Mark Twain - Doživljaji Huckleberryja Finna lektira

Mark Twain - Doživljaji Huckleberryja Finna

Mark Twain - Doživljaji Huckleberryja Finna

Mark Twain - Pustolovine Huckleberryja Finna

 

Radnja ovog pustolovnog romana odvija se na američkoj rijeci Mississippi i njezinim obalama u vrijeme dok su tim golemim riječnim tokom plovili parobrodi, u vrijeme djetinjstva samog autora. Glavni likovi su dječak Huck Finn i odbjegli rob, crnac Jim koji na splavi plove rijekom. Njihove pustolovine pripovijeda sam Huck i to vrlo živo.

 

Progovarajući protiv okrutnosti i nasilja, Mark Twain je u ovom romanu, pričajući priču o bijegu Hucka Finna s odbjeglim robom Jimom, stvorio zanimljivu priču prepunu uzbudljivih obrata, sukoba, susreta i događaja. Temeljna je ideja romana Huckovo sazrijevanje, njegovo oslobađanje od predrasuda prema Jimu i prihvaćanje Jima kao ravnopravnoga ljudskog bića, pa čak i kao prijatelja.

 

Kratki sadržaj -Na početku romana Huck nas podsjeća kako je završila knjiga Doživljaji Toma Sawyera: Tom i Huck pronašli su blago koje su razbojnici sakrili u špilji. Svaki je dobio po šest tisuća dolara koje je sudac Thatcher uložio pa dječaci na ime kamata dobivaju po dolar dnevno. Huck kaže da je to više nego što bi itko mogao potrošiti.

 

Pripovijedanje se nastavlja opisivanjem Huckova života kod udovice Douglas, gdje ga udovica i njena sestra, stara usidjelica gospođica Watson, nastoje civilizirati i obrazovati. No, u Hucku je i dalje živa želja za slobodnim, lutalačkim životom u divljini. Bježi od kuće, ali se brzo vraća na nagovor Toma Sawyera, koji mu je obećao da će ga primiti u svoju razbojničku družinu ako se vrati udovici i ako se upristoji. Udovica se rasplakala nad njim i nazvala ga izgubljenim janjetom. Ponovno ga je obukla u novo odijelo, morao je biti miran za večerom, a poslije večere čitala mu je iz Biblije. Naravno, zgrozila se kad ju je usred priče o Mojsiju pitao za dopuštenje da pripali lulu. Poslije sve te gnjavaže, kad su svi u kući pošli na spavanje, Huck se u ponoć iskrada iz kuće. U dvorištu ga čeka njegov prijatelj Tom.

 

Kad su se Huck i Tom pokušali išuljati iz dvorišta, crnac Jim, rob gospođice Watson, zamalo ih otkrije. Dječaci ostaju pritajeni u mraku sve dok umorni Jim nije sjeo pod drvo u dvorištu i zaspao. Vragoljasti Tom odlučio se sada našaliti s Jimom: skinuo mu je šešir s glave i okačio ga na granu drveta. Praznovjerni je Jim nakon te večeri postao slavan među crncima svojom pričom kako su ga u snu vještice začarale i jahale na njemu preko cijele države. Tom i Huck sastaju se s Joeom Harperom, Benom Rogersom, Tomom Barnesom i još nekolicinom dječaka koji su ih čekali u staroj kožari. Sišli su do rijeke i čamcem se odvezli do skrivene špilje, gdje su osnovali razbojničku bandu nazvanu Družina Toma Sawyera. Nakon što su se svi zakleli i zakletvu potvrdili krvlju, razriješili pitanja poput onih što će sa zarobljenicima i doliči li se ubijati žene, izabrali su Toma za vođu i razišli se kućama.

 

Sutradan je gospođica Watson izgrdila Hucka jer mu je novo odijelo bilo zaprljano, a udovica Douglas je samo bila tužna i bez riječi je očistila mrlje. To je Hucka dirnulo pa je odlučio da se, ako ikako bude mogao, neko vrijeme ponaša pristojno. Oca nije vidio već više od godinu dana i to mu je bilo drago jer ga je ovaj obično tukao. Pričalo se da je tih dana u rijeci pronađen leš nekog utopljenika nalik na Huckova oca, no Huck ima predosjećaj da će se otac jednoga dana opet pojaviti. Nakon mjesec dana razbojnikovanja igra je dječacima već pomalo dosadila. Onda je Tom obećao da će napasti veliku karavanu Arapa i Španjolaca s dvjesta slonova, šesto deva i tisuću tovarnih mazgi, a sve natovareno dragim kamenjem. Ispostavilo se da su napali prvi razred nedjeljne škole. Huck je bio razočaran, a Tom uvrijeđen što se i ostali ne uživljavaju u igru kao on koji je pročitao mnoštvo pustolovnih romana.

 

Prošla su tri - četiri mjeseca i došla je zima. Huck se gotovo privi-kao na školu, iako povremeno markira, da se ne ulijeni. Najteže mu je još uvijek živjeti u kući i spavati u krevetu, zato bi se, prije nego što je zahladilo, katkada iskrao iz kuće i spavao u šumi pod vedrim nebom, tek toliko da se malo odmori. Jednoga je jutra u svježem snijegu oko kuće uočio nečije sumnjive tragove. Odmah se uputio do suca Thatchera i rekao mu da ne želi više ni kamate ni glavnicu od šest tisuća dolara. Sudac je bio malo zbunjen, ali je ipak napisao potvrdu u kojoj je stajalo daje za jedan dolar otkupio od Hucka njegovih šest tisuća dolara zajedno s kamatama. Huck se zapravo preplašio da su stope u snijegu očeve. Otišao je i do Jima, koji je pro ricao budućnost pomoću klupka dlaka izvađenih iz četvrtog želuca jednog vola, da mu Jim kaže što će mu se dogoditi, ali Jim mu, kao pravi prorok, nije rekao ništa određeno. Kad se te večeri vratio u svoju sobu, tamo ga je čekao otac.

 

Otac je bio ljut na Hucka što je naučio čitati i pisati te mu zabranio da više ide u školu. Poderao je i sličicu koju je Huck dobio za dobro učenje, oteo mu posljednji dolar pa za nj kupio rakije i napio se. Oca je zapravo dovukla glasina da mu je sin postao bogat. Pokušao je iznuditi Huckov novac od suca Thatchera, ali mu ga ovaj nije htio dati. Sudac Thatcher i udovica zatražili su na to od suda da se Huck oduzme neodgovornom ocu, međutim u grad je došao neki novi sudac i presudio da se obitelj ne smije razdvajati.

 

Otac nema mira. Podnio je tužbu protiv suca Thatchera zato što mu ne daje novac, a Hucka je više puta istukao jer ovaj nije htio napustiti školu. Jednog dana oteo ga je i prevezao na drugu obalu rijeke Mississippi u Illinois. Ondje su hvatali ribe i ljenčarili otprilike dva mjeseca. Otac je povremeno odlazio prodati ribe za rakiju, a Hucka bi ostavljao zaključana u kolibi. Jedne noći otac se toliko napio da je pao u alkoholno ludilo, imao priviđenja i ganjao Hucka isukanim nožem po kolibi. Huck uviđa daje krajnje vrijeme da pobjegne od pijandure oca prije nego što ga ovaj pijan prikolje.

 

Lipanjske bujice donosile su svakojaka drva od kojih se lako mogla napraviti splav pa čak ijedan čamac, koji je Huck uspio sakriti od oca. Kad je otac na splavi otišao do grada kako bi drva polovljena po rijeci prodao u pilani, Huck je svoj čamac napunio stvarima. Uspio je puškom ubiti podivljalu svinju, odvukao je onako krvavu do kolibe a onda do rijeke, namjestivši tragove tako da je svak morao zaključiti kako su ga napali razbojnici, ubili i tijelo bacili u rijeku. Vjerovao je da ga tako neće više tražiti ni otac ni udovica. Ušao je u čamac i pustio se da ga struja nosi do Jacksonova otoka, nekoliko milja nizvodno od grada, gdje se namjeravao za početak skloniti. Prvu noć na otoku proveo je mirno.

 

Kad se ujutro probudio, čuo je snažan prasak. Vidio je skelu na rijeci i mnoštvo ljudi na njoj. Znao je da pucaju iz topa kako bi njegov leš isplivao na površinu. Kad se skela približila otoku, prepoznao je oca, suca Thatchera, Toma Sawyera i mnoge druge. Skela je otplovila nizvodno i uskoro više nije čuo ni pucnje topa.


Otok na kojem se smjestio bio je dugačak tri milje, širok četvrt milje a on je bio njegov gospodar. Ipak, trećega dana jedno ga je otkriće zabrinulo - pronašao je na otoku još tople ostatke logorske vatre. Mučilo gaje pitanje tko bi mogao biti njegov neželjeni susjed. Kada više nije mogao izdržati neizvjesnost, krenuo je u potragu za neznancem. Bio je presretan kad je otkrio da je to Jim, crnac gospođice Watson. Jim mu priznaje daje i on pobjegao i skriva se na otoku jer ga je gospođica Watson namjeravala prodati u Orleans za 800 dolara.

 

Na otoku su pronašli špilju i u nju smjestili stvari. Danju su krstarili otokom, a noću plovili po rijeci. Rijeka je i dalje nadolazila noseći sa sobom trupce, splavi i svakojaka čuda. Jednom su tako doveslali do jedne splavi s pravom drvenjarom velikom poput katni-ce i u njoj našli mrtva čovjeka. Huck nije mogao ni pogledati mrtvaca prije nego što gaje Jim pokrio nekim starim krpama. Iz splavi su uzeli mnoštvo stvari koje će im dobro doći na otoku.

 

Jednom zgodom Huck je ubio čegrtušu i namjestio je kod Jimova ležaja da ga prestraši, no kasnije je na isto mjesto došao zmijin parnjak i ujeo Jima za petu. Jimu je nateklo stopalo i cijela noga. Četiri je dana ležao u oteklini. Ali, čim se Jim oporavio, Hucka je opet spopala nekakva dosada. Željan nečeg uzbudljivog preobukao se u djevojčicu i iste noći odveslao u selo.

 

Preodjeven tako u djevojčicu ušao je u kuću jedne žene koja je tek nedavno doselila u grad St. Petersburg. Brbljava je žena ispričala Hucku sva gradska govorkanja: kako jedni misle da je sirotog Huckleberrvja ubio otac, a drugi pak daje to bio crnac Jim, jer obojica su sumnjivaca nestali dan nakon ubojstva. Za Jimom je raspisana nagrada od tristo dolara, a za onog tko uhvati starog Finna dvjesto dolara. Povjerila je Hucku da će njezin muž upravo te noći na Jacksonov otok u potragu za Jimom. Ženi nije trebalo dugo da pro-zre Hucka i prepozna u njemu dječaka, ali mu je ipak pomogla, misleći da je odbjegli šegrt. Čim je doplovio do otoka, probudio je Jima, ukrcali su svoje stvari na splav, privezali za nju čamac i otisnuli se niz rijeku.

 

Jim je na splavi načinio šator te su nekoliko sljedećih dana plovili nizvodno. Prošli su i pokraj Saint Louisa koji ih je zadivio mnoštvom ljudi. Huck bi povremeno navečer otišao do sela kupiti brašna i slanine, a usput "posuditi" voća, povrća ili čak koje pile. Jedne olujne noći naišli su na nasukani parobrod. Huck je inzistirao da prošeću po njemu jer je to prava avantura, a možda uspiju posuditi i koju vrijednu stvar. Čuju neke glasove i otkriju da su na brodu trojica razbojnika. Jedan je od njih zavezan, a druga dvojica se dogovaraju kako da ga ubiju jer ih je ucjenjivao pri podjeli plijena. Na koncu razbojnici zaključe kako je najbolje da svog ortaka ostave neka potone s olupinom. Hucku pada na um da razbojnicima odvežu čamac i tako spriječe ubojstvo, ali dogodila se nesreća - Huckova i Jimova splav otkačila se i otplutala je niz rijeku. Jedina im je nada dočepati se razbojničkog čamca.

 

Osmjehnula im se sreća: tek što su razbojnici ušli u čamac, sjetili su se da nisu ispraznili džepove pajdaša kojeg su namjeravali ostaviti na olupini pa su se vratili na palubu. Huck i Jim iskoristili su priliku i pobjegli njihovim čamcem. Veslali su nizvodno i ubrzo dostigli svoju splav. Digla se oluja i Hucka je počelo mučiti što će biti s onom trojicom na olupini. Odlučio je ipak poslati nekoga da spasi razbojnike, pa nek onda pošteno završe na vješalima. Uskoro su naišli na skelu čijeg je vlasnika Huck nagovorio da ode do nasukane olupine, izmislivši priču o bogatoj gospođici koja tamo čami zarobljena. No, nije prošlo puno vremena kad je Huck vidio mračnu i sumornu olupinu kako klizi niz rijeku. Bila je toliko duboko u vodi da je Huck zaključio kako nema izgleda da je netko na njoj ostao živ. Odveslao je čamcem do olupine, zazvao nekoliko puta, ali nije bilo odgovora.

 

U svitanje Jim i Huck sklonili su se na jedan otok. U čamcu im je ostao bogat razbojnički plijen pokupljen s nasukanog broda. Bilo je tu pokrivača, odjeće, durbin, puno knjiga i tri kutije cigara. Plandovali su na otoku i pušili cigare dok je Huck iz knjiga čitao Jimu o kraljevima, vojvodama, grofovima, o njihovu odijevanju, ponašanju i slične stvari, našto je Jim u čudu samo kolutao svojim velikim očima.

 

Planirali su u gradiću Cairu na utoku rijeke Ohio u Mississippi prodati splav i dalje parobrodom uz Ohio otploviti put sjeveroistoka u Slobodne države gdje crnci nisu robovi. Ali što je Jim više pričao o Cairu i svojim planovima kako će u Slobodnim državama raditi i štedjeti da bi mogao otkupiti ženu i svoje dvoje djece, Huck je sve više mislio kako je nepošteno prema udovici i gospođici Watson što nije prijavio crnca koji je njihovo vlasništvo. Odlučio je u sebi da će ga prijaviti prvom prilikom. No, kad mu je jedne noći Jim zahvalio što će biti slobodan njegovom zaslugom i rekao da mu je on Huck najbolji prijatelj, više nije imao snage da ga prijavi. Iste noći presreo ih je čamac s lovcima na pet odbjeglih crnaca. Gonitelji su htjeli pre - gledati i njihovu splav, gdje se ispod šatora krio Jim, no Huck ih je vješto odvratio izmislivši priču da pod šatorom na splavi leži njegov otac koji ima boginje. Želeći da Huck i njegov bolesni otac otplove što dalje nizvodno, lovci dadu Hucku i dva zlatnika od dvadeset dolara. Bila je to lijepa svotica.

 

No, čim je svanulo Huck i Jim shvate da su promašili Cairo i da se već nalaze nizvodno od grada. Onda im se dogodila još jedna nezgoda: izgubili su čamac i ostala im je samo splav. Tako su Huck i Jim nastavili svoju plovidbu niz Mississippi.

 

Jednog dana na splav su primili dvojicu čudaka od kojih se jedan predstavlja kao svrgnuti kralj, a drugi kao vojvoda. Postupno ova dvojica sumnjivih probisvjeta zagospodare na splavi. Bili su to zapravo obični varalice koji su u selima održavali lažne predstave, obmanjivali ljude i izvlačili od njih novac. Jednom prigodom, dok je Huck bio odsutan, »kralj« je prodao Jima nekom farmeru. Kad je saznao što se dogodilo, Huck je odmah pohrlio da potraži svog crnog prijatelja. Putem susreće nekog dječaka od kojeg saznaje da se na farmi gospodina Phelpsa nalazi neki odbjegli rob s juga za kojim je raspisana nagrada. Zaputi se na Phelpsovu farmu, a tamo ga oduševljeno dočekuju misleći da je on Tom Sawyer koga upravo očekuju. Naime, gospodin Phelps Tomov je tetak. Uskoro na farmu stiže i Tom, ali da zaštiti Hucka predstavlja se kao svoj rođak Sid Sawyer. Nitko ništa ne sumnja jer tetka Sally, žena vlasnika farme gospodina Phelpsa, nije odavna vidjela svoje nećake.

 

Tom i Huck zaključili su da je Jim zatočen u jednoj drvenjari, budući daje tamo jedan crnac nosio hranu i komad lubenice, a lubenice jedu ljudi, ali ne i psi. Neočekivano crnac ih je odveo do Jima. Sva su trojica vješto odglumili da se ne poznaju. Nastavili su povremeno posjećivati Jima, a Tom je u međuvremenu, pod utjecajem pustolovnih romana, smišljao sve neobičnije načine da ga oslobode. Pod svaku je cijenu želio da to bude velika pustolovina. Jedne su noći pokušali pobjeći s Jimom, no za njima je krenula potjera i bijeg nije uspio. Tom je ranjen u nogu a Jima su ponovno uhvatili. Tek tada Tom priznaje da je sve to bilo nepotrebno jer je gospođica Watson umrla a prije smrti oporučno oslobodila je Jima ropstva. Tom je sve to zatajio iz želje za avanturom. Jima su rado oslobodili, budući da je to sada posve legalno, a iz zahvalnosti što je njegovao ranjenog Toma još su ga i obilno nagradili. Huck je također saznao daje ponovno bogat budući daje sudac Thatcher uspio sačuvati njegov novac. Ne mora se više bojati ni oca, jer je otac mrtav. To mu je otkrio Jim podsjetivši ga na mrtvaca kojeg su našli na splavi s daščarom, a kojega Huck nije ni pogledao u lice.

 

Tom je pak, čim se oporavio, predložio da krenu u nove uzbudljive pustolovine među Indijance. Kad je Huck saznao da ga sada tetka Sally želi posvojiti i civilizirati, zaključio je da će on prvi morati kidnuti među Indijance. Ta već su ga jednom pokušali civilizirati!

 

Vrsta dijela - Već zbog samog opsega knjige, mnoštva događanja i velikog broja likova koje susrećemo na njenim stranicama, možda i nije potrebno posebno naglašavati da je riječ o romanu. Najveći dio romana zauzimaju u doslovnom smisli riječi - pustolovine. Huck bježi od kuće i upušta se u uzbudljivo putovanje niz Mississippi dugo gotovo 1000 milja. Zbog toga ovaj roman svrstavamo među pustolovne ili avanturističke romane.

 

Tema i ideja - Tema je romana, kao što i naslov kaže, niz pustolovina koje proživljava Huck Finn jednog ljeta putujući na splavi niz rijeku Mississippi. Opisujući njegove pustolovine, pisac veliča ideju slobodnog, nesputanog života u suglasju s prirodom nasuprot krutim i strogim normama života u provincijskim gradićima ondašnje Amerike.

 

Čitajući ovaj roman, nećemo naići na velike ideje koje bi trebale promijeniti svijet, ali ćemo se u različitim, na humorističan način oblikovanim scenama, suočiti s manje ili više otvorenom kritikom međuljudskih odnosa i društvenih nedostataka ondašnjeg američkog života.


Prikazujući odnos oca i sina, Twain nas upućuje i na problem alkoholizma. Huck zbog očeva alkoholizma nije mogao imati normalno djetinjstvo ni normalnog oca. Svi uživamo u čitanju njegovih avantura, ali smo ipak svjesni da se na njih nije odlučio dobrovoljno, već u nuždi, da izbjegne stalne batine i maltretiranja kojima ga časti otac alkoholičar.

 

Problem crnačkog ropstva također se provlači kroz cijeli roman. Crnac Jim opravdano teži slobodi i svi smo potajno ili glasno navijali da je i ostvari. Kad Huck razmišlja o Jimu kao vlasništvu gospođice Watson i dvoji je li pošteno pomoći mu da se dokopa slobode, jer time zapravo pomaže u krađi nečijeg vlasništva, jasno nam je da pisac ne iznosi neprosvijećena razmišljanja jednog prostodušnog dječaka, nego da se na jedan vrlo duhovit način ruga zagovornicima ropstva.

 

Mjesto i vrijeme - Roman je pisac smjestio u svoje doba i u konkretan prostor. Glavni dio radnje romana odvija se jednog ljeta na američkoj rijeci Mississippi od gradića St. Petersburga do područja nizvodno od ušća rijeke Ohio u Mississippi. Tako su Huck i Jim završili svoje putovanje više od 1000 milja nizvodno od Huckova rodnog mjesta ploveći uz obale više saveznih država. Po tome što je Jim rob, možemo zaključiti da se radnja romana zbiva prije Američkog građanskog rata, koji je počeo 1861. i oslobodio crne robove, dakle negdje pedesetih godina 19. stoljeća.

 

Likovi - Tom Sawyer, Huckleberry Finn, tetka Polly, Becky Thatcher, Joe Harper, Sid, Mary, Crveni Joe, Muff Potter, doktor Robinson, udovica Douglas...


Hucklleberry Finn dječak je neobuzdana i pomalo buntovna duha, teško odgojiv, ali plemenit, ponekad zloban, ali osjećajan, vragoljast i sumnjičav, spretan i dosjetljiv, ako je potrebno i mali lažljivac, a u biti uvijek čovječan i uvijek simpatičan. Odrasta u nesređenim uvjetima uz oca alkoholičara i udovicu Douglas, koja se nastoji brinuti o njemu, ne uvijek na način kako bi on želio. Huck se u avanturu upušta nenamjerno, u želji da pobjegne od oca koji ga zlostavlja, ali i da pobjegne od krutog, urednog i dosadnog građanskog života na koji ga prisiljavaju. Huck je dijete prostranstava, dijete otvorena neba, nalik nekom malom "bijelom Indijancu" koji se ne da civilizirati. Ne slučajno posljednje Huckove riječi u romanu glase ovako: - sve nešto mislim da ću morat kidnut prije ostalih među Indijance, jerbo teta Sally oće da me usvoji i civilizira, a ja to ne mogu podnest. Već sam jednoć probo.

 

Crnac Jim je bjegunac iz ropstva, pošten, druželjubiv, praznovjeran i naivan, ali s neugasivom žeđi za slobodom. Kod Jima, ali i kod ostalih crnaca, pisac naročito ističe njihovo praznovjerje i prostodušnost u razmišljanju. Ta je crnačka prostodušnost, koja ih zapravo čini beskrajno simpatičnima, Twainu često materijal za urnebesno humoristične prizore i dijaloge.

 

Tom Sawyer nosi najviše autobiografskih crta samog pisca. On je Huckov uzor i idol. Pojavljuje se na početku i na kraju romana. Odlikuje ga nadasve neobuzdana želja za avanturom i bujna mašta. Zanimaju ga tajanstvene stvari i pustolovine, a u igru se uživljava bez ostataka:

 

- Oko mjesec dana igrali smo se razbojnika, i to mi je isprva bilo zgodno, a onda mi se više nije dalo. Ni drugim se dečkima nije više igralo. Nismo nikog opljačkali, niti smo kog ubili, samo smo sve to zamišljali. Ispadali smo iz šume i navaljivali na svinjare i piljarice koje su u kolima vozile povrće na pijacu, al nikad nikog nismo zarobili. Tom Sawyer nazivao je svinje »zlatnim polugama«, a repu i ostalo povrće "draguljima", pa smo odlazili u špilju i hvalili se na sva usta što smo sve napravili i koliko smo ljudi pobili i ožigosali.

 

Još jedna od Tomovih osobina je da će neki pothvat radije izvesti na beskrajno kompliciran i zapetljan način nego jednostavno i brzo, samo ako to obećava uzbudljivu pustolovinu. Kad mu se nešto učini previše jednostavnim i neuzbudljivim, nije zadovoljan. Tipična je njegova rečenica: Nadam se, Huck Finn, da bismo mogli pronaći i malo zamršeniji način.

 

Pobožna Gospođica Watson i udovica Douglas sestre su kod kojih Huck živi sve dok ga otac nije oteo. One se trude Hucka odgojiti u građanskom i pobožnom duhu, ali im to ne uspijeva. Twain prikazuje smiješnim njihov trud jer je u potpunoj suprotnosti sa priprostim i slobodnim načinom života na koji je Huck navikao.

 

Huckov otac skitnica je, nepopravljiv pijanac i nasilnik. Između Huckova oca i Hucka nema ni ljubavi ni prijateljstva. Netipično za odnos roditelja i djeteta, nigdje u romanu nije iskazana nikakva naklonost, pažnja, zabrinutost ili bilo kakvi slučajni pozitivni odnosi između oca i sina. Huckov je otac alkoholičar, sina tuče i zlostavljanja, pa je Huck odahnuo kad je čuo da je mrtav.

 

Jezik i stil - Roman je pisan u prvom licu, tj. pripovjedač je sam Huck Finn što pridonosi uvjerljivosti pripovijedanja i naprosto nas tjera da se poistovećujemo s glavnim likom i uživimo u njegove pustolovine. On nam se kao pripovjedač izravno obraća na početku romana:

- ne znate za mene ako niste čitali knjgu koja se zove Pustolovine Toma Sawyera, al nema veze. Tu je knjigu napiso gosp. Mark Twain ; sve je u njoj istina, uglavnom.

 

Isto tako i na kraju romana:
- Tom je sad već fala bogu zdrav, i nosi onu kuglju oko vrata na lančiću mjesto sata, i svaki čas gleda koliko je sati, i sad više nemam : o čem da pišem i vraški mi je drago što nemam, jerbo da sam znao kakva je to muka napisat knjigu, ne bi se u to upušto, i više se nikad neću ni upuštat.

 

Roman je prožet humorom i ironijom. Fina ironija najčešće dolazi do izražaja u razmišljanjima glavnog junaka Finna, a urnebesni humor u dijalozima, posebno ako u njima sudjeluje crnac Jim. Evo jednog takvog dijaloga između Hucka i Jima:

 

Mislio sam o našem putovanju niz rijeku i za sve vrijeme bio mi je Jim pred očima. Na danu i u noći, nekad na mjesečini, nekad u buri, a mi plovimo, i razgovaramo, i pjevamo, i smijemo se. Nisam se mogao sjetiti bilo čega što bih mu mogao zamjeriti, nego posve obratno. Gledao sam ga kako drži moju smjenu poslije svoje, umjesto da me zove, kako bih ja mogao dalje da spavam... i kako mi je uvijek govorio dijete, i ugađao mi, i kako je za mene činio sve čega bi se sjetio i kako je uvijek bio dobar; i najzad se sjetih kako mi je bio zahvalan kad sam ga spasio rekavši onim ljudima da na splavu vladaju velike boginje...

 

- Slušaj, Jime, govori li mačkakao što govorimo mi?

- Ne, mačka ne govori.

- Dobro, a krava?

- Ne, ni krava ne govori.

- A govori li mačka kao krava, ili krava kao mačka?

- Ne, ne govori.

- Prirodno je i pravo da svaka od njih govori drugačije, je li?

- Razumije se.

- I zar onda nije prirodno i pravo da mačka i krava govore drugačije nego mi?

- Sasvim je tako.

- Dobro, a zašto onda ne bi bilo prirodno i pravo ako jedan Francuz govori drugačije nego mi? Odgovori mi na to!

- Je li mačka isto što i čovjek, Huck?

- Nije.

- Dobro, onda mačka i ne može da govori kao čovjek. Je li krava isto što i čovjek! - je li krava isto što i mačka?

- Ne, ona nije ni jedno ni drugo.

- Dobro, onda krava ne može da govori ni kao čovjek ni kao mačka. A je li Francuz čovjek?

- Jeste.

- E lijepo! Zašto onda ne govori kao čovjek? Dovraga! Reci ti meni to.

 

U oči upada jezična neobičnost gornjih citata. Ona proizlazi iz činjenice što je naš poznati prevoditelj Zlatko Crnković pokušao što vjernije prenijeti u hrvatski jezik duh Twainove knjige. Naime, sam se Twain pišući ovaj roman slobodno koristio različitima američkim narječjima. Naš prevoditelj pokušao nam je tu jezičnu raznolikost dočarati uz pomoć različitih hrvatskih govora, posebice slavonskih i bosanskohercegovačkih. Inače u školskim knjižnicama učenici će se češće susretati s dosta skraćenim prijevodom Ive Zalara urađenim na standardnome književnom jeziku.

 

Mark Twain - Doživljaji Huckleberryja Finna - verzija 2

________________________________

 

Semjuel Leghorn Klemens, poznat u čitavom svetu kao Mark Twain, rodio se 30. 11. 1835. godine. Tog meseca preko neba se kretala blistava Halajeva kometa da bi se opet pojavila tek posle 74 godine. U vreme kad je ona ponovo mogla da se vidi na nebu Mark Tven je, kao što je sam predskazao, umro. Bilo je to u aprilu 1910. Jednom prilikom on je nekom svom prijatelju kazao da je oba ta datuma odredio lično Svevišnji rekavši: "Evo ova dva neodgovorna izroda (Halejeva kometa i ja) došla su zajedno pa će zajedno morati i da se ugase".

Twain je došao na svet, kako je sam napisao "u skoro nevidljivom seocetu... U selu je tada živelo sto osoba tako da sam ja svojim dolaskom na svet uvećao broj njegovih stanovnika za jedan procenat. To je više nego što su najbolji ljudi u istoriji učini za svoj zavičaj. Možda nije skromno da o tome govorim, ali to je – tačno".

 

Budući veliki humorist bio je bolešljivo dete i svi su se rođaci čudili kako je uopšte preživeo prvu zimu. Kao odrastao čovek jednom je upitao svoju majku da li se mnogo brinula zbog njega kad je bio mali. "Sasvim ozbiljno mi je odgovorila:
- U početku sam se bojala da ćeš umreti. – a onda, kao da govori sama za sebe, dodala je – A posle sam se bojala da nećeš."

 

U jesen 1839. godine porodica Klemens preselila se u gradić Hanibal. Već u to vreme – mali Sem je imao tek četiri godine – njegova majka je govorila da joj on zadaje više briga i muke od sve njene dece zajedno – a imala ih je još četvoro.
"Dovodio me je do ludila kada je bio u kući" – govorila je – "a kada je bio napolju, svakog trenutka sam očekivala da ga donesu polumrtvog". Ubrzo po preselenju u Hanibal Sem je doživeo prvo od svojih devet davljenja. Zagazio je u reku i krenuo u dubinu iako nije znao da pliva. doneli su ga kući gotovo polumrtvog i kad su ga povratili čajem od divizme (vučjeg repa) njegova majka je kazala: "Mislim da i nije bio u velikoj opasnosti. Osobe rođene da budu obešene bezbedne su u vodi.

 

Kada je Mark imao pet godina, majka ga je, da bi se bar nekoliko časova dnevno odmorila od njega, dala u privatnu školu i za to plaćala 25 centi nedeljno. Već prvog dana on je prekršio dva od utvrđenih pravila ponašanja zbog čega je zaradio batine. Učiteljica, gospođa Hor, poslala ga je u dvorište da sâm nađe prut kojim će ga išibati.
- Našao sam u blatu jednu tanku grančicu... Odmerila me je prekorno i nazvala me punim imenom: Semjuel Leghorn Klemens. Kasnije sam shvatio da ne treba da očekujete ništa dobro kad vas učiteljica nazove punim imenom. Rekla je da će poslati drugog dečaka, nekog ko ume bolje da izabere. I sad se ražalostim kad se setim koliko se lica ozarilo od nade da će im biti poveren taj zadatak. Dobio ga je Džim Danlop i kad se vratio sa šibom, shvatio sam da je u tome pravi stručnjak.

 

Imao je osam ili devet godina kada je počeo da doživljava avanture o kojima je kasnije pisao. Tada je to bio već očvrsnuo dečak, ne baš visok za svoje godine, ali jak i žilav. Imao je čitavu đubu riđoplave kose, sivoplave oči i očaravajući osmeh zbog koga je bio omiljen među decom. Pišući o nastanku romana "Pustolovine Toma Sawyera" Twain kaže da su gotovo sve ličnosti iz knjige postojale u njegovom životu kao što su i mnogi doživljaji u njoj istiniti. Tom Sawyer, to je on sâm Sem je, kao i Tom Sawyer, jednom vešto privoleo druge dečake da umesto njega okreče ogradu. Lik Huckleberryja Finna rađen je prema dečaku Tomu Blankenšipu, sinu gradskog pijanca. "Bio je neznalica, neopran, pothranjen, nemiran, ali je imao dobro srce. Uživao je neograničenu slobodu u svemu. On je bio jedina zaista nezavisna ličnost – bilo da se radi o deci ili odraslim osobama – u našem gradu i stoga stalno i nekako spokojno srećan na čemu smo mu svi ostali zavideli. voleli smo ga i uživali u njegovom društvu."


Tetka Pola iz romana u stvari je Semova majka. Tomov brat Sid je karikatura njegovog rođenog brata Henrija. Beki Tačer, Tomova ljubav u romanu, bila je Semova simpatija Lora Hokins. I tako redom.

 

Mark je imao 11 godina kada mu je umro otac ostavljajući porodicu gotov bez ikakvih sredstava za život. Dečak se ubrzo zaposlio kao štamparski šegrt u jednom lokalnom listu. Kasnije je radio za svog najstarijeg brata Oriona koji je u Hanibalu pokrenuo list koji nije dugo izlazio. Godine 1853. sem napušta kuću i grad da bi uglavnom radio kao štamparski pomoćnik.
- Kada sam bio dečak – piše Mark Twain u svojoj "Autobiografiji" – "ja i moji drugovi imali smo samo jednu želju: da postanemo lađari". Vođen tom željom Sem je dospeo na rečni parobrod "Pol Džons" koji je krstario Misisipijem. Za to je glavnom krmanošu morao da plati 500 dolara – sto odmah, a "ostalo kad budem zaradio". Tako je počelo višegodišnje Markovo drugovanje s velikom, moćnom i voljenom rekom opisano u njegovoj knjizi "Život na Misisipiju".

 

Mark i njegov brat Orion istovremeno su oboleli od "srebrne groznice" pa su zajedno pošli da potraže sreću i bogatstvo u novootkrivenim Humboltovim rudnicima. "Za mesec dana rada stekli smo kolibu punu kamenja koje, pokazalo se, nije baš ništa vredelo". Međutim, iz tog vremena i tih rudnika potiču prve Markove novinske reportaže. Svoje dopise i humorističke crtice o životu u rudarskim naseljima Mark je slao mnogim listovima. Honorari koje je povremeno dobijao bili su jedva dovoljni za goli život. Najzad je, 1862. godine, od "Enterprajza", najvećeg lista u državi Nevadi, stigla ponuda da postane redovni dopisnik s platom od 25 dolara mesečno. Iako uplašen da nije dovoljno dorastao tom poslu, Mark ga ipak prihvata jer prosto nije bio u mogućnosti da ga odbije. O tome Mark Twain piše: - Sumnjam da bih u to vreme odbio i da mi je neko ponudio novac da sa hebrejskog originala prevedem Talmud. Od tada pisanje postaje njegov život.

 

Mark Tven se zaljubio u devojku koja će mu kasnije postati žena, još pre no što ju je video. Dogodilo se to za vreme krstarenja brodom "Kveker siti" kada mu je Čarls Langdon, jedan mladi putnik, pokazao sliku – minijaturu svoje sestre Olivije.
- Bilo je to pre 40 godina – napisao je Tven kasnije – ali od tog dana ona je uvek bila u mojim mislima i mom srcu.


Februara 1870. Mark i Livi su se venčali. U novembru su dobili prvo dete, sina Langdona, u martu 1872. kćerku Suzan, Suzi, dete puno mašte koje će otac čitavog života obožavati. Tuga je zamenila radost kada im je sin umro od difterije. Druga kćerka Klara rođena je u junu 1874. Bebi je bila potrebna dojilja čija je ličnost zaprepašćivala Sema.
- Nikad nije bilo dojilje kao što je ona – pisao je – "U čarapama je bila visoka preko metar i osamdeset. Držala je glavu visoko kao carica. Bila je zdrava kao dren, imala je apetit krokodila, a njeno varenje bilo je kao drobilica kremen-kamena. Proždirala je sve što bi joj došlo pod ruku, ubacivala je u sebe najneverovatnije moguće kombinacije: svinjetinu, pitu od limuna, kuvano povrće, sladoled, zelene jabuke, škembiće u sirćetu, sirovu repu, spirajući sve to potocima kafe, čaja, rakije, viskija... Pušila je cigare, cigarete, na lulu, kašljala ko magarac, psovala ko kočijaš. Kada bi se popela na sprat nabokana kao što je gore rečeno i sa zadahom koji bi i sa razdaljine od 15 metara usmrtio svako dete, naše je bilo oduševljeno, srećno, debelo, zadovoljno i – ošamućeno". Treća kćerka Džin rođena je 1880. godine.

 

Istog leta kad je Mark Twain počeo da piše "Pustolovine Toma Sawyera" Klemensovi su kupili imanje u Hartfordu, u državi Konektikatu, i prionuli da grade kruću. Bila je još nedovršena i puna majstora kada se u septembru porodica smestila na drugom spratu. Jedan novinar, ne Twain, ovako ju je opisao: "To je najčudnija zgrada za stanovanje ikad podignuta". Kuća je imala tri kule od kojih je najviša bila osmougaona i dizala se uvis 15 metara, pet balkona, prostranu verandu, pokriven prilaz za kočije i čitavu šumu dimnjaka. To je jednim delom ličilo na parobrod, drugim na srednjovekovno utvrđenje, trećim na časovnik s kukavicom. U prizemlju i na dva sprata kuće bilo je 19 soba i pet kupatila (s tekućom vodom, što je u to vreme bila prava retkost). U trpezariji, iznad svakog kamina, bio je prosečen prozor dok su dimnjaci bili izvedeni postrance, sa obe strane ognjišta. "Klemens je voleo da istovremeno posmatra plamen i snežne pahuljice", piše Džastin Kaplan u svojoj knjizi "Gospodin Klemens i Mark Twain".


Keti Liri, koja je trideset godina radila kod Klemensovih, kaže za kuću "Bila je zaista divna i nikad pre nje tako nešto nije postojalo. Kada sam prvi put došla, primetila sam da se kuhinja nalazi u prednjem delu kuće, što mi se učinilo čudno. Ali, gospodin Klemens je imao običaj da kaže da su kuhinju smestili u pročelje kako bi posluga iz nje mogla da posmatra parade i cirkuske povorke a da ne istrčava u prednje dvorište". Ova kuća Klemensovih u Hardfordu bila je poznata pod imenom "Neslana šala Marka Twaina".

 

Godine 1876. Mark Twain je počeo da piše "Doživljaje Huckleberryja Finna" da bi ih dovršio tek 1883, a izdao 1885. Svi kritičari, s retkim izuzecima, dočekali su knjigu neprijateljski. Gradska biblioteka u gradu Konkordu proterala je "Haka" sa svojih polica jer je pružio "rđav primer omladini". Kasnije je i narodna biblioteka u Bruklinu izbacila i Toma Sawyera i Huckleberryja Finna. Priznanja su kasnije ipak stigla. Tako je u proleće 1907. Oksfordski univerzitet dodelio Twainu titulu počasnog doktora književnosti.

 

Nesreće su dolazile istovremeno sa priznanjima. Godine 1896. umrla je u 24. godini njegova kći miljenica Suzi. Osam godina kasnije Twain će izgubiti, posle 33 godine zajedničkog života, i svoju ženu Livi. "Bila je moj život i otišla je, bila je moje blago, a sad sam siromah" – napisao je kasnije. Poslednja tragedija u Twainovom životu dogodila se decembra 1909: izgubio je i kćerku Džin. "Kako sam siromašan ja koji sam jednom bio tako bogat!" – jadikovao je.


Četiri meseca kasnije hitno su pozvali njegovu kćerku Klaru, koja je s mužem trenutno boravila u Evropi, da se vrati u Ameriku. Twain je ležao na samrti.
- Zbogom, draga moja, ako se sretnemo... Te njegove poslednje reči bile su upućene Klari koja je kasnije ovako opisala taj trenutak: - A Halejeva kometa opet je blistala na nebu kao što je blistala i prilikom njegovog rođenja.

 

Neka od njegovih djela su: Kraljević i prosjak, Doživljaji Huckleberryja Finna, Pustolovine Toma Sawyera.
 

Mark Twain - Kraljević i prosjak

Mark Twain - O propasti umetnosti laganja

Mark Twain - Pustolovine Toma Sawyera

loading...
84 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Mark Twain - Doživljaji Huckleberryja Finna

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u