Alan Aleksander Miln - Medo Winnie zvani Pooh

Uvod - Ako ste već čitali koju knjigu o Christopheru Robinu, onda znate da je on nekad imao labuda kojeg je zvao Pooh, ali s tim smo se labudom do sada već pozdravili i oprostili. Kako labudu više nije trebalo njegovo ime, Christopher Robin ga je uzeo i dao ga medvjediću. Medo Edo je jednog dana izjavio da bi i on želio imati neko dojmljivo ime pa je tako postao Medo Winnie zvani Pooh.

Prvo poglavlje - u kojem upoznajemo Medu Winnieja zvanog Pooh i neke pčele u kojemu priče počinje.

U prvoj priči medo Pooh pokušava nadmudriti pčele te ukrasti malo njihovog meda ne bi li zadovoljio svoj gladni trbuščić. Pri prvom pokušaju pao je sa stabla. Nakon toga otišao je do svog prijatelja Christophera Robina ne bi li ga upitao ima li možda kakav balon. Nakon što je Christopher Robin pronašao plavi balon, obojica su se uputila u šumu ne bi li balonom zavarali pčelice. Medo Pooh se pretvarao da je kišni oblak. Za te je potrebe Christopher Robin otišao kući po kišobran kako pčele ne bi posumnjale. Iako je medo Pooh pjevušio pjesmicu o tome kako je krasno biti oblak, pčele su postale sumnjičave i stalno su oblijetale oko košnice. Na kraju je medo Pooh zaključio kako to uopće nije prava vrsta pčelica te je poželio sići. No kad se vinuo u zrak s balonom, nije razmišljao o tome na koji će način sići. Christopher Robin upotrijebio je svoju puškicu te pogodio balon kako bi medo Pooh sigurno sletio na tlo. Kako je medo Pooh cijelo vrijeme grčevito stezao konopac balona, još dugo nakon ovog događaja ruke su mu ukočeno stajale uzrak pa je svaki put kad bi mu kakva muha stala na nos morao puhati i otpuhivati na sve moguće načine. Možda je zbog toga i dobio ime Pooh.

Drugo poglavlje - u kojemu Pooh odlazi u posjet i upada u nezgodan tjesnac

U ovo j priči medo Pooh odlazi u posjet prijatelju Zecu. Pooh je oko jedanaest sati prijepodne uvijek volio nešto prigristi pa je bio ugodno iznenađen kad ga je Zec pitao bi li želio kruh s medom ili maslacem. Pooh je bez razmišljanja odgovorio: - Oboje. Ali ne muči se oko kruha. Kad je medo Pooh želio poći kući, dogodila se prava drama. Zapeo je na izlazu iz Zečeve jazbine i nikako nije mogao izaći. Iako su ga prijatelji teškom mukom pokušavali izvući, nisu uspjevali pa su mu savjetovali da tjedan dana niša ne jede pa će nakon toga moći izaći iz rupe. U tih tjedan dana Christopher Robin mu je čitao, a Zec je u svojoj jazbini vješao rublje na njegove noge. Nakon tjedan dana uspio je izaći iz rupe. Napokon je bio slobodan.

Treće poglavlje - u kojem medo Pooh i Prašćić odlaze u lov i zamalo ulove lusicu

U ovom poglavlju medo Pooh i Praščić odlaze u lov na divlje životinje. Jednog lijepog, zimskog dana Praščić je meo snijeg ispred svoje kuće kad je spazio Medu Winnieja zvanog Pooh koji mu je rakao da lovi. Što to loviš? - upitao ga je Praščić. Ne znam još – pokazao mu je Medo Pooh tragove stopa. Krenuli su u potragu zajedno raspravljajući da li će pronaći lusicu ili lasicu. Na kraju su zaključili kako su slijedili svoje vlastite tragove.

Četvrto poglavlje - u kojem Njar izgubi rep a Pooh ga nađe

Jednog dana Medo Pooh je susreo Njara. Njar je kao i uvijek, bio zamišljen i malo potišten. Stari je magarac, naime, izgubio svoj rep. Medo Pooh je, želeći pomoći svom prijatelju, otišao do Sove ne  bi li mu ovaj pomogao kako da pronađe Njarov rep. Odlazeći od Sove, Pooh je shvatio da je Sovina nova uzica za zvono zapravo Njarov rep. Christopher Robin je čavlićem učvrstio Njarov rep, a medo Pooh je bio jako zadovoljan i sretan zbog činjenice da je baš on pronašao Njarov rep.

Peto poglavlje - u kojemu Praščić doživljava susret sa Slomom

Jednoga dana Medo Pooh i Praščić su, razgovarajući, odlučili uloviti Sloma. Iskopali su veliku rupu i stavili ćup meda kao zamku. Nadali su se da će Slom prolaziti i slučajno upasti u rupu ako ne bude gledao ili će pak, doći gladan i poželjeti pojesti med pa neće više moći izaći iz rupe. No po med nije došao Slom već glavom i bradom, medo Pooh. Došavši do zamke provjeriti da li je Slom upao u zamku, Praščić je vidio da je to njegov prijatelj, medo Pooh s ćupom meda na glavi. Kad je otišao po Christophera Robina ne bi li ga malo ohrabrio, Medi Poohu se razbio ćup na glavi i vidjeli su da je to njihov stari, dobri medo, a ne nekakav veliki Slom. Tako se u medenu zamku ulovio pravi ljubitelj meda...

Šesto poglavlje - u kojem se sprema rođendansko slavlje za Njara i on dobiva dva dara

Za Njarov rođendan njegovi prijatelji tražili su prikladan dar za njega. Praščić mu je odlučio pokloniti crveni balon, a medo Pooh ćup s medom. No Praščić je nepažljivo trčao sa svojim rođendanskim poklonom i balon mu se probušio. Medo Pooh je pak, putem pojeo med pa mu je kao poklon ostao prazan ćup. No Njar je zaključio kako će mu ćup dobro doći da u njega stavi probušeni balon.

Sedmo poglavlje - u kojem mama Klo i mali Kan dolaze u pumu, a Praščić bude okupan

Zec se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da su u šumu stigli novi stanovnici: klokanica Klo i njen mali sinčić Kan. Čvrsto je odlučio otjerati ih iz šume. U cijelu je priču uveo i Pooha i Praščića. Plan je bio slijedeći: Pooh priča s Klo, a kad ona ne gleda, Praščić uskoči u njen tobolac i pravi se da je Kan. Tigar i Zec otmu Kana i kasnije uvjetuju Klo da ode iz šume ako želi da joj vrate Kana. U svom planu su uspjeli, ali Klo je shvatila što Pooh, Zec, Prašćić i Tigar žele. Zato je prihvatila svoju ulogu i pravila se da uopće nije primijetila da je Praščić zamijenio njenog Kana. Došla je doma i počela ga kupati. Praščić je u tom trenu već odlučio reći Klo tko je on, ali ona ga nije željela slušati. Društvo je stiglo na Kloina vrata i priznalo svoj zločesti plan. Od tog trena svi su postali prijatelji i društvo nikad više nije poželjelo otjerati svoje nove prijatelje iz šume.

Osmo poglavlje - u kojem Christopher Robin vodi eksputiciju na Sjeverni pol

Jednog dana društvo je krenulo na Sjeverni pol. Uzeli su sve potrebne stvari i krenuli u nove avanture. U jednom trenu je Kan krenuo oprati se u rječicu, ali upao je u vodu. Društvo ga je spasilo na način da su uzeli dugačak pol (granu) te je držali na dvije strane jezera te kad je Kana voda donijela do štapa, on se primio za taj štap, a oni su ga izvukli van. Nakon spašavanja Christopher Robin je rekao kako je Pooh otkrio pol. Zabili su pol (štap) u zemlju i stavili natpis: Sjeverni pol. Otkrio ga: Medo Pooh, Pronašao ga Pooh.

Deveto poglavlje - u kojem se Praščić nađe sa svih strana okružen vodom.

Praščić je bio u svojoj kući kad je primijetio da mu je kuća poplavljena. Nije znao što učiniti pa je stavio poruku u bocu te na papir napisao: "U pomoć, pomozite Praščiću (meni)". Medo Pooh je dobio poruku, ali nije je znao pročitati te je krenuo Christopheru Robinu ne bi li mu pročitao što mu i tko piše poruku. Za izradu broda uzeo je ćup s medom te sjeo na njega. Malo je Medo Pooh bio na ćupu, a malo ćup na Medi Poohu. Uglavnom, stigao je do prijatelja. Zajedno su napravili novi brod od kišobrana jer u stari brod (ćup – Pooh ga je nazvao „Plutajući Medo") nisu stali. Novi brod – kišobran su nazvali  ga "Medin izum". Praščić je bio jako sretan kad ih je spazio jer je u tom trenu znao da je spašen.

Deseto poglavlje - u kojem Christopher Robin priređuje zabavu za Pooha, a mi se na rastanku pozdravljamo

U ovom poglavlju Christopher Robin priređuje zabavu za svog prijatelja Medu Pooha te zamoli Sovu da ostalim stanovnicima šume objavi novost. Sovac odmah odlazi ostale obavjestiti o zabavi. Njar je u početku pomislio kako se Sova zabunila kad je došla k njemu da ga obavjesti o zabavi. Mislio je da njega nitko nikad neće pozvati na zabavu. No Sova ga je uvjerila u to da je i on pozvan na sutrašnju zabavu. Na kraju je Njar rekao kako će doći, ali neka ga ne krive ako bude zbog toga padala kiša. Christopher Robin je za stol pronašao dugačku dasku te su svi posjedali. Kan je bio jako uzbuđen jer mu je to bila prva zabava u životu. Zabava je bila U Poohovu čast jer je spasio Praščića od poplave. Pooh je od Christophora Robina dobio čak i dar: pernicu s priborom.

Vrsta djela - pripovijest

Vrijeme radnje - neodređeno

Mjesto radnje - šuma

Likovi - medvjedić Pooh, Christopher Robin, Praščić, Sova, Njar, Klokani Klo i Kan

Likovi - medvjedić Pooh, Christopher Robin, Praščić, Sova, Njar, Klokan Klo

Medvjedić Winnie Pooh – glavni je lik ove priče. On je nestašni medvjedić koji najviše na svijetu voli med i svoje prijatelje. Zbog jednog i drugog upada u najčudnije pustolovine. Ali Winnie je jako domišljat medo, iako ga ne krasi neka pretjerano velika pamet. On je šašav, pomalo trom i nespretan, ali upravo zbog toga je toliko sladak.

Christopher Robin – Christopher je dječačić kome pripada Winnie i ostale igrače. On je jako dobar, miran i pun ljubavi prema svim životinjama i igračkama. Najviše voli Winnieja kojeg naziva svojim šašavcem. I Christopher nekada izvuče Winnieja iz problema, ali najčešće ga u probleme uvali. Vrlo je neuredan i veliki mu je problem sređivanje svoje sobe. Njegova majka stalno ga opominje da sredi sobu, a on nikako da to učini.

Praščić – igračka u obliku ružičastog praščića jedan je od najboljih prijatelja medvjedića Winnieja. On je jako mudra i dobra igračka. Najviše se voli družiti s medvjedićem, ali i s ostalim životinjama je odličan prijatelj.

Tigar – on je igračka u obliku tigra. Narančaste je boje i jako je nestašan. Cijeli dan bi se samo igrao i ništa drugo nije mu na pameti. Jako je dobar prijatelj društvu i tu je uvijek kada im treba pomoć. Nije poput drugih tigrova i nikada ne bi ozlijedio drugu životinju ili čovjeka.

Zec – on pak nikome ne vjeruje i ni s kim nije najbolji prijatelj. Ne vjeruje ostalim životinjama jer ga uvijek uvale u probleme kojih se on nastoji kloniti. Zec je jako samouvjeren i često se čini da mu nitko ne treba, jer sve i sam može savršeno napraviti.

_________________________________

Alan Aleksander Miln - Medo Winnie zvani Pooh

U Stojutarskoj šumu u jednom starom hrastu živio je medvjedić Winnie Pooh kojeg su prijatelji zvali samo Pooh. Medvjedić Pooh bio je veliki sladokusac, a više od ičega volio je med. Jednoga dana, ćupovi s medom bili su prazni i medvjedić nije znao što će učiniti. Bio je jako gladan i pokušavao je smisliti neko rješenje, ali ničega se nije mogao dosjetiti. Zaključio je da je razlogu tomu upravo ta njegova velika glad pa je duboku uzdahnuo i otišao u kuću.

Odlučio je malo vježbati kako bi zaboravio na glad. No, kako je sve više vježbao, postajao je još više gladan, čak mu se javio i trbuščić koji je zavijao jer je bio skroz prazan.

Tada je začuo zujanje pčele. Mislio je da mu se učinilo, ali kada ju je spazio odmah ju je povezao s medom. Odlučio je otići za njom u šumu. Slijedio ju je sve do visokog stabla. Naime, pčelinja košnica nalazila se u duplji jednog starog drveta, a Pooh je odlučio da je vrijedna penjanja. Iako mu nije bilo nimalo lako, uspio je svladati sve prepreke i doći do košnice.

Odlučio je dozvati pčele i zatražiti ih malo meda. Međutim, pčele ga nisu doživljavale. Zujale su kao i obično te su se pravile da ga ne vide. Pooh je ipak odlučio kušati njihov med te je zavukao jednu šapu u košnicu i samo što je htio kušati med – dogodila se velika nezgoda! Grana na kojoj je Pooh stajao, odjednom je pukla na pola i medvjedić se strmoglavio na zemlju! Srećom, nije se ozbiljnije ozlijedio. Nije mu bilo jasno zašto pčele svoje košnice rade tako visoko na drvetu... Odlučio je otići do svog prijatelja Kristofora Robina jer je bio uvjeren da će on znati riješiti njegov problem.

Medvjedić je imao jako puno prijatelja u Stojutarskoj šumi, ali najviše je volio malenog dječaka Kristofora jer je u njega imao veliko povjerenje. Kada je stigao do Kristofora, u njegovom društvu su bili klokanica Kanga i njezin maleni klokanić Roo te magarac Sivko. Svi su sa zanimanjem pratili mudru Sovčevu priču. Pooh im je prišao te je odlučio upitati Kristofora bi li pčelama izgledao kao oblak ako bi uhvatio veliki plavi balon. Kristofor mu je iskreno odgovorio da mu baš i ne sliči na oblak, ali Pooh je bio uporan. Dosjetio se kako bi možda mogao izgledati kao tmurni oblak ako se uvalja u svoju omiljenu kaljužu.

Kada je već bio u potpunosti prekriven blatom, uzeo je plavi balon te se njime vinuo u visine. Stigao je do pčelinje košnice te je glasno dozvao Kristofora. Pitao ga je izgleda li sada kao tmurni oblak. Kristofor mu je ponovo iskreno odgovorio da ne izgleda kao oblak, na što je medvjedić zatražio od svojih prijatelja da uzmu kišobrane i prave se da pada kiša. Tada je odlučio šapom dohvatiti med iz košnice i kada je mislio da je konačno uspio, prekinulo ga je pčelinje zujanje.

Nije se ni snašao, a cijeli je bio okružen rojem pčela. Zaključio je da su pčele nešto posumnjale, a malo nakon toga već ga je pratio roj pčela, od kojih ga je jedna ubola u njuškicu. Jurio je svojim balonom prema zemlji, a prije nego što se snašao, već je pao. Srećom, tu su bili njegovi prijatelji koji su ga spasili od nevolje.

Jednoga dana Pooh je odlučio posjetiti prijatelja Zeca koji je živio na drugom kraju Stojutarske šume. Posjetio ga je upravo u vrijeme ručka pa se nadao da će Zec i za njega nešto imati. Nadao se ukusnom medu.

Provirio je kroz zečju jazbinu i pozdravio Zeca. Zec je baš slagao ćupove te je upitao Pooha je li gladan. Pooh je bio sretan što Zec misli na njega te se odlučio provući kroz uzak otvor i ući u jazbinu. Zec mu je kao ljubazan domaćin odmah ponudio malo meda, ali Poohu to nije bilo dovoljno. Uskoro je pojeo sav med svoga prijatelja Zeca! No, kada se spremio da ide, nije mogao izaći iz jazbine. Zaključio je da se otvor smanjio.

Nije se otvor smanjio nego si se ti udebljao od tolikog meda!, uzviknuo je Zec koji mu je pomagao da izađe.

Iako se Zec svim snagama trudio, nije uspijevao izgurati Pooha iz jazbine. Izašao je iz jazbine i odlučio otići po pomoć. No, ispred jazbine je ugledao Kristofora Robina kojem se odmah obratio za pomoć. Kristofor se našalio da bi mogli ostaviti Pooha u jazbini dok se vrati liniju što je zaprepastilo Zeca.

To bi moglo predugo trajati!, Zec je uzviknuo zabrinuto.

Zec se dosjetio hrčka koji bi mu mogao pomoći s iskopavanjem. No, kada je Zec priznao hrčku da nema više nimalo meda jer je Pooh sve pojeo, hrčak je priznao da nema nikakva iskustva s otkopavanjem zaglavljenog medvjedića.

Nakon toga je Kristofor Robin pomoć potražio od Sivka i Kanga. Uhvatili su se jedan za drugoga te su snažno povlačili Pooha iz jazbine. No, medo si nije nimalo pomaknuo. Zec je odlučio pomoći jadnom Poohu koji je sve više jadikovao zarobljen u jazbini pa se s unutrašnje strane zaletio u njega kada ga je društvo s druge strane povlačilo iz jazbine.

Tada Pooh poleti poput rakete visoko u zrak točno prema stablu i duplji u kojoj se nalazio med. Zabrinuti prijatelji su ga dozivali, pitajući ga je li dobro, a on im je odgovorio da će biti sve u redu dok sleti na stablo. U isto vrijeme pokušavao je sve više usmjeriti svoje tijelo točno prema medu.

Kada je uletio u košnicu prepunu meda, Pooh je odmah živnuo. Nije mu se nimalo žurilo sići sa stabla. Navalio je na med dok su njegovi prijatelji tražili ljestve kako bi lakše sišao sa stabla.

Jednoga dana Zec je obrađivao svoj vrat kad je naišao Tigar. Tigar je bio poznat po tome što stalno skače svuda unaokolo. Tako je i tada preskočio ogradu i srušio Zeca na tlo. Napravio je veliki nered i Zec je bio strašno ljut.

Tog istog dana, na Stojutarsku šumu se spustila gusta magla. Iako je bilo jako hladno, Pooh, Zec, maleni praščić i Tigar odlučili su otići u šetnju i malo istražiti šumu. Zec se dosjetio kako bi mogli nadmudriti Tigra. Veselom društvo je rekao da se zavuku u duplju drveta kako ih Tigar ne bi mogao naći. Tako će očitati lekciju ovom prugastom šašavku. Kada je Tigar shvatio da nema niti jednog njegovog prijatelja, otišao je dalje u šumu.

Zec je bio zadovoljan kako se sve odvilo te je bio uvjeren kako će konačno ovoga puta Tigra naučiti pameti. Njih trojica odlučili su se vratiti kući, ali nakon što su već neko vrijeme hodali, Pooh se zabrinuo da su se izgubili. No, Zec je bio uvjeren da je sve u redu te ih ostavio da čekaju dok se on ne vrati. Kada su ostali sami, Pooh i praščić su od umora zaspali, a Pooh je sanjao svoje omiljeno jelo – med.

Zec je i dalje tumarao šumom i nakon nekog vremena je shvatio da se izgubio. Susreo je Tigra i iznenađeno ga upitao je li se izgubio na što mu je Tigar rekao da se on nikada ne može izgubiti.

Odlučio je povesti Zeca kući te mu je rekao da se uhvati za njegov rep kako bi zajedno odskakali do njegove kućice. I uistinu, Tigar je Zeca odveo kući, a pred njegovom kućom već su ih čekali Pooh i praščić.

Stigla je zima u Stojutarsku šumu. Cijela šuma bila je prekrivena snježnim pokrivačem, a veseli stanovnici šume već su bili spremni za uživanje u novim zimskim igrama. Tigar je otišao do kuće klokanice Kange i malenoga Rooa kako bi pozvao Rooa da mu se pridruži u igranju. Majka mu je dopustila da ide, ali morao se vratiti na čaj.

Skakali su veselo šumom diveći se tragovima u snijegu koje su ostavljali za sobom. Roo je upitao svog prijatelja mogu li se tigrovi popeti na stablo na što mu je hrabar Tigar odgovorio da je to čak i njihova specijalnost. Kako bi dokazao da govori istinu, Tigar je brže bolje skočio i našao se na vrhu drveta. Za rep ga je držao maleni Roo koji je bio oduševljen visinom na kojoj su se nalazili.

Tigar je bio prestravljen visinom i želio je što prije sići iako nije znao kako će to učiniti. Maleni Roo nije se time previše zamarao, uživao je u pogledu na snježnu Stojutarsku šumu. Tada je ugledao svoje prijatelje, Pooha i praščića te ih je dozvao. No, njih dvojica nisu znali otkuda dopire njegov glas. Kada su ih naposljetku ugledali, začuđeno su ih upitali što rade tako visoko gore. Tada se pojavila i mama Kanga koje je bila jako zabrinuta za malenog Rooa. No, Roo je i dalje bio oduševljen dok je Tigar s druge strane zapomagao od straha.

Uskoro su Kristofor Robin i Zec čuli što se dogodilo te su odlučili što prije otići pomoći svojim prijateljima. Kristofor se odmah dosjetio kako bi im mogao pomoći. Skinuo je svoj kaput, rastvorio ga i rekao Tigru i Roou da skoče na njega. Prvi je bio maleni Roo koji je bio oduševljen skokom te ga je htio ponoviti. No, mama Kanga nije bila time oduševljena.

Sada je bio red na skok Tigra. Nakon što su ga dugo ohrabrivali i nagovarali, Tigar se konačno odvažio na skok. Kada je shvatio da je konačno spašen bio je toliko sretan da je počeo skakati i valjati se u snijegu. Bio je toliko sretan da je izjavio kako bi najradije preskočio cijelu šumu. No, Zec ga je upozorio na njegovo skakanje, a kako je Tigar obećao da sada više neće skakati, tužno se udaljio.

Pooh, praščić, obitelj klokana i Kristofor Robin zaključili su da im ipak nedostaje skakutavi Tigar i njegove lude akrobacije. Zec im je odlučio udovoljiti te pozvati Tigra da se vrati i nastavi sa svojim skokovima. Zaključio je da se neke stvari ipak ne trebaju mijenjati. Cijelo društvo bilo je jako sretno, smijali su se i veselili te su uživali u zimskoj idili ostavljajući tragove u snijegu.

Alan Alekxander Miln - Medo Winnie zvani Pooh - verzija 2

Alan Aleksander Miln - Medo Winnie zvani Pooh - verzija 2 pdf
________________________________

Alan Aleksander Miln rođen je 1882. godine u Londonu. Školovao se prvo u očevoj školi gde mu je jedan od učitelja bio H. G. Vels pisac poznatih romana na temu naučne fantastike. Nakon osnovne škole upisao se u srednju školu Vestminster, a nakon toga i na cenjeni univerzitet Kembridž.

Nakon što je završio školovanje zaposlio se u humorističko-satiričnom listu gde se zadržao sve do 1914. godine. Nakon toga se prijavio u vojsku, a kako je izbio Prvi svetski rat, bio je poslat na ratište u Francusku.

Oženio se 1913. godine i nakon sedam godina iščekivanja da mu žena zatrudni, to se na kraju dogodilo. On i žena kasnije su se posvađali oko imena jer je jedno insistiralo na imenu Robin, a drugo na imenu Kristofer. Dete je na kraju dobilo dva imena, što možda na kraju nije imalo previše smisla jer je sebi on dao nadimak Bili Mun koji je ostao do kraja života.

Alan je postao roditelj kada je već pretrčao tridesetu i kao takav je pokazivao znake zrelosti. S vremenom je počeo pisati pripovetke i pesme za svog sina kao što je smatrao da bi svi ostali očevi želeli da rade, ali samo da imaju dovoljno talenta.

Napisao je sve ukupno četiri knjige za decu. Dve su knjige u prozi: Vini zvani Pu i Kuća na Puovom uglu. Dve su knjige pesama Sada nam je šest godina i Kada smo bili sasvim mali.

Spomenutim načinom pisanja Alan se bavio u periodu između 1924. i 1928. do vremena kada je sin počeo razvijati vlastitu ličnost koja se po prirodi morala suprostaviti ocu. Alan je odlučio da je dovoljno vremena posvetio delima za decu, pa se okrenuo drugačijem načinu pisanja poput drame, novinarstva i romana. Umro je u sedamdeset četvrtoj godini 1956. godine.