Josip Kozarac - Tena - interpretacija

U šesnaestoj godini bila je uzrasla i tanka, kao da je iz vode iskočila, i činilo se, da će biti i preveć visoka. Lice joj je bilo ponešto mrko ali pravilno u svakom potezu, nos ravan i sitan, niti jedna crta nije mutila nježnog, pravilnog sklada cijelog obličja. Nije bila od onih preranih ljepota, nego od onih, koje se pokasno razvijaju, ali tim savršenije.

Tena (Terezija) imala je majku koja je bila boležljiva i jedva je čekala da joj kći napuni osamnaestu pa da ju uda i onda može u miru umrijeti. A žurila se toliko s kćerinom udajom zbog njena oca propalice i znala je da neće biti ništa od nje kad joj na koncu ostane samo ljenčuga od oca. Naime, Jerko Pavletić bio je tip čovjeka koji je sve prepuštao drugima. Ništa nije radio ni po kući ni po njivi već je samo odlazio u gostionicu i tamo pio kao da nema sutra. Sav posao je morala obavljat njegova boležljiva žena, koja je posjedovala dovoljnu snagu uma i odlučnost da se nešto učini od onoga što su imali. Naime, dok je postojala zadruga Pavletić, on je bio svinjar i to je jedino znao raditi, a kako su uvijek na paši imali što za jesti, niti za to se nije brinuo. Kada je to propalo i kada je postao gospodarom svoje vlastite kuće nije se uspio snaći u novoj ulozi.

U sedamnaestoj godini počela se naglo proljepšavat, svaki dan drugačija i ljepša. Pošto su ju počeli obilaziti seoski momci, njena majka je uvidjela da je došlo vrijeme i čuvala ju kako god je znala i pronašla među njima Jozu Matijevića, za kojega je smatrala da će biti najbolji za nju, jer dolazi iz imućne obitelji i jer ju voli. Teni je bilo svejedno što nije bila dobra naznaka za početak braka. Nakon što joj je odabrala zaručnika, majka joj je ubrzo umrla. Tena nije dugo plakala za njom, jer je osjetila slobodu da radi i čini što hoće, svijet joj se učini njezin. U to vrijeme dođoše u Posavinu austrougarske čete, uglavnom Česi, da prijeđu u Bosnu kada bude dobar čas. U Jerkovu kuću smjestiše vodnika Jaroslava Beraneka. Mladomu tomu čovjeku malo nije pamet stala, kada je ugledao Tenu. Na divotu kao što je Tena još nije naišao i srce bi mu zaigralo kada bi pomislio da će on prvi srkati med s njezinih rumenih usana, da će on prvi obljubiti ono milo lišce. Teni se on dopao jer je bio drugačiji od svega što je dotad vidjela ili upoznala. On je nju osvojio prvom riječju a ona njega prvim pogledom.

Zaboravila je na Jozu, jer je ljubila po prvi puta u životu. Njemu to nije bilo prvi puta ali jednako jako kao i njeno. Bio je neoženjen i obećao je da će je oženiti čim mu završi vojna, sve svoje prodati i doći k njoj da zajedno gospodare zemljom njena oca, jer nije mogao shvatiti zašto se ništa ne obrađuje a sve je plodno. Ona ga je zaneseno slušala ali nije razmišljala o budućnosti, jer je živjela za sadašnjost.U toj sreći ona kao da je zaboravila na svoju osobu, ona nije ni opazila da se je razvila u savršenu ljepotu. Ona sve to nije vidjela, jer je njoj sav svijet bio lijep, da ona u toj duševnoj ljepoti nije ni opažala svoje tjelesne ljepote. Nije samo njoj bilo tako.

Dolaskom mladića rasplamsala se ljubav u srcima mnogih seoskih djevojaka i bilo je to vrijeme neprekidnih svečanosti, svakidanji sajam dok su tamo boravili. Ali naposljetku dođe i zapovijed da vojska mora kod Brčke prijeći u Bosnu. Tena je cijelu noć molila nad usnulim tijelom svoga vodnika i stavila mu sliku Majke Božje i nekakav smotak oko vrata. Tada joj bi lakše i bol malo mine. Za pukovnijom vojnika išla je pukovnija žena, sve obučene kao da prate brata na groblje.

To je bilo nekako sredinom ljeta. Pod jesen zavlada u selu opet prijašnji život, a tek gdjekoja crna, svilena marama podsjećala da neko nekoga još zaboravio nije. Među njima bijaše i Tena, time govoreći da još misli na svojega vodnika. Ona nije htjela ni čuti o udaji za Jozu, a Joza se oženi djevojkom iz drugoga sela. O Svi svetima stigoše u Posavinu šumski trgovci da na dražbama kupe lijepu slavonsku hrastovinu. Među njima bijaše i zastupnik jedne pariške tvrtke, Leon Jungman. Čovjek mlad, ljepuškast, tamne kose, a plavih brkova, sitnih vatrenih očiju i galantan izazvao je u mnogim ženskim srcima pomutnju. Ali njemu je oko zapelo o djevojku s crnom maramom na glavi, koja nije plesala u kolu. Crna marama, oči kao dvije munje, bljetkastorumeno lice. Takvu ju je Leon prvi puta vidio i dražila ga je, te ju je htio imati.

Priredio je za nju i nekoliko najljepših djevojaka u selu zabavu kod sebe, sve da bi ju navabio. Bijaše tu ciganske glazbe i hrane te raznih drugih poslastica ali Tena se nije odazivala. Ostale koje su mu se bacale oko vrata je samo radoznalo promatrao, ali je razmišljao o Teni. Jerko Pavletić radiše za Leona i ovaj mu jednom prilikom spomene da nagovori svoju kćerku da dođe do njega. Na nagovor svojega oca ona doista pođe i isprva je bila sramežljiva, ali kada je vidjela svu raskoš i neviđeni sjaj Jungmanovih soba, kada je čula kako joj laska i udvara, vrlo brzo se pribrala i osokolila. Pričinjalo joj se da je sve za nju stvoreno, da je ona, njezino tijelo, jedan dio te raskoši i sjaja. Leon je vidio kako ti novi predmeti nova čuvstva u njoj rađaju. To su bili časovi u kojima mnoga žena pada i kleca pred silom i sjajem bogatstva. Znao je on da se ona više divi tome sjaju nego nju samome, ali je znao da drugačije ne može biti ondje gdje se ljubav kupuje. Te večeri kada se vraćala kući razmišljala je o svojim osjećajima. To prebiranje navratilo joj misao k onim danima prve njene ljubavi. Ona je danas ljubila drugog čovjeka ali u toj ljubavi nije bilo onog nadzemaljskog čara kao negda, dok ju je cjelivao onaj vodnik. Nije još točno znala što ju je u Leonovo naručje bacilo i nije znala bi li mogla učiniti ono što je sinoć učinila da nije prvo ljubila vodnika.

Razabrala je da nije sa svojom dušom načisto, da je nešto jače što je naprijed potiskuje, te da se toj nepoznatoj moći podala. Slijedeći dan je sa tajanstveno-ugodnim strahom čekala večer da othrli njemu. Tako je proživjela zimu. Ona je imala što god joj je srce zaiskalo, nosila se kao ni jedna djevojka u selu, nije znala što je danas a što sutra, jedna radost je izmjenjivala drugu. Znala je samo za raskalašene trenutke u Leonovim odajama. Dovodila mu je i svoje najbolje, najljepše drugarice i pri ciganskoj glazbi se slavila ljepota i obijest, kakovu nisu ni Elizejske poljane poznavale. Leon je hladno promatrao te bljeskove ženske ljepote, dok je mladome guslaču Ciganinu Đorđu ljubav zamaglila oči, te on nije vidio nikoga doli Tene. Njoj je Leon bio kao i Đorđe jer više nije znala što je ljubav. Kao što negda nije htjela da čuje za ikoga osim vodnika, tako ju je sada sve izvjesnije obvladavalo čuvstvo, da ona ne pripada samo jednomu jedinomu čovjeku, i ta misao bivala joj svaki dan pitomija.

Jednomu samo čovjeku pripadati gdje joj se toliki nude, činilo joj se nepravedno. Iz njene je duše ponestajalo onoga svetoga plamena koji je čuvao sliku samo jednoga čovjeka a to je Leon primijetio. Znao je da ona se mijenja. No njemu nije baš puno do svega toga stalo jer nije bio zaljubljen u nju, znao je da ona ljubi samo njegov novac a uostalom nije tražio ženu nego ljepoticu za gledati. Volio ju je onoliko koliko i zemlju u kojoj je sada živio. Nije došao u Slavoniju da zauvijek ostane u njoj, nego da se okoristi onim što je u njoj lijepo, da se obogati i onda se vrati u svoj kraj potrošiti što je sakupio. To mu je bila i Tena, koja je tada sjala u potpunom ženskom blistavilu.

Đorđe je mahnitao za njom i svaki dan rad nje tukao svoju ženku, malu Ciganku Marušku, a ona je opet kraj svih udaraca neugasivom ljubavlju ginula za njime, za lijepim svojim Đorđem. Jedne tople travanjske noći, dok se vraćala od Leona, Tenu sustigne Đorđe i zasvira joj na guslama burne, strastvene pjesme. Zavrla u njoj krv i podlegla je toj buri i strasti i grčevito ga privukla k sebi. Sutradan su svi u selu pričali kako je ona spavala sa Đorđem i te su priče stigle i do Leona, kojemu su se djevojke iznova nudile. Ali njemu one bijahu iste kao i Tena, spremne se prodati radi novca. Zbog tog događaja se ona ponešto uvrijedila i nije mu tri dana dolazila, niti je on dolazio po nju, jer je htio da sama skrušeno dođe k njemu. Ona nije izdržala jer se uostalom bojala da bi ju mogao zamijeniti a i zato jer nije mogla bez raskoši. On je doista razmišljao kako je se riješiti ali te večeri ju je nakon tri dana vidio ljepšu nego ikada, zamamljiv i svježu jer ju je uhvatila kiša, i zaboravio je na sve te ponovno ju ljubio još i žešće. Ali ubrzo je primio vijest da se mora vratiti jer je posao obavio.

Tena posta tužna a on je tek sada opazio da njenoj stasitoj junonskoj prikazi ljepše pristaje onaj uzvišeni mir tugaljivosti negoli bučna radost. Upita ju što će biti od nje kada on ode i savjetuje joj da se uda. Ona to sa podsmjehom odbi jer da je znao što je to udati se poslije ovakva djevojaštva, ne bi ju nikada na to nagovarao. I tako su se rastali. Treći dan nakon rastanka primi on pismo od Tene u kojem mu se tuži da joj je sve tužno bez njega, da vene za njim. Piše mu u narodnome duhu, a on razmišlja kako je meko srce slavensko...

Prvih dana iza odlaska Leonova zabavila se Tena razgledavanjem oprava i inoga odijela, što ga bijaše dobila za proteklu godinu od njega. Nije čak ni znala što sve ima u ormaru, ali ta odjeća joj bijaše prva utjeha, prva naknada za njegov gubitak. Njen otac se također vratio jer je odlaskom šumara nestala i njegova udobna služba, kao i pune zdjele masnih jela. Gledaše Tenu pomalo mrko, kao da mu je ona kriva što je prestalo ono dobro. Potucao se po gostionicama i propio i zadnju krajcaru, te ode tražiti od Tene nešto. Čak mu je nešto i dala tek toliko da ga se riješi, ali ništa puno jer je htjela da joj ušteđevina potraje i do godinu dana. Međutim, više mu nije dala i onda je morao smisliti kako doći do novaca. I gle sreće, susjed mu, inače češki doseljenik, ponudi sto forinti za livadu od sto rali. Ovaj presretan prihvati i preosta mu osam rali zemlje i kuća. Dok je radio u šumi, ništa se nije obrađivalo i sve je to sad zaraslo, nije čak ni porez plaćao te je i taj dug rastao. Zbog poreznog duga nije mogao prodati to zemljište nego su mu ga uzeli i stavili na dražbu pa potom u zakup da se barem što duga tako namiri. Niti lijepi stan sa šljivikom, u kojem su i Tena i on odrasli, više nije bio njegov.

Tena je sve to znala ali se time nije zamarala, smatrajući da to nije posao za ženske, dok ju je njen otac gledao kao da oće reći: Ja sam tebe othranio, sada hrani ti mene. I tako su se rastajali i svako bi krenuo svojim putem, bez da se išta riješilo. Njoj je bilo dosadno, strašno dosadno ali nešto ju je gonilo od kuće. To nije bila ona bol koju je osjećala poslije vodnikova odlaska, ona bol tražila je samoću, ona je i bez njega živjela i razgovarala s njime, ali sada joj je bilo posve drugačije. Onda je izgubila slasti nebeske, a sada slasti zemaljske. I tako je desetak dana uzdržala tu borbu i odluči na koncu uz nekog drugog zaboraviti na Leona. Ali uz koga? Morao je on biti bogat da joj može stvari kupovati jer je ona od svojih ljubavnika živjela. Sirotan, koji i sam ništa nema, koji joj ne bi mogao niti što darivati niti što kupovati, što će joj takav! Odluči ona pogledati malo bolje oženjene momke i dosjeti se Joze Matijevića, koji se nakon Tenine odbijenice oženio bogatom djevojkom ali dosta ružnom, samo da Teni dokaže da može i bez nje. Uz njega bio je tu i Đorđe koji svake nedjelje dobije lijepu krajcaru za guslanje.

I odluči: Joza će ju hraniti a Đorđe će joj novaca davati. I nehotice se pogleda u zrcalo i omamljena vlastitom ljepotom ogleda se sa svih strana, kao da se je zaljubila u svoju rođenu ružičnu put. Nikada se prije nije tako vidjela i sada joj bi jasno zašto svi momci se za njom požudno ogledavaju. To divno tijelo bit će sada Jozino i Đorđevo. Ne bijaše joj žao jer poslije vodnika ionako nikoga nije više ni ljubila, ali spozna da joj se između vatrenoga Đorđe i hladnoga Leona, dopada više vatreni Ciganin, jer ju je razlika između stališta i načina života između nje i Leona više odbijala nego privlačila. Međutim, razmišljajući tako o svojoj ljepoti, shvati da u selu postojaše mnoge bivše ljepotice, sada među najružnijim ženama a negda se za njima čitavo selo otimalo. Strašno, neugodno čuvstvo ju je obuzelo, te joj čisto odlanulo, kada se je opet pogledala u zrcalo. Tada nestade svih sumnji i granu u njoj opet onaj bujni raskalašeni život. Zar da ona ne smije oteti- makar i tuđe - a da uzdrži samu sebe? I tako ona razmišljaše te držala je kako su njene misli prave. Bez vjere, bez odgoja, pokvarena Tena, tako je grozno i ludo umovala. Na prvi dan Duhova igralo se kolo pred gostionicom, ogromno jer je bilo dva dana svetka. U kolu bijaše i Joza a Tena, koja od Leonova odlaska nije ulazila u kolo, pričeka savršeni trenutak i ubaci se do Joze i uhvati ga za struk.

Ovaj nije znao što da kaže, istovremeno je bio iznenađen ali i ljut što se drznula mu tako prići. Nakon plesa ona uze njegov rubac da si obriše znoj i nakon što su podijelili čašu piva, kao da je tom čašom ulio dušu njenu u se, on od tog trenutka posta njezin i ćutio je na čaši dah njezina života. Te iste večeri su se još našli, a sutradan je on nju nudio vinom i pivom, a Đorđe ju je vazda pratio posvuda i okom i skokom. Od toga dana se obistrinilo ono što je ona u svojoj duši osnovala. Joza i Đorđe su mirno dijelili njezinu ljubav među se, jer je ona tako htjela, bila je kao njihova sestra, koju su braća milovala i darove joj donosila. U njima nikada nije bi bilo onoga čuvstva, koje je neodoljivom silom tražilo jedno biće samo za sebe. Jozina žena Ivka nije se mnogo protivila odnošaju svoga muža s Tenom, jer je znala da svaka žena ima svoju inoču (muževa ljubavnica). Tena je bivala većinom ko Ivke, tamo je jela i pila a rijetko kada izlazila.

Ona je bila pravi gazda u njegovu domu, jer kako je ona htjela tako je moralo i biti. Tena je morala Ivku braniti od Joze, koji ju je zanemarivao i zvao svakojakim ružnim imenima. Ivka bijaše i zanijela misleći da će po porodu mogla izrasti i okrupniti, jer je oduvijek bila sitna i mršava. Kao što su Ivka i Tena, tako su i Joza i Đorđe dobro živjeli samo da nije bilo Maruške. Ona je bila trn koji se je zabadao u život Đorđev i Tenin. Mala Ciganka ih je neprestano slijedila i naricala, kao da su ju sasjekli na komade. Ali nije joj se moglo to zamjeriti: kud ga je stvarno voljela, tu je on sav zarađeni novac odnosio Teni a ona je mogla od gladi i umrijeti. Vidješe to i ostali Cigani i stadoše vikati na Đorđu, a napadati Tenu, ali nikakve vajde od toga. Jedna stara Ciganka i Maruška dosjetiše se lukavnosti, a nekoliko mjeseci iza toga znalo se da je Maruška zanijela, prvi puta nakon petogodišnjeg braka. Sprijateljila se bila i sa Tenom i sa Ivkom, a Teni to nenadano prijateljstvo ne bijaše sumnjivo, kada je žene smatrala kao i muškarce, svi su se klanjali njenoj ljepoti.

Tako došla i zima, a za zimom i proljeće. Tena se još uvijek držala Joze i Đorđa. Ivka je rodila nekako o pokladama, a dijete umrlo nakon mjesec dana jer je bilo slabašno kao i majka. Jozina ljubav je za to vrijeme prema Teni opustila jer ga je obuzela roditeljska dužnost, a njega je Teni ionako vukla samo putena pohlepa za njenim lijepim tijelom. Maruška se nadala roditi sina da mu dade ime Đorđe. A samom Đorđu zasjao svijet drugim svjetlom, jer Ciganin voli svoje čedo više nego išta na svijetu. Stara Ciganka donese Maruški poklon za Tenu iz Bosne, dobro zamotan, i ova ga odmah odnese. A Teni opijenoj svojom ljepotom, otupjeloj za svako dublje čuvstvo nije palo na pamet promisliti, zašto ju Maruška i Cigani darivaju kada imaju svakog razloga ju mrziti. Sutradan se Tena potužila Ivki na glavobolju, a četvrti dan je pala u postelju sa glavoboljom i pojaviše joj se na licu i čelu crljene, okrugle piknje. Peti dan se znalo da je dobila kozice. Ona se zaprepastila i počela plakati kada je shvatila da će joj divno lice izrovati kozice na sve vijeke, da će nestati njene ljepote i da će izgubiti naklonost muževa. Dosada se rastajala s majkom na grobu, rastala se sa dragim kada je polazio u boj, a sada se rastajala sa samom sobom. Ona će samoj sebi biti tuđa, ona će se istom morati upoznati sa svojim novim licem, morat će se pomiriti sama sa sobom, naviknuti se na samu sebe. To će biti početak novog, ali ružnog i teškog života. Dok je bolovala, njegovala ju je Ivka a dvojici ljubavnika nije bio dopušteno ju posjećivati. Ivka ju je malo žalila ali se je istom i radovala njenoj nesreći. Uplašila se bila za svoje dukate, što ih je dala Teni po običaju, i htjela vratiti ali shvati da je Tena pet pravih dukata zamijenila krivotvorenima i dođe joj da zaplače. Nada u bolju budućnost olakša joj dušu i ona to kako-tako prebrodi. Znade da sada neće biti vajde to ispričati Jozi, kada se još toliko brine za Tenu. A Joza vidješe Tenu te večeri kroz dvorišni prozor i pomisli: Očuvaj nas, Bože! Već dio lica joj je bio u jednoj jeditoj mrkoj kori, samo ispod očiju i oko usta bijeljela se ljudska koža. Bila je slična kornjači. I sva strast koju je osjećao prema njoj ohladi i nasta praznina. Shvatila Ivka što je vidio i pokaza mu dukate jer osjeti da je pravi trenutak, a on ju pogleda i pored Tenina lika koji mu je još plesao pred očima, žena mu se učini kao anđeo. I doista, poslije poroda se ispunila i izrasla, lice joj je dobilo nešto življu i svjetliju boju. Žena mu se prikaza u nekoj milini, kakove još oćutio nije. Uto dođe Đorđe.

Maruška bijaše rodila sina i lukava Ciganka, znajući na što liči Tena, pošalje ga k njoj da joj javi tu radosnu vijest. Kada ju je ugledao, pobjegao je glavom bez obzira kao i Joza. Na mjestu Tenina lika u Ciganovoj duši nasta praznina, ali ju zamijeni ljubav prema prvorođenom sinu. Da Maruška nije tada rodila sina, Đorđe bi osjetio sažaljenje prema Teni, ali ovako ju je već zaboravio. Joza i on se rastanu u šali, kada mu ovaj ponudi biti kumom a Ciganin odgovori ozbiljno da ne može jer nije Ciganin. Putem kući smijao se bio truljarskim dukatima, jer su ih Tena i on zajedno prevarili ali nije znao da i sam prevaren jer je mislio da je sin njegov. Maruška se načas podala drugome čovjeku da zanese, jer sa Đorđem nije mogla. Ali to velikim grijehom nije smatrala, činjenicu da je počinila nevjeru da opet pridobije nevjernoga muža. Uostalom, nitko neće na djetetovu čelu vidjeti da piše Đorđe mlađi lažni. Tako su mislile ona i stara Ciganka...

Kao što je Jerkova kuća propala, tako je propalo i mnogo drugih. Puno zemljišta išlo je u zakup i na dražbu. Sjatili se Česi i pokupovaše sve do zadnjeg rala zemlje. Jednoga dana dođoše u porezni ured desetak doseljenih Čeha i upitaše za zemljište i kuće na prodaju. Vođa im bijaše mlad čovjek sa vojničkom kapom, a bez desne ruke koji je govorio hrvatski i bio im je tumač. Kada je čuo za zemljište Jerka Pavletića, odmah ga kupi za samo dvjesto forinti. Sav radostan krene tamo prema Savi, istim putem kojim je prije tri godine polazio u boj. Tada je išao u smrt, a u tom mjestu je proveo najljepše dane svoga života. Nije joj se javljao jer se bojao joj po dugima pisati da je ostao bez desne ruke, jer šta će njoj ljepotici kljasti ubogac? Ali kada kupi njenu kuću ponada se da će i nju tamo naći. Vidio ju je izdaleka kroz prozor nagnutu nad vezivom. Usprkos strahu od njene reakcije, noge ga ponesoše naprijed. Ona ga je primijetila tek kada je ušao u sobu i imala je što vidjeti: nepoznata čovjeka, sa visećim praznim rukavom, dosta loše obučena, s puta umorna i neoprana, s plavom tvrdom bradom i pomisli da je prosjak. Potjera ga rekavši da i sama nema ništa.

On nije znao je li to njegova Tena ili ne sve dok nije progovorila. Vidio je dvije Tene pred sobom; jednu lijepu, onu koju je prije dvije godine ljubio i ovu ružnu. Onaj u duši bio je jači i silniji a ovaj drugi, ružni, kao u snu. Međutim, taj krasni lik poče nestajati i njemu se pred očima stvori Tena onakva kakva je uistinu bila. Pred njenim očima počne titrati slika vodnika Beraneka i prepozna ga po njegovim vatrenim očima i spojiše negdašnju vodnikovu prikazu s onom, što je pred njom stajala. I ona se uplaši da je čuo kako je prije živjela. Ali sada, kada je stajao pred njom, te zadnje dvije godine joj se učine kao isprazan san. Čuvstvo časa posljednjeg pozdrava razlilo se po njoj, te poplavilo, izbrisalo sve ono što se je kasnije dogodilo, to čuvstvo bilo je tako silno i u njoj i u njemu te su se bacili jedno drugome u zagrljaj. Govoriti nisu mogli, ali su im oči govorile: on je vidio njeno izrovano, tamnocrveno lice, a ona viseći rukav koji je podrhtavao kao da nešto u njemu živi što bi ju zagrlilo ali se taj zagrljaj zaustavio i umjesto njega je rukav samo bolno zatreperio.

To su vidjele njihove oči, a ono što su vidjele, nije bilo lijepo; ali dok je došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe, iz kojega se rodio biser - suza na njihovim očima. Suza, iz koje je prosijavala sjajna traka ljepše budućnosti, budućnosti koja će kuću Jerka Pavletića iznova podići, zapustjela polja iznova pomladiti, novomu pokoljenju ljepši put utrti.

Tena - Prelijepa slavonska djevojka Tena, radi siromaštva, ali i straha od usamljenosti prepušta se razbludnom i raskošnom životu. Svojim "junonskim stasom i božanskim tijelom" opčinjavala je svakoga. Bila je sa Leonom, sa Đurom, a onda sa Jozom, izazivajući jal i prezir njihovih žena. Onako prostodušna i dobra nije uvidjela da su je one željele, a na kraju i uspjele uništiti. Ali, stradala je samo njezina ljepota. Kozarac nije dozvolio da njegov lik bude tragičan. Dolaskom vodnika i njihovim ponovnim susretom njezin život postaje ispunjen, a svi njezini grijesi su oprošteni i zaboravljeni.

O djelu - U Teni je ocrtan portret i karakter mlade djevojke koja je ne znajući bolje izgubila čast i moral prepustivši se strasti i pohoti da bi se spasila od dosade, koje se toliko bojala, i siromaštva koje je bilo sve veće. Otac joj nije mogao pomoći jer nije ni znao kako. Propašću zadruge on prestaje biti svinjar i prisiljen je obrađivati zemlju. Kako ga to nitko nije naučio, a on sam nije bio dovoljno hrabar da pokuša, nalazi utjehu u piću. Kroz njega pisac prikazuje nagli utjecaj novog gospodarskog poretka inesnalaženje seoskog čovjeka u njemu. Za pad morala kod Tene okrivljuje strance koji iskorištavaju slavonske šume. Iako osuđuje Tenino ponašanje i sredinu ipak voli svoje Slavonce koje pokazuje prvenstveno kao obične ljude.

Citati - Tena - U šesnaestoj svojoj godini bila je uzrasla i tanka kao da je iz vode iskočila, i činilo se da će biti i preveć visoka, pa su joj drugarice već počele prišivati kojekakova nelijepa imena. Lice joj bilo ponešto mrko, s onom neizrazitom bojom kadano se još nije moglo znati hoće li biti blijeda crnka ili rumenobijela. Takova nerazvijena, nije se u prvi čas nikomu osobito sviđala; no tko ju je pomnije promotrio, vidio je da joj je lice pravilno u svakom potezu, nos ravan i sitan, čelo slično srpu, istom se počelo u gornjoj polovici bjelasati, donji dio lica pružio se ponešto u duljinu i tek se počeo zaobljivati, ni jedna kost, ni jedna crta nije mutila nježnog, pravilnog sklada cijelog obličja. No lice samo još mrtvo, bez oživljujućega daha; samo mrke sjajne oči kao da su prerano sazorile, poput mirisa u poluzelene voćke, te odavale da će one pravilne crte dok se ispune, dok se izravnaju i ožive bojom prve mladosti, stvoriti ljepotu kakvom narav zna uresiti samo rijetke žene. Tko juj e vidio zažarenu od žege ili posla, taj je bez dugog razmišljanja rekao da će biti ljepotica; a tko ju je opet zatekao ozeblu i pomodrelu, taj ju je sažalnim okom pogledao kao da gleda tešku bolesnicu. Nije bila od onih preranih ljepota nego od onih koje se pokasno razvijaju ali tim savršenije.

Tenina ljubav prema vodniku - Ona ga je slušala, ali nju nije smisao njegovih riječi ni najmanje zanimao; ona je živjela o zvuku njegova glasa, o mirisu njegova bića, o pogledu njegova oka. Za sve ostalo bila je ona i slijepa i gluha. Što će njoj budućnosti kada je on i sada i uvijek uza nju? Zar ima kakove prošlosti, kakove budućnosti, zar nije sav taj život samo jedan jedini slatki čas? Što je to budućnost, što je to vjenčati se, što je to biti muž i žena? Čemu sve to kada je on i tako vjekovito u njezinim očima, kada nju nešto veže uza nj što je ljepše i trajnije negoli ikoje vjenčanje; kada ona živo osjeća da je jedan dio njegova života?...! Oh, to su bili divni i sretni dani! Ili duvao sjever, ili mlatila kiša - svega toga ona nije opažala, njoj je uvijek sjalo ono slatko sunce!

Propast Teninog morala - Ona, visoka, ohola, kao jelen uzrujana i rumena, odišući ružinim mirisom, samo bi časimice sjekla okom po Leonu da vidi koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorde, jer ona više nije znala što je ljubav. Ona je bila u onom sretnom raspoloženju te je osjećala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga. Prije, dok je ljubila, uživala je svu slast i sreću ljubavi, ali i sve one boli i muke ljubećega srca; sada je bilo ono prvo, ali nije bilo ovoga drugoga. Bila je samoj sebi lagana kao ptica; nije marila što toliki čeznu za njom, što joj Leon više puta ljubomorno zaviri u oči, što je Đorđe napustio i kuću i ženu te kao lud mahnita za njom.

Budite svi bogati kao Leon pa ću onda biti i vaša! Takovo nešto odzvanjalo je u dubini njene duše kad god je opazila da je muško oko pžudno promatra. Kao što negda nije htjela da čuje za ikoga osim vodnika, tako ju je sada sve izvjesnije obvladavalo čuvstvo da ona ne pripada samo jednomu čovjeku, i ta misao bivala joj svaki dan pitomija.

Odnos Tene i Leona - On je dobro znao da ona ljubi njegov novac, njegove lijepe sobe i onaj burni raskalašeni život u tim sobama, ali to njega nije ni peklo ni snuždivalo; on je znao da nije ni tražio samotnu ljubicu koju će presaditi u svoj vrt nego ružu koju će si zadjeti za prsa da mu miriše i ugađa - jedan dan. On je nju volio toliko koliko i zemlju u kojoj je sada živio; on nije došao u Slavoniju da ostane uvijek u njoj, da bude članom te zemlje, da s njom dše i uzdiže; ne, on je došao da se okoristi onim što je u njoj lijepo i vrijedno, on je došao da se obogati u toj zernlji, a kada se obogati, onda da rekne: - Zbogom ostaj, lijepa zemljo, ja te više ne trebam, ja idem u svoj kraj, u svoj rod, da potrošim ono što sam u tebi ubrao!' To isto je njemu i Tena bila...

Ipak postoji nada za bolju budućnost - ljubav pobeđuje sve - Govoriti nijesu mogli; mjesto jezika govorile su oči, a te oči vidjele su njezino izrovano, tamnocrveno lice kojej e počelo prelaziti u bjelinu bez sjaja i izraza; te oči vidjele su viseći rukav koji se je tresao, podrhtavao, kao da nešto što bi je rado ogrlilo, pomilovalo, ali taj zagrljaj se zaustavio, ukočio, a mjesto njega rukav samo bolno zatreperio... To su vidjele njihove oči, a što su vidjele, njije bilo lijepo; ali dok je to došlo do srca, pretvorilo se u ono anđeosko milosrđe iz kojega se rodio biser - suza na njihovim očima, suza iz koje je prosijavala sjajna traka ljepše budućnosti - budućnosti, koja će kuću Jerka Pavletića iznova podići, zapustijela polja iznova pomladiti, novomu pokoljenju ljepši put utrti...

__________________________________

Među najbolje hrvatske pisce i pripovjedače s kraja XIX. stoljeća ubraja se svojom izuzetnom ličnošću i djelom Josip Kozarac. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima, u sitnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio krajiški podoficir). Završio je osnovnu školu i njemačku gimnaziju u rodnom mjestu, a studirao agronomiju ili kako se to onda zvalo Visoku školu za kulturu tla u Beču. Želio se poslije studija nastaniti u Zagrebu, uključiti se u politički, kulturni centar hrvatskog života, ali mu to kao državnom činovniku nije nikada bilo omogućeno. Službovao je po raznim mjestima Slavonije - Vrbanji, Nijemcima, Županji, Mašicima, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Josip Kozarac je još kao mlad nadaren čovjek opazio sve narodne nevolje u svom zavičaju. Kao đak stare klasične vinkovačke gimnazije, u kojoj je još onda nastavni jezik bio njemački, a samo dva do tri sata, a u nekim razredima svega jedan sat na tjedan predavao se i tumačio hrvatski jezik, Kozarac je, patriotski potaknut tužnim stanjem u zavičaju već kao mladić sagledao sve slavonske poteškoće i kao pametan čovjek nije očajavao niti se prepustio sudbini, već je počeo tražiti izlaz.

Odlučio se za nauku - i to za nauku o prirodi, jer ona tumači prirodu i osvaja njene snage za čovjeka i njegov bolji život. Sin široke slavonske ravnice i prastarih šokačkih hrastovih šuma, Josip Kozarac službovao je po raznim slavonskim mjestima da bi na koncu u časti šumarnika došao u svoj rodni grad Vinkovce, gdje je boravio sve do svoje smrti od sušice, koja ga je mučila cijelog života, i od koje je umro 1906. godine. Ukratko rečeno: Kozarac je bio čovjek, koji je ozbiljno proučavao život, pa je zato tražio istinu i u nauci i u književnosti. "Prikaži u književnosti život onakvim kakav je! Ni ljepšim ni boljim!" Zato, jer je tako pisao, mi danas u povijesti književnosti nazivamo Kozarca slavonskim realistom. Josip Kozarac je započeo pisati kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje pronašao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju koja se "rastaje s krajiškim uređenjem", ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam, dolazak stranaca) koje utječu na moralni život slavonskog sela. Kozarac je pisac slavonske zemlje, slavonske šume, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanskog mentaliteta, proslavljeni pisac Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala.

DJELA: Pripovijetke Priče djeda Nike (1880. Tena (1894.) Tri ljubavi (1894.) Oprava (1899.) Crtice Slavonska šuma (1888.) Romani Mrtvi kapitali (1889.) Među svjetlom i tminom (1891.)

Josip Kozarac - Mrtvi kapitali

Josip Kozarac - Oprava

Josip Kozarac - Slavonska šuma

Josip Kozarac - Tena