Dinko Šimunović - Mrkodol lektira

Dinko Šimunović - Mrkodol

Dinko Šimunović - Mrkodol

 

Vrsta djela - Pripovijetka

Mjesto radnje - Zagorsko selo Mrkodol

Vrijeme radnje - Proljeće, ljeto, jesen, zima - spominje se svako godišnje doba

Tema - Treba se slušati starije od sebe, imati poštovanja prema drugima i biti iskren, a sve su to osobine koje vode osobu do ispunjenja i sreće same sebe

 

Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. Nad zagorskim selom Mrkodol puhao je slabiji, pa na mahove jači vjetar, malo s jedne strane, malo s druge strane. Na nebu su bili oblaci neodređenih oblika, a činilo se da se stalno miču. Sve je bilo neizvjesno. Zbog hladnog vjetra svaka dlaka se nakostriješila, oči su bile suzne, a nos i grlo je štipalo. Ipak je to bilo planinsko selo, ali planina nigdje na vidiku.

 

Selo je bilo na visokoj valovitoj ravnici i svatko bi na prvu rekao da su to polja i da je poljsko selo. Iako nije bilo planina, bile su neodređene ograde sa silnim zidovima, što su nalikovale na gromile. Među tim zidinama i gromilama bilo je i zemlje, malo obrađene, malo neobrađene. Kada obrišeš suzne oči moglo se vidjeti među tom zemljom svu silu litica i širokih i uskih, grebenastih i plosnatih, velikih i malih. Netko bi pomislio: "Kakvo je to mjesto." Kada se osvrneš okolo naokolo nije se moglo uočiti nikakav određeni oblik, pa te to na ništa ne podsjeća, osim na uginula, suha i smrznuta ježa, kojemu neke bodlje još strše. Upravo su te bodlje podsjećala na rijetka stabla napola suhih i nakrvljenih grabova i hrastova.

 

Granje su se znale ispružiti na sivo kamenje na kojem nije bilo ni mahovine, već nekakav žućkasti lišaj s očicama olovne boje koji je podsjećao na svrab, gubu, bolest, itd. Vjetar je bio hladan i sveđ suh koji je zamahivao nad sivim kamenjem. Možda je podne, a možda i nije. Nije se moglo odrediti, jer je Sunce stalo na neodređenom mjestu, a Mrkodačani nisu starali za podne. Njima bilo podne, večer ili ponoć, zima, proljeće ljeto ili jesen sve bilo je bilo isto - tužna jednoličnost. Zima u Mrkodolu nije bila zima, a ni ljeto ljeto. Nije bilo snijega koji bi zavio kuće u bijelo i stvarao sliku domaće zimske poezije, već je sijalo sunce, ali bez topline kao mrtva žuta ploha. Ljeti bi najviše puhala studena bura s golih brda, redovito iza kiše, pa je zbog toga bilo hladno. Mrkodačani bi si obukli topliju odjeću, ali samo kad bi je imali. Tako je u srpnju samo između zidova bilo toplo, kao i zima, sli nisi mogao znati u kojem si od dvanaest mjeseci, pa tako Mrkodačani nisu ni računali mjesece, a ni godišnja doba. Oni su imali svoje posebno vrijeme, a to je bilo kada se vade krumpiri. Iza tako čudnog ljeta, došla bi jesen, ali ne tipična jesen kao svagdje. U ovom godišnjem dobu nije bilo prelijevanja žutog, rumenog, tamnog lišća sa različitih drveća, voćaka i vinograda, nego tvrdo hrastovo lišće što se zelenilo kao i u ljeti. Bila je studena kiša, ali nije se znalo da li je uopće kiša ili magla, a za njom bura, kao u proljeće. U tom selu se nije znalo ni koje je godišnje doba. Stanovnicima su se dani činili jednaki.

 

Pače ni njezini strašni micaji, ni svo njezino bjesnilo kad bi ga htjela pokazati selu Mrkodolu, ne bi ga moglo razbuditi. Ni potres ih nije mogao probuditi. Samo je se nekoliko kućica srušilo. I šiljak sa zvonika se srušio, jer je lani rekao da bi se mogao srušiti. Mrkodačani su unatoč potresu ostali u selu. Već tri godine suh i hladan vjetar piri nad ruševinama zvonika. Sad više kreštavo zvono ne visi na njemu, već neka dva grbava stupa koja su usađena na desno od crkvenih vrata, ali ipak posluži. Ta dva stupa je župnik uz pomoć ostalih stanovnika podigao. Kada je župnik skupio seljane da podignu ta dva stupa, moglo se mirovati dok ti oguljeni grabovi stupovi ne izagnjiju. Ali neke vlasti su poslali neke ljude pet do šest puta da pogledaju komade kamenja i klaka od srušenog zvonika. To su bili bezbožni ljudi "škrivani."

 

Rekli su da seljani moraju oklesati novo kamenje, pripraviti vapno i vodu i k tome su još udarali u crkvene pragove govoreći kako crkva ništa ne vrijedi. Kada je glavar Mrkodola čuo što će njegovi seljani morat raditi počeo je drmati grabovim stupovima, da dokaže kako je sve tvrdo i kako zvonce koje je puknuto ne može pasti. Na to su mu se ti „škrivani" počeli smijati, a neki i vikati. Htjeli su napraviti da selo propadne zbog zvonika, ali on je sam pao što će svjedočiti njihov župnik, glavar i svi iz sela. Uza sva ta svjedočanstva, stanovnici su se ipak bojali, jer oni neće tako lako zaboraviti što su ti „škrivani" radili. Mrkodačani su ljubili svoju crkvu najviše zbog zvona. Jedino zvonar Marko, kojeg su nazvali "Cvrčak" nije uvijek zvonio u podne, osim ako bi se slučajno našao a grobištu, a kad bi i zazvonio rijetko tko bi čuo. Oni koji bi čuli zvono pomislili bi da je netko umro.

 

Ali ipak jedno podne, Mrkodačani nisu ni znali kojeg datuma je to bilo, mislili su da je mjesec ožujak, u podne je zazvonilo njihovo kreštavo zvono. Zazvonilo je tako jasno da su ga svi čuli. Naviještao im se nečiji dolazak koji nisu mogli ni naslutiti.


Taj dan su se svi sunčali i veliki i mali Mrkodačani. Na tom istom suncu se sunčao i sam Nikola Valižić koji je to šezdeset i drugu godinu na tom istom mjestu radio. U njegovoj vlasti je bio: crkveni vosak, tamjan, ulje, odijela i sve što je bilo u crkvi. Kako se crkva nalazila na visokom, dvokrakom brežuljku u čijem se kutu nalazila Nikolina kuća, sunce je s tog mjesta nestajalo jako rano, pa su svi koji su se sunčali promatrali sve njegove boje. Nikola se pripremao da spava, pa je načas podigao glavu i pogledao ostale, da li je žuta sunčana ploča na mjestu, da stara Manduša i Katuša jednako i u istim razmacima kašlju, da se nigdje ništa ne čuje, da je sve obično.

 

Zamotao je svoju obrijanu glavu, novom kabanicom i odlučio da baš pravo zaspi. Htio je zaboraviti onih 25 talira pozajmljenih pijanome Jozi Čupanu. Kako je sunce grijalo njemu su se počele stvarati neke nove slike. Najprije su se pojavili neki oblici, ali se nisu mogli opipati, jer su bili od topline, zatim su se iz tih toplih oblika u početku razvijale same prijatne slike. On kao dječak od deset godina sjedi u fratarskoj kuhinji. Pa iz ambrića koji je pun slanine i pogača u leđa mu je sipala ugodna vrućina. Fra Ante je bio gore u svojoj sobi, a oko velike vatre Mrkodačani. Svi su jeli meso, osim Mrkodačana koji se nisu usudili.

 

Slike od toplih obroka brzo su mu se pomiješale. Zatim na oltaru je oko sv. Mihovila gorilo puno svijeća u dršci od suha zlata i srebra, a među njima šarenilo raznovrsnog cvijeća. Sve se to jedva vidjelo kroz gusti dim tamjana. No kroz taj dim je vidio fra Antu koji je bio u zlatu izvezen gdje je uzdignutih ruku povikao:"Ja sam zjenica Isusova." Nikoli su od tog glasa prošli trnci i gotovo da se probudio, ali mu se tada pričini sve okolo-naokolo puno zjenica, a u te zjenice dolaze pršut, jaja, sir, pogače, itd. Sjetio se:

 

- da je neka tutnjava ucvijelila cijeli Mrkodol, ne štedeći ni zvonik
- kako je stričeva krava odmah petnaesti dan počela davati mlijeko, te kako je fra Ante nad njezinom uzicom izmolio molitvu
- kako Antica Ercegovčeva nije htjela stanovati sa svojim mužem Lovrom, nego je pobjegla deseti dan nakon vjenčanja.

 

Nikola je zaključio da su radi tih moći iščeznuli milijuni zjenica. Ipak kada je fra Ante među njima stupio, Nikola je osjetio da se toplina pretvorila u vrućinu. Skupio je svoje staklene noge i naćulio svoje staklene uši da bolje razumije, jer mu se činilo da sluša u snu. Fra Ante je isprekidano i brzo govorio. Sve jednog po jednog prisutnog je optuživao, gledajući grijehe i mane u prozirnom tijelu, ali nije znao kome bas to govori, jer od straha nije mogao ni glavu podići, čekajući i svoju osudu.


- ti si načelniku skinuo kapu sve do zemlj e, a meni pridigao malo, a nisi znao da je moja vlast od Boga, a njegova od ljudi
- ti si mene zatajio, ništa manje nego sveti Petar Isusa našega od straha pred Žudijama

 

No ja bih ti to mogao oprostiti, ali Gospodin Bog nikada neće. Poznaješ li Muju Redžepića, znao si da nije opran ni krvi ni vodom, ti si mu prijatelj i došao je k tebi i žlicom tvojom jeo, a on ne ljubi tvog Spasitelja, a ti si se ljubovao s njim. Glas se fra Anti prekine, a stakleni udovi osuđenika strašno zazveketaše i obratiše se u prah i pepeo. Nikola se počne drhtati i začuje drugu tužbu. Ti si mi rekao da imaš petnaest janjaca, a bilo ih je dvadeset dvoje. Tvoje je blago primilo svetogrdan blagoslov od moje ruke, a za tvoju prijevaru uništit će crkvica tvoje blago. I drugi stakleni kip obrati se u prah i pepeo. Ti si govorio da od gusjenice nastaju leptiri i da si ti to gledao, ohola i jadna dušo.

 

A Bog je svaku životinju stvorio i u svojoj dobroti dopustio Adamu da im imena da. Pomislio si da si mudriji od Boga. I tako se i treći stakleni p stropošta i utone. Ti nisi povjerovao kada sam pripovijedao čudo, kako je u blaženoj Eleni iz Ugarske naš Isus darovao svoje rane, pak da joj je iz desne ruke proklijao ljiljan koji je uvijek brala, a on iznova klicao. Spomeni se kako je sveta mati crkva Savanarolu ognjem sažegla, što se protivilo poglavicama crkvenim, pa će tako isto vječni oganj sažeći tvoje prokleto tijelo.

 

Kada je fra Ante rekao te strašne riječi, liznu iz vatre plamen poput zmije iz štapa Mojsijeva, a stakleni se Mrkodočanin počne taliti i pretvarati u žarke pare, od kojih je Nikoli postajalo sve tjeskobnije i vruće, pa se počeo okretati , gdje bi se sakrio o dstrašne sudbine svih Mrkodočina. Znao je da će biti grešnici, ali da su takvi zločinci koji fra Antu varaju nije mogao ni pomisliti. Uhvatio ga je strah, jer je samo još jedan stakleni kip bio do njegova oca Paškalja. Došao je red na njegova oca. Bojao se da će spomenuti onih 12 novčića što je njegov otac kupeći lemujzinu nekako zaboravio u džepu i kasnije kupio sol i njemu kolač. On je htio da njegova djeca uče oholiti i ne poštivati starije od sebe. Htio si usaditi drvo spoznaja u vaše selo, pa da sotona među vama širi svoje kraljevstvo. Upitao ga je što misli što je Gospodin Bog učinio s Luciferom kada je htio da bude kao on, te što misli što će on učiniti s njim i s njegovim sinom. Isto što i Gospodin Bog s Adamom i Evom. I u tili čas se nađu on i otac u pustinji, nije bila tmina, ali nije bilo ni onako vruće.

 

Začuo je čudan glas koji ga je zvao, ali nije znao da li je zvao: Adame, Adame il Nikola, Nikola. Kad se probudio opazio je nad sobom od fra Ante slugu Matu koji ga budi. Kada se sabro, upitao je Matu: „Što je?" Odgovorio mu je da fra Ante želi da dođeš, jer je došao zakupnik što će napraviti kampanel. Nikola se pomalo zbunjen podigao i uputi se fra Anti, njegovoj kući koja je bila na drugoj strani brda. Sunce je taj čas zašlo za Kozjak, a žuta sunčana ploča još dublje.

 

Likovi - stanovnici sela - Mrkodačani, župnik fra Ante, bezbožni ljudi "škrivani", glavar cijelog Mrkodola, zvonar Marko - prozvan Cvrčak, Nikola Valižić - crkveni prokurator ili vabricijer, Pače, Manduša i Katuša, Jozo Čupan, sluga Mata

 

Nikola Valižićjedini je lik pripovijetke kojega upoznajemo. Radi se o starijem čovjeku koji je u selu Mrkodolu obnašao dužnost crkvenog dužnosnika. Ne saznajemo puno o njemu, ali iz njegova se pomalo groteskna sna jasno nazire strah koji je u njemu izazivao fra Ante, a možda čak i neka doza otpora. Šimunović kroz ovaj lik zapravo ironično progovara o Crkvi i njezinim, kako on smatra, nazadnim stavovima.

 

Dinko Šimunović - Mrkodol - lektira

___________________________________

 

Dinko Šimunović hrvatski pisac rođen 01. rujna 1873. godine u Dalmaciji u Kninu. Svoje je djetinjstvo proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko od Vrlike, a nakon toga u selu u Kijevu ispod Dinare. Kao i svoj otac posvetio se učiteljskom pozivu, pa je od 1888. do 1892. godine pohađao učiteljsku školu u Arbanasima kraj Zadra. Kao učitelj je od 1892. godine radio u selu Hrvačima, kraj Cetine, a nakon toga je 1901. godine premješten u Kraj blizu Sinja, gdje je ostao sve do 1909. godine. 1909. godine je premješten u Split, gdje je ujedno i imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Tamo je boravio gotovo deset godina, a nakon toga se 1929. godine s obitelji preselio u Zagreb, gdje je umro 03. kolovoza 1933. godine. Njegov prvi književni sastav, „Mjesec dana na vojničkim vježbama" objavljen je u zagrebačkom kalendaru Bog i Hrvati 1903. godine. Za života je napisao oko desetak knjiga, što pripovijetki, romana, autobiografije...

 

Ali osim toga okušao se i kao dramski pisac, pa je tako 1926. godine objavio liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Čudo i dramu u tri čina Momak-djevojka koja je igrana nekoliko puta u Splitskom kazalištu. Osim navedena djela, još je napisao: Mrkodol, Muljika, Duga, Rudica, Alkar (sve 1909), Tuđinac (1911), Đerdan (1914), Mladi dani (1919), Dvije pripovijetke - Dvije ceste pod nazivom: Staro i novo i Pravi uskrs (1922), Porodica Vinčić (1923), Sa Krke i sa Cetine - pripovijetke: Crno vrelo, Sirota, Zlatno zrno, Ilinkina ljubav, Uplaninama, Zagonetna ljubav, Pojila, Đemo, Pričanje s ruku, Titova ljubav, Pravi Vaskrs (1930), posmrtne novele: Zvijezde, Stara i nova ikona, Unuk Mićun, Krstonoša, Dvije ceste...

 

Dinko Šimunović - Alkar

Dinko Šimunović - Duga

Dinko Šimunović - Muljika

Dinko Šimunović - Rudica

Dinko Šimunović - U planinama

Dinko Šimunović - Zvijezde

loading...
4 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Dinko Šimunović - Mrkodol

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u