Antun Kanižlić - Sveta Rožalija - Panormitanska divica lektira

Antun Kanižlić - Sveta Rožalija - Panormitanska divica

Antun Kanižlić - Sveta Rožalija - Panormitanska divica


Sveta Rožalija rodila se kao normanska plemićka kći u obitelji Sinibaldi oko 1130. u sicilijanskoj metropoli Palermu. U Rimskom martirologiju piše da vuče lozu "od kraljevske krvi Karla Velikoga". Neko vrijeme boravila je na dvoru kraljice Margarete, a zatim je stupila u red augustinki. Vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u spilju na Monte Pellegrinu kraj Palerma, vođena od dvojice anđela. Tamo je provodila strogi pokornički život i na tom mjestu podignuta je kapela u njezinu čast. Preminula je 4. rujna 1166. godine, a relikvije joj se nalaze u palermskoj katedrali. Pripisana su joj mnoga čuda, među njima spašavanje Palerma od strašne kuge 1624. Svetom ju je proglasio 1630. papa Urban VIII. Zaštitnica je Palerma, Sicilije i biologa evolucionista, a posvećena su joj mnoga naselja, župe, crkve i kapele diljem svijeta.


Vrsta djela - religiozna poema

Mjesto radnje - špilja u kojoj se Rožalija nalazi (negdje na području Sicilije).

Vrijeme radnje - za života svetice Rožalije (1130-1166).

 

Sveta Rožalija smatra se najvažnijim djelom katoličke obnove.


Sveta Rožalija je religiozna barokna poema. Sveta Rožalija, svetica iz Palerma, na dan svojih zaruka doživljava obraćenje i odlazi živjeti u divljinu pustinjačkim životom. Poema ima nekoliko slojeva: tematski (preobraćenje), motivski (vizija Isusa), prostorni (špilja - mjesto osame i kajanja - simbolički prikaz samotničkog i pokajničkog života).

 

Djelo se sastoji od četiri dijela (pjevanja), a svaki dio se dalje dijeli na epizode (paragrafe) izuzetno dugih naslova. Sveta Rožalija napisana je u prvom licu, u obliku pisma kojemu se obraća kao osobi. Daje upute što će pismo reći njenim roditeljima, govori o svom životu prije i nakon obraćenja (grješnom svjetovnom, o preokretu u duši i pokajničkom životu u pustinji), o svojim vizijama i iskustvima, o napastima koje i dalje osjeća.

 

Stih je dvostruko rimovani dvanaesterac, uz cezure i opkoračenja. Jezik je bogat, povremeno preopširan, ali Kanižlić nam detalje prikazuje kao da ih slika:

 

- Zlatne mriže ima, nje na lov rasteže,

ništa nego š njima svitli zrak poteže.

 

Isprepliću se krupni i sitni motivi, koji doprinose lepršavosti i odlika su rokokoa - prikaz prirode, npr. slika slavuja u prirodi:

 

kraljić ptica sviju i slava, slavićak.

Kljun u nju zamoči, pije, diže glavu

opet pije i skoči na zelenu travu.

Pak se vrati k vodi, gleda gdi je plitko,

pazi i ophodi, da ne vidi nitko,

pokraj briga doli skoči, krilca stere,

glavicu zamoči, kupa se i pere,

 

opis Rožalijine haljine:

 

Obučem rumeno na poklon mi dano,

zlatom navezeno ruho, cvitjem tkano.

Šareno od cvitja čudo u njemu siva,

kao da primalitja cvate dika živa.

Cvitje to videći, da jest narav stigla,

svatko hoće reći, vezačica igla

od dragog kamenja ružica se vidi

rumenog plamena na prsih u sridi,

a okolo bile u jasnomu zlatu

ružice od svile i bisera cvatu"...

 

Mnogo je deminutiva, metafora, onomatopeja. Djelo odiše svjetlom i svijetlim bojama.

 

Alegorija je glavno sredstvo kojim se služi, što je naročito vidljivo u trećem dijelu koje govori o alegorijskom putovanju čovjeka prema spoznaji. Motivi asketizma iskazani su hedonistički:

 

Ah, što jest lipota? Zemlja crna, gnjila

posli svog života to jest lipa vila!

Što jest slava i dika? Kada munja sine,

njezina jest slika: skaže se i mine - paradoks.

 

Kanžilić Rožaliju prikazuje kao primjer i uzor. Doživljaj prirode prelazi u unutarnje, duševno stanje smirenosti. Ona boravi u prirodi, budi se zajedno sa svitanjem i osjeća zajedno sa životinjama i prirodom oko sebe. U malim stvarima pronalazi ljepotu i dubinu.


Ogledalo se pojavljuje u važnom trenutku. Simbolički je prikaz dvostruke stvarnosti:

 

S ogledalom idem. Ispraznost kad vidi

da š njime ja pridem, zlata laž problidi.

Još se ne dotaknuh, i u maglu crnu

kada ga primaknuh, viđenje se obrnu - preko njega se Rožalija oslobađa grešnog života i kreće Božjim putom:

 

O drago ogledalo, što u tebe prije,

Isuse, gledalo oko duše nije,

da ona videći do sad slidi tebe,

kako bi slideći vidla lipu sebe!   

 

Dvostruku stvarnost vidimo i u pojavi jeke. Rožalija postavlja pitanja, a jeka joj odgovara i postaje lik u poemi:

 

Slatke bi mi bile, ah, da se razdilim!

I nut, vapijući: "Ah, da se razdilim!"

odgovarajući ja čujem glas: Dilim.

Jerbo u duhu bijah zanešena, zato

da mi Ljubav, mnijah, oglasi se nato.

"Dilenja ne ćutim" rekoh, - Ćutim reče.


U Svetoj Rožaliji obraćenje je trenutno:

 

Pokleknem, zaječim i padnem tri puta,

tri se dignem; klečim jadom poniknuta.

Suze me poliše dužne teći u vike,

premda se izliše kao poplavne rike,

 

povlači se u osamu:

 

Cvitje bacim, zlatno ruho s mene svukoh,

Ljubav da mi platno crno, i obukoh,

jošter k tomu uže s lancem dugim dade,

da za bič mi služe, i pasat me stade.

 

Ali napasti ne nestaju, protiv njih se bori svakodnevno:

 

Ime ti jest Napast, jer tko slidi tebe

u zlo hoće zapast izgubivši sebe

Znam da te poslaše paklene udobe, ali ne uplaše srca takve zlobe

 

Svetu Rožaliju možemo usporediti s Gundulićevim Suzama sina razmetnog. Sadržajno su slične. Povezuju ih motivi plača, suza i kajanja. I Rožalija i Razmetni sin donose odluke o promjeni života i prenose poruku i pouku svojih autora, da svjetovne vrijednosti treba zamijeniti duhovnima. Suze postaju metafora za spoznaju grijeha, nakon čega dolazi do obraćenja. Prisutno je kolebanje i sumnja, ali pokajnici nisu prepušteni sami sebi. Pronalaženjem Boga (oca) život kreće novim smjerom. Tako Razmetni sin kaže:

 

Je da u vrijeme? Vrijeme leti,

I u dohodu svom prohodi;

Zgledaj ga si, svid se, tko si Ufaj, kaj se, moli, prosi, a Rožalija: Isuse, uzeti sad ću blago veće, - tebe, koga oteti niko u vik neće.

 

Čitatelj je svjestan da lik Rožalije služi kao primjer i uzor i da je cilj djela pobuditi u čitatelju želju da bude sličniji Rožaliji. Ona boravi u prirodi, budi se zajedno sa svitanjem i osjeća zajedno sa životinjama oko sebe. U malim stvarima pronalazi iznimnu ljepotu i dubinu, pred napastima ne posustaje, Krista se nikada ne odriče, svoje padove uočava i nakon njih se pridiže još jača. Kod Rožalije je prisutan estetski asketizam:

 

Ah, što jest lipota? Zemlja crna, gnjila,

posli svog života to jest lipa vila!

Što jest slava i dika? Kada munja sine,

njezina jest slika: skaže se i mine.

 

Prema Kanižliću, obraćenje je više od promjene stavova, to je također i neprestana borba s napastima kakve god one bile. Rožalija jest preopširna, puna digresija i zastarjelih stavova, ali ona nosi upotrebljivu pouku. Suvremeni čovjek ne mora se povući u špilju i odreći se svjetovnog života, ali mora se naučiti postaviti svoje prioritete i boriti se s napastima, kojih je zaista mnogo.

 

DIO PRVI - Što Rožalija knjigi, koju doma šalje, govori

 

I. Rožalija knjigi put čestituje


Rožalija šalje knjigu svome rodu, neka ju Bog vodi, a sreća prati. Neka je dobro došla gdje god prošla, neka je ne ustraše zapreke na putu. Neka su uz nju ptičice, rosa, oblaci, sunce, neka joj mjesec bude prijatelj kada padne noć. Upozorava ju da svaki putnik pati i da ga zna pratiti nevolja. Ukoliko i knjiga bude patila, patit će i Rožalija s njom; kada ne može tijelom, onda će duhom. Brinut će se za nju više nego o sebi brine, briga će joj također biti prija na putu. Pitat će se gdje je knjiga danas i gdje će sutra stići. Rožalijino će srce biti podijeljeno na dva dijela dok knjiga putuje.


II. Rožalija daje knjigi nauk od držanja, ako joj navlastito tko prigovarat počne.


Upozorava knjigu neka bude slična njoj. Knjiga nema pečata, ali to nije niti bitno jer nema što kriti i nikoga neće uvrijediti. Govori joj da koliko ima ljudi, toliko ima i ćudi i onda joj priča priču o pticama. Ptice su se skupile, a svaka se drugačije glasala (cvrče, grakću, krekću itd.). Sve su ptice nahrupile na sovu (jedino je mali strižić stajao sa strane) i grdile ju i ismijavale da je ružna i nek sljedeći put ostane sama kod kuće hučati. Počele su ju tući, sova je bila tužna, pokušala se braniti i na kraju je i požalila što je uopće izlazila. Govori joj neka se pazi takvih koji su slatkorječivi, da će na putu naići na one koji ju pozdravljaju, ali i one koji će ju napadati. Ako joj tko stane prigovarati, neka samo šuti i ne obazire se jer takvi imaju mir. Ne šalje ju kako bi se hvalila, jer se ni nema čime hvaliti, nego ju šalje kako bi opisala stanje u kojemu se nalazi.

 

III. Rožalija govori knjigi da ide u rodni dvor paleramski, i ispisuje lipotu vrata dvora svoga


Šalje ju Rožalija u daleki grad Palermo, u svoj dom, dvor koji tada opisuje - sav od mramora i zlata. Opisuje kipove - Krepost (snažna, ima štit i koplje, brani svoj rod od udesa), Sreća (promjenjiva, stalna samo u svojoj nestalnosti, pretvara kraljeve u robove i obratno, sreću krepost veže za krila da bi bila stalna), Dika (gizdava, od zlatna ruha i bisera), Vrijeme (starac sijede brade, ali snažan; vrijeme nam daje uvid u dan i noć, sunce i mjesec, u godišnja doba koja priđu i vraćaju se). Uz Vrijeme idu i dvanaest mjeseci: Siječanj (zima, led...), Veljača (topi se i stvara led, magla, snijeg...), Ožujak (tjera snijeg s gore, zove proljeće), Travanj (trava, polje, gore, ptice, zora.), Svibanj (radost, povjetarac, mladost, lišće, cvijeće, trava, dozivanje ljudi iz kuća u prirodu.), Lipanj (pčele i med), Srpanj (ljeto, novo žito, trud), Kolovoz (odvoz žita, slama, sijeno), Rujan (rujno vino), Listopad (dršću grane, pada lišće), Studeni (mraz, hladan zrak, ledena voda, vlaga), Prosinac (ljuti vjetar, zima, tada svi za peći stoje). Stražu na nebu uvijek čuvaju zvijezde i Mjesec, a najsjajnija je zvijezda Danica, koja najavljuje novi dan. Vrijeme služi Dici, a Dici je Nenavidnost pod nogama (ona je ljuta, zlobna, tužna, crna, ružna, bolna).


U sredini je najljepša vila od mramora, zove se još i božica od svića - to je vila Cvjetnica, koja kao da je živa, drži buket ruža (ruža je simbol njezina dvora, kraljevske krvi i simbol da rod „neće venut ni pasti, nego da će veće i lipše on cvasti".)

 

IV. Rožalij a od vrata dvornih svraća se na spasonosni nauk


Opet se Rožalija vraća govorenju svog nauka. Razmišlja o tome što je Sreća (slijepa vila) jer daje i uzima; a vrhunac svega je Bog koji drži sve konce svijeta u rukama. On ima svetu volju kojom dijeli i jednima i drugima). Dakle, ako nekoga ne služi Sreća, neka se ne obraća njoj, već neka moli Boga koji će mu pomoći. Što je to Udes (suđen na nebu, došao s nebesa): „Koja ti je strila srce isto prošla, u Božjoj je ruci bila, od nje došla". Što je Dika (danas je ima, sutra nema, treba ju steći sam, govori o sudu unuka koji žive na slavi svojih predaka koji su slavu stekli sami). Što je Vrijeme (ono teče, i sve zajedno s njim, ide brže od svega, toliko je brzo da ne postoji „sada", kratko je jer se stalno nešto novo događa, tj. sve se brzo izmjenjuje. Vrijeme sve sa sobom nosi i kvari).


V. Rožalija govori knjigi da u dvor rodni uniđe, i što će se dogoditi, kaže


Kaže knjizi da ide u dvor i da se ne boji jer je svatko svojima dobro došao. Svi će se pitati odakle je knjiga; sletjet će se dvorani da ju majci njezinoj predaju. Kada majka primi knjigu, objavit će cijelome puku da se Rožalija javila, svi će se o knjizi raspitivati, širit će se razne laži o tome gdje je i što radi Rožalija. Cijela će rodbina i prijatelji, gdje god bili i što god radili, doći vidjeti što je s Rožalijom. Svi će biti tužni, njezina majka neće moći suspregnuti suze, bit će žalosna i moliti knjigu neka joj otkrije vijesti o Rožaliji (ostali će ju tješiti). Rožalija govori knjizi da kada vrijeme u tim trenutcima bude pogodno, neka onda progovori njezinim jezikom.


DIO DRUGI - Kako se je Rožalija od svita otrgla i u pustinji živila


I. Knjiga o kipu Rožalije iliti Rožalija ista majci govori


Rožalija ne želi otkriti gdje je (slijedi Božje zvanje). Boji se da će ju svi krivo osuditi i koriti jer je otišla bez pozdrava. Kada je otišla, prvo su svi nagađali gdje je, tražili ju, ali nisu ju našli. Svi su se začudili jer je ošišala kosu, raspitivali su se za nju i brinuli. Otišla je prije šest godina. Pita se je li njezina majka obukla crninu, misli li da je mrtva, pita se majka kada će se vratiti i zašto je otišla. Govori da se u majci mijenjaju različiti osjećaji (ljutnja jer je otišla, i ukoliko nastrada, bit će si sama kriva; briga; žalost; neka vrsta stida jer ipak njena majka uživa u raskoši dvora, a ne zna što joj je s kćerkom). Rožalija zna da se majka moli Djevici Mariji, ali se boji da majka misli da je mrtva jer moli pomoć od Djevice, a pomoći nema. Majku i oca Rožalijina nitko tako nije kaznio, ali Rožalija joj kaže da si je majka više kriva nego ona jer ju je navikla na lijepo oblačenje i rekla joj da će ići za mladića koji je istoga statusa, mlad, bogat, lijep, zgodan itd. Otada se Rožalija svaki dan sve više uljepšavala i resila.

 

II. Rožaliji nemoguće zaspati, nespokoj


Ovo je noć prije vjenčanja, Rožalija ne može zaspati od nemira. Muči se da zaspi, vrti se. Moli san da dođe (pita se zašto ne može zaspati jer nema buke niti ičega što bi joj priječilo san). Proklinje vrijeme što je tako kratko, uspoređuje ga s prolaznošću života.


Stalno provjerava kada će doći zora, moli ju da svane; odlučuje da neće više moliti san da dođe. Uspoređuje ga (govori da je zao jer nije došao) s nemirom, proklinje ga da ga ljudi ne prihvate kad im dođe u postelju, da mu bude nemirno i tužno, da nema mira od buke itd. Opet proklinje zoru da svane, govori joj kako je lijepa. Došla je zvijezda Danica i poziva zoru neka dođe. Rožalija je zaspala kad je noć već došla, san je došao kasno.


III. San Rožalije do zore


Prepričava san: vidjela je na gori vilu prije Jutra; to je vila odjevena ružama, rumena obraza, biserne kose, plavih očiju, bijele puti. Vila kiti ljiljan s rosnim biserima. Ruža je suha, želi da i nju bila polije radosnim kapljicama. Došle su nove vile, njih 12 (predstavljaju sat, svaka je vila imala svoj broj koji predstavlja jedan od sati tijekom dana). Vile čekaju sunce koje ih vodi kroz dan. Oglasile su se ptice, prva vila je nosila malu vilu Svjetlost koja je skočila ili odletjela, a tada su se svugdje otkrile zrake.


Pobjegle su zvijezde, Mjesec, kriju se. Vidjela je da bježi i šareni san (šaren je zbog stvari koje zna stvarati tj. snova). San je bježao sa svojim sanjakama, tj. lažima. Te sanjke su različite (neke su tužne, neke sretne itd.). Sanjke bježe jer idu obavljati svoje poslove. Vraća se vila, nasmijala se Rožaliji te joj poželjela dobro jutro. Tu se Rožalija probudila i shvatila da je svanulo.


IV. Rožalija se kiti ustade pred ogledalom


Probudila se Rožalija i krenula se urediti. Obukla je crvenu haljinu s dragim kamenjem od kojega je izvezeno cvijeće. Uređuje kosu, raspušta ju (ima zlatnu tj. plavu kosu); spleće ju, raspliće, radi sve živo i neživo i na kraju ju poravna i namiriše. Namaže lice „bjelilom", ogledava se u ogledalo jer prvo ogledalo sudi ljepotu, a tek onda ljudi. Gleda nebo, zoru, te govori sama sebi da je lijepa.

 

V. Ljubav nebeska Rožaliji s ogledalom prikaže se


U ogledalu Rožalija vidi Mladića koji je toliko lijep da joj je skoro srce stalo. Srce joj se otopilo, to je Ljubav Božja. Mladić ima bijelo lice, drži luk i strijelu. Upita ju zašto se toliko trudi oko sebe, na što se ona iznenadila.


VI. Rožalija, vidjevši priliku Isusovu, cvili i uzdiše.


Vidi Isusa i osjeti stid. Ljubav joj se obraća, govoreći sa svojim kićenjem Isusu samo zadaje novu muku. Ona se užasno postidjela, poklonila se tri puta. Plače te ispovijeda grijeh. Kaje se što je uvrijedila Isusa svojim uljepšavanjima; govori sama sebi da je trebala ona biti prikovana za križ jer se toliko kitila; da je slijepa itd. Kaje se što nije prije pogledala u ogledalo dušom, već je samo gledala svoju ljepotu.


VII. Rožalija, vidivši u ogledalu sunce, od njega ugrijana za novi život, priporodi se na izgled ptice, imenom Fenice.


Vidi sunce u ogledalu koje je prekrilo lik Isusa. Ona se razvedrila, obasjale su ju sunčeve zrake. Ponovo se pojavio Isus, ali u bijeloj svjetlosti. Priča priču o ptici Fenici koja se obraća suncu, kralju svome te želi umrijeti. Sunce je pružilo svoje zrake i ptica je uginula, ali se rađa novi život. Od pepela ptice nastao je crv, a iz crva ptica. Tako je Isus, koji joj se prikazao u ogledalu, pustio zrake koje su ju promijenile. Poželjela je da je slična Fenici, da može biti mrtva svijetu, ali živa Bogu.

 

VIII. Rožalije uzdisanje u ostavljenju svijeta.


Pozdravlja se s ljepotom, svijetom, dikom. Govori o bezumlju, odnosno težnji ka materijalnome, a kao da duša i srce nisu bitni. Želi vječno i sretno prebivalište, pozdravlja i zaručnika te govori da ide na drugačije zaruke. Pozdravlja majku i oca; ne može im reći da odlazi jer bi ju htjeli zaustaviti; žao joj je što će biti tužni zbog nje. Govori da ne želi da joj zamjere što odlazi, ali da ju ništa neće zaustaviti. Pozdravlja sve materijalno (biser, zlato.) i sad prima veće blago: Isusa.


IX. Rožaliju priobučenu u pustoš Ljubav nebeska prinese


Proklinje svoju kosu, što ju je tako kitila i krasila, kaže da je kosa (tj. vlasi) strile i zmije otrovane. Bacila je cvijeće, sa sebe svukla zlatno ruho i obukla se u crnu halju s užetom. Ljubav ju prima (ona je u pustinji). Pronašla je spilju u kojoj je odlučila živjeti (spilja je obavijena granjem i žbunjem).


X. Rožalija, privoljivši svitovanju Ljubavi, odluku svoju u spilji pribivat napiše strilom. Ljubav joj ogledalo dade.


Ljubav joj se obraća u spilji i kaže da je sada to njezin dom. Tu nema buke, veselja, plesa, prežderavanja itd. Tu su glavni mir i rajska radost, kaže joj neka se ne boji samoće jer će tako primiti radost i ljubav Isusovu. Nema veće ljubavi od smrti jer će ju onda Otac otkupiti. Rožaliju čuva vjera. Ljubav joj kaže da je nemoguće u svijetu naći spokoj jer je svijet pun laži. Isus je ono što je dobro, lijepo, milo i On bi za nju sve dao, ljubav, srce itd. Ljubav traži od nje da i ona Njemu pruži ljubav. Rožalija se zaklinje na vjernost Isusu i Život u spilji i potpunu izoliranost. Pozdravlja spilju, stijene, mir. Ne zna se gdje je, ali uživa rajski mir. Ljubav joj daje strijelu kojom piše zakletvu na spilju: „Ja Rožalija, kći Sinibalda, od Ružica i Quisqine gospodina, za ljubav Gospodina Isuskrsta odredila sam u ovoj špilji živit". Slova su urezana u spilju da ih vrijeme ne pogubi, njima ona predstavlja ljubav prema Isusu. Zaklinje se na stid pred Isusom, On je sada njenzin život. Od Ljubavi je dobila ogledalo.

 

XI. Radost špilje i kupanje slavića


Okrenula je Rožalija leđa svijetu, rekla mu da ostane s Bogom, sada uživa raj u spilji, radosna je jer ima mir i ništa ju ne ometa. Sada plače, stvara suzama mrlje od papira, ali to su suze ljubavi. Slavi svoj mir, shvaća da je sada sretna i pita se zašto nije ranije otkrila tu sreću. Ima raj u spilji, to svijet ne shvaća, ali njoj je raj čisto Boga ljubiti. Ona posti, hrana su joj trava i korijenje, u blizini je kristalni izvor čiste vode. Tamo se kupaju i piju vodu ptice (i kralj ptica slavić - valjda slavuj). Opisuje njegovo kupanje u jezeru, kako se oprezno kupa, naginje glavu lijevo-desno, vidi svoj odraz u vodi, uranja glavu, lamata krilima, onda se čisti nakon kupanja i zahvaljuje vodi za kupanje te joj pjeva u slavu.


XII. Rožalija, čuvši slavića, prilikuje sebe duhovniku, koji tri stotine godina za pticom jest hodao, i razmišlja radost nebesku.


Čuje ujutro pticu kako pjeva (pjeva jako dugo) te se čudi kako je u tako malenom tijelu tako jak glas. Zanese se tom pjesmom te razmišlja kako joj duša služi Bogu. Zbog te zanesenosti joj brzo prolazi vrijeme, razmišlja kako je slična duhovniku (starcu) koji pticu slijedi posvuda slušajući njezinu pjesmu i zaboravlja na vrijeme, ide za njoj makar bila kiša, snijeg, led... Glas ptice je i piće i hrana starcu, a kada je prestala pjevati starac se vraća nazad. Vidio je sve drugačije, sve se promijenilo, poumrla su djeca i unuci.


Starac zaziva smrt, želi ići u raj te umire. Rožalija se ugledala na starca, sva se raspametila kada je čula slavuja, priča o rajskim zborovima kako milo zvuče.

 

XIII. Prigibe na ljubav Božju, s kojima prignuta Rožalija bliži križiće na drvenih korah.


Ne radi ništa drugo osim što služi Bogu. Priča o uzrocima te ljubavi i kako joj ta ljubav krati vrijeme. Pita se što je čovjek, govori kako njega Bog dariva plodovima zemaljskim (voće, povrće.) i kako mu Bog mijenja godišnja doba (a mijenja i snijeg, vjetar, kišu, sunce, zvijezde, cvijeće.) i da je sve to na korist čovjekovu. Upita se čime je zaslužila da ju Bog zapazi. Uveo ju je Bog u novi svijet, stvorio na sliku svoju, dao je hranu njezinoj duši te ju osnažio. Zahvalna je na toj ljubavi te urezuje križiće na stabla u gori. Govori ljubavi neka joj se usadi u srce i onda će ono biti pokorno te roditi bilo koje od ljubavi voće.


XIV. Rožalija, pogledanjem u ogledalo zanešena u duhu, želi umrti. Vara ju Jeka. Nauk od Jeke.


Razmišlja pred ogledalom da joj glava kaže da slijedi Boga i njegove zapovijedi, a rane joj kažu da trpi. Misli da ne ljubi dovoljno jer „od česta pogleda još ne posta mlaka studen moga leda". Uspoređuje se s Isusom, misli da nije dovoljno vrijedna jer ne pati koliko je On patio i pita se kada će njezina ljubav biti slična njegovoj. Želi umrijeti na križu: zaziva ljubavne strijele; na njene riječi vraća joj se Jeka. Ona je mislila da joj se javila Ljubav pa ju pita kada će umrijeti jer želi umrijeti, a zapravo joj se vraćala (vila) Jeka od njezinih riječi. Opis Jeke: kamenska vila, nit mrtva nit živa, stalno se skriva, nikada ne šuti, njezina je uvijek zadnja riječ. Kada je prvi put došla u spilju, susrela se s Jekom koja ti sve obeća (jer ponavlja tvoje riječi), ali ništa ne daje. Govori o smrti:
„Smrt, što mudri sude, jest života jeka: kakav život bude, takva me smrt čeka." tj. za zle je zla smrt, a za dobre dobra.


XV. Zabava vrimena u ljubavi i uzdisanje Rožalije.


Kada se probudi, srce joj ide k Bogu, a kada ide spavati, srce želi naći Isusa. Moli Isusa da sine. On je sunce njeno, želi da ga ne izgubi i da s Njima zauvijek bude. Kada padne kiša, moli suze da dođu i otope njeno srce, tj. da isperu taj grijeh koji je počinila. Opisuje što radi tijekom godišnjih doba: srce joj u ljeto gori, kad je jesen pita se jesu li njena djela ugodna Bogu, za zimu ne zna (jer ju ljubav grije), a kad je proljeće želi u raj, taj cvijetnjak vječni.

 

DIO TREĆI


I. Ljubav Rožaliju zabavlja s prikazom mora kano prilike svita. Vidi svoju lađu.


Ljubav joj je dala priviđenje mora, a na moru lađe. Vidi grad u kojem kraljuje diva Blaženost koja pozdravlja lađe kada stignu u luku. Ali, jedna (od sto) lađa je zastala, digli su se vjetar i valovi, padala je kiša. Rožalija je vidjela kako je potonuo brod Ružičina roda, bilo je strašno za gledati. Ljubav reče da je to slika svijeta (svijet je more, idu lađe i ljudi, ali ne stigne svaka lađa sretno). Ne spase se uvijek svi, a oni koji se spase trebali bi zahvaljivati Bogu. Ljubav joj pokaže jednu mirnu lađu na kojoj piše Rožalija, a na njoj su dvije djevice - Ufanje i Sigurnost. Djevice pozivaju vjetar da puše u lađu jer je dug put pa neka ju pogurnu. Vjetrovi su puhnuli i lađa je krenula prema željenom raju.


II. Prikaza na livoj strani dvoputja, kako mami Svit i Dika.


Ljubav ju je dovela na goru, gdje su bila dva puteljka, lijevi i desni. Lijevi je puteljak prekriven zlatom i novcem (koga to ne bi zaslijepilo jer svi žele novac i žele ga što više). Ovaj put slijede Brige (stare su preko sto godina) jer bi ljudi za novac i dušu prodali. Pored je Dika, njoj služi vila Proglasnica koja navještava hvale i štovanja (te sve hvale dođu i prođu). Tu su još u Uspomena, koja piše spomen na ljude te Crna Sreća koja ljudima zadaje probleme i uživa u tome.


III. Prikazanje pet Ćutenja varajućih.


Ljubav ju pošalje neka ide dalje puteljkom, gdje sreće petero braće - pet osjeta, odnosno Ćutenja. Vid sve želi vidjeti te uvijek traži nešto lijepo za gledanje. Slišanje (sluh) šuti i sluša, duša mu zaigra na lijepe zvukove. Mirisanje (miris) sve miriši, drago cvijeće i ljepotu - on je lažljiv. Okušenje sve isprobava (hranu svu moguću); ali na medu je Rožalija vidjela ljute pčele, a u čaši zmije. Doticaj nikad nema mira, sve dodiruje; kada nekoga grli, onda ga davi, a kada nekoga ljubi izbiju mu prištevi.


IV. Prikazanje ostalih svitovnih veselja i njihovih naslidnika.


Za osjetilima slijede ostala svjetovna veselja: Sloboda, Himba, Smih, Lipota, Pisma, Igra, Šala, Radost, Raskošje itd. Vile pjevaju pjesmu o 1) radosti, cvijeću; 2) smrti, kako vrijeme brzo leti; 3) kolu i plesu; 4) vinu; 5) mladosti i starosti; 6) mudrosti; 7) smrti. Na sva ova uživanja upao je Stid, koji se postidio njihovih grehota.


V. Dušnoga Spoznanja ogledalo Sloboda od života razbije; zauzda ju Strah Božji, ali se uzde oslobodi.


Ogledalo dušnoga spoznanja tjera sve da se suoče sa svojim grijesima. Slobodu života je također htjelo uplašiti grijesima, a tada je Sloboda razbila ogledalo. Dušno spoznanje je tada zazivalo Boga, tj. Božji strah i plakalo je. Strah se prikazao u obliku anđela; Sloboda se uplašila i Strah je stavio uzde na nju. Sloboda se probala osloboditi na sve moguće načine, trga, grize. U početku joj nije išlo, ali na kraju je progrizla uzde („što sve sila ne može!"). Tu je došla ona vesela grešna družina (osjeti i vile) i slavili Slobodu što se oslobodila.

 

VI. Strah Božji kaže livoga puta svrhu, Zmaja paklenoga.


Strah Božji kori družbu, govori im da im nema spasa kada ih jednom uzmu Bludnost i Dika, neka razmisle o svemu i odluče koji im je put (tj. hoće li ostati na lijevom ili otići na desni). Rožalija vidi i govori o Zmaju velikom, žuto-modro-zelenom s nogama, ljut je (šiklja mu dim iz ušiju), ima ogromnu čeljust iz koje bljuje vatru - tamo idu oni koji slijede Svit i Slobodu i Diku. Kada završe kod Zmaja u čeljustima, svi se žele kajati za grijehe i mole Boga da im da još malo vremena za pokoru, Rožalija se sva stresla od užasa; govori Ljubavi da bježi s njom daleko od toga užasa; tj. ona ne želi ići s družinom, ona želi na desni put!


VII. Na desnom putu Rožaliju susriti diva imenom Milost, koja grišnike u čudni od pokore vrutak poziva.


Desni put vodi u raj, putem ona sreće divu Milost (pogled joj je blag i mio), ona skida grijehe s grešnika. Ona je najveća snaga u ljudi, vjerno pomaže i čovjeku, slijedi dobra djela. Ona također ide i na lijevi put da vrati družinu (koju su nadvladali Bludnost, Dika i Svijet), na pravi put, pokušava ih spasiti dobrom voljom i srcem. Budi grešnike strašnom trubom, pokazuje im kakva će smrt biti, hvali neizmjernu Božju dobrotu, uči, nagovara itd. - sve u svemu, želi svima pomoći. Ljubav reče da su došli na vrilo pokore; ni crne duše postaju bijele; vidjela je pticu koja je grješne duše došla na vodu (gavran). Okupao se u vodi i postao bijeli golub. Kod vrela je bila Pokora (tugaljiva lica, suznih očiju u crnoj haljini s užetom; ima vijenac s trnjem na glavi). Ona ima bič i puna je briga. Plače, suzama nadolijeva vrelo u kojemu grešnici ispiru grijehe.


VIII. Putovanje različitih putnika, osobito mučenika, prikazuje se.


Na desnom putu ima mnogo staza, svatko pokušava slijediti svoj put. Najbitnija je Odluka slijediti put; grešnici su različiti, ali svi služe Bogu. Idu i stari i mladi, i bogati i siromašni. Tu su svakakve prepreke (gvozdena kola, noževi, mačevi; svi se najviše boje da će umrijeti na putu, ali snagu im daje vjera!). Vjera je diva koju tjera Nevjernost (koja je priredila sve te muke!). Nevjernost psuje i žive i vile i dive, ali nitko se ne obazire; svi se vode Vjerom, jer će im onda dati Diku nebesku i vječnu. Vjera će, naravno, pobijeditit, jer „svaka sila ljuta jest slaba i tupa!"


IX. Prikaziva različne dive imenom kriposti, imajuće na pomnju putnike, koje diva imenom Ufanje pivajući pokripljuje.


Predstavljanje različitih diva (Milost, Kripost, Ljubav Boga, Čistoća, Poniznost, Pravda, Istina.). Diva Strpljenje kaže da sve ima uspona i padova i ako je Isus mogao nositi svoj težak križ, onda i grešnici mogu izdržati svoje križiće. Vila Ufanje ih podržava da uspiju (neka budu uporni, neka se trude jer malim trudom mogu doći do raja gdje će ih nagraditi Bog i da za to vrijedi dati sve, pa čak i život) i upozorava ih da je svijet kratak, daje praznu plaću i brzo nestaje.

 

X. Čudno vrilo želje od raja od udarca strile izvirajuć; priobraćenje strile na stablo pomu iliti palmu.


Posred gora je vrelo koje je Ljubav napravila od svojih strijela. To je čudno vrelo čija voda pobuđuje srce. Rožalija je popila vode iz vrela i obuzela ju je strašna želja da ide k Bogu. Ljubav joj kaže da je David pio tu vodu i da je također poželio k Bogu; srce mu nije imalo mira. Iz vrela je iskočila goruća strijela i pretvorila se u drvo (ta drveća traju zauvijek, ne mogu ih srušiti ni najveće zime). Na drvo se naslanja vila Stalnost (jaka, vječna, čuva stražu).


XI. Prikaza nove staze k divi imenom Samoći; k njoj pustinjaci idu. Paula i Antuna sastajanje.


Ljubav joj pokazuje novu stazu na kojoj je diva Samoća (uzdiše, moli, sama je, sluša Boga i ptičji pjev). Ona je prije bila vila; nju je ovdje našao mladić Pavao. Pavao je sada star, ima 88 godina. Tu je i starac Antun, ima 90 godina. Na njega su nasrnule zle sile da ga odvrate s puta (zmije, svinje, lavovi, vukovi.). I sad se njih dvojica sreću na putu, grle se, ljube. Imali su jedan cijeli kruh (Isus je podvostručio hranu) koji su podijelili (Pavao, objašnjava kako mu je sluga gavran koji mu je svaki dan nosio pola kruha, a danas je donio cijeli kruh - to je zapravo Isusov dar jer ih On ljubi).


XII. Rožaliji, kad pozdravi divu Samoću, Ljubav svrhu puta prikaže, lipotu mista i cvitnjaka nebeskoga.


Rožalija pozdravlja vilu Samoću. Samoća ju grli i kaže joj neka slijedi Ljubav jer će ju Ljubav odvesti na pravi put. Ljubav upika Rožaliju strelicom i oni se nađu pred gradom. Uđoše u grad od zlata. Sve je u zlatu, biserima, posred grada teče rijeka slađa od meda; ovdje svaki mjesec rađaju stabla s voćem, tu je stablo života kojemu smrt ne može ništa; i tu je još vrt s cvijećem (ružice, ljubice, suncokreti.). Rožalija komentira kako se ovdje osjeća sretnom.


XIII. Prikaza kužnog pomora u Siciliji.


Rožalija je zalutala i srela ružnu, osušenu vilu koja je bila ljuta i trovala zrak maglom (to je vila Kuga, prate ju Strah i Glad). Strijele Kuge pogađaju kuće (i bogate i siromašne) i ljudi brzo umiru. Opisuje rane koje Kuga zadaje, kako se brzo proširila i da nema lijeka nego da se jedni od drugih udalje („Ali, tko će od vile pobignut! Leteć, koga hoće, može strilom stignut.")


XIV. Plač Sicilije. Skaže se Milosrdje imajući u ruci cvit od ružice. Pomor pristane. Prilika je Rožalije, proti kuge odvitnice.


Kraljica Sicilija tuguje zbog kuge, skida krunu i priznaje poraz protiv crne vile. Zaziva gradove i pokrajine na tom području (Katanije, Panormo, polja Italije.). Obraća se Bogu: kaže da puk ponekad zaslužuje kaznu za grijehe, ali mu isto tako kaže da „milost tvoja i blaga dobrota veća nego moja jest bila grihota". Moli se dobrim divama da kuga prestane. Tada se nebo razvedrilo, sinulo je sunce i duga, Kuga je pobjegla. Na dugi je bila vila Milodrđe koja joj kaže da joj je Bog uslišio molitvu; valja joj sada na oltaru iskazati poštenje. Milosrđe je Siciliji dala ružu (molba i suze Sicilije su plod te ruže), ona je simbol obrane Sicilije od kuge. Rožalija je sve to vidjela, a Ljubav joj je još pokazala lice Marije Djevice i Isusa, za što Rožalija kaže da bi za jedan pogled u Njeno lice bilo vrijedno izgubiti oči.


DIO ČETVRTI


I. Rožalija napast paklenu prikrstivši se otira i napisanom odlukom pokripljuje se.


Rožalij priznaje da, iako joj je spilja dom, ipak u njoj prebiva crni mrak. Rožaliju je užasno strah jer joj ispred spilje dolazi stvor s crnim krilima i dim mu šiklja iz krila. Pita se tko je ta nakaza i kako će se, pošto je sama u spilji, od nje obraniti. To je Napast. Rožalija odlučuje da neće biti plaha; neće se bojati jer ona zapravo nije sama, uz nju je Isus, a uz Božju ljubav sve moguće!


II. Rožaliju napastuje Razbluda i sin Ljubićak. Štijući pismo stalna u svojoj odluki odgovori.


Opet se vraća Napast, ali još je strašnija jer je poslala Rožaliji vilu rumenu kojoj ružice cvatu oko čela - vila Razbluda, a s njom je došao i njezin sin Ljubićak koji budi ljubav bludnu. Razbluda ju pokušava nagovoriti da ode s nekim mladićem jer svi ginu za njom, a i dosta joj je pokore. Nije spilja za nju, već i dvor i svi da ju ljube i slave. Rožalij ju tjera (govori joj da neće pasti na njenu slatkorječivost i na ruže koje predstavljaju ljubav slijepu), govori da je svoga zaručnika odabrala i da će se Njemu dati zauvijek (On je dao život za nju, stoga se ni ona ne misli podati životnim užicima).


III. Rožalija s bičem pristraši Ljubićka, koji s Razbludom pobigne. Rožalije suze na ruže bile, a krv na rumene se obrati. Zafali Gospi.


Rožalija je uzela gvozdeni bič, na što se Ljubićak uplašio. Skočio je majci u krilo i oni su pobjegli. Rožalija se kaznila udarcima bičem - tada su njezine suze postale bijele, a krv crvene ruže. Zahvaljuje Gospi što se obranila od Razblude.


IV. Rožalija, u snu hoteći zagrliti Gospu i Isuseka, probuđena najde se držeći u ruci križ i patrice. Ljubav ruže u vinac plete. Nauk.


Rožalija je usnila da vidi Gospu s Isusom i da su obasjani sunčevom svjetlošću - cijela se
spilja pozlatila od nebeskoga svjetla i u njoj se pojavilo drago kamenje. Gospa i Isus su pogledali, Rožalija je Isusu poljubila ruke i htjela ih oboje zagrliti, ali je sve nestalo i ona se probudila. Tu je bila Ljubav, koja je brala ruže (od njezinih suza i krvi) i vijele je dala Mariji, a crvene Isusu. Ostale je ruže plela u vijenac. Rožalija priča o sreći koju osjeća dok ljubi Boga. Pita se zašto Ljubav nije dovršila vijenac i osjeća da će se nešto dogoditi.


V. Rožaliju Ispraznost svita napastuje.


Nakon sedam dana što ih je provela strahujući, Rožaliji se pojavila vila na kojoj su bili zlato i drago kamenje, biseri itd. To nije pravo zlato kojim se vila kiti, to je vila koja vara i laže, a ime joj je Ispraznost. Govori Rožaliji neka se odrekne svoga doma i neka ode u Palermo, gdje će biti na dvoru. Savjetuje joj neka slijedi svoj prvi put.


VI. Rožalij odgovori i s ogledalom svojim Ispraznost otira.


Uzevši ogledalo u ruke, sjeti se Rožalija muka Isusovih. Ne pada joj na pamet ostavljati Isusa i otići u Palermo na dvor. Žali Ispraznost jer joj se ljudi tako klanjaju, a nemaju od toga ništa. Tjera Ispraznost ogledalom (govori joj neka nosi svoje varke, a da nju pusti na miru jer će radije ovdje umrijeti nego pristati na njene laži). Pita se što je to Ispraznost, neka svatko za sebe odluči vrijede li njezina svjetlost i dika, kada su tako kratkoga vijeka. Spominje i poznate gradove, područja, osobe čija je dika bila kratka vijeka (Rim, Troja, August, grad Mišir.). Smrt sve tare i uništava, vrijeme leti, a svijet je samo privid - predstavlja Ispraznost.

 

VII. Ljubav, kazivajući Rožaliji nedovršeni vinac, zapovidi primistiti se u drugu goru, otkud vidivši dvor svoj, nadvladavajući napasti, dovrši vinac. Privoli k tomu.


Ljubav govori Rožaliji da njezin vijenac još nije gotov, da ga ona mora dovršiti, ali da se mora zato obraniti od najveće napasti (dosad je boj bio mal). Mora ići u novu spilju, na gori tri milje udaljenoj od njezinih rodnih dvora. Tamo će je gnjaviti napasti njezine (kucat će na vrata njezina srca, pozivajući ju da se vrati kući) i misli (pobožna kćer je podložna starijima svojim; nije sveto ići protiv zapovijedi starijih). Govori joj Ljubav kako će često puta poželjeti da se sakriju šareni dvori da ih ne vidi. Ako dobije ovaj boj, dovršit će vijenac svoj od cvijeća, tj. krunu. Rožalija kaže da je spremna na boj, borit će se do smrti, samo da bude s Bogom.


VIII. Rožalij svoju knjigu dovršujuć njoj napokon govori.


Opet se, kao na početku, obraća knjizi. Kaže joj neka lijepo prenese njezine riječi tugujućem rodu, neka utješi njezinu majku. Govori joj neka knjigu „sahrane" u škrinjicu gdje je bisere držala i prije nego ju sahrane, neka ih pozdravi sve od Rožalije i kaže im da im želi da žive sveto i dugo, to će ona Boga moliti u svojim molitvama. I još želi jedno, a to je da se svi zajedno nađu jednom u raju - zauvijek.

 

Likovi - Bog, Rožalija, napasti u obliku vila, djevojki ili zmajeva.

 

Bog prikazan kao Ljubav - pojavljuje se kroz cijelo djelo u raznim oblicima. Ponekad je Bog prikazan kao ogledalo, ponekad kao sunce, ponekad kao duga i sl. Uvijek pomaže čovjeku, bori se za njega, daje mu svu svoju ljubav, pomaže mu kada padne, nosi ga kada mu je teško. Bog je pomoć Rožaliji u svakom trenutku kada ju sustižu različite napasti.

 

Rožalija - djevojka koja je odrasla na dvoru u svoj raskoši koja se može zamisliti. Ima zlatnu dugu kosu, skupe haljine, drago kamenje i bisere. Treba se vjenčati te joj se na dan vjenčanja ukazuje Bog i ona mijenja svoj život. Od tada napušta vanjsku ljepotu, urese i drago kamenje i oblači crninu. Postaje dobra, pobožna, sveta. Kroz cijelo djelo napadaju je razne napasti, ali se ona uz božju pomoć uspijeva osloboditi ih se. Krasi je lijepa duša, dobrota, pokornost, odricanje i molitva.

 

Napasti - u djelu se pojavljuju različite napasti koje muče ljude pa tako i Rožaliju. One su prikazane ili kao lijepe djevojke ili kao vile ili kao ružne spodobe u obliku zmaja. Napasti daju svjetovne poklone ljudima te ih tako zavode. Napasti rade na štetu ljudi, ali im uvijek daruju lijepe poklone, zlato, dijamante, bisere i slično.

___________________________________

 

Antun Kanižlić rođen je u Požegi 1699. godine. Bio je hrvatski pjesnik, bogoslov i isusovac. U rodnom gradu Požegi završio je nižu gimnaziju, te se dalje školovao u Zagrebu, gdje se pridružio Družbi isusovaca, te u Beču i Leobenu. U Grazu je odslušao tri godine filozofije, ali je tamo diplomirao teologiju. U Trnavi je zaređen za svećenika 1728. godine.

 

Radio je kao gimnazijski profesor u Varaždinu i Zagrebu. Vratio se u Požegu i tamo bio predsjednik biskupskog konzistorija. Prevodio je knjige s njemačkog, pisao je pobožne knjige i molitvenike, a za njegova djela karakteristična ke kićenost baroka i rokokoa. Za života je objavio pet knjiga vjerskoga, moralno - prosvjetiteljskoga značaja: Bogoljubstvo na poštenje sv. Franceska Saverije, družbe Isusove (1759), Utočište Blaženoj Divici Mariji ugodno i prijetno a nami vele koristno i potribito (1759), Primogući i sardce nadvladajući uzroci s kripostnimih podpomoćmah za ljubiti Gospodina Isukarsta spasitelja našega (1760), Bogoljubnost molitvena na poštenje prisvete Trojice jedinoga Boga, blažene divice Marije i svetih (1766) i Mala i svakomu potribna bogoslovica to jest nauk kerstjanski (1773), koja je doživjela pet izdanja za Kanižlićeva života i bila najpopularnije njegovo djelo. U tim se nabožnim knjigama zanimljivošću izdvaja duhovna lirika, nastala u ozračju isusovačke pobožnosti, koju odlikuje obilna uporaba baroknoga ornatusa, što Kanižlićev književni rad izdvaja od ostatka produkcije u onodobnoj Slavoniji. Nakon Kanižlićeve smrti objavljena su još dva njegova djela: polemički spis o uzrocima rimsko - bizantskog vjerskog spora usmjeren protiv pravoslavlja Kamen pravi smutnje velike iliti početak i uzrok istiniti rastavljenja crkve Istočne od Zapadne (1780) i religiozni spjev Sveta Rožalija, panormitanska divica (1780). Sveta Rožalija, jedino opsežnije Kanižlićevo pjesničko djelo, u četiri pjevanja pripovijeda o životu Rozalije, svetice koja napušta dvor svojih roditelja i zaručnika i odlazi u pustinju.

 

Iako se Kanižlić ne oslanja potpuno na dubrovačke barokne religiozne poeme, i u Svetoj Rožaliji i u duhovnoj lirici vidljivi su tragovi dubrovačkoga baroka. U duhovnoj lirici zamjećuje bogat barokni ornatus, u Rožaliji se zamjećuju i tragovi srednjovjekovne poetike, a gustoća barokne ornamentacije gubi se pred modernijim rokokoom. Upravo ti elementi i izrazita baroknost njegove duhovne lirike svrstavaju ga među zanimljivije slavonske književnike 18. st. Kanižlić je ujedno i jedini pravi, iako zakasnjeli, predstavnik baroka u Slavoniji. Da nije bilo njega, iz slavonske dionice hrvatske književnosti barok bi izostao. Kanižlić je umro u Požegi 1777. godine.

 

Antun Kanižlić - Sveta Rožalija - Panormitanska divica - poema

loading...
6 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Antun Kanižlić - Sveta Rožalija - Panormitanska divica

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u