Zlatko Krilić - Krik lektira

Zlatko Krilić - Krik

Zlatko Krilić - Krik

 

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - ratno vrijeme

Mjesto radnje - nije navedeno, ali pretpostavljamo unutrašnjost Hrvatske

 

Zlatko Krilić, autor djela Krik izuzetno je potresno, ali i dojmljivo djelo koje nijednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim. Mračna priča ovog romana govori o dječaku koji bježi od svojih progonitelja, pritom nastojeći preživjeti divljinu šume i tako ne izgubiti nadu u spas. Svoje progonitelje, neprijateljske vojnike, on naziva neljudima, s obzirom zločine koje je dječak vidio i čuo da su počinili. Bježeći kroz negostoljubivu prirodu - šumu, stijene, padine, porušene zaseoke - dječak nastoji učiniti sve što može da preživi. Pokušava pronaći vodu, hranu i zaklon, nastojeći uz to da ne bude uhvaćen. Istovremeno, u toj borbi za preživljavanjem, on se suočava s vlastitom savješću, boreći se da, bježeći od zla, i sam ne postane zao. Roman je pisan iz trećeg lica, ali pripovjedač nam vrlo jasno prenosi sve dječakove misli i osjećaje koji ga prate u ključnim trenucima psihičke i fizičke borbe.

 

Ti osjećaji rastu od onih instinktivnih, životinjskih nagona za preživljavanjem, onih koji ga tjeraju da bježi; preko nagona za opstankom, zbog kojeg nastoji pronaći hranu, vodu i sklonište; pa sve do borbe s vlastitim duhom, savjesti, osjećajima i svime onime što ga čini čovjekom. Iako su, zbog zla kojem je dječak svjedočio, u njemu počeli rasti mržnja, želja za nasiljem, osvetom čak i ubojstvom, sve ono dobro u dječaku – njegov odgoj, ljubav koju su mu roditelji usadili, a na kraju i njegova vjera – spriječili su to zlo da zavlada i potpuno preuzme dječakov duh. Dobrotu u dječaku, pisac je predstavio kao Svjetlo, a to Svjetlo je materijalizirao u svjetleći plamičak iz jedne lampe.

 

Čitatelj ni u jednom trenutku ne zna što točno taj plamičak jest: je li on simbol dječakove savjesti, s kojim, u trenucima dvojbe, vodi unutarnje dijaloge i traži rješenje, je li on dječakova halucinacija i san ili je to Bog zaista poslao svog Duha da se ukaže dječaku i pomogne mu u njegovim najtežim trenucima. Odgovor je vjerojatno sve troje. Jer taj plamičak, koji sebe naziva Svjetlo, doista potvrđuje dječaku da dolazi od Boga. Ono pomaže dječaku prebroditi najteže situacije i često ga navodi na pravi put, kojim dječak svojom odlukom može, ali i ne mora krenuti. Dječak zaista razgovara sa Svjetlom, kao da ga vidi, kao sa ono jest pokraj njega, ali i sam posumnja da je ono samo privid ili san. I konačno, ono o čemu Svjetlost raspravlja s dječakom, doista jest dječakova unutarnja borba između dobra i zla: između zla koje je pred njime i dobra u kojem je odrastao.

 

To je borba između preživljavanja i odustajanja, osvete i čiste savjesti, mržnje prema neprijatelju i ljubavi prema svojoj obitelji. Iako je dječaku bilo teško odustati od mržnje, shvatio je da se ne može zlom boriti protiv zla. Zlo uništavamo dobrotom, a osvetom postajemo jednaki onima kojima se osvećujemo. Upravo je to glavna poruka ovog romana.

 

Kratak sadržaj - Roman započinje krikom. Krik je natjerao Antona da trči još brže kroz tamnu šumu. Mahnito bježeći od svojih progonitelja, više nije bio siguran odakle je krik došao: da li od njegovih progonitelja, njihove druge žrtve ili od njega samoga. Kada su Antonove noge počele prijetiti da će otkazati u trku, on se zaustavio pred velikim stablom, zagrlio ga da se prikrije i promotrio da li ga netko slijedi. Iako nikoga nije vidio, znao je da mora nastaviti bježati. Trčao je sve dok nije došao do jedne padine. Proklizao je dolje, ali se na vrijeme uhvatio za stabljike grmlja. Uhvatio je divlju kupinu, koja je spriječila njegov pad. Pod njim je bila cesta.

 

Ceste se Anton najviše bojao jer su njome mogli prolaziti njegovi progonitelji ili neki drugi neljudi, kako ih je nazivao, zbog svih neljudskih stvari koje su učinili njemu, njegovoj obitelji i selu iz kojeg su ih odveli. Anton tada spazi sjene i čuje korake kako kroče cestom. Bezglavo se baci u grmlje kupine, zatvorivši oči da ih tako bar malo zaštiti od trnja. Čuje kako cestom prolaze neljudi, urlikajući i smijući se, vukući sa sobom još dvoje ljudi, vjerojatno muškarca i ženu starije dobi. Kada je Anton bio siguran da su prošli, izvuče se iz grma i opet pojuri u šumu. Dok je hodao šumom, naiđe na lokvu pod lišćem. Pošto je Anton bio jako žedan i pomislio da je to potok, razgrne lišće i počne halapljivo piti.

 

Nakon što se napio, osjeti glad i umor. Pošto nije imao nikakve hrane – odluči potražiti zaklon. Našao ga je pod deblom srušenog stabla. Tamo se zavukao, pokrio lišćem i zaspao. Probudilo ga je šuškanje. Preplašio se da bi to mogli biti njegovi progonitelji. Nije se usudio pomaknuti, ali onda je pomislio da je to možda još jedan bjegunac. Netko poput njega. Obraduje ga ta pomisao, pa okrene glavu i, umjesto prijatelja u nevolji, ugleda malog ježa. Ljutit i promrzao, Anton odluči ustati i produžiti dalje, ali onda se sjeti da bi mogao iskoristiti ježa za jelo.

 

Uhvatio ga je, ali kada ga je trebalo ubiti, osjeti samilost prema ježu, shvativši da je i jež, poput njega samoga, uplašen za svoj život. Dvojio je između krivnje i sućuti prema ježu i želje za preživljavanjem, pa ipak ubije ježa i sirovog ga pojede, znajući da bi vatra – i da je ima čime upaliti – odala progoniteljima njegov položaj. Anton nastavi dalje. Hodajući primijeti stijene, zađe među njih i u udubini jedne napravi sebi sklonište. Spavao je zaštićen među stijenama cijeli dan, ali ga probudi žeđ i on krene u potragu za hranom i vodom. Anton nigdje nije mogao pronaći vodu, ali gledajući s brda jednu nizinu, u daljini primijeti malo svjetlo.

 

Ponada se da bi to mogao biti znak života, pa krene prema njemu. Dugo je hodao, spuštao se niz brdo, zašao na livadu i kada je pogledao gore, shvatio je da to svjetlo nije nikakav znak civilizacije, već samo zvijezda na nebu. Razočaran i bez vodilje kamo dalje, odluči ipak slijediti tu zvijezdu. Put ga je doveo do jedne oranice, a na njenom drugom kraju vidio je kuću. Iza kuće bilo je malo seoce. Kuće u selu bile su spaljene i Anton shvati da je ipak bio vidio svjetlo – vatru koja je šikljala iz ovih kuća. Oprezno se počne približavati kućama, najprije četveronoške a onda puzeći preko polja. Približivši se prvoj kući, vidi da je selo napušteno. Kuće su bile zapaljene i ruševne. Približi se kući i u daljini vidi odbačeni lonac iz koje su ispali krumpiri.

 

Anton se polakomi za hranom, iako je bila napola sirov. Počne u sebe trpati krumpire, iako je znao da su oni bili kuhani za svinje. Ali glad je bila jača. Kada se najeo, počeo je istraživati selo. Uspeo se u kuću i tražio bilo što korisno. Pronašao je staklenku džema i odmah navalio na nju. Pojeo ju je skoro do polovice kada mu je došlo zlo. Trbuh ga je strašno zabolio, pa je u toj agoniji isteturao van na svježi zrak. I tada začuje korake.

 

Prestraši se da bi to mogli biti neljudi pa se sakrije u smočnicu, u praznu škrinju. Strepeći za svoj život čuje korake kako mu se približavaju, ali provirivši iz škrinje ugleda svinju. S olakšanjem pokupi stvari i izađe van. Odluči prenoćiti u selu, pa si napravi ležaj u podrumu. I taman kad je legao, čuje neljude kako se približavaju. Zgrabi prvu stvar koja mu je bila pri ruci, za slučaj da se bude trebao braniti, i ostane nepomičan ležati među krpama od kojih si je složio ležaj i pokrivač. Neljudi su bučno pretraživali kuću i selo. Jedan od njih došao je do podruma i stao ga pretraživati. Baš u trenutku kada je došao pred skrivenog Antona, svinja uleti u dvorište pred neljude. Neljudi zaborave na daljnje pretraživanje podruma i bace se u lov na svinju.

 

Ulove je, raspore i stave na ražanj. Neljudi su pili rakiju i jeli svinju, a Anton je za to vrijeme nepomično ležao, sa stvarčicom u ruci koju je pokupio za samoobranu. Pogleda je i shvati da je to mala uljena lampa. Poželi da je to čarobna lampa iz koje će izaći duh i spasiti ga odatle. Anton probdije noć, sve do jutra kada su neljudi počeli odlaziti. Kad su otišli, on se napokon pomakne, namjesti i počne razmišljati o lampi i svojoj situaciji. Milujući nehotično lampu u svom razmišljanju, odjednom iz nje izviri plamičak.

 

Plamičak mu kaže da je on Svjetlo i da će mu pomoći da se spasi, iako ga neće odnijeti odatle, niti će ubiti neljude. Anton nije vjerovao u tu pomoć pa je bacio lampu. Anton se probudi ne znajući da li je sve to sanjao ili ne. Izađe iz podruma, skupi malo hrane – peteljke kupusa, mrkve i ostatke džema i krene van iz sela. Vidi vani odbačenu lampu, pa uzme i nju. Hodajući kroz šumu, Anton opet izbije na kraj brda i u daljini ugleda malo seoce s kućom iz čijeg je dimnjaka sukljao dim. Popne se na stablo i krene promatrati tu kuću. Bojao se odmah pohitati prema njoj jer je sve oko nje bilo pusto. Odjednom iz kuće izađe čovjek.

 

Obavljao je neke poslove oko kuće, kad iz nje izađe i žena. Anton se obradovao jer su ga i ta kuća i ti ljudi podsjećali na njegov dom, njegovu kuću i roditelje. I taman kad odluči krenuti prema njima, primijeti neljude kako ulaze cestom u selo. Dođu do muškarca i obore ga na pod. Iz kuće izleti žena pa i nju zgrabe, a onda iz kuće istrči i dječak, Antonovih godina. Anton poželi da dječak uspije pobjeći, ali ga neljudi ulove točno na početku šume. Sve ih odvedu iz sela. Anton tada siđe niz stablo, ljutit i nemoćan. Spusti se niz brdo i krene u kuću. Pretpostavljao je da se neljudi večeras neće vraćati u selo jer je taman pao mrak i počela je kiša. On uđe u kuću koja ga je toliko podsjećala na njegovu i vidi stol spreman za večeru.

 

Anton se opere, obuće dječakovu svečanu odjeću i obuću, uzme četvrti tanjur i sjedne za stol. Podjeli hranu u sva četiri tanjura, pomoli se kako bi se pomolio i da je kod kuće, pa krene jesti. Iako se nije najeo samo od svog tanjura, nije htio uzimati iz ostalih. Sjetio se svojih roditelja i na ovaj način, ovom posljednjom večerom u domu koji toliko nalikuje na njegov, oprostio se od svoje obitelji. Anton krene u staju i tamo se popne na sijeno gdje je odlučio prenoćiti. Opet mu se javi Svjetlo i kaže da ne smije mrziti ove neljude, a kamoli im nauditi, jer će tako postati kao i oni. Ako se želi spasiti, mora se prikloniti Svjetlu. U tom razgovoru Anton osjeti kako ljepota i toplima Svjetla postaje sve jača.

 

Tada se probudi i shvati da staja gori. Čuje glasove i shvati da su se to neljudi vratili zapaliti selo. Pobjegne iz staje i otrči poljem u šumu, ali njegovi neprijatelji ga spaze i krenu za njim. Anton se sakrije u tamu šume, u mračni grm, ali mu Svjetlo kaže da se od zla ne smije skrivati u tami, već na svjetlu. Anton nerado izađe iz prividne sigurnosti grma i krene na čistinu, u najsvjetliji dio šume. Kada su ga njegovi progonitelji sustigli, nisu ga primijetili od zasljepljujuće svjetlosti nadolazeće zore, nego su ga tražili u najmračnijem dijelu šume, upravo u tami grma gdje se prvotno bio sakrio. Baš u tom trenutku Anton čuje glasove. To su bili drugi vojnici, njegovi spasitelji. Neljudi su pobjegli, a jedan vojnik je spazio Antona, prebacio kabanicu preko njega i rekao mu da je sada na sigurnom.

 

Likovi - Anton, neljudi, muž, žena i dječak iz zaselka, spasioci

 

Anton je jedini lik u romanu čiji karakter možemo analizirati. Cijeli roman bavi se isključivo njegovim iskustvom bijega i preživljavanja, Već na samom početku romana vidimo da je on hrabar i snalažljiv dječak u kojem gori želja za opstankom. Njegova hrabrost nije u tome da ga nije strah, već u tome što unatoč strahu uvijek pronalazi snagu i volju za krenuti dalje. Čak i u gotovo bezizlaznim situacijama, on se ne predaje.

 

Spreman je na borbu s najvećim zlom, ali i sa samim sobom. U njemu se od samog početka sukobljuje nagon za preživljavanjem i osjećajnost koju ima kao dijete i čovjek. Prva takva borba odvila se u trenutku kada je morao ubiti ježa kako bi ga mogao jesti i tako preživjeti. Iako je u ježu vidio žrtvu kakav je i on sam bio, unatoč svojoj suosjećajnosti, on je ipak znao da mora pobijediti samilost. Morao je postati krvnik i ubivši ježa, preživjeti. Druga velika borba odigrala se u trenutku kada je morao odlučiti između tame i svjetla u sebi.

 

Morao je shvatiti da ne smije dopustiti zlim osjećajima, poput mržnje prema neljudima i želje za osvetom, da pobjede. Umjesto toga odbacio je tamu u sebi i predao se vjeri u Svjetlost. Upravo ga je ta vjera na kraju i spasila. Anton je imao dobre temelje da izraste u dobru osobu. Iz njegovih razmišljanja saznajemo da potječe iz dobre i moralne obitelji. Otac mu je također bio hrabar, istinoljubiv i dobar, pa je to prenio i na sina. Ljubav prema obitelji koju je izgubio izlazi na površinu u trenutku kada dođe u kuću netom odvedene obitelji. Sve u toj kući podsjećalo ga je na dom i on je, pokazavši svoju ljudskost i dobar odgoj, iskazao poštovanje tom domu. U tom trenutku, čovječnost u njemu nadvladala je iskonski nagon za preživljavanjem. On je ušao u tu kuću, riskiravši svoj život, umjesto da je odmah pobjegao na sigurno. Oprao, presvukao i podijelio jelo s neprisutnim ljudima, umjesto da je životinjski navalio na hranu, s obzirom da jako dugo nije jeo. Na taj način, on je odao počast ne samo obitelji u čijoj je kući bio, već i svojoj obitelji; onoj koja mu je te manire i usadila. To je bio njegov način da se oprosti sa svojom prošlosti i pronađe mir u sebi. Odbacio je strah od neljudi i tako bio spreman svojom dobrotom boriti se protiv zla i nečovječnosti.

___________________________________

 

Zlatko Krilić je rođen 1955. godine u Osijeku. Djetinjstvo je proveo u Čepinu, a danas živi i radi u Zagrebu. Za djecu i omladinu objavio je više knjiga, a među značajnijim su: Prvi sudar, Čudnovata istina, Početak plovidbe, Veliki zavodnikZabranjena vrataZagonetno pismo a od knjiga za odrasle važno je napomenuti Živi pijesak. Za svoje literarno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada od kojih valja spomenuti nagrade: "Ivana Brlić Mažuranić", "Grigor Vitez" i "Sedam sekretara SKOJ-a". Ističe se i pisanjem kazališnih igrokaza: Uskočka kapa, Jaje, Gozba u ponoć i dr. Dosta piše za radio i televiziju, kao i scenarije za crtane filmove.

 

Zlatko Krilić - Čudnovata istina 

Zlatko Krilić - Početak plovidbe

Zlatko Krilić - Prvi sudar

Zlatko Krilić - Zabranjena vrata

Zlatko Krilić - Zagonetno pismo

loading...
0 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Zlatko Krilić - Krik

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u