Antun Gustav Matoš - Utjeha kose

- Ljubavni sonet Utjeha kose, kojim zapravo počinje hrvatska nova lirika, napisan je 1904., a završen 1907. odnosno 1908. godine.

- U pjesmi Utjeha kose sjedinjuju, u pjesnikovoj bolnoj ispovjedi, dva motiva: motiv smrti i motiv ljubavi.

- U ovoj pjesmi izražen je dramatski razvoj pjesnikovih osjećaja. U lirskoj poeziji određeni intimni pjesnikov doživljaj predstavlja osnovno inspiracijsko žarište pjesme. U ovoj pjesmi to je vizija mrtve drage na odru.

- Matoševa je pjesma utemeljena na doživljaju smrti voljene žene i čitatelju nudi doživljaj bola. Ako se zna da je pjesma nastala onda kada je njegova ljubav (glumica) oboljela od TBC-a, a dovršena je kada se je Matoš konačno vratio iz Beograda u Zagreb (Sofija Šarčević umrla jeu 27. godini), onda ćemo ga i drugačije čitati i doživjeti. Shvatit ćemo osobnost, duboku proživljenost i bol kojom taj sonet odzvanja, a ne samo čitati to kao lijepu i tužnu ljubavnu pjesmu.

- Matoš je ovdje pod velikim utjecajem Baudelairea i simbolista.

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.   

Prva strofa - Na emocionalni sadržaj 1. stiha upućuj pridjev tužan. Dominira element sna, priviđenja. Atmosfera je nestvarna - kobna (dvorana kobna, idila cvijeća)

- Već u prvom stihu (koji se sastoji od četiri rečenice) nagovješteno nam je da je sve mirno, skrušeno, u spokojnom raspoloženju, u odavanju počasti.

- Kontrast cvijeća i kobne dvorane pokazuje u isto vrijeme mrtvačku hladnoću i ljepotu cvijeća koje treba ukrašavati nekadašnju ljepotu ("odakle mi nekad bolji život sjao"), koja sad leži nepomična, mirna - mrtva (visoki odar, agonija svijeća).

- Pjesnik osjeća gubitak, osjeća nemoć. Gotov da ti predam život kao žrtvu.
- Pjesnik izražava ljubav, izgubljenost, spremnost na najveće žrtve - pokloniti voljenoj osobi život, uništiti se zbog ljubavnog očaja.
- pjesnik iskazuje taj osjećaj simbolom u stihovima: - Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao.
- Pjesnik izražava nijemu bol, zapanjenost, zadržava bol u sebi.

Druga strofa - pjesnik pokazuje nedokučivu žudnju i postojanost ljubavi. U drugoj kitici prebacuje misao iz stiha u stih (Zapanjen sam stao / U dvorani kobnoj...)

- Bolestan užitak, miješanje dvaju različitih osjećaja - osjećaja kobnog gubitka i estetizacije smrti U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne

- Pjesnik sumnja, svjestan je gubitka ljubavi, sjeća se izgubljene sreće: - Sumnjajući (...) bolji život sjao  

Treća strofa - pjesnik je prikazao trulež, propadanje, osjećaj potpunog gubitka (sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke; Sve što očajanjem htjedoh da oživim
- očaj, uzaludnost htijenja, nemoć pred smrti.

- Pjesnik osjeća stravu, slijepu stravu, muku koja raste do najvišeg stupnja, do strasti: - U slijepoj stravi i u strasti muke

- Pjesnik osjeća izgubljenost u uzaludnom razmišljanju, obuzet je sivim mislima: - U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Četvrta strofa - jest poanta pjesme. Kosa je simbol života, a pjesnik je iznio i UTJEHU: - Miruj! U smrti se sniva!

- Pjesnik svim silama pokušava pokazati koliko mu je žao, koliko želi oživljenje njenih udova i očiju... U kosi pronalazi spas...

- Smrt svakako nije nešto konačno, postoji neki izlaz, naslućuje neki viši život. Pjesnik izražava osjećaj da je smrt novi oblik postojanja. Pokušaj smirenja i pomirenja.

Odabrala i priredila: A. Sikavica Joler, prof.

___________________________________

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.

Antun Gustav Matoš - Camao 

Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Antun Gustav Matoš - Gnijezdo bez sokola

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - sonet

Antun Gustav Matoš - Notturno

Antun Gustav Matoš - Oko Lobora

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Antun Gustav Matoš - Stara pjesma - esej