rašicu, a ona se obranila sljedećim riječima: - Čast tebi starče, ali ne govoriš pravo! Što sam imala učiniti kad sam zavoljela Rašicu više nego Salka? Tko može zapovijediti meni i drugoj  koga će ljubiti kad to ne možemo zapovijediti ni samoj sebi? Pa ti bi htio, da sam prevarila Salka i došla u njegovu kuću voleći Rašicu? Iako sam znala da sam Salku draga, nisam mogla znati da će mu se  dogoditi ono što mu se dogodilo, a meni ga je žao više nego ikome od vas... A i da sam znala, ne bih se udala za njega, ali ne bih ni za Rašicu. Sada nisam kriva, no da sam pošla za njega, prevarila bih ga grdno  i morala bih opet varati i lagati svaki dan... A ja varati i lagati ne znam. Nakon tog monologa seljani su bili puni odobravanja za njenu ljubav prema Rašici. Nisu je više smatrali krivom za Salkovo stanje, kao što je više nisu smatrali ni čudakinjom. Bila ja prva djevojka koja je progovorila o svojim osjećajima prema nekom momku i o ljubavi. Svima je bilo čudno slušat takav govor, ali je svima bilo drago da su ga čuli od nje.

Rašica - Čudan je i nemiran bio život Rašice Crnošije, oca Salkova. Razmazio se kao jedinac u bogatih roditelja, ali nije omekoputio, jer se za takvu čeljad nije ni čulo u Cetini. Samo se naučio da ga odveć hvale i da se izvrši sve  ono što želi.

- Kad mu pomriješe roditelji i kad učesta pucatanje na turskoj međi, odvrže se od kuće i bude harambaša hajdučki. Tako postade strašilo turcima, a i drugima što trgovahu s njima. Tad nastadoše i one pjesme o Rašici harambaši, velikom junaku radi koga plaču kadune i bule. "Još su ga izabrali i za glavara sela Begluka, no Rašici Crnošiji se činilo  da i ne može biti drugačije, ali ostade svejedno otresit i zao. Ali u zadnje doba kao da se nešto promijenilo. Nije više bio onako mrk već mnogo veseliji, te kao da se nasmjehne koji put i onda kad se nije imalo čemu smijati. Lice mu se preobrazilo i postalo mnogo mlađe, a ubojite oči stale sjati blagom vatrom kao i u sina mu Salka. I nije više pjevao izaglasa hajdučke već potiho same djevojačke pjesme, a seljani govorahu: - Eto je postao glavar, ima sina zdrava momka i punu kuću svega, pa zašto da se ne veseli? Zato mu i odoše hajdučke misli.

- Kad se iz hajduštva vratio, kloni ga se svatko i jedva se odazvao kad bi ga pozdravljali. Samo je gradio i gradio svoju novu kulu na tri zboja pod Orlovim stjenama s visokom avlijom i puškarnicom kao kakvu tvrđavu. I bio je jedino sa Salkom, kao da je želio nadoknaditi sve ono vrijeme što nisu bili zajedno. Ali kad bi mu Salko nešto govorio, okrenuo bi glavu kao da ne čuje. Tako je bilo sa svakim, jer je mislio da nije nitko što on, a sa sinom mu se zato činilo da je još pravo dijete. No i seljani su se klonili njega.

- Nego, nitko nije znao za tu ljubav, niti je tko mogao i naslutiti što mu je u srcu. Pa ni on sam kroz cijele te prve dvije godine ne reče ni riječi o Marti. Samo bi je katkad čudno i oštro pogledao u oči kao da je pita: - Ta je li moguće da me ne razumiješ? Ili je moguće da ne znaš kako te  ljubim ako i mučim?

Rašica je bio stari hajduk, vitak, prodorna pogleda. U mladosti svojoj volio je Stanu, ali nije mogao s njom biti. Zato se oženio s "dotaricom" Lucom, tek toliko da ne ostane samac. Luce mu je rodila sina Salka i umrla nedugo zatim.

Rašice su se svi seljani bojali i poštivali ga. Bio je nepristupačan čovjek i nije imao prijatelje. Živio je samo za sebe i u zadnje vrijeme za sina Salka, izolirajući se u kuli koju je sam sagradio. Ali, jednog dana primijetioje Martu, kći Staninu. Probudili su se u njemu stari osjećaji prema Stani, ali ovaj put usmjereni na njenu kći koja jako nalikuje na Stanu u mladim danima. Nesretan je bio kad je saznao da tu istu Martu ljubi i Salko. Jedne godine odlučio je sudjelovati u alki, a ta alka mu je izmijenila život. Ta alka udaljila je njegova sina od njega, učinila ga seoskim herojem, donijela mu je Martinu ljubav. Nakon toga njegov sin je pobjegao od njega, zamrzivši ga. Rašici je bilo žao Salka, tražio ga je po livadama, okolnim selima itd., ali ništa od svojih osjećaja nije pokazivao u javnosti. U očima javnosti je još uvijek bio hajduk Rašica bez osjećaja. Nitko nije znao da i takva judina poput Rašice može voljeti i biti voljen.

Salko - Salko je momak još djetinjeg lica, ali uzrasta tako jaka, da bi se drugi momci čimgod izgovarali, kad bi došli do toga, da se s njim porvu. S obilnom i plavušastom kosom, a bez brkova, sa sjajnim velikim očima i dugim trepavicama, pak oblim rukama prekriženim na bijelim izbočenim prsima - onako ležeći nauznak - bijaše nalik na prkosnu djevojku, što draži svoga jarana.

- ima 18 godina, zaljubljen u Martu i želi se oženiti njome, ljut na svog oca, ali istodobno i na Martu, pribojava se Marte - uvijek je čekao da ga ona zagrli.

Odnos Salka i njegovog oca Rašice ustvari nikad nije bio korektan. Od svog rođenja Salko je uvijek bio zapostavljen od svog oca: prvo radi očevih dužnosti arambaše Bengluka, pa radi njegovih sudjelovanja u Hajdučkim operacijama. Kada se napokon oslobodio pustih dužnosti između njihovih dobrih odnosa stala je nova prepreka - Marta. Njihova ljubav prema njoj uzrokovala je njihov sukob koji završava jednako tragično za Salka (ludilom) kao i za Rašicu (gubljenjem jedinog sina). Ipak, tragični završetak mogao se izbjeći Salkovim doraslim ponašanjem, tj. prihvaćanjem Martine odluke da se oženi njegovim ocem. Po tome se Salko razlikuje od svog oca - nije naučen podnositi poraze jednako kao i pobjede. To možemo smatrati razlogom zašto je Rašica pravi junak i preavednik.

Objašnjenje Martinog izbora i osobni sud njene odluke - Glavni uzrok Martinog izbora možemo smatrati to što je u Salku vidjela samo prijatelja iz djetinjstva, dok je u Rašici našla pravog muškarca za kojeg se može oženiti. Pak, radi svoje neodlučnosti uzrokovala je patnju sebi i momcima. Nakon alke shvaća da ako ikad želi biti sretna, mora potisnuti svoju bolnu patnju te izabrati. Nakon Rašicine pobjede odlučuje mu postati žena. Njen postupak smatran potpuno opravdanim jer njenom daljnjom neodlučnosti svi bi ostali nesretni. Ovako je sebe i Rašicu učinila sretnima, a za Salkovo ludilo uopće se ne mora smatrati odgovornom jer za ljubav se mora biti spreman učiniti žrtve. Znala je da će morati jednog povrijediti, a osim toga tragedija se mogla izbjeći Salkovim pravilnijem ponašanjem.

Utjecaj očevog vjenčanja na Salka - Očevo vjenčanje na Salka je djelovalo razarajuće. Neprihvaćanje stvarnosti i razvoja situacije otjeralo ga je u ludilo. Ipak je na njemu bilo da prihvati posljedice Martine odluke, no taj teret za njega je bio previše. Ipak ga osuđujem radi njegove razmaženosti i nemogućnosti da se podnese časno i pravedno. Dio krivnje preuzima mu i otac koji nije bio kod sina kada mu je trebao najviše – u razvoju. On se za vjenčanja počeo se neobično ponašati. U njemu su prije bjega zavladali bijes ("...strašno se bijesnilo skupilo u njegovim žilama"), ljutnja ("Salko je kršio i lomio padajući preko starih grobova."), ljubomora (citat "Čekaj Marta, i ja sam alkar!") i sram ("Odlazio je od Rašice, Marte i alkara što je dalje mogao.").

Jezik i stil - Jezik Simunovićeva Alkara jednostavan je i jasan, blizak govoru ljudi iz Dalmatinske zagore. Na pojedinim mjestima podsjeća na jezik narodne pjesme, naročito u onim dijelovima gdje se spominju alkari, njihov junački izgled i slavna prošlost Cetinjana. A u onim dijelovima gdje pripovijedaju stari ljudi, jezik kao da je uzet iz narodnih pripovijedaka, toliko je jednostavan, a bogat i sadržajan. Roman obiluje turcizmima zato što je radnja usko vezana za događaje bremenite povijesnom zbiljom tih prostora gdje su dugo vladali Turci i vodila se ogorčena borba protiv njihova gospodstva.

Razmišljanja tjekom čitanja - Ovo djelo me se dojmilo radi svoga bogatog riječnika i velike poučnosti. Smatram da se od Rašice i Marte može mnogo naučiti o povlačenju pravih odluka i držanja svojih načela. Isto tako poučan može biti i Salkov slučaj po kojemu moramo naučiti podnositi poraz kao ljudi te ne dati da nas neuspjeh uništi, već da nam bude motivacija za uspjeti.

Dinko Šimunović - Alkar - verzija 2

Dinko Šimunović - Alkar - verzija 2 pdf

________________________________

Dinko Šimunović cijenjeni je hrvatski književnik koji je iza sebe ostavio brojna djela od kojih se mnoga smatraju vrhuncem hrvatske književnosti i zahvaljujući kojima se smatra utemeljiteljem moderne novele s naglaskom života na selu.

Dinko Šimunović je rođen 01.09. 1873. godine u Kninu u obitelji učitelja. Zbog posla oca koji je radio kao učitelj, Dinko je odrastao u malim mjestima Dalmatinske zagore, Kijevo i Koljani. Poput svog oca završio je školu za učitelja u mjestu Arbanasi u blizini Zadra. Nakon godina školovanja i sam je na kraju postao učitelj te je radio u selima Dalmatinske zagore. Bio je poznat po tome što je uvijek živio skromno, a ako je imao veliku obitelj često se morao boriti s oskudicom. Svjedočeći životu u siromaštvu čega se nagledao tijekom učenja druge djece, Dinko je odabrao smjer kojim će ići njegova djela i zahvaljujući kojima će postati poznat.

Tijekom rane faze svog života Dinko je veći dio vremena proveo u mjestu Koljani, malom selu pored Vrlike u Cetinskoj krajini. Upravo su se taj dio Hrvatske i njegova okolica pokazali ključnima za književno stvaranje. Godine 1909. preselio se u Split gdje je odlučio ostati do mirovine, a nakon toga se 1929. godine preselio u Zagreb gdje je nakon četiri godine života umro.

Njegovo književno stvaralaštvo obuhvaća oko sedamdeset pripovijetki, dvije autobiografske proze te tri romana. Prvo objavljeno djelo je Mrkodol iz 1905. godine. Sa spomenutom knjigom je privukao pozornost kritičara. Spajajući umjetno i narodno uspio je stvarati poseban tip novela s čim se nametnuo na sceni nositelja hrvatske moderne.

Novelističke radove objavio je u nekoliko zbirki kao što su: S Krke i s Cetine, Mrkodol i Đerdan. Nakon smrti objavljene su i Posmrtne novele. U Dinkovim djelima glavni junaci su obično bile žene i to je još jedan detalj po kojem se istaknuo na književnoj sceni.

Neke od njegovih novela smatraju se vrhuncem hrvatske književnosti. Tu su još djela: Roman Tuđinac i knjige Đerdan, Mladi dani, Mladost, Dvije pripovijetke i Alkar, Porodica Vinčić, Kukavica, Duga. Pripovijetke poput: Alkar, Muljika, Kukavica, Pojila, U planinama, Sirota, Mrkodol pridodana su mnogim drugim klasičnim djelima iz hrvatske književnosti.

Brojna djela o mjestima iz Dalmatinske zagore bila su sredstvo uz pomoć kojeg je Dinko želio čitateljima prenijeti svu ljepotu tog kraja u kojima se našlo mnoštvo lirskih portreta. Dinko je bio majstor po pitanju kombiniranja umjetnog i realnog, odnosno izvornog preuzetog od samog naroda i korijena. Umro je 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu.

Dinko Šimunović - Duga

Dinko Šimunović - Mrkodol

Dinko Šimunović - Muljika

Dinko Šimunović - Rudica

Dinko Šimunović - U planinama

Dinko Šimunović - Zvijezde