Dinko Šimunović - Duga

Kratki sadržaj - U mjestašcu imenom Čardaci smještenom na obroncima kamenita brda, ispod stare napuštene tvrđave, a iznad rijeke Glibuše što je vijugala u podnožju kroz livade i trstike i dalje tekla brežuljkastim poljem, živjela je djevojčica Srna. Pravo joj ime bijaše Brunhilda, a njezini roditelji, najbogatiji i najugledniji u Čardacima, serdar Janko i gospođa Emilija, čuvali su i pazili svoju desetogodišnju jedinicu kao kap vode na dlanu. Ljeto je u Čardacima vruće i sparno, a rijeka Glibuša mami svojom svježinom. I dok dječaci luduju jureći livadama i kupajući se, djevojčice ne smiju izlaziti iz kuće. Običaj je da se djevojčice bogatih i uglednih građana ne smiju izlagati suncu kako bi im koža ostala bijela i nježna. Druženje s dječacima i izlaganje žarkom suncu ne pristoji se dobro odgojenim djevojčicama, zato one tek uveče izlaze s roditeljima u šetnju jedinom ulicom u Čardacima, odjevene u lijepe čiste haljinice, uredno počešljane, pristojnog ponašanja. I dok se roditelji u šetnji međusobno pozdravljaju ljubaznim pozdravima, skidanjem šešira i naklonima, one drže mamu ili tatu za ruku, šetaju s njima i stidljivo se smješkaju.

Dok se roditelji za sparnih popodneva odmaraju spavajući u zamračenoj sobi, Srna čeznutljivo gleda kroz prozor i osluškuje veseli žamor dječaka što dolazi s rijeke i silno želi da se i ona nalazi u prirodi punoj boja, zvukova i vesele dječačke cike. Bila je ona vesela i razigrana djevojčica, prekrasno je pjevala, redovito išla u crkvu, molila se, u svemu slušala roditelje i voljela ih kao što su i oni nju voljeli više od sebe samih. Zbog njezine živahnosti, vesele naravi i gipkog tijela mještani su je prozvali Srna i to joj je ime izvrsno pristajalo. Prigoda da se naigra do mile volje ukazala joj se kad su u jesen njeni roditelji trebali poći u susjedno selo Lug, zapravo u obližnje vinograde na Marčinkovoj glavici da poberu grožđe koje su kupili od dobrodušne udovice Klare, vlasnice vinograda.

Sva sretna zaputila se Srna u društvu s dobrom udovicom Klarom i roditeljima put Marčinkove glavice. Putem je uživala. Sve ju je zanimalo, ni za trenutak nije zastajala. Zavirila bi u svaki grm, pod svaki kamen, sve je željela vidjeti, sve omirisati, sve dodirnuti, osluhnuti svaki zvuk. Ushićena udovica uživala je u Srninoj razigranosti, njenom veselju i igri i rekla roditeljima kako je šteta da tako živahno dijete nije sin. Srna, koja se zadihana baš u tom trenu povratila k roditeljima, čula je udovičine riječi i one su čudno odjeknule u njenu srcu: zamislila se, primirila i kao da je nestalo njene veselosti.

Na Marčinkovoj glavici obrasloj šumom i vinogradima bilo je dosta siromašnih seoskih kuća među kojima je najsiromašnija bila kuća Marčinkovih, poznata po kljastoj Savi. Kljasta je Sava bila nadaleko poznata vezilja i tu ne bi bilo ništa čudno da nije bila teški bogalj: naime, Sava nije imala ruke. Dok je još bila u kolijevci, svinja joj je odgrizla obje šake. Sava je odrastala u velikom siromaštvu i na brizi svojih roditelja. Uporno vježbajući, naučila je vesti, pravila je prekrasne vezove i postala najboljom veziljom u cijelome kraju. Žene i djevojke dolazile su je gledati i diviti se njenim radovima, jedva da su mogle vjerovati svojim očima da bezruka djevojka izrađuje takove vezove.

Stigli su na Marčinkovu glavicu i dok su Srnini roditelji otišli s radnicima u vinograd, udovica Klara i Srna naišle su na kljastu Savu gdje sjedi s dvojicom dječaka i malim djetetom u naručju. Dječaci su bili njezina mlađa braća i veselo su se igrali. Sava je, nakon izvjesnog skanjivanjana, ipak udovoljila molbi dobre udovice Klare i ispričala joj sav svoj nesretni život: kako je dospjela u grad, tamo se udala, kako ju je muž materijalno iskorištavao, prevario i ostavio s tek rođenim djetetom, zbog čega se ponižena opet vratila svojim roditeljima. I dok su Srna i udovica Klara slušale ispovijest kljaste Save, u Lugu i okolnim selima pala je kiša nakon koje se na nebu pojavila prekrasna duga. Ugledavši je, kljasta Sava je uzdahnula: Pogledajte lijepe duge, kolika je! U nas svi govore da kad koja curica protrči ispod duge, pretvori se u muško. Tako sam ja od djetinjstva slušala. Samo ne znam može li se protrčati ispod nje.

I dok su nesretna Sava i udovica zadivljeno gledale dugu, Srna se izgubila. Potrčala je prema dugi a da to nitko nije primijetio. Iznenađene žene počele su je dozivati, ali bilo je kasno. U silnoj želji da postane dječak, koju je još pojačala priča kljaste Save i djevojačka spoznaja da je ženski život tako često prepun patnje i čemera, Srna je trčala sve dalje i dalje želeći dostići dugu i protrčati ispod nje. Nije uspjela. Na putu joj se ispriječilo Mrtvo jezero, zapravo močvara obrasla gustim vodenim biljem. Srna to nije primijetila, potrčala je preko Mrtvog jezera i nestala ispod gustog ševara. Utopila se. Izvukli su je tek nakon pet dana traganja. Srnini roditelji nisu mogli prežaliti svoju jedinicu. Shvatili su u čemu su pogriješili. Jedne olujne noći popeli su se na bedeme stare tvrđave, zastali nad ponorom kroz koji je hučala nabujala Glibuša, uzeli se za ruke i bacili se u dubinu, na istom mjestu gdje se nekoć davno, u jednoj isto takvoj olujnoj noći, bacio mladi nesretni vojnik.

Tema i ideja - Duga za temu ima tragičnu sudbinu jedne vesele djevojčice čiju su smrt zapravo nehotice uzrokovali roditelji krutim odgojem i nerazumijevanjem prave naravi i skrivenih čežnja svoje djevojčice. Slikajući ljepote seoskih krajolika i razdraganost djece u dodiru s prirodom pisac kao da nam poručuje daje pravi život tamo gdje ljudi žive u istinskom suglasju s prirodom, nesputani predrasudama, štetnim navikama ili smiješnim društvenim obzirima koji guše radost življenja a isto tako i da roditelji trebaju dopustiti djeci da slobodno uživaju u svim radostima koje im daruje njihova mladost, zdravlje, razigranost i bezazlenost.

Utkajući u priču o djevojčici Srni i tužnu sudbinu seoske djevojke Save koja je u gradu iskorištena i odbačena, pisac želi zaoštriti suprotnost između grada i sela, pri čemu je za njega (a s čime bismo se danas teško mogli složiti) selo izvor prostodušne čestitosti, a grad područje materijalne lakomosti.

Vrsta djela - Prema vrsti djela Duga je pripovijetka s jednim središnjim likom čija je sudbina tema pripovijetke. Međutim, unutar same priče o djevojčici Srni postoji još jedna priča koja ima gotovo samostalnu vrijednost: to je priča o tužnom životu kljaste vezilje Save, pa bismo mogli reče da ovdje imamo priču u priči. U Dugi se također pojavljuju i odjeci pučkih legendi i vjerovanja, a vrlo važno mjesto zauzimaju i opisi pejsaža budući da su ti opisi često usko vezani uz raspoloženje likova.

Mjesto i vrijeme - Radnja Duge odvija se u izmišljenom mjestašcu Čardaci i na širem području oko tog mjesta: dolini kroz koju teče rijeka Glibuša, te brežuljkastom polju zvanom Lug, posutom siromašnim zaseocima. Kroz taj predjel teku i pritoke rječice Glibuše i sve tu odzvanja od vesele pjesme, mirišu trave i cvijeće, ptice pjevaju, sije sunce i obasjava kraj prepun ljepote. Suprotno tom krajoliku, Čardaci su mjestašce stiješnjeno na strmu obronku, gdje se ljeti sve guši u sparnu i tešku uzduhu.

Cijeli taj prostor možemo zamisliti negdje na području između rijeka Krke i Cetine gdje je Šimunović učiteljevao u doba kada je nastala pripovijetka Duga. Vrijeme zbivanja u službi je razvoja glavne radnje: ljeto i jesen, najljepša su godišnja razdoblja u tom kraju, vrijeme kad se obavlja najviše poslova i kada vremenski uvjeti utječu na raspoloženje glavnih junaka: žega, sparina, blagi jesenski dani puni zrelih plodova prirode, jesenske kiše, gromovi i munje nad starom tvrđavom. Radnja se zbiva otprilike početkom 20. stoljeća.

Motivi - Zabrane, prolazak ispod duge, želja, smrt, oluja kao znak smrti...

Kompozicija djela - Duga je podijeljena na četiri dijela. Prvi dio počinje opisom ljetnog pejsaža i u tom pejsažu (krajoliku) prikazanje život stanovnika mjestašca Čardaci, Srninih roditelja i same Srne. Taj dio završava kontrastom (suprotnost) između Srnine večernje šetnje prašnjavom sparnom ulicom i vesele, raspjevane berbe kukuruza na mjesečini, kad se okupljaju djevojke i nevjeste.

Drugi dio počinje opisom jesenskog pejsaža i u tom dijelu unesena su narodna vjerovanja u zlosutnost nekih prirodnih pojava, kao što je pojava zvijezde repatice ili crveni zalazak sunca. U ovom se dijelu pripovijeda o životu kljaste Save i o razigranosti presretne Srne kako uživa na putu prema Marčinkovoj glavici.

Treći dio obuhvaća pripovijedanje kljaste Save o vlastitom životu; to je posebna priča u priči, koja je izravno potaknula Srnu da pokuša protrčati ispod duge. Nošena silnom željom da se preobrazi u dječaka, Srna je otrčala u smrt.

Četvrti dio prikazuje staru napuštenu tvrđavu u koju su se povukli Srnini roditelji nakon njezine smrti. Tu se miješa mračno raspoloženje nesretnih roditelja s još mračnijim izgledom okoliša, a unesena je i legenda o mladom vojniku koji se nekoć s bedema tvrđave bacio u provaliju. Ta će legenda nagovijestiti čin Srninih roditelja. Ovaj dio ujedno je epilog ili završetak.

Uvod: Srna stalno mora biti u kući.
Zaplet: U vinogradu je Srna čula da se djevojčica pretvori u dječaka kad prođe ispod duge.
Vrhunac: Nakon što se pojavi duga, Srna odluči proći ispod nje, ali se utopi u močvari.
Rasplet: Srnini roditelji sele u tvrđavu i tuguju.
Završetak: Roditelji se bacaju sa litice.

Bilješke tijekom čitanja

- Brunhilda zvana Srna, mama Emilija Serdar i otac Janko Serdar
- Sviđa mi se kako je slikovito opisana dolina kroz koju teče rijeka Glibuša, osjeća se miris trave i cvijeća, čuje se pjev ptica, a sunčeve zrake obasjavaju taj prekrasan kraj
- Lijepo je opisan lik Srne kao djevojčice vitke i visoke, prekrasne kose, lijepog glasa, vesele i razigrane
- Srna žali što nije dječak jer bi se tada mogla igrati, jahati, penjati po drveću, trčati kao što rade dječaci
- Posjet udovici Klari i radost Srne što može trčati i skakati po Marčinkovoj glavici
- Upoznavanje Save i tužna priča o njezinom životu
- Sava govori kako je čula da ako djevojčica prođe ispod duge postane dječak
- Odluka Srne da potrči ispod duge, ali nažalost ona se izgubila u močvari i utopila
- Jako mi je žao njezinih roditelja što su ostali bez svoje jedinice

Jezik i stil - Jezik Duge je jednostavan i lako čitljiv, a na mjestima podsjeća na jezik narodne legende i bajke. U jeziku će se osjetiti utjecaji podneblja u kojem se zbiva radnja pripovijetke, tako će se tu i tamo javljati turcizmi (avlija, zeman. serdar) ili lokalizmi, tj. riječi koje se govore samo na određenom užem području (varićak, bjeloglav, klak, ka, ćaća).

Likovi - U uvodnom dijelu pripovijetke opisane su zajedničke osobine stanovnika Čardaka, tj. opisan je kolektivni lik: to su ljudi i žene što se sporo i tromo povlače po sparnim i zagušljivim prostorijama svojih kuća i dok probavljaju masne objede i čekaju večeru, njihovi se dječaci bezbrižno igraju i uživaju na suncu ludujući i kupajući se u svježoj Glibuši i natjeravajući se po zelenim livadama. U taj svijet odraslih uklapaju se i Srnini roditelji.

Srna (Brunhilda) je desetogodišnja djevojčica, lijepa, vitka, i visoka. Zlatna kosa, meka i vlažna nalik je na svilu kukuruza. Usta su joj bila lijepa kao cvijet. Koža bijela i nježna. Zbog živahnosti, vesele naravi i vitkog tijela, Čardačani su je prozvali Srna. Morala je biti uzor dobrog ponašanja: biti tiha, nije smijela jesti koliko je željela, nije smijela divljati i vrištati kao dječaci. Sve što današnja djeca smiju (igra, smijeh, šala, trčanje, kupanje, sunčanje itd.) Srna je mogla samo poželjeti. U žarkoj želji da postane dječak, a na taj način i slobodno dijete, trčeći prema dugi izgubila je život.

- Serdar i Serdarovica mislili su da se ne pristoji njihovoj kćeri kad mu drago pjevati i koju god pjesmu zato što je bila žensko i zato što nijesu kupili glasovira...
- A radi toga što je bila žensko, kratili su joj mnoštvo stvari, pa i stoga što su bili bogatiji od drugih...

- I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa vlažne i meke baš kao i svila na kukuruzima u Lugu...
- Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala da bi svak, čim je vidi, pomislio na Srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj oči tako su sjale, te bi mislio da su za sve, prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni...

- Serdar Janko bijaše najbogatiji Čardačanin, a Srna jedinica i baštinica u Čardacima. Ali kakva bila da bila ta Srna, ljubila je svoje roditelje i bijaše joj drago da se o njoj dobro misli...

Sava je bila seoska djevojka iz najsiromašnije kuće na Marčinkovoj glavici. Bila je bogalj, bez obje šake. Iako je odrastala u velikom siromaštvu, svojom upornošću postala je najboljom veziljom u cijelome kraju. Na nagovor svećenika i oca otišla je u grad, gdje je svojom vještinom zaradila puno novaca. Oženila se, te rodila curicu. Muž joj je potrošio sav zarađeni novac. Prevario ju je i ostavio, a nakon toga se vratila svojim roditeljima. Sava je bila dobra, vrijedna, poštena te brižna majka.

- Ti su Markovčani bili na glasu radi kljaste Save koja nije ni jedne ruke imala, a bila je taka vezilja, da je nema gdje se god čuje našega svijeta.
- U Čardaškoj su krajini žene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa veza, ali ni jedna, ni izdaleka, ne veze tako krasno kao ta bezruka Sava.
- Nije baš bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do zašaktica, a to je za vezanje kao da ih i nema.

- Dok je bila mlada, lijepa je cura bila to Sava. Može biti da nije ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu sudbinu. I pametna je bila da te u čudo natjera kad govori, ali eto, ruku nije imala, a siromašna da ne može biti siromašnija...

Mama Emilija i tata Janko - Strogi roditelji, uvijek ozbiljni i dostojanstveni koji, i pored velike ljubavi prema Srni, jako paze na svoj ugled u društvu.

Klara

- Ta je Klara bila dobra i mila žena, nimalo slična gospođama čardačkim nije ni bila. Muž joj je davno umro. Ljubila je svakoga bez razlike, a naduvati se nije znala. Tako je dobra bila, pa sretne li prosjaka ili vidi bolesnika, malo što ne zaplače. A i nju su svi ljubili: pogledaš je, pa ti je već srcu prirasla...

Dojam o djelu - U ovom djelu se prikazuje život jedne djevojčice Brunhilde. Njen život bi, po njenoj socionalnoj karakterizaciji, trebao biti bez ikakvih briga, pun zabave i veselja. No to nije tako. Iako je bila imućna, život joj je bio težak. Roditelji su joj sve branili, jer ipak je ona iz ugledne obitelji. Često je vidjela dječake kako se igraju. Željela je biti kao i oni. U nastojanju da to postigne dogodila se velika tragedija. Počela je trčati za dugom jer je mislila da će postati dječak. Kako je išla obzirom bez glave došavši do močvare, nije marila toliko na opasnost. Nađena je mrtva, utopila se.

Dinko Šimunović - Duga - verzija 2

Dinko Šimunović - Duga - verzija 2 pdf

________________________________

Dinko Šimunović cijenjeni je hrvatski književnik koji je iza sebe ostavio brojna djela od kojih se mnoga smatraju vrhuncem hrvatske književnosti i zahvaljujući kojima se smatra utemeljiteljem moderne novele s naglaskom života na selu.

Dinko Šimunović je rođen 01.09. 1873. godine u Kninu u obitelji učitelja. Zbog posla oca koji je radio kao učitelj, Dinko je odrastao u malim mjestima Dalmatinske zagore, Kijevo i Koljani. Poput svog oca završio je školu za učitelja u mjestu Arbanasi u blizini Zadra. Nakon godina školovanja i sam je na kraju postao učitelj te je radio u selima Dalmatinske zagore. Bio je poznat po tome što je uvijek živio skromno, a ako je imao veliku obitelj često se morao boriti s oskudicom. Svjedočeći životu u siromaštvu čega se nagledao tijekom učenja druge djece, Dinko je odabrao smjer kojim će ići njegova djela i zahvaljujući kojima će postati poznat.

Tijekom rane faze svog života Dinko je veći dio vremena proveo u mjestu Koljani, malom selu pored Vrlike u Cetinskoj krajini. Upravo su se taj dio Hrvatske i njegova okolica pokazali ključnima za književno stvaranje. Godine 1909. preselio se u Split gdje je odlučio ostati do mirovine, a nakon toga se 1929. godine preselio u Zagreb gdje je nakon četiri godine života umro.

Njegovo književno stvaralaštvo obuhvaća oko sedamdeset pripovijetki, dvije autobiografske proze te tri romana. Prvo objavljeno djelo je Mrkodol iz 1905. godine. Sa spomenutom knjigom je privukao pozornost kritičara. Spajajući umjetno i narodno uspio je stvarati poseban tip novela s čim se nametnuo na sceni nositelja hrvatske moderne.

Novelističke radove objavio je u nekoliko zbirki kao što su: S Krke i s Cetine, Mrkodol i Đerdan. Nakon smrti objavljene su i Posmrtne novele. U Dinkovim djelima glavni junaci su obično bile žene i to je još jedan detalj po kojem se istaknuo na književnoj sceni.

Neke od njegovih novela smatraju se vrhuncem hrvatske književnosti. Tu su još djela: Roman Tuđinac i knjige Đerdan, Mladi dani, Mladost, Dvije pripovijetke i Alkar, Porodica Vinčić, Kukavica, Duga. Pripovijetke poput: Alkar, Muljika, Kukavica, Pojila, U planinama, Sirota, Mrkodol pridodana su mnogim drugim klasičnim djelima iz hrvatske književnosti.

Brojna djela o mjestima iz Dalmatinske zagore bila su sredstvo uz pomoć kojeg je Dinko želio čitateljima prenijeti svu ljepotu tog kraja u kojima se našlo mnoštvo lirskih portreta. Dinko je bio majstor po pitanju kombiniranja umjetnog i realnog, odnosno izvornog preuzetog od samog naroda i korijena. Umro je 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu.

Dinko Šimunović - Alkar

Dinko Šimunović - Mrkodol

Dinko Šimunović - Muljika

Dinko Šimunović - Rudica

Dinko Šimunović - U planinama

Dinko Šimunović - Zvijezde