Marko Marulić - Judita

Vrsta djela - kršćansko-vergilijanski ep

Mjesto radnje - Betulija

Vrijeme radnje - 7. st. pr. Kr.

Tema djela - pobožna udovica Judita spašava svoj grad Betuliju od vojskovođe Holoferna koji je okružio grad i zaustavio mu dotok vode

Ideja djela - treba biti dovoljno hrabar da se bori i izbori za ono što želimo i trebamo

Judita je bilo prvo umjetničko djelo koje je napisano hrvatskim jezikom. Ovaj vrlo vrijedan ep Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, izašao je u Mlecima 1521. godine, a napisan je još 1501. godine. Sastoji se od šest pjevanja, a napisan je dvanaestercima koji se dvostruko rimuju. Jezik kojim je napisan ep je splitska čakavština. Ovaj ep nastao je kao podloga biblijskoj priči.

Iz naslova djela koji nosi puni naziv Libar Marka Marula Splićanina u kom se uzdaži istorija svete udovice Judit u versih hrvackih složena kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibli, možemo zaključiti koja je tema i koja će biti radnja djela. Judita je biblijska priča koja govori o Juditi, spasiteljici Jeruzalema i Božjeg naroda. Radnja se odvija za kraljevanja asirskog kralja Nabukodonozora. On je poslao ubilačke čete pod Holofernovim vodstvom da unište svakog tko mu se suprostavi. Utjeravši strah u kosti narodima tada poznatog svijeta, Holoferno dođe do Betulije. Tu mu se suprostavi Božji narod. Stoga se oni utaboriše i čekaše da im ponestane zaliha hrane i vode. Tada Božja odabranica iz Izraelovog naroda sprečava uništenje svog naroda.

Radnja Judite dijeli se na pet djelova:

1.Holofernov vojni pohod
2.Opsjedanje Betulije
3.Judita

4.Judita i Holoferno
5.Pobjeda

Judita vjeruje u Božje naume. Ona je čista i plemenita srca, jako je pobožna i bogobojazna. Vidjevši da je pred Izraelom još jedna kušnja u kojoj mnogi posustaju i okreću leđa Bogu, ona odlučuje učiniti nešto što bi bez Božje pomoći bilo nemoguće. Ljubav prema Jahvi dala joj je snagu i hrabrost da ode među neprijatelje. Da bog nije bio na njenoj strani, sigurno bi je otkrili i ubili. No ona, vođena ljubavlju prema svom narodu i Bogu, otkrila je svu svoju ljepotu i učinila ono što je smatrala svojom dužnoću.

Holofernov vojni pohod - Kralj asirski Nabukodonozor posla poziv svim pokrajinama na zapadu damu se pridruže u vojevanju protiv Arfaksada, kralja Medijaca. Alistanovnici zapadnih pokrajina ga s prezirom odbiše, ne iskazavši počasti njegovim glasnicima i otpremivši ih praznih ruku. Na to se Nabukodonozor užasno razbjesni i zakle se da će se krvavo osvetiti za taj neposluh. Najprije potuče kralja Arfaksada, ubije ga, rasprši mu vojsku i zauzme gradove, a nakon toga pobjednički počne kovati planove kako da provede osvetu nad zapadnim pokrajinama. Tada dozva k sebi Holoferna, vrhovnog zapovjednika sve vojske i otpremi ga na zapad s mnoštvom od stodvadeset tisuća pješaka i dvanaest tisuća konjanika da prekriju zemlju svojim nogama, da otjeraju, pobiju i poruše sve što se porušiti dade. I razmili se silna Holofernova vojska kao skakavci, šireći užas i strah pred sobom, paleći njive, pljačkajući stoku i ubijajući sve mlado.

Silno prestrašena zapadna plemena poslaše svoje glasnike da se predaju i poklone Holofernu i stave mu na raspolaganje svoje živote i imovinu. Kad je ulazio u gradove, građani su padali pred njim ničice i zazivali Nabukodonozora kao Boga. Kako su loše vijesti stizale u Judeju, tako sinovi Izraelovi započeše pripreme za obranu iako su se tek bili vratili iz sužanjstva egipatskog. Zaposjeli su sva okolna brda i zapriječili brdski prijelaz kroz kojeg se ulazilo u Judeju i koji je bio tako uzak da su se jedva dva čovjeka mogla mimoići. Istovremeno, prikazaše žrtve Bogu, zazivali ga u pomoć da milostivo pogleda na svoj narod.

Čuvši o pripremama Izraelaca, Holoferno sazove svoje vojskovođe i namjesnike da ga obavijeste o tom nepokornom narodu koji se jedino opire njegovoj sili. Tada mu sluga njegov, Ahior, vođa svih sinova Amonovih, ispriča povijest tog naroda koji se odrekao bogova svojih otaca i počeo štovati Boga nebeskog. Dok su štovali i slijedili svoga Boga, pratilo ih je blagostanje i blagoslov, a kad su sagriješili protiv njega, padoše u nemilost i ropstvo i pretrpješe mnoge nedaće.

On mu posavjetova da se prije napada na Judeju raspita žive li oni trenutno u slozi sa svojim Bogom jer u tom slučaju će ih taj vrlo moćni Bog zaštititi od njihovih nasrtaja. Holoferno se razljuti na taj savjet, smatrajući da nikakav Bog ne može spasiti Izraelce od njegove vojne sile. Ahiora ostave pod brdo Izraelcima iprepuste ga njima na milost i nemilost, ali ga oni ne ubiju već ga dovedu pred svoje poglavare da ih izvjesti o Holofernovim planovima. Čuvši što imse sprema, svu noć dozivahu Boga Izraelova u pomoć.

Opsjedanje Betulije - Već sutradan Holoferno pokrene svu svoju vojsku da kazni drznike koji suse usudili suprostaviti se. Okupi svoje podanike i oni ga mudro posavjetovaše kako da najlakše iscrpi otpor sinova Izraelovih. Oni su se, naime, najviše uzdali u planinske uzvisine na kojima žive pa ih je teško dosegnuti mačevima i kopljima. Stoga je najbolje zaposjesti izvor vode i izlaze iz grada i strpiti se da žeđ i glad sami naprave svoje. Trideset i četiri dana Izraelci izdržaše odmazdu, a onda počeše žene i djeca padati u nesvijest od žeđi, a iznemogli ljudi ležaše po trgovima. Tada narod ode do gradskih starješina da zatraže od njih da predaju grad Holofernovim pljačkašima jer je bolje biti robom nego gledati smrt svoje djece i žena. Starješina ih zamoli da se strpe još samo pet dana i obrate još jednom Bogu za pomoć. Ako Bog u to vrijeme ne izlije svoju milost na svoje ponizne sluge, on će predati grad Holofernu.

Judita - Judita, udovica Manaše, dočula je riječi puka i doznala što je Ozija rekao narodu i kako im se zakleo da će za 5 dana predati grad Asircima. A ona je bila bogobojazna i imala je vjere u Boga i stoga se usprotivi narodu Betulije i odluči se za rizik jer je znala da će joj Bog pomoći. Narod je prihvatio njezinu odluku i ona je iduće večeri krenula na put do Holofernovog tabora. Na svom putu se moli Bogu da joj da snage da izvršisvoj plan.

Judita i Holoferno - Judita je nakon molitve Bogu skinula svoje udovičke haljine i obukla se u svečane haljine i ukrasila se nakitom. Kad je došla do gradskih vrata, gradske starješine su je blagoslovile i tako je ona, moleći se Bogu, otišla kHolofernu. Straži je rekla da je pobjegla od svog naroda jer se ne žele predati te da će reći Holofernu kako da osvoji grad bez da izgubi jednog čovjeka. I straže je odvede k Holofernu. Judita je došla pred Holoferna, a on joj je rekao da će joj spasiti život. Počela je hvaliti Nabukodonozora i Holoferna. Rekla je Holofernu da su Hebreji razgnjevili Boga počinivši nezakonje i da im ponestaje hrane i vode te da su u očaju počeli jesti svoju stoku koju im je Bog zabranio da jedu. Holofernu se svidješe te riječi, pa naredi da Juditi daju hrane, pića i dobar smještaj. Bilo joj je dopušteno da svaku večer izlazi na molitvu. Holoferno je pripremio gozbu za svoje časnike i pozvao i Juditu. Jela je i pila, a Holoferno je uživajući u njenu društvu popio više vina nego ikada u životu...

Pobjeda - Navečer su se časnici brzo povukli. Bagoa je otpravio šator izvana pošto je otpravio svoga gospodara. Gozba se oduljila pa su svi otišli na počinak. Judita je ostala sama u šatoru s Holofernom usnulim od vina. Judita je rekla sluškinji da je čeka pred ložnicom kao i svakog dana jer će izaći na molitvu. Tada Judita reče: - Bože Izraelov, ojačaj me danas. Tada iz sve snage dvaput udari Holoferna po vratu i odrubi mu glavu, trup mu se otkotrlja i strže zastor sa stupova. Judita potom izađe i glavu Holofernovu preda svojoj sluškinji koja je stavi u svoju torbu. Obje su zatim, poobičaju, izašle na molitvu. Vrativši se Judita kaže: - Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milost, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše! Puk pade na zemlju i kaza u jedan glas: - Blagoslovljen da si Bože, koji si danas satro neprijatelja narodasvog.

Idem k Holofernu da mu javim njihove tajne i da mu kažem kuda će moći do njih, da ih svlada tako, te mu od vojske ne pogine nijedan čovjek.

- Zbog ovih je riječi i svoje ljepote Judita stekla povjerenje i divljenje Holoferna. Iz ovog citata možemo zaključiti koliko je hrabra, domišljata i oštroumna bila Judita kad je odlučila sama otići kod Holoferna predstavljajući se kao izdajica svoga naroda.

Gospodine Bože Izraelov, ojačaj me danas...

- Judita je bila pobožna žena i znala je da se ubojstvo protivi Božjim zakonima. Stoga je prije nego je ubila Holoferna tražila oprost i snagu od Boga.

Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kući Izraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše.

- Ovim je riječima Judita svome narodu, Hebrejima, najavila svoj dolazak i pobjedu nad neprijateljem.

Dojam o djelu - Judita je jedna izuzetno hrabra žena kojoj je toliko bilo stalo do svoga naroda da je odlučila riskirati svoj život za spas svog naroda. Poslužila se lukavstvom i laskanjem te svojom ljepotom da postigne povjerenje i divljenje Holoferna. Uzdala se u to da će joj Bog, u kojeg je toliko vjerovala, dati snagu da napravi sve to.

Likovi - Nabukodonozor, Holoferno, Judita, Ozija, vojska, Arfaks

Holoferno – asirski vojskovođa. Kada mu Judita dođe spremna odati tajne svog naroda kako bi spasila sebe on pokazuje svoju naivnu stranu koja ga košta glave. Smatrao se nepobjedivim vojskovođom koji sije strah i trepet gdje god dođe, a sva vrata mu se otvaraju samom njegovom pojavom. Volio je uživati u svom statusu i hrani te je postao samo glava na koplju nakon velikog i uspješnog života.

A on ti sjeđaše oholo, visoko, a sam pogledaše po vojsci široko; krvavo mu oko, obraz bješe ruben, brada već nekol'ko sijeda, trbuh nadmen. Znojan bi uz studen, tako tust je bio ko ovan nestržen što se dugo krio; bješe se povio svilenim skenderom, gajtane pustio kićene biserom. Šapka mu se perom stajaše na čelu te sablja sa srebrom uz bok na tijelu; njegovu odijelu svatko se divljaše jer dolamu cijelo zlato prosijevaše.

Judita – Manaševa udovica. Veoma pobožna žena koja je žrtvovala samu sebe za svoj narod. Vjerovala je da uz božju pomoć može osloboditi svoj narod koji je počeo gubiti vjeru u sebe i samog Boga. Pomoću svoje ljepote, hrabrosti i božje pomoći otišla je do neprijatelja i uspjela pobijediti neprijatelje kojima se cijeli svijet pokoravao koliko god snažni bili jer su znali da nemaju nikakve šanse. Tako je postala uzor i sloboda svog naroda koja se nikad neće zaboraviti.

Sva moć riječi moje izreć neće umjet pobožna kako je, zbog čega prezre svijet; iako mladih ljet', ne bješe joj para, bi kreposti cvijet, kći bješe Merara, korijenom od stara roda Simeona, brata Jisakara i još Zebulona; muža dobi ona imenom Manaše, držo se zakona što Mojsij davaše.

________________________________

Marko Marulić - Judita

Epska poezija služi se uglavnom pripovijedanjem i opisivanjem, a pripovijedanje i opisivanje zahtijevanju pripovijedača koji se obraća slušateljima odnosno čitataljima. Fabule su uglavnom općepoznati događaj iz povijesne ili mitološke prošlosti naroda, a likovi su uglavnom junaci odnosno heroji koji predstavljaju osobine čitavog naroda o kojem je riječ.

Epska tehnika očituje se prije svega u posebnoj kompoziciji koju zahtijeva duljina, tj. brojnost, bogatstvo i raznovrsnost motiva. Epska poezija prikazuje neko zbivanje u širokim potezima, a ako je završetak zbivanja već unaprijed poznat publici, pjesnik se služi usporavanjem odnosno zadržavanjem radnje. Takav postupak naziva se retardacijom a najčešće sredstvo retardacije su digresije, epizode i ponavljanje.

1. Digresija usporava pripovijedanje zbivanja na taj način što prekida nit izlaganja dužim opisom nekog predmeta, osobe ili događaja koji ne ulazi izravno u kontinuirani prikaz temeljne fabule.
2. Epizoda veća je tematski zaokružena digresija.
3. Ponavljanja su sredstva usporavanja ali i sredstva povezivanja između pojedinih dijelova epskog pjesničkog djela.

Riječ ep dolazi od grčke riječi epos što znači riječ ili priča. Naziv epopeja ponekad se zamjenjuje nazivom ep dok u drugim slučajevima epopejom se smatra upravo takav ep koji daje najširu sliku života, običaja, misli i vjerovanja nekog naroda. Vrste epova su: herojski ep, religiozni ep, idilski ep, životinjski ep, komični ep, didaktički ep, romantični ep.

Ep Judita nije samo izraz osjećaja za pravdu i općeg suprotstavljanja jednog humanista i moralizatora nasilju nego je to i poetski dokaz pjesnikove obuzetosti stvarnim narodnim nevoljama, potrebama i nadama. Juditu je Marulić dovršio 1501. a prvi puta je štampao (ako je to zaista bilo prvi put) 1521. u Veneciji nastojanjem Petra Srićića Splićanina. Judita je najcjelovitije i poetski najzatvorenije Marulićevo djelo, u njoj najjače dolazi do izražaja Marul kakvoga danas znamo i zamišljamo. Njegov pogled na svijet, njegovu svijest - što naročito dolazi do izražaja u Juditi - oblikuju osim spomenutoga kršćansko - moralističkoga odgoja i realnost venecijanskih galija i turskih predstraža pod bedemima Splita, ali i odjek novoga građanskog zapravo pučkog doživljavanja života.

Judita se otkriva i u našem vremenu kao izuzetno vrijedno književno djelo u kojemu je fragmentarno dostignut visoki umjetnički dojam. Nju karakterizira izrazita marulićevska slikovitost i realizam u opisima i slikama iz života, zgusnutost pjesničkih poredaba i metafora, glazbenost stihova i posebna dinamičnost masovnih scena i pokreta vojski i bitaka kao i neposredna lirska naivnost koja je poetski ostvarena. Najbolji Marulićevi stihovi i danas zvuče jednako autentično, svježe i uvjerljivo kao i u vrijeme kada su nastali, a stoljeća im samo pridodaju novu draž starine i patinost dozrelosti. Pa ako je književna vrijednost Marulićeva i manje od njegova kulturno - povijesnog značenja, ipak će njegova slava kao i najbolji stihovi živjeti, kako to sam reče - dokla zemlja ova bude na karte folj slovinjska štit slova.

Alegorijsko shvaćanje Judite - Držeći se bibljske priče Marulić svoju zamisao ostvaruje kroz legendu o hrabroj udovici koja je spasila svoj grad od osvajačke Nabukodonosorove vojske, hrabreći tako narod i podgrijavajući mu nadu u spas u gotovo beznadnoj situaciji kada su Turci već haračili po splitskom polju i, kako reče nadbiskup Zane, uništavajući sve ognjem i mačem odvodili u tužno ropstvo ne samo muškarce nego i žene. Opisujući asirski tabor Marulić zaista ima pred sobom Turke pa se u spjevu pojavljuju sultani i veziri, subaše i njihove bedevije, i talambasi i svioni skenderi, a Oloferne nalikuje kakvom ondašnjem paši ili veziru i sve je podređeno osnovnoj ideji o spasavanju grada.

Kako je Marulić starozavjetnu priču sadržajno i stilski uklopio u svoje vrijeme, i renesansno u Marulićevom djelu: Ispunjujući Juditu vlastitim i domaćim iskustvom i reminiscencijama, autor se znatno udaljio od tona srednjovjekovnih moralističkih priča i legendi. Umjesto neprestanog isticanja krščanskih tendencija u Juditi imamo čitav niz jasno viđenih slika, a sve iz iskustva o ljudskim postupcima i stvarnim situacijama. Izraziti srednjovjekovni čovjek i krščanin, Marko Marulić u isto je vrijeme i učeni humanist i pripadnik novih vremena, renesanse. Svoje djelo napisao je potaknut klasičnom lektirom, ispunio ga klasičnim reminiscencijama, vrlinama i strastima. Na taj način u jednu tipičnu srednjovjekovnu komunu književno djelo unijelo je slutnju novih vremena, upozoravajući na stvarne impulse koji određuju i vrednuju čovjekovo djelovanje. Takvim postupkom Marulić je svom djelu osigurao značajnu dimenziju osebujnosti i originalnosti.

Biblija i klasika, stari poete i novi, Talijani i domaći, glagoljaši i pjesnici duhovnih legenda, leutaši i gradski začinjavci, narodni pjesnici i pobožni prosvjetitelji puka - svi su oni utkani u Maruloj spjev koji uza sve to ipak znači granicu i početak novoga rasta.

Stil - Današnje naše čitanje i analiziranje Judite otežava činjenica što je djelo pisano starim hrvatskim čakavskim jezikom s obiljem oblika i riječi koji se danas ne upotrebljavaju. Ipak pri pažljivijem čitanju i uz potrebno objašnjenje Marulićevi dvanaesterci brzo nam postaju bliski i razumljivi, očituju nam posebnost poetskog svijeta i doživljaja jednog pjesnika, a ujedno nam, krepki, jasni i teški, dočaravaju tešku situaciju koju opisuju i iz koje su ponikli.

Monotonija dvostruke rime, u sredini i na kraju distiha, kao da nam na neki način označavaju dugo i jednolično trajanje nevolje. Život je sporo tekao, jadi su se ponavljali, nade kao da su se gubile. Polagano, teško jednolično nizanje dvanaesteraca govori o tešku životu, koji se produžuje zahvaljujući jedino golemoj snazi naroda i urođenoj čovjekovoj želji da se u borbi za opstanak održi. Marulićevi stihovi nisu bez snage. Ona je u skladu s onom prvobitnom, iskonskom i naivnom snagom srednjovjekovnog čovjeka koji zastaje pred veličinama, koji pobožno i sa strahopoštovanjem promatra sve što nadilazi njegove snage. Pojave oko sebe pjesnik doživljava u svoj punini, u čitavoj goloj i svečanoj moći.

Dvostruki rimovani dvanaesterac - Stih od dvanaest slogova s izrazitom cenzurom nakon šestog sloga i parnim rimama prvih dijelova stiha i krajeva stihova, koje se osim toga mogu nastavljati i na kraju prvih članaka idućeg dvostiha, vladajući je stih hrvatske pisane književnosti.

Lik Judite

Fizički izgled - Ovdje se ističe izrazita Marulićeva slikovitost i realizam u opisima, a ujedno možemo po opisu zaključiti da je Marulić slijedio petrarkističke uzore jer ljepotu svoje Judite diže u nebesa:

Splete glavu kosom, vitice postavi
Kontuš s urehom som vazam na se stavi;
S ošvom ruke spravi, uši s ušerezmi
Na nogah napravi čizmice s podvezmi.
S urehami tezmi, ča mi je viditi,
Dostojna bi s knezmi na sagu siditi;
I jošće hoditi na pir s kraljicami
I čtovana biti meju banicami.
Zlatimi žicami sjahu se poplitci,
A trepetljicami zvonjahu uvitci;
Stahu zlati cvitci po svioni sviti
Razlici, ne ritci po skutih pirliti,
Svitlo čarljeni ja rubin na parstih,
Cafir se modriti, biliti na rukavih
Biser i na buštih, i sve od zlatih plas
Sjati se na bedrih prehitro kovan pas.
Velik urehe glas, da liposti veći,
Ka biše kako klas iz trave resteći
Ali kami, ki steći u zlato, zlatu da,
Izvarsno svitleći, da zlato većma sja:

Psihološke odrednice - Živi čistim životom, i svoj je život posvetila samo bogu:

Tada sa nahaja Judit u gradu tom,
Kano svih nathaja lipostju, dobrotom,
Ka živit životom odluči prečisto,
Poče imit od kom udovičtva misto.
Mnozi ju zaisto vlastele prosiše,
Ona Bogu listo služiti želiše;
Skrovišće imiše gori gori pod slimena,
Gdi Boga zoviše s rabom zatvorena.

Bogata je udovica, ali to što odbija prosce potvrđuje da je osoba čvrstog karaktera i čvrste vjere u boga:

Živine velik broj muž bo nje ostavi
I blago mnogo njoj kad se s njom rastavi;
Da ona ne stavi u tvom sarce svoje,
Ner ko ljube pravi, vikomnje kono je.
Sva moć riči moje izrići ne umit
Pobožje koko je, cić koga gradi svit,
Prem ako mladih lit biše i lipa stvora

Juditin govor betuljanima, u kojem se vidi da Judita ima neizmjerno puno povjerenja u boga:

Tko ste, da ćete moć božoju iskusiti,
Ter svim vekšu nemoć, vekši gnjev nauditi?
Jer se rasrditi hoće tom ričju Bog,
Pri ner se smiliti, ni dat nam odlog

Molitva bogu za pomoć pri ubojstvu, jer je ona previše poštena i previše voli boga da bi takvo što mogla napraviti bez njega:

Bože, daj da stignu ča je godi tebi;
Stvori milosti meni, pokrip rabu tvoju,
Da stvar svarši koju misal moja plodi,
Da se tebe boju puci ter narodi!
Sada, sada hodi, tvoj grad Jerosilim
Od nevolj slobodi i vas puk tvoj, molim;
Rasap daj oholim ki se uzvišuju,
Pokoj pošlji boljim ki se ponižuju.
Ovo ča veruju po tebi ja moći,
Koko potribuju, hotij mi pomoći,
U dne ter u noći tebi da hvalu dam,
Jer u tvoje moći sad sveršit to uzdam.

Porijeklo joj se dodituje s Mojsijem što svjedoči da je ona bila predodređena za neki sveti posao:

Da se kriposti cvit - hći biše Merara
Ki zide do stara roda Simeona,
Brata Isakara tere Zabulona;
Muža imi ona ki se zva Manases.
Opskužeći zakona ki jim da Mojises.
Ovogaj na poses, gdi se žetva tvori,
Kad Sirij tere Pes najvećima uzgori,
Moć toplin umori plamena vrućijih;
Martva ga zatvori grobnjega starijih
Misec šesti lit trih jur biše napustil
Da biše on živih preminuvši pustil,

Kršćanski nazor - Najviše se očituje u tome što se narod i Judita često obraćaju bogu bilo za pomoć, bilo za blagoslov:

Juditin govor betuljanima:
Tko ste, da ćete moć božoju iskusiti,
Ter svim vekšu nemoć, vekši gnjev nauditi?
Jer se rasrditi hoće tom ričju Bog,
Pri ner se smiliti, ni dat nam odlog

Judita neće jesti nesvetu hranu da ne bi povrijedila boga, tu se očituje jakost Juditine vjere:

Judit strese uha: - Neću", reće, "toga
Da ockvarnih duha, ne rasardim Boga;
Da jist ću ovoga ča vo s sobom nosim...

Molitva bogu za pomoć pri ubojstvu jer ona to mora učiniti uz božju pomoć i po njegovoj volji da ga ne bi uvrijedila:

Bože, daj da stignu ča je godi tebi;

Stvori milosti meni, pokrip rabu tvoju,
Da stvar svarši koju misal moja plodi,
Da se tebe boju puci ter narodi!
Sada, sada hodi, tvoj grad Jerosilim
Od nevolj slobodi i vas puk tvoj, molim;
Rasap daj oholim ki se uzvišuju,
Pokoj pošlji boljim ki se ponižuju.
Ovo ča veruju po tebi ja moći,
Koko potribuju, hotij mi pomoći,
U dne ter u noći tebi da hvalu dam,
Jer u tvoje moći sad sveršit to uzdam.

Domoljubni nazor - Očituje se u tome što je Judita spremna žrtvovati i svoj život da bi narod bio siguran, a očituje se i u suosjećanju Judite s narodom. Kako puk slavi Juditu nakon što je ubila Oloferna, jer je ona sad osloboditeljica naroda:

Riše juj: - Slava si Jerosolime sve,
Sva radost naša si, počten'je zemlje se;
Jere je sarce tve muški se nosilo,
Tobom je strane ove misto oživilo.
A sve je to bilo, jer čistoču tvoju
Pogleda Bog milo i da t' milost svoju;
Jer sta u pokoju, muža ne poznavši,
I u svetih broju, parvi ti umarvši.
Bog tebe zazvavši sparti nas brimena
I tebe obravši proslavi t' imena:
Tim blagoslovljena bit ćeš po sve dni,
Biti ćeš blažena gbi dobru konca ni.

Molitva Juditina, Judita suosjeća s narodom i moli za njega:

Tebe umiljeno, Gospodine, molju,
Pogledaj smiljeno na našu nevolju;
Otpusti zlu volju i rabi Juditi
Pomazi, ka volju tvu želim spuniti.

Petrarkističke odlike - Petrarci je Laura bila božica i on ju je uzdizao u svemirske razmjere, a isto to radi i Marulić kada u zadnjem libru narod slavi Juditu kao osloboditeljicu naroda. Također se sličnost vidi i kada Marko Marulić opisuje svoju Juditu. Prema njegovom opisu bi se pomislilo da je ona Marulićeva Laura:

Splete glavu kosom, vitice postavi
Kontuš s urehom som vazam na se stavi;
S ošvom ruke spravi, uši s ušerezmi
Na nogah napravi čizmice s podvezmi.
S urehami tezmi, ča mi je viditi,
Dostojna bi s knezmi na sagu siditi;
I jošće hoditi na pir s kraljicami
I čtovana biti meju banicami.
Zlatimi žicami sjahu se poplitci,
A trepetljicami zvonjahu uvitci;
Stahu zlati cvitci po svioni sviti
Razlici, ne ritci po skutih pirliti,
Svitlo čarljeni ja rubin na parstih,
Cafir se modriti, biliti na rukavih
Biser i na buštih, i sve od zlatih plas
Sjati se na bedrih prehitro kovan pas.

Dojam o djelu - Judita je književno djelo u prozi. Sastoji se od šest pjevanja (Prvo libro, Drugo libro, Treto libro, Četvrto libro, Peto libro, Šesto libro). Judita je bila napisana "od rojen'ja Isukrstova u puti godišće prvo nakon tisuća i pet sat na dvadeset i dva dni misca aprila u Splitu gradu. Marulić je ovdje obradio poznatu biblijsku priču tako tako da je 16 glava starozavjetne priče pripovijedio u šest knjiga, i to, kako sam kaže u posveti "Poštovanomu u Isukrstu popu i primanciru splitskomu, gospodinu donu Dujmu Balistriću, kumu svomu da ju stumači našim jezikom, neka ju budu razumiti i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke." Kako se radi o epskoj pjesmi biblijske građe nameće se po sebi pomisao da je pred Marulićem u naš jezik pokušati protumačiti biblijsku povijest ali ne na isti način kao Marulić, jer u Marulićevoj "Juditi" nema ukrasnih epiteta kojima obiluje narodna epika. Iako Judita ne daje literarnog uživanja, zanimljiva je već kao kulturni spomenik, a još više zbog načina, kako je nastala. Jer nije slučajno što je Marulić odabrao baš Juditinu povijest da je obradi. Njegov je rad potekao iz plemenite zamisli, da dade štiva i onima, koji đačke knjige ne razumiju, a štivo je izabrao baš gledajući žalosno stanje svoje domovine, koju su tuđinci bili pokrili. On narodu izvodi primjer Judite, da vidi što može pouzdanje u Boga i vječnu pravdu. To je temeljna ideja Markove pjesme. Tako je Marulić prvi pjesnik koji je pjevao za narod, da ga osokoli u mukotrpnoj borbi s "istočnim zmajem" - Turcima.
________________________________

Marko Marulić koji se obično nazivao Marulom, a kako su ga zvali i drugi pjesnici njegova razdoblja, sin splitskog patricija, gradskog odvijetnika Nikole Pečenića (De Marulis) i Dobrice de Albertis, udara pečat poeziji čitavog stoljeća, koje će i po njemu postati zlatnim. Marulić je već za svoje suvremenike bio nedostižni Marul, bard pjesništva hrvatskoga koga će jednako slaviti i iduća stoljeća sve do Vladimira Nazora i Tina Ujevića, sve do naših dana.

Marulić je latinski pjesnik koji je još za života doživio mnoga izdanja svojih djela. Ali ta su djela, uključivši čak i Davidijadu, kojoj se bio zametnuo trag, poetski već odavno mrtva. Ovaj učitelj morala čije se pouke, kojih se ni sam strogo ne drži, uskoro postati papirnate, propovjednik kojega više ne slušaju niti istomišljenici, povjesničar koji će se izgubiti u tmiini stoljeća, postat će, naime, ono što je ostao dan danas: pisac Judite i Molitve suprotiva Turkom, satiričar kojega se iskre još nisu ugasile, nadareni pisac nedočitane poslanice Hadrijanu VI i njegovim prelatima, pjesnik koji se javio u pravo vrijeme i progovorio pravim glasom. Marulovo humanističko obrazovanje, poznavanje klasika i talijanskih renesansnih pjesnika koje potvrđuje i sadržaj njegove biblioteke, u prvom redu zbog ukliještenosti između Venecije i Turaka i trajne opasnosti u kojoj živi njegov narod i posebno grad Split, moglo se samo djelomično otkriti u Juditi i u ostalim djelima namijenjenim čitaocima našega jezika. Borbe pučana protiv plemića počele su i u Splitu davno. Pučani su 1398. bili čak preuzeli i vlast i uveli 50 svojih ljudi u Veliko vijeće, ali su ih plemići, potpomognuti od hrvatskog bana i dubrovačke vlastele, uskoro svrgli. Marulić u jednoj latinskoj pjesmi upućenoj plemićima splitskim samo ih blago opominje.

Malo znamo o Marulićevu boravku u Padovi, ali znamo da se brzo vratio u Split gdje je živeći kao posjednik, odvjetnik, sudac i egzaminator notarskih spisa, ušao u krug splitskih humanista u kojemu je po onome što znamo ne samo najmarljiiviji pisac nego i najnadareniji pjesnik. On je i u mlaadosti i u starosti uglavno živio životom splitskog građanina, upravljajući svojim imanjem i zastupajući svoje sugrađane u pravdama i ostavinskim raspravama, često upisivan kao izvršilac oporuka, svjedok pri nagodbama i ugovorima, parničeći se više puta, ponekad i za svoj račun. Njegov brat Šimun umro je kad je Marko bio već u zrelim godinama. I nikada Marulić nije provodio bezmalo monaški život. I nije se zatvorio u samostan nečujanski da se posve ukloni svijetu i da provodi sveti pustinjački život, a to zapravo nije ni mogao, jer samostana u Nečujmu nije nikad ni bilo. Marulić iz ovih ili onih raloga otišao je u pustinjački stan svoga kuma i prijatelja, splitskog prepošta Dujma Balistrića, kojemu je posvetio Juditu, i tamo ostao 2 godine. Bit će da je općenito najbliže istini Božičević kada kaže da je Marulić bio prijazan i veseo u društvu, ali već od mladih dana ozbiljan, pobožan i marljiv. Marulić se bavio arheologijom i sakupljao natpise po Splitu i Solinu i proučavao jednako spise crkvenih otaca i pobožnih pisaca kao i stihove Vergilija ili Horacija. Da se bavio i slikarstvom potvrđuje i oporuka u kojoj svojoj sestri Biri ostavlja knjigu "vlastitom rukom složenu i islikanu".

Okolnosti u Marulićevom Splitu - Kad se Marko Marulić rodio, Split je već 30 godina pod vlašću Venecije. Prosperitet ekonomski i napredak društveni koji je nastao poslije zadarskog mira (1358.), kada je Split sa čitavom obalom vraćen Hrvatskoj i tako vezan sa svojim prirodnim zaleđem - već je počeo splašnjavati. Venecija je zabranom slobodnoga uvoza i izvoza prigušivala trgovinu, a preko nje i brodogradnju i manufakturu. Novi uspon pod kraj stoljeća, kada Venecija, želeći uništiti Dubrovnik, pokušava otvorenim stovarištem, lazaretom i osnivanjem prve banke stvoriti bazu za trgovinu s Turcima, bio je još kratkotrajniji. Za dva desetljeća Turci su pod Klisom, oni pljačkaju i harače po najbližoj okolici, ubijaju i odvode u ropstvo, a njihove se predstraže često vide sa zidova Splita. Marulić je imao tek godinu dana kada je na tursko prijestolje došao Mehmed II Osvajač, i kada su Turci zauzeli Bosnu. Od 1468. oni sve češće prodiru i u Hrvatsku. Marulić je imao 32 godine kada je pala Hercegovina a 43 kada je ban Derenčin poražen na Krbavskom polju. Marulić je doživio provale Skender-paše i mnogobrojne pohode većih i manjih turskih vojnih i pljačkaških grupacija. Obruč se stezao sve jače. Krajem stoljeća Turci su pred Šibenikom i Zadrom, da bi uskoro stigli na more kraj Makarske i Trogira. Vode se borbe za Klis. Turci pljačkaju po Kaštelanskom i Splitskom polju. Nikakvo dakle, čudo da je Marulić čitava života bio opsjednut turskom opasnošću. Ta je opasnost bila suviše stvarna i krvava, a da bi njegova zabrinutost mogla biti hinjena.

Marko Marulić - Davidijada

Marko Marulić - Molitva suprotiva Turkom