Dario Džamonja - Priče

Vrsta djela - autobiografske priče

Mjesto radnje - Sarajevo, Amerika (Florida)

Vrijeme radnje - 1993. do 1998. godine

Djelo Priče autobiografsko je djelo pisca Daria Džamonje. U ovom djelu piše o Sarajevu, Americi, svom djetinjstvu i odrastanju, ratu u Bosni, svojim kćerkama... Pisao je o svom odnosu s majkom koja je otišla u Holandiju, nakon što se njegov otac ubio, ali i o tome kako je prve farmerice dobio kada je završio osmi razred s odličnim uspjehom. Bio je u braku koji se raspao i smatrao je da je napravio dvije najveće greške u svom životu, što je oženio tadašnju suprugu i što se razveo od nje. Džamonja je pisao i o samoći, svojim pijanstvima, općenito o životu kojim je živio. Iako je neko vrijeme živio u Americi, njegova duša nikada nije otišla iz Sarajeva.

Mica trofrtaljka

Da me neko j... prije tridesetak godina, ne bih pomislio da ću ikad u životu citirati Micu Trofrtaljku, taj san svakog kamiondžije, od Triglava do Đevdjelije, druslu kafansku "pevaljku", koja je svojim dvosmislenim (?) tekstovima (?) pjesama (?) toliko uzbunila našu tadašnju javnost da je čak i osnovana nekakva "komisija za šund", koja je valjda trebala naše uši, oči i ostala socijalistička čula zaštititi od tog tolikog raširenog nastranog fenomena sa "trulog zapada" - erekcije, koja, naučno je dokazano, kod pionira, omladinaca, radničke klase, pa čak i pojedinih pripadnika poštene inteligencije vodi do "samozadovoljavanja" ili "masturbacije" ili, prosto, demokratski rečeno - drkanja.

Šta li su pioniri, omladinci i "kamiondžije" u svoje "nadražene" sate trebali raditi, to ni do dan danas nije objašnjeno, ali nameće se zaključak da je suvišak energije, potrošen na redanje kamenja na nekom obronku Zelengore u vidu nedvosmislene poruke TITO - VOLIMO TE, bio objeručke prihvaćen od strane vlasti, koja bi inicijatore takvih ideja unaprijedila u nekakve štabne generale radnih akcija u Zvorniku ili na Tjentištu, gdje su se mogli iz...ati do mile volje.

Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje rečeno - dobio sam) pola slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve više feminističke Amerike, ozloglašene mreže "Hooters", gdje koke, da ti pamet stane, sa sisama koje dišu i mirišu kad se nagnu prema tebi da prime porudžbu, sa lažnim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspješno pokušavaju da me privole da naručim neko smeće od klope, ne videći da sam ja negdje drugdje, da se po stohiljaditi put pokušavam definisati, naći odgovor na ona osnovna pitanja što razdvajaju čovjeka od životi nje: KO SAM? ŠTA SAM? GDJE SAM? ZAŠTO SAM?

Ili, možda najvažnije: KOJI JA OVO K.... RADIM U AMERICI?

I, onda, k'o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz zaglušujuću metal-rock muziku, začuh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, "stih" iz jednog od njenih najvećih "hitova":

Turam, guram, al' neće da udje
Moja noga u cipele tudje...

Evo već pet godina se ova bosanska duša bori da se uklopi u američki kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve žulja, ili je kalup prevelik, pa se spotiče, posrće, pada i diže: ponekad pokuša bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi na putu posutom tucanim staklom, pa puže četveronoške do nekog nevidljivog cilja, tvrdoglava da istraje - sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem, da joj se valja opet vratiti na početak.

Mrzeći samu sebe, to i pokorno čini: opet zauzima startnu poziciju, ali svaki sljedeći put sa sve manje preostalog daha.

P.S.

Danas sam primio pismo od svoje bivše urednice, Linde Rocavitch, koja mi je svojevremeno objavila tri priče u "Progressive" magazinu u Madisonu. Naimenovana je za glavnog urednika novog časopisa "Praxis", na Floridi je, u Panama Cityu; seli se u novu (trosobnu) kuću, voljela bi da se čujemo...

Znajući da živi sama, da nema djece, to mi zvuči kao neko obećanje, pa ne gubim vremena, nego je odmah zovem...

Bla, bla.

Opisujem joj posao koji sad radim:

- Čudi me kako ne poludiš? Mora da se osjećaš bijedno, puna je razumijevanja. A, kakvo je vrijeme u Seattlu?, nastavlja u istom dahu.

- Seattle je predivan, ali me kirija kolje..., pokušavam vodu navući na svoj mlin.

- Drago mi je da si dobro, ona odgovara, baš kao da sam gluhom krmetu govorio. Pišeš li još?

Lažem joj da sam završio knjigu.

- Jesi li čitala ili čula za Nadeždu Mandeljštam i njenu knjigu Strah i nada?

- To je nešto o Rusiji? Zašto?

- Moja se knjiga zove Strah bez nade.

- O čemu je?

- Nešto o Americi.

Dario Džamonja - Priče - verzija 2

Dario Džamonja - Priče - verzija 2 pdf

___________________________________

Dario Džamonja rođen je u Sarajevu 18. 01. 1955. godine, a preminuo je 15. 10. 2001. godine, također u Sarajevu. On je cijenjen bosanskohercegovački pisac i novinar. Srednju školu nikada nije završio, jer je prerano počeo konzumirati alkohol. Njegovi roditelji su se razveli dok je bio još dijete, nakon čega mu majka otišla živjeti u Holandiju. Pored toga, doživio je još dvije velike obiteljske tragedije – samoubojstvo oca i samoubojstvo strica.

Džamonja je odrastao u jednosobnom stanu s više članova obitelji. Imao je teško djetinjstvo i živio je jako siromašno. Kada je počeo rat u Bosni, napustio je Sarajevo i otišao živjeti u Ameriku s obitelji. Nikada nije osjećao da pripada Americi. U Americi ga je mučila nostalgija. Imao je dvije kćerke, Nevenu i Vesnu.

Džamonjino djelo Priče autobiografsko je djelo u kojem opisuje svoje djetinjstvo, odrastanje, a potom i vrijeme u kojem je doživio srednje, zrele godine. U djelu opisuje svoj život, emocije, odrastanje, odlazak u Ameriku, život u Americi, a naposljetku i povratak rodnom Sarajevu. Iznio je detalje svog djetinjstva i odrastanje u teškom siromaštvu. Njegova psihička stabilnost je poljuljana od samih početaka kada je doživio samoubojstvo oca i odlazak majke. Kada je otišao u Ameriku, mnogi prijatelji su ga odgovarali od ideje da se vrati u Sarajevu. Iako je u Americi imao sigurnost, nikada nije prestao željeti vratiti se u Sarajevo, iako Sarajevo više nije bilo kao nekada.

Dan kada se vratio u Sarajevo je bio jedan od najljepših dana u njegovom životu. Ali vidio je koliko je Sarajevo oštećeno u svakom smislu te riječi, posljedice rata su se i osjetile i vidjele u svakom dijelu ovog grada. Unatoč tome, Sarajevo i njegove kćerke su jedino što mu je ulijevalo radost u srcu i davalo snagu za nastavak.

Dario je bio pisac i osoba koja nije poznavala razlike među ljudima. Volio je svoje prijatelje i uživao u druženjima s njima, ma koje oni nacionalnosti bili. Nikada nije mogao shvatiti težnju ljudi da se dijele i prave razlike među sobom. Nikada nije mogao shvatiti ni političare, kao ni ljude koji su svojevoljno išli ratovati da bi poginuli za tuđe ideale i ciljeve. Nije mogao shvatiti mržnju među ljudima, pohlepnost političara i čitavu situaciju koja se odvijala u Sarajevu te općenito u Bosni za vrijeme rata, ali i u poslijeratnom vremenu.

Ostala djela koja je Džamonja objavio su - Priče iz moje ulice (1979.), Zdravstvena knjižica (1985.), Drugo izdanje (1987.), Priručnik (1988.), These days (1989.), Dirty laundry (1990.), Prljavi veš (1991.), Pisma iz ludnice (2001.), Ptica na žici (2003.), Priče (2003.).

Dobitnik je sljedećih nagrada - Veselin Masleša za najbolju knjigu proze (1985.), Fund Free Expression Award (1993.), Writes Club Madison (1994.) – druga nagrada za non-fiction, Madison2 (1996.) – za knjigu poezije.