Antun Gustav Matoš - Oko Lobora

Mjesto radnje - Lobor

Glavni lik - autor

U ovom lirskom putopisu Antun Gustav Matoš se, prolazeći Loborom, prisjeća hrvatske prošlosti, daje kritiku sadašnjosti i opisuje propast i demoraliziranje plemstva.

Djelo počinje opisivanje krajolika koji je u funkciji prikazivanja emocionalnog stanja lika. Donosi nam tmurnu atmosferu koja je puna čežnje. Pokušava Hrvatima objasniti da su iz hrvatske grude izašli i kako će se tu vratiti te ističe potrebu za poštivanjem naše Hrvatske. Kroz djelo pisac razrađuje razlike Srbije i Hrvatske gdje raspravlja o problemima hrvatskih seljaka, plemića i hrvatske poezije uspoređujući ih sa srpskim. Unatoč tome što je proveo velik dio života u Beogradu Matoš pokazuje najveću naklonost Hrvatskoj, iako ju i kritizira, te ukazuje na problem Srbije koja ponekad gleda Hrvatsku kao svoj teritorij. Niže usporedbe jedne za drugom i naposljetku završi zaključkom kako su oni slobodniji, a mi sretniji.

Njegovo opisivanje seli se na Oštrc-grad te počinje prelaziti slavnu povijest Babonića gledajući u taj grad. Razmišlja koliko se djece tu rodilo na toj visini toliko blizu glasu gospodnjem i koliko je djevojaka tu sanjalo o velikoj ljubavi dok je Hrvatskoj prijetilo ropstvo - nekrst – Turčin! Po njegovu mišljenju ti ostatci nekadašnje velike kraljevine su motiv plačljivim dušicama za ponavljanje švapskih sentimentalnosti i romantičnih hamletizama dok su za ljude novih poslova to spomenici i upozorenje predaka od kojih primaju energiju za novo djelovanje koje im plitka sadašnjost ne može pružiti. Kritizira hrvatsku sadašnjost smatrajući kako bi jedan Zrinjski sa genijom Gundulića i karakterom Marulića u hrvatskoj književnosti i politici samo našao mlakonje u većini zbog kojih se treba pokloniti glasu božjem, glasu većine tj. glasu gluposti.

Vidjevši Lobor, kuću starih Keglevića pisac se osvrće na život seljaka koji upravo tu dolaze do "gospodskog". Opisuje kako sadašnji vlasnik prodaje tu zemlju seljacima koji se samo sve više i više zadužuju zaokružujući svoj posjed. Kad je krenuo prema gradu i sam piše kako je u čudnim slutnjama što kasnije i izražava opisujući dva tiranska oka koja ga gledaju, škripanje, sjenu koja prelazi preko njega i tišinu koja bunca na dvoru. Razmišlja što će biti od te stare kuće i sa svojom sjenom ulazi u raspravu o tome što bi on učinio kad bi bio njen posljednji vlasnik.

Opisuje park iza Lobora u kojem se našao i uživao u miru zapuštenih gradina te potom odlazi i ostavlja crni, nesretni Lobor. Ulazi u razgovor sa svojom sjenom ponovno. Vraća se na uspoređivanje Srbije i Hrvatske te shvaća kako Srbi nemaju romantike jer nemaju žive veze s prošlošću. Osvrće se na tužnu činjenicu što ne postoje uspomene ove zemlje koja se oduprla Turcima i onda kod njega nalazimo temu propadanja plemstva. Govori kako se naše plemstvo demoralizira, propada i postaje tuđinsko dok jakog građanstva još uvijek nismo stvorili zbog oskudice trgovine. Za njega je trgovina izvor napretka Srbije i ističe sve njihove velike trgovce koji su ostavili znatna financijska sredstva školama ili su sudjelovali u politici. Raspravlja sa sjenom o moralu trgovaca i moralu hrvatskog plemstva koji je bio samo na papiru jer su kukavice živjele, a velikani su umirali.

Na putu ga je zatekla noć koja doprinosi još tmurnijoj i mračnijoj atmosferi te se pisac pozdravlja sa starim, plemenitim, nesretnim Loborom.

___________________________________

Antun Gustav Matoš rođen je 13. 6. 1873. u Tovarniku, a umro je 17. 3. 1914. u Zagrebu. Ubrzo nakon rođenja, roditelji su mu se preselili u Zagreb gdje je Matoš pohađao pučku školu i gimnaziju. Nakon nezavršene gimnazije, propada mu i pokušaj studija veterine u Beču pa se potpuno posvećuje pisanju i glazbi. U 19-oj godini Vijenac mu objavljuje novelu Moć savjesti. Time je otvoreno novo poglavlje hrvatske književnosti poznato pod imenom moderna. 1893. pozvan je u vojsku, ali je slijedeće godine dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku i otići u Beograd, a kasnije u Munchen, Beč i Ženevu i Pariz. U Parizu je ostao pet godina i taj je period bio presudan u formiranju njegovih estetičkih načela; temeljito se upoznao s poezijom Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te proznim djelom E. A. Poea, Merimea i de Maupassanta, a tada je nastao i dobar dio njegove fikcionalne proze: Iverje (1899) i Novo iverje (1900).

1904. se vraća u Beograd i tamo će ostati do definitivnog povratka u Zagreb, 1908. Za drugog boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljeni Ogledi (1905) te Vidici i putovi (1907), a tada počinje pisati i poeziju, koju objavljuje po listovima i časopisima. Taj dio objavljen je tek posthumno (Pjesme, 1923).

U Zagrebu se aktivno uključio u književni i politički život, neprestano ulazeći u sukobe i polemike, a svojim poznavanjem suvremenih književnih pravaca, nametnuo se kao jedan od vodećih kritičara moderne. Oko sebe je okupio stotinu mladih pjesnika "Gričana", u koje se ubrajaju i Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević i još neki. Živio je boemski, preživljavajući kao profesionalni pisac i novinar, neprestano u oskudici, sve do smrti prouzrokovane rakom grla 1914. Za života su mu izašle još tri knjige: Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913), a velik dio neobjavljenih tekstova sakupljen je tek za Sabrana djela, izašla u razdoblju od 1935. do 1940. god.

Suvremenici su najviše cijenili njegove putopise (Oko Lobora, 1907), dok je Matoš osobno najviše držao do svojih pripovijedaka, a do danas je došlo do svojevrsnog uravnoteženja vrijednosti čitavog njegovog opusa, osobito u korist poezije (neke od njegovih pjesama; Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Utjeha kose - smatraju se ponajboljim ostvarenjima hrvatske moderne).

Europska poezija toga vremena sva je bila u znaku simbolizma, esteticizma i artizma, a Matoš je, slijedeći primjer svojih europskih kolega, insistirao na dotjeranoj formi (pa je sonet postao kanonskim oblikom). U okviru Matoševe škole velika se pažnja posvećivala zvukovnim, "glazbenim" kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se njegova lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica), preko estetizacije smrti, starosti ili drugih fenomena koji inače pobuđuju osjećaj odbojnosti i nelagode (Utjeha kose, Prababa). Matoševi poetski tekstovi ipak ne usvajaju tzv. "estetiku ružnoga", tada popularnu u europskoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud). Drugi dio Matoševa opusa blizak je njegovom kritičkom i polemičkom temperamentu. Te pjesme su satirički ili humoristični pogledi na moralne  kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora) ili političke okolnosti (Grički dijalog, Basna), a u najpoznatijim patriotskim pjesmama (1909. Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnog položaja domovine.

Antun Gustav Matoš - Camao 

Antun Gustav Matoš - Cvijet sa raskršća

Antun Gustav Matoš - Gnijezdo bez sokola

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - interpretacija

Antun Gustav Matoš - Jesenje veče - sonet

Antun Gustav Matoš - Notturno

Antun Gustav Matoš - Pjesme

Antun Gustav Matoš - Stara pjesma - esej

Antun Gustav Matoš - Utjeha kose