Josip Kozarac - Oprava

Tematika djela - psihološko - ljubavno - socijalna

Psihološka – stanje Đurina uma prilikom analiziranja odnosa sa suprugom; Jelenina razmišljanja o sinu

Ljubavna – ljubavna priča o bračnom paru Vučetić

Socijalna – seoska okolina; stavovi prema vanbračnom djetetu i prevari

Vrijeme radnje - kraj 19. stoljeća, kolovoz – listopad

Mjesto radnje - Gleichenberg (Austrija), Slavonija

S ovom je novelom, Kozarac je prikazao ljubavne i bračne odnose. Priroda se u njoj pobrinula da se ljudska vrsta očuva, ali na način da žena dobije dijete s ljubavnikom, a ne s teško bolesnim mužem. Tko iole poznaje Kozarčev životni put i djela, po naslovu ove pripovijetke mogao bi zaključiti da se govori o njegovoj šumarskoj opravi. No, oprava o kojoj je u ovom istoimenom djelu riječ ne veže se ovaj put uz autora, već je sredstvo otkrivenja dugogodišnje tajne. Smještena u obiteljsko-ljubavnu tematiku, svojim se početkom razlikuje od Tene. Tena započinje negativnim tonom, dok joj Oprava stoji u suprotnosti. Tenom Kozarac slavi ljubav, a Opravom je guši. Jedna ima tužan početak i sretan kraj, a druga veseo početak i tužan kraj. Ali, tako je to u svijetu prirode. Prirode koja je ovom slavonskom piscu dala odgovore na pitanja glavnoga lika ove pripovijetke, koja ga niti ovaj put nije razočarala.

Novela Oprava nastala u razdoblju realizma, a svoj psihološkom obilježjima daje naznake modernizma. Emil Štampar o Opravi navodi:

... U njoj se Kozarac koncentrirao na jedan problem s malo osoba, a pri tome je produbio i psihološku dimenziju ličnosti. Manje je pažnje posvetio izvanjskim događajima prema kao ljubitelj prirode nije sasvim zaboravio funkciju pejzaža.

Kratak sadržaj - Ova se psihološka studija, tj. novela, sastoji od šest poglavlja. Sudac Đuro Vučetić imao je ženu Jelenu i sina Dušana. Iz svoje je Slavonije morao poći jer je obolio od tuberkuloze pazeći danonoćno na svojeg bolesnog sina. Nakon susreta sa starim poznanikom, tajnikom Barićem iz Zagreba, piše pismo svojoj ženi u kojoj joj najavljuje svoj dolazak i iskazuje sreću radi nadolazećeg povratka. Uz pismo joj šalje i opravu koju joj je dao načiniti u Gleichenbergu, iz kojeg joj piše.

Prvo poglavlje - Đuro šalje pismo Jeleni. Mjesec je kolovoz, kraj je 19. stoljeća. Piše joj da se veseli što će se uskoro vratiti kući jer mu nedostaje njihov sin, „nevaljalko" Dušan. Naime, u Gleichenbergu je već godinu dana zbog bolesti, a prema doktorovim predviđanjima, za četrnaest bi se dana trebao vratiti kući. Supruzi priča kako je neki dan u Gleichenberg stigao i poznanik, tajnik Barić s kojim je Đuro nekoć radio.

Tijekom susreta, Barić se raspitivao o Dušanu, što Đuri nije predstavljalo nikakav problem. No, u nastavku ćemo djela vidjeti zašto je baš to pismo bilo od ključne važnosti za odnos dvoje supružnika, Đure i Jelene. Iz drugog dijela prvog poglavlja iščitavamo, iz trećeg lica pripovjedača, kakav su život vodili Jelena i Đuro. Maleni je Dušan u ranom djetinjstvu obolio i Đuro se o njemu danonoćno brinuo. Zato je Đuro obolio od tuberkuloze i nalazi se na liječenju u Gleichenbergu. Tu glavni lik često razmišlja o svojoj ženi. On uviđa da ga ona voli više od sina, što mu je čitav život pokazivala. On nije mogao dokučiti zašto je to tako, čime je to zaslužio. Čak mu je i bilo žao što joj nije pokazivao dovoljno ljubavi i pažnje. U Đuri su se gajili vrlo čudni osjećaji razmišljajući o svojoj obitelji. S obzirom na to da se bližio dan povratka u Slavoniju, odlučio je ženi poslati lijepu opravu (haljinu). Zamišljao je da će ga ona dočekati na kućnom pragu, odjevena u tu opravu.

Naredio je da se ta oprava pošalje uz poruku Od starog prijatelja, bez da se njegovoj Jeleni kaže tko je pošiljatelj, čak i ako ona pita za pošiljatelja. Nije niti slutio kakve bi probleme zbog te oprave mogao imati. Bio je jako uzbuđen zbog iznenađenja koje je sprema svojoj ženi. To ga je uzbuđenje dovelo do sjećanja o prošlogodišnjem povratku u Slavoniju. No nije se mogao sjetiti nikakvih lijepih trenutaka tog povratka jer je tada bio hladan prema svojoj Jeleni. Poslana je haljina za njega bila dar, tj, način iskupljenja za nepokazane emocije prema ženi.

Drugo poglavlje - Dolazi i dan povratka. Nakon što je sjeo u vlak, Đuro zamišlja svoje milo slavonsko selo. To je njemu poznata okolina, a oko srca mu zbog te misli vlada milina. Oduševljen je povratkom, no čim ugleda vlastitu ženu na prozoru, ta sreća nestane, kao da je ni nije bilo. Umoran od puta, ženu jedva pogleda, o opravi niti ne razmišlja. Sin mu dolazi u sobu, raspakirava kovčege, a Đuro ga uopće ne doživljava. Obuzima ga neobično duševno stanje koje utječe na njegov povratak. Osjeća neko nesuglasje između gleichenberških zamišljenih osjećaja i zbilje. Vidi da u ženinim očima nema topline na koju je navikao. Uočava promjenu na njoj. To ga jako brine i pita se o uzorku te promjene. Nije mu jasno je li on krivac, njegova tuberkuloza, oprava ili Dušan.

Osjeća da između Jelene i njega nema promjene u ponašanju i govoru, ali da postoji neka magla, udaljenost, koju ne može opisati. No instinktivno naslućuje da je uzrok te udaljenosti u opravi.

Treće poglavlje - Te ga pomutnje navode na analiziranje njihovoga dvanaestogodišnjeg braka. Te sretne godine kao da su sada dobile iznenadnu mrlju. Od njegova je povratka u Slavoniju prošlo već skoro dva mjeseca, a sumnje ne prestaju. Jelena ne spominje opravu, Đuri nije svejedno. On pati jer ne zna o čemu se radi u toj njegovoj duševnoj zagonetki. Jelenino pojašnjenje ne usuđuje se tražiti jer to ne bi bilo pošteno nakon što se ona čitav život brinula o njemu.

Za njega je ona sramežljiva, stroga, suzdržljiva, hladna, dosjetljiva, samozatajna, ali više od svega, iskrena žena. Ponekad se zbog te njezine hladnoće čak i pitao jesu li mu uskraćena prava koja muži pripadaju, no navikao se na njezinu umjerenost. Smatra je zbog toga postao plemenitiji. A Jelena je više voljela Đuru, nego Dušana. Čak o njemu nije brinula kada je bio bolestan. Đuro je brinuo o sinu, a Jelena o Đuri. Zato ju je Đuro smatrao samaritankom (Samaritanka = milosrdna žena. Samaritanac je po bilbijskoj priči milosrdan čovjek koji je jednom zgodom pomogao nekom nepoznatom čovjeku u nevolji). Nije mogao dokučiti zašto je ona tako ponizna i puna poštovanja prema njemu. Jedini razlog bio je taj da je ona valjda počinila nekakvu veliku krivnju zbog koje se kaje i mora je ispraviti.

Četvrto poglavlje - Misao o ženinoj krivlji stalno je proganjala Đuru. Gledao je Dušana u radnoj sobi kako crta po papiru i shvatio je da nitko iz njegove obitelji, a niti Jelenine, nije znao tako dobro crtati. Uvidio je Dušanov umjetnički dar. A iste mu je sekunde sinula ideja je taj dar očigledno nešto tuđe što nikako ne spada u obitelj Vučetić. Instinkt je Đuri davao do znanja da su zagonetka o osjećajima prema Jeleni i Dušanovom daru nekako povezani.

Đuro je počeo tražiti dokaze u svoje sjećanju, pokušavao je doći do nekih sličnosti s Dušanom. No uviđao je samo različitosti. Đuro je bio marljiv đak, nije znao crtati, volio je životinje, a po prirodi je bio stidljiv. Za razliku od Đure, Dušan nije volio školu, izvrsno je crtao, životinje je ubijao, a u društvu je bio brz na jeziku i nije se sramio niti bojao. Analiziranjem je Đuro došao do zaključka da između njegova sina i njega nema niti jedne sličnosti, kako karakterno, tako niti fizički! Samim time mu se javila misao da Dušan nije njegov sin! Ta ga je misao u potpunosti prikovala za krevet, oblio ga je hladan znoj. Iako se sljedeće jutro Đuro fizički osjećao bolje, i dalje su ga proganjale misli. Uočio je da se Dušan strašno promijenio i da ga na nekoga podsjeća, samo nije znao na koga. Odlučio je detaljno analizirati svoj život kako bi saznao još štogod i time potvrdio svoje sumnje.

Znao je da je bračni život s Jelenom započeo prije dvanaest godina. Nakon četiri godine braka bio je premješten u donju Slavoniju zbog posla. Kada mu je umro otac, morao je otići u rodno selo. Jelenu je bio primoran ostaviti samu na velikom imanju, a na poslu ga je zamijenio tajnik Barić. I tu je ponovno Đuru uhvatila slabost. U tom trenu shvati Đuro zašto ga je Barić u Gleichenbergu ispitao sve o Dušanu, a i shvati na koga ga Dušan podsjeća. Znoj mu je curio niz leđa, bilo mu je loše. Sjetio se svojih sretnih dana, a sada ga probija ta bolna praznina. I nikako mu nije bilo jasno što je toliko loše učinio da mu se sad u životu ovo događa. Svoje je nesreću shvatio tek nakon devet godina. Pita se zato Đuro što bi bilo da je Jelenu zatekao u nevjeri na početku. Propituje se bi li ona bila kriva ili bi on bio kriv. Ne zna što mu je činiti. Da je ostavi sada, svijet bi mu se rugao. Pita se je li svijet i prije devet godina znao da ga je ona prevarila?

Čak i da svijet zna za prevaru, spoznaju da Dušan nije njegov ne može promijeniti. Đuro misli da Jelena od njega nije ništa skrivala, već je problem taj što Đuro nije nju razumio. Slikoviti opis tužnog listopadskog dana upotpunjuje i Đurino pitanje o tome što bi Dušan dobio time da ga se Đuro odrekne jer nije njegov sin? Svjestan je Đuro da takvim postupkom ne bi mnogo postigao. Bilo bi mu krivo i teško slušati kako selo hvali vrijednog Dušana kojeg se otac odrekao. U toj boli duše, Đuro opazi svoje oronulo lice, upalih očiju i obraza, dugih, sijedih brkova, neuredne brade. Shvati da se njegova propala vanjština slaže s bolnom nutrinom.

Peto poglavlje - Emotivna uzburkanost prati Đuru u besanoj noći u kojoj neprestano misli o svome životu. Loše se fizički osjeća, Jelena mu mijenja košulje, brine se o njemu pognute glave, bez puno riječi. Đuro dobiva dojam da je Jelena shvatila da Đuro zna da Dušan nije njegov sin. Đuro ustaje iz kreveta, koliko god je to moguće, i odlazi pisati za svoj radni stol. Tu se rađa nova ideja za njegov i ovako već mučni um: Jelenino začeće prije i poslije Dušana. Đuri je jasno da je on razlog što Jelena i on nisu mogli imati djece. Đuro shvaća da on ima reproduktivnu manu, a da je Dušan spas toj mani. U toj se pomisli Đuro koristi prirodnom teorijom o zakonu jačega. Za njega je Jelenina prevara posljedica jačih sila, a ne Jelenina samovolja. Ona je učinila grijeh prema ljudskoj poroti, ali ne i prema prirodnom zakonu. Zato prirodna pravila Đuri pružaju mir.

Đuro zna da je prirodi bitno da se stvorovi rađaju. Prirodi nije važno tko je otac ili majka; važno je da stvorenja nastaju, da se o njima netko brine i da se reproduktivni krug nastavlja. Đuro je odgajao i uzdržavao Dušana koji je na svijet došao zbog Jelenine i Berićeve afere. Đuro je bio reproduktivno zakinut, ali je zato prirodi pomogao u skrbi o živome biću. Takav je stav Đuri sasvim prihvatljiv, no žali što ga priroda nije poštedjela duševne muke i zauvijek mu zatajila da nije Dušanov otac. Prihvaća Đura stoga pravdu prirode nad tjelesnom pravdom, ali ne i nad duševnom boli.

Šesto poglavlje - Ta ga duševna bol tjera da se prirodi osveti. Želi Dušana izbaciti iz kuće, ali zna da to nema smisla jer niti jedan čovjek do sada nije uspio prkositi prirodi. Isto tako, znao je da priroda n može skrbiti i o Dušanu i o njemu. Priroda je dužna pod svoje uzeti mlađe stvorenje i shvatio je da mu se bliži kraj. Kraj do kojeg je došao jer je odradio prirodnu dužnost. Đuri je bilo žao što mora umrijeti zbog djeteta koje nije njegovo. Nije mu teško padala dužnost, već činjenica da je Dušan tuđe dijete. Od tuge je gorko zaplakao i zgrčio se na krevetu. Jelena je po Đurinom povratku iz Austrije znala da njena tajna više nije tajna.

Mislila je da je Đuro od Barića saznao da ga je ona prevarila s Barićem. No, došlo je do zbrke u tajnama. Jelena je Đuri na postelji htjela priznati aferu, no nije skupila hrabrosti da mu kaže. Kad se u jednom trenu Đuro probudio iz polusatnog sna, rekao je Jeleni da je sanjao kako negdje putuju i da ona ima onu opravu na sebi. U tom je trenutku Jelena pitala Đuru o kojoj opravi o govori. Kada je čula da govori o opravu koju joj je on dao sašiti u Gleichenbergu, sva je problijedjela. Ona je bila uvjerena da je opravu poslao Barić, a ne Đuro. Đuro je u njezinim očima vidio njezinu tugu i sam došao do zaključka da je ona voljela Barića, a ne njega. Đuro je, dakle, imao pravo. Sve se te godine Jelena prema svom suprugu lijepo odnosila jer je osjećala krivnju zbog prevare. No, Đuri je bilo još teže jer je to bila druga tajna koju je otkrio. Osim što je shvatio da Dušan nije njegovo dijete, doznao je da ga je supruga namjerno prevarila i nije ga voljela. Te je noći Đuro preminuo.

Likovi - Đuro Vučetić – suprug, Jelena Vučetić – supruga, Dušan Vučetić – sin, Barić – tajnik, Jelenin ljubavnik, Dušanov pravi otac

Đuro Vučetić je turbulentan lik. Voli svoju ženu, no ni sam ne zna čime je zaslužio njezinu nježnost i brigu, kojoj je svjedočio čitav njihov zajednički život. Otkrio je da ga žena nije voljela i da dijete koje je odgajao čitav život nije njegovo. Bio je vrlo razuman, mudar, promišljen. U trenutcima kada je mogao mrziti svoju suprugu, on je za njezina djela pronalazio opravdavanja i tu je pokazao svoju veličinu, čovječnost, velikodušnost, milosrdnost.

... tihe, šutljive naravi, te što je više govorio, većma je maštao i trapio dušu umišljenim razgovorom.

... brada već porasla, brci su dulji, širi, pali preko usta, ... ni zubi se ne vide.  

Jelena Vučetić skrbi o suprugu na najbolji mogući način koji zna jer je svjesna prevare koju je učinila. Željela o njoj reći svome mužu, no nije uspjela skupiti hrabrosti. Mislila je da je njezin ljubavnik rekao mužu o njihovoj aeri, o tome da ona voli ljubavnika, no to nije bilo točno. Kada je shvatila da njezin suprug to nije znao, bilo je prekasno. Koliko god je bila požrtvovna, toliko je svjesno prevarila supruga i živjela u laži.

... mila crnka sa sjajnim srneći očima.

Dušan Vučetić bio je vrstan umjetnik, volio je crtati. Zbog njega se Đuro na smrt razbolio. Nije volio ići u školu, radio se hvalio po selu, bio je uvijek glasan i znao se često svađati i prepirati s drugima.

Barić – tajnik, Jelenin ljubavnik, Dušanov pravi otac

Đurin opis tajnika Barića:

... lice mu je još uvijek puno i rumeno, plavi brčići još uvijek pomno i graciozno zafrkani, zubi kao i neoda veliki i bijeli, jedino mu se je kosa, kraj svega umjetnoga priglađivanja, prilično prorijedila. I inače je ostao isti: smije se neprestance, zbija šale, pogleđe u ženske drskim pogledom, govori dvolično, tako da nikad ne znaš pravo misli li ozbiljno ili ti se podruguje... I sada još uvijek otima ženama i djevojkama lepeze pa riše na njima kitice cvijeća i grčke bogoce; i sada još prepisuje kajde najnovijih arija, samo da ima kakva - takva uzroka uvući se u tuđi obiteljski život .. još je uvijek neoženjen; glavni mu je razgovor – nevjerna žena i prevareni muž. ... kao da je siguran da se ženama njegove pikantne priče dopadaju, pa se ne da nikako sa svoga šarenoga Pegaza zbaciti...

Pitanja za obradu lektire

1. Odredi vrijeme i mjesto radnje.

2. Odredi temu pripovijetke.

3. Prati razvoj lika sudca Vučetića kroz:
a) otkriće preljuba
b) moralne dileme: pitanje pravde i nepravde

4. O čemu razmišlja sudac Vučetić?

5. Objasni kako Vučetić razmišlja o biološkim zakonitostima čovjekovog postojanja. Uspijeva li se pomiriti sa svojim moralnim načelima?

6. Zašto šalje opravu svojoj ženi?

7. Kako objašnjava njezin postupak?

8. Što sudac Vučetić razmišlja o vlastitoj ulozi oca i skrbnika u obitelji?

9. Kojim se postupcima služi pisac kako bi razotkrio Vučetićevu unutarnju stranu?

10. Koji piščevi postupci imaju realistična obilježja, a koja najavljuju modernizam?

Josip Kozarac - Oprava

Psihološka studija 

Prvo poglavlje

Gleichenberg u kolovozu, 189...  

Draga moja Jeleno!

Danas ću valjda udovoljiti tvojoj želji, da ti pišem što dulja pisma; ovo će možda i predugobiti, samo ako ne bude i dosadno... Neki dan došao je amo tajnik Barić iz Zagreba, mislim, da ćeš ga se još sjećati iz vremena, kada smo skupa bili pristavi kod sudbenoga stola i kada me je on neko vrijeme zamjenjivao. On je naše gleichenberško društvance malko oživio, samo ne znam, hoće li ta oživljujuća snaga dugo potrajati - jer on je još uvijek onaj vatromet, sjajan i krasan, ali samo začas. Što se vanjštine tiče, ostao je skoro nepromijenjen: lice mu je još uvijek puno i rumeno, plavi brčići još uvijek pomno i graciozno zafrkani, zubi kao i negda veliki i bijeli, jedino mu se je kosa, kraj svega umjetnoga priglađivanja, prilično prorijedila. I inače je ostao isti: smije se neprestance, zbija šale, pogleđe u ženske drskim pogledom, govori dvolično, tako da nikad ne znaš pravo, misli li ozbiljno ili ti se podruguje... I sada još uvijek otima ženama i djevojkama lepeze, pa riše na njima kitice cvijeća i grčke bogove; i sada još prepisuje kajde najnovijih arija, samo da ima kakva takva uzroka uvući se u tuđi obiteljski život. Ne trebam ti ni kazati, da je još uvijek neoženjen; glavni mu je razgovor: nevjerna žena i prevareni muž; Guy de Maupassant mu je uvijek u ustima, te neprestance miješa svoje doživljaje sa onima iz Maupassantovih pripovijesti.

Dvije, tri ovakove "zanimljive" pričice čovjek rado sluša, ali kada se često ponavljaju, postaju dosadne, a junak im još dosadniji - barem meni. Međutim, on kao da je siguran, da se ženama njegove pikantne priče dopadaju, pa se ne da nikako sa svoga šarenoga Pegaza zbaciti. Potanko me ispitivao za tebe i za našega Dušana; čak ga je i to zanimalo, da li je Dušan plav ili crn, kakove oči ima, je li visok ili nizak - tako da me se je to ispitkivanje upravo neugodno dojmilo.

Kada smo jutros bili u bazaru, te mu gospođa N... , koja prekosutra odilazi, spomenula, da kao neženja ne ima brige sa kupovanjem igračaka i inih darova kao ona i ostali svijet, odvrati on, da bi doduše već imao komu kupovati igračke, ali da je on tu brigu prepustio drugima dobrima očevima.

- Nekomu je što Bog udijelio - odgovori na to gospođa N. - nekomu lažne djece, nekomu ordene i šprije u leđa.
- Na te riječi se g. Barić samo nakašlja i bez pozdrava ostavi naše društvo.

Meni je to njegovo ponašanje bilo nerazumljivo, no gospođa N. ubrzo mi ga razjasnila. Barić ima naime nekakav kneževski kućni red, no zašto ga je dobio, veli se, da ne zna ni sam. No zlobni jezici pomogli su mu u toj neprilici, te pripovijedaju, da je taj red dobio onom prilikom, kada je bježao kroz prozor sa domjenka sa dražesnom gospođom X. te pri tom bijegu dopao nekoliko puščanih zrna, koja je dotični gospodin suprug za njim opalio... Veli gospoda N., da mu samo valja tu zgodu makar izdaleka natuknuti, odmah će oponašati samoga sebe prigodom onoga bijega i ostaviti društvo.
Oprosti, draga moja, ako sam te dugočasio s tim piskaranjem, no nečim sam morao ispuniti velike stranice tvoga listovnoga formata; mislim, da će ti biti i to ugodnije negoli ona vječita gleichenberška meteorološka opažanja.

Napokon moram ti spomenuti, da mi je malko bolje, ali krv još uvijek ponešto izbacujem; liječnik me doduše tješi, da će za dvije nedjelje, što ću ih još ovdje proboraviti, posve pre-stati; no tako isto govorio je on i lane - pa mu zato sada slabo vjerujem. Što radi naš nevaljalko? Koliko je vrabac već ustrijelio iz nove puške, koju sam mu odavde poslao? Čudnovato, ja sam kao dijete uživao u pticama, a on ih strijelja; ja sam bježao od puške, a njemu je igračka. Molim te, pripazi na njega, da ne bude nesreće, i onako smo se već dosta s njime napatili. Ah! kada će već proći i ovo četrnaest dana, da vas uzmognem podignuti u naručaj i tisuć puta poljubiti.

Vaš gleichenberški sužanj

Otpremiv to pismo, lati se kotarski sudac Vučetić iz puke znatiželjnosti jednoga sveska Maupassantovih pripovijesti, za koje je dosada čuo, ali ih još čitao nije.

I premda je on kao sudac mnogomu prepredenomu zločinu zavirio u dušu, ipak su mu novele toga u uživanju slasti i strasti nezasitnoga Parižlije, kraj sve ženijalnosti i umjet-ničkog prikazivanja, tako teško na dušu pale, da mu je svaki živac odjekivao mukom onih prevarenih muževa i žena. On je takove slučajeve smatrao iznimkama, a sada mu je bilo, kao da i on i cijela njegova okolica diše atmosferom one francuske knjige.

Čisto mu odlanulo, kada je pomislio na svoju ženu, na onu milu crnku sa sjajnim srnećim očima, koje onako dršću nad njegovim zdravljem; kako mu kraj svih svojih zamamnih dražesti, za kojima su se mnoge muškaračke oči otimale, niti jednom riječcom, niti jednim dahom, nije dala povoda, da samo posumnja o njenoj ljubavi i vjernosti.

Proplakao je od radosti, kada se je sjetio, da ona njega više ljubi nego rođenoga sina; premda mu je to osvjedočenje donekle neugodno bilo, da žena jače ljubi muža negoli svoje dijete, morao si je priznati, da je tomu ipak tako. Sada se ta razlika doduše ne opaža tako jako, ali prve četiri godine, kada je Dušan dva mjeseca teško bolovao, ona ga je skoro posve odnemarila, tako da je on, Vučetić, morao noći i noći bdjeti nad djetetom, dok se napokon i sam nije prehladio i obolio na neizlječivoj tuberkuli. Ta je bolesti i uzrokom, da sada mora Gleichenberg polažati...

Njemu je sada prvi put sunulo u glavu, da je nezahvalan naprama svojoj ženi, i divio joj se, da ona njemu te nezahvalnosti nikada ni izdaleka spočitnula nije. A zar ne bi imala potpuno pravo na to? Da je ona slučajno počinila grijeh poput onih Maupassantovih žena, zar bi on imao pravo koriti ju radi toga, zar mu ona ne bi mogla predbaciti, da je baš on tomu kriv, što je njenoj ljubavi tako malo pažnje posvećivao? On si nije mogao zatajiti, da je on s njome tako postupao, kao da ona njega mora ljubiti, kao da ona njega mora njegovati. On nije nigda ni pomislio na to, da bi njegova ljubav naprama njoj mogla nježnija i toplija biti.

Pustiv tako uzde mašti, raznježivo dušu novima čuvstvima, pomutili se Vučetiću posvema dosadanji njegovi nazori o bračnom životu, tako da mu u taj čas nije jasno bilo, da li je današnja njegova logika - nakon što je pročitao onu francusku knjigu - prava i zdrava ili ona, kojom je dosada svoj bračni život promatrao. Je li on krivac pred svojom ženom ili ne? Ljubi li on nju premalo?

Iz tih uzmiješanih čuvstava porodila mu se misao, koja mu nigda dosada u glavu došla nije: da dokaže naime svoju ljubav naprama ženi si, naruči joj opravu kod one bečke tvrtke, koja za nju radi. Da ju još više iznenadi, napiše na posebnom ružičastom papiru sa iskrivljenim rukopisom ove tri riječi: »Od staroga prijatelja«. Ujedno naloži tvrtki, da to pismo pošalje skupa sa opravom na adresu Jelene Vučetićke, a da ne spomene ni riječi, tko je opravu naručio, makar se ona - Jelena Vučetićka - radi toga kod tvrtke priupitala. Svi su mu živci drhtali, što će ju tako iznenaditi. Premda se je već ponešto oslobodio one logike, kojom ga je opojila lektira Maupassantove knjige, ipak nije mogao zatomiti neki osjećaj zadovoljstva, što će tim činom barem donekle popraviti svoju dosadanju nemarnost naprama krasnoj svojoj ženici.

Nikada mu se ona nije pričinila tako lijepa, tako dobra kao u taj čas; boljelo ga samo, da on to sada tek uviđa.
"I tako mi prolazimo danomice kraj svakojakih prirodnih i inih ljepota," govoraše on sam sobom, "a da ih ni ne opažamo, dok nas čudnovat slučaj na njih ne upozori..."

Još desetak dana, pa će se povratiti kući u njen naručaj!

Tu si je dozivao u pamet lanjski svoj povratak iz Gleichenberga, ne bi li si sjećanjem već unaprijed probudio čuvstva, koja će pri sastanku osjećati te već sada s njima zaslađivati dušu; no nije se ni na jedan momenat lanjskoga povratka sjetiti mogao, i dolazak i sastanak pričinio mu se posve običnim, kao da se je iz ureda povratio. Zapanjilo ga je, kako je mogao biti tako hladan, tako tvrd, te ne sačuvati te rijetke časove u srcu, kao negda kitice cvijeća za slatkih dana prve ljubavi... No zato će se prigodom sadanjega povratka nauživati tih rijetkih časova te ih duboko, duboko pohraniti u dušu, da mu još dugo i dugo budu zaslađivali život, kad opet jednom bude daleko od nje... Pa onda tek oprava! Ona će ga sigurno dočekati u njoj, a on će se učiniti kao nevješt! Koliko će to tek uživanja biti, dok mu ona sa tisuću sitnih dokaza ne dokaže i prisili ga, da prizna, da joj je on tu opravu naručio...

Drugo poglavlje

Što se bliže primicao čas povratku, tim bljeđa bivala u duši Vučetićevoj slika žene mu, tim tiša bivala su ona uzburkana čuvstva, te on rekao bi naočigled gledao, kako je ono, što nam je milo i drago, tim ljepše, čim je dalje od nas... A kada je napokon na maloj štajerskoj željezničkoj postaji uzeo kartu i na njoj pročitao svoje milo slavonsko selo, kamo putuje; kada se je smjestio u onaj vjekovito isti kupej, onda mu je bilo kao da je već kod kuće... I eto već sopti željeznica, a ona beskrajna praznina, koju letimice prevaljuje, slegne se putniku na dušu, te se čini sam sebi i tupim i nijemim. Što god Vučetić i htio da misli i čuvstvuje, svaka ga misao odbjegavala upravo onako, kao što nas odbjegava na željeznički prozor bačeni predmet.

Nakon jednodnevne vožnje, ugledao je napokon poznati mu domaći kolodvor, okićen bagrenovim i kestenovim stabaljem; pa kada je u isti čas opazio onoga istoga trhonošu, onoga istoga prodavača novina, koga je još prvo devet godina tude zatekao; kada je vidio onu kolodvorsku žurbu i tišinu, koja se za jedan čas stvori i za jedan čas opet nestane, tada mu je bilo, kao da je tek jučer otputovao...

Već izdaleka je vidio, gdje ga žena na prozoru izgleda, baš kao i lanjske godine, pa mu je opet bilo, kao da se nije ništa dogodilo, kao da on nije ni bio u Gleichenbergu.

Eto ga napokon i na kućnom pragu!

Žena mu zavirila duboko u oči, kao da ga nešto nijemo pita, a on se umoran od dalekoga puta tek objesio njojzi o ruku, tek se dodirnuo njenih usana, izlanuv teškom mukom dvije, tri riječi. Baš na vlas kao i lane što je bilo; dapače i na istu opravu je zaboravio.

Dušan razbacivao stvari iz kovčega, tražeći novih igračaka, te mu pritom pripovijedao, da on ne strijelja samo vrapce, nego i susjedske piliće; u tu svrhu da je otrgnuo jedan proštac iz plota, kako bi se susjedska živad mogla u njihovo dvorište provlačiti, a on onda iz svoga skrovišta puca na nju i uživa, kada se kokoši na njegov hitac raskokodaču i širom se razlete...

Čudnovato, da ga ni to sinovljevo pripovijedanje nije osobito razdragalo; sve, što god je oko sebe i gledao i slušao, sve mu je dolazilo nekud oporije, nego si je on bio predstavljao.

Ni Dušanovo naklapanje ni ženino brižljivo ispitkivanje, kako mu je sa zdravljem, ništa se nije slagalo sa duševnim mu raspoloženjem. Nekakovo nesuglasje između gleichenberških, maštom dočaranih čuvstava i sadanje zbilje razlilo se po Vučetićevoj duši; činilo mu se, da ga žena nije dočekala s onom toplinom, kako se je on nadao; u njenim očima nije viđao onoga blaženstva ljubeće žene, već kao da od časa do časa zabrinuto i pritajeno pozire na nj. On je u prvi mah držao, da je ona zabrinuta radi njegova zdravlja, no kasnije se dosjetio, da je ona dosada uvijek nastojala, kako bi njemu samomu bolest njegovu prikrila, trseći se, da i iste misli njegove odvrati od te bolesti... Uostalom, možda se njemu ta tobožnja promjena na njoj samo pričinja, možda on još preveć stoji pod dojmom onih gleichenberških čuvstava pa traži sada nešto od nje, što uopće niti ne postoji.
Napokon utješio se je time, da je to samo danas tako, a sutra, dok otpočine, dok se ispava, sve će se to promijeniti, i on sam i sve, što je oko njega.

Ali ni sutra ni prekosutra ništa se nije promijenilo. On doduše nije mogao nikakove razlike između lanjskoga i sadanjega dočeka naći; on nije mogao ništa neobično u ponašanju i govoru svoje žene otkriti, ona ga je cjelivala u oči i u usta, ona mu je tepala iste slatke riječi, ona se kao i dosada brinula za svaku njegovu željicu - ali ipak se njemu neprestance činilo, da je među njih dvoje pala nekakova tanka magla, nekakova paučina, kroz koju si oni doduše ruke pružaju, koja ih u ničemu ne priječi, ali koja se ipak odstraniti ne da.

On se je upinjao da prodre u to svoje neobično duševno raspoloženje, no nikako ga raz-galiti nije mogao. Je li njegova bolest, je li Dušan, je li žena ili je možda ona oprava tomu kriva? On nije mogao pravo razabrati, je li jedno ili drugo, ili je sve skupa tomu krivo. Skoro da se je zastidio, pomisliv na opravu; što je njemu stalo do oprave, do te svagdanje stvari; bilo bi žalosno, kada bi se on samo radi oprave veselio svojemu povratku, kao da njemu nije svejedno, bila ona ovako ili onako obučena. No koliko se je i trsio da ni ne misli na tu opravu, ipak se i početak i konac njegova nepojmljivoga mu raspoloženja hvatao za tu opravu i za ono nešto neprozirno, što se krije iza te oprave; ono nešto nevidljivo, što je prouzročila ta oprava u njegovoj - a ako se ne vara, i u njezinoj - duši; ono nešto, što mu ne da, da ju zapita: "Kako ti se dopada oprava?"; ono nešto, što nju priječi, pa ne može da kaže: "Oh! kako si me iznenadio i razveselio!"; ono nešto, što on još nijednim svojim ćutilom nije kadar definirati, a kao da već osjeća gorčinu toga nečega... I koliko je nastojao da se otme tome neugodnome nečemu, ipak se ono vraćalo natrag, kao raspla- šena ptica svojemu gnijezdu...

Sve to događalo se u njegovoj nutrinji, a da se je ikakova vanjska promjena u svakida- njem njegovu životu opaziti mogla. On je bio tihe, šutljive naravi, te što je manje govorio, tim većma je maštao i trapio dušu umišljenim razgovorom i događajima. Takovi su ljudi kadri iz neznatne malenkosti raspresti najstrašniju dramu, i to tako živahno, da proćute sav život te umišljene drame, kao da se uistinu događa: oni se srde, oni se prijete, oni se smiju i plaču... Razlika je samo u tom, da ta umišljena razlika ne ima onih prirodnih zakona i stupnjeva kao ona u ozbiljnom životu, nego se razvija i raste do skrajne skrajnosti, koju čuvstvo srdžbe, boli, tuge uopće doseći može. Takovi ljudi stvaraju si još jedan drugi svijet, svijet svojih čuvstava, koji im je više puta puno bliži od ovoga zbiljskoga.

I Vučetić je spadao među te ljude, a otkako je obolio, postalo je to njegovo čuvstvovanje još tanje i živahnije; i njegova ljubav i njegova mržnja bila je za jedan stupanj dublja, negoli je kod običnih, normalnih ljudi. On je u jednom te istom trenutku zarnrzio svoju ženu - radi kakva umišljenoga grijeha njezina - tako, da je smišljao najstrašnije muke, a da ju s njima kazni - i u takovu bi času on pozelenio i drhtao, kao da već izvršava kaznu; jedan trenutak kasnije, kada bi si opet umislio, da je ona nekriva i nevina kao lijer, tada bi ju skrušeno molio za oproštenje, milovao ju svim imenima, a sa njegovih očiju otisle se uistinu dvije suze...

Treće poglavlje

Odlučio je, da će više raditi i duševno i tjelesno, samo da ga mine ono neprijatno čuvstvo, što mu je sjelo na dušu. Ali to nije bilo tako lako, kako je on mislio. On je proživio dvanaest godina u nepomućenoj bračnoj sreći, njegov obiteljski život bio je čist kao list bijeloga papira - a eto iznenada kao da se nekakova mrlja na tom listu ukazuje, za koju ne znaš, potječe li od juče, od prekjuče ili dapače već od više godina. I koliko Vučetić nastoji, da ne vidi te mrlje, ona sa snježnog papira nikako ne će da iščezne. Da taj papir nije tako izvanredno bijel i čist, da njegova duša nije onako kristalna, da njegovi osjećaji nije- su onako meki i duboki, ne bi se ta mrlja možda ni vidjela, ali ovako, što ju češće motri, sve mu ogromnija i strašnija biva. Već je šest nedjelja prošlo, a on kao zabludjeli u šumi, kamo god pošao, uvijek se vraćao na istu točku, od koje je krenuo...

O opravi ne spominje žena još nikada ništa, a to njezino tajanje utvrđivalo ga je, da ono "nešto", što je već prvi dan iza povratka oćutio i opazio, nije nikakova pričina, nikakova zabluda njegovih čuvstava, nego da jest nešto, što uistinu postoji. On je dobro znao, da će patiti sve dotle, dok ne pronikne u tu zagonetku, koja mu dušu sve jače steže kao pauk svoj plijen.

Kraj svega toga nije se ufao da zatraži razjašnjenje od svoje žene; njemu je u taj čas bilo, kao da nije dosta intiman sa svojom ženom, a da bi mogao s njome raspravljati o tom predmetu, on se je u isti čas i stidio i bojao pred nju s takovim pitanjem doći.

Njihov život bio je dosele tako gladak, tako sretan, da on nije ni imao povoda da dublje zaviri u njezin značaj; on je svaku drugu ženu ubrzo proniknuo, dok je svoju poznavao tako reći tek iz viđenja. Sad je prvi put o njoj počeo dublje razmišljati; što je pako dublje ispitivao njezino biće, tim ljepša izlazila njezina slika.

On se je živo sjećao njezine sramežljivosti, s koje je upravo zdvajala prvih dana braka; on si je morao priznati, da je ona sve do danas sačuvala to duševno djevičanstvo; i ne samo to, nego je ona svojom strogošću i njega samoga pročistila. On je radi njezine suzdržljivosti i hladnoće upravo znao bjesnilom planuti, jer da ga ona prikraćuje u pravima, koja mužu pripadaju; no s vremenom on se posve prilagodio njenoj umjerenosti, naučio poštivati njenu strogost, kojom je odbijala svaki dvojbeni izraz, svaku nedruštvenu riječ. I osjećao je, kako je uz nju i on plemenitiji postao. On je dobro znao, da se mnogi muškarac trsi da steče njenu ljubav, jer je svaki računao, da se iza onih sjajnih crnih očiju, iza onih jedva vidljivih baršunastih pahuljica nad svježim, punim usnama mora skrivati vanredna strast - premda je on sve to znao, ipak ni začas nije bio ljubomoran. On je poznavao njenu djetinju iskrenost naprama njemu, on je znao, da će iz njenih usta čuti cio dijalog, svakolika očitovanja onih poklonika od riječi do riječi. On je uživao u njezinim dosjetkama, kojima je ona takova očitovanja na smiješnu stranu izvraćala, da je dotični poklonik upravo u zemlju propadao od srama i neprilike. Iskrenost bila je glavna značajka njene duše, i to ne samo naprama njemu, mužu svojemu, nego i naprama ostalomu svijetu. S te svoje iskrenosti nije bila baš svuda obljubljena, a u mnogomu društvu bila je ona pravi enfant terrible - nikoga nije poštedjela istinom. Radi te njezine iskrenosti dolazio je on više puta u koliziju sa društvom, koje nije moglo podnijeti njene duhovite kritike. Poznavajući to njezino glavno svojstvo, nije on nikada posumnjao ni o kojem pogledu nio riječi ni o djelu njenu. Njihov život bio je tako vedar i proziran, da su oni jedno drugo gledali u samomu sebi; dubljih razmirica nije bilo među njima, a ako je ona kadgod više u šali negoli u zbilji prkosno-dražesno otkrenula glavu od njega, rekav mu, da se srdi na nj, tada je to bilo jedino stoga, što se je on požurio u ured, te mu ona spočitavala, da više ljubi službu negoli nju. Druga im je razmirica bio Dušan: on je Dušana mnogo jače volio nego ona, dok je ona opet većma ljubila njega negoli dijete svoje. Ta je razlika izbila na vidik najjače tada, kada je Dušan obolio.

Dugotrajna ta bolest Dušanova skoro da nije bila kamen smutnje među njima. Ona je u prvi kraj njegovala bolesno dijete, no kasnije, da li od silnog napora ili od zdvojnosti, da dijete, ako i ostane živo, nigda ne će biti zdravo - ili radi čega drugoga - odnemarila ona bolesno dijete skoro posvema, tako da je sva briga pala na njega. On pako, da nadomjesti nju, bdio nad djetetom i po danu i po noći, tako da se je ona počela pobojavati za njegovo zdravlje. On ju nije mogao pojmiti, kada bi ga ona silom odvukla od bolesnoga djeteta i strpala u postelju, a u očima samo što joj nije čitao: "Pusti ga već jednom, neka umre, kada ne će da ozdravi." Kasnije je uvidio, da je ona imala pravo: njegujuć dijete rashladio se on te napokon obolio na sušici...

Od toga časa postala je ona njegovom samaritankom; ona je tolikom brigom, tolikom lju-bavlju nad njim bdjela, da si on ni danas nije u stanju te njene roditeljske požrtvovnosti protumačiti. I ništa ju nije moglo smesti u toj njenoj odanosti naprama njemu; makar se išto dogodilo, makar kipjela od ljubavi, čim je začula njegov kašalj, čim je opazila bolan izraz njegova sve to većma opadajućega lica, u tom trenu nije ona znala za ništa drugo, samo za njega i njegovu bol.

On nije znao, čime je zaslužio tu njenu samozataju, tim više, što onakav bolestan nije on bio baš najnježniji naprama njoj; ona opora bolesnička sebičnost morala bi i najodaniju ljubav ohladiti, mislio si on.

Ne mogav si tu njenu ljubav nikako protumačiti, došao je napokon na misao, da mu je ona valjda počinila nekakovu veliku krivnju, koju sada okajava.

Ona njemu nanijela krivicu! Ta misao, tako nevjerojatna, upiljila mu se u mozak, te je se već nikako nije riješiti mogao, štoviše, bivala mu svakim danom vjerojatnija.

Šećući jednoga dana gore dolje po uredovnoj sobi te mučeći se s tom čudnom mišlju, zaviri nehajno k sinu si Dušanu, koji je po običaju poslije škole dolažao k njemu u ured, da pod njegovom paskom dovrši školsku zadaću. No dok je na jednom listu pisao i računao, dotle je na drugomu črčkario te iz kojekakvih krivulja sastavljao s velikom lakoćom razne slike: tu je bio on - Vučetić - sa cvikerom na nosu, tu mama u novom šeširu, tu jato golubova, a među njima rode na jednoj nozi, a uokolo svega toga bilo je stabalje i cvijeće. Vučetić se zagledao u te risarije, i što ih je dulje promatrao, sve se je većma osvjedočavao, da njegov Dušan ima puno dara za risanje.

No tek da je izrekao tu misao, ukočila mu se sva krv: - on nije ni kao dijete ni kao đak pokazivao ni najmanje volje za risanje, dapače bilo mu je povlačenje tih ravnih ukočenih crta upravo nesnosnom mukom, koja mu je ubijala i duh i tijelo; on ni sada ne bi bio u stanju narisati onako rodu, kako je to Dušan, pa još k tomu sa onim komadićem okrnjene olovke... Koliko se je sjećao, nijesu ni njegovi roditelji imali toga dara, pa i žena sama, koja se je inače u koješta razumjela, nikada nije ni od šale kakav crtež napravila.

Otkle dakle Dušanu taj dar?

To mu se pitanje iznenada strahovitim pričinilo. Njegov Dušan risao je i dosada, dapače je svako majčino pismo, koje mu je ona u Gleichenberg pisala, išarao s krajeva sa črčkarijama, a on, Vučetić, uživao je u tom crtežu, u tom sinovu daru. A sada najednom dršće on pred tom sinovljevom vještinom kao pred strašnom zagonetkom. On je gledao u tom daru nešto tuđe, što nikako ne spada u njegovu obitelj.

Njemu se je pričinilo, da to njegovo otkriće stoji u savezu sa onom zagonetkom, koja ga već dva mjeseca trapi; te premda nije mogao naći prave sveze između te dvije zagonetke, ipak ga je nekakav instinkt silio, da te dvije ideje jednu s drugom spaja i traži im zajednički uzrok.
Razglabajući neprestance te dvije ideje, došao je do zaključka, da je ova druga - Dušanova - zagonetka mnogo strašnija od one prve; hvatajući dalje tragove toj ideji, naiđe on na silnu nesuglasicu između svoga i Dušanova značaja. Otkrivši tu tajnu, uze nesmiljeno prekapati svoju mladost, sravnjivajuć ju dan po dan, mjesec po mjesec sa mladošću Du- šanovom - no kojim god pravcem pošao, nigdje ni traga sličnosti. On se je osjećao, kao da je danas bilo, onoga dana prvo trideset godina, kada mu je otac rekao: Đuro, sutra ćemo te ići upisati u školu! On od veselja nije mogao da dočeka sutrašnji dan... A Dušan? Već drugi dan valjao se od muke po zemlji, što je morao ostaviti igru pa ići u učionu. On - sudac - Vučetić drhtao je pred svojim učiteljem i držao ga za božanstvo - a Dušan već treći dan počeo izrugavati staroga ravnatelja, oponašajući ga najsmješnijim načinom, kako šmrka duhan i kako briše maramom naočare. On - Vučetić - bio je i stidljiv i strašljiv, te bi se volio sakriti u sjenik i čučati tamo po čitav sat, samo da ne dođe na oči kapelanu ili liječniku, koji su se u njihovu kuću navratili - a njegov Dušan doviknuo negdje prvo predsjedniku Sudbenoga stola »ovčji konj« i isplazio mu jezik, što je ovaj od šale pokušao iz njegove male puške puknuti na vrapce pa ih pofalio...

Vučetić je nemilice rovao po svojim uspomenama, želeći silom da nađe tračak sličnosti među sobom i sinom, no što je dublje kopao, tim je veću razliku nalazio. I kad god je mislio, da je napokon našao neku sličnost i već joj se poradovao, svaki put ga je zazeblo u srcu, jer je napokon baš protivno našao od onoga, što je naći htio.

Napokon kao zadnji spas htjede samomu sebi da utuvi, da je dječji značaj prolazan i promjenljiv te da će se s vremenom posve drugačije kristalizirati; no i ta utjeha potrajala samo kratak čas, jer kada je svekolike nijanse Dušanova značaja spojio u jednu sliku, mo- rade si u dnu srca priznati, da u Dušanu ne ima baš ni jednoga daška njegove duše...

I koliko on gušio u sebi misao, ipak ona sve silnije izbijala iz dubine njegova bića, misao naime, da Dušan valjda nije njegov sin!

Kada se je ta strašna pomisao prvi put u potpuno jasnom obliku Vučetićevoj duši pojavila, njega je u tom trenu probio smrtan znoj, on je taj čas pao u takovu slabinu, da se je jedva mogao raspremiti i u postelju leći.

Četvrto poglavlje

Sutradan, kada se je žestina one strašne pomisli ponešto rasplinula, zastidio se Vučetić samoga sebe, a taj stid upravo godio njegovu satrvenom srcu. No taj stid bio je tek varav posmijeh sunca na naoblačenom nebu, a mjesto njega ubrzo se prvanja gorkost razlila po njegovoj duši.

Ona strašna sumnja, koju je juče onako slučajno otkrio, kljuvala po njegovu srcu, po njegovu mozgu, iskapajući neprestance kamenčić po kamenčić, koji su tu sumnju jačali i napokon ju neoborivo učvrstili. On se je sjetio onoga svoga začuđenja, kada se je povratio uz Gleichenberga i ugledao Dušana - za to šest nedjelja toliko se je sin njegov promijenio, da ga je jedva upoznao; i u tom času, kada ga je onako iznenađen promatrao, pričinilo mu se, da je Dušan nekomu sličan - ali komu? Na to se nije u prvi mah mogao sjetiti, a sutradan, kada se je već privikao na promijenjeno Dušanovo lice, nije više na onu sličnost ni mislio. On je sada bio osvjedočen, da je samo časak tu sličnost tražio, da bi ju zacijelo i našao - ali sada mu je uslijed navike svakidanjega gledanja već posve iščezla.

Ta pomisao o sličnosti, premda mu još ništa nije dokazivala, ipak ga je u duši tako potresla, da on već nije ni sanjao, da Dušan nije njegov sin. No da se ne muči ispraznim nagađanjem, odluči, da će potražiti jači dokaz onoj strašnoj sumnji; stoga si preduze, da će potanko analizirati svoj bračni život, da vidi, hoće li na taj način naći novi dokaz ili pro- tudokaz onomu, što je već kao neoborivo držao. Počeo je od prvog početka.

Prije dvanaest godina vjenčao se on kao sudbeni pristav u gradiću P. i živio tamo u nepomućenoj bračnoj sreći - jedino ga smućivalo, da ne ima odvjetka. U tom razdoblju nije mogao ni sjenke naći, koja bi pala na njegovu ženu. Četvrte godine braka bude premješten kao upravitelj suda u donju Slavoniju. Pol godine, nakon što je došao onamo, umre mu otac, te on morade uzeti dopust na mjesec dana, da pođe u rodni kraj, da požuri zamršenu ostavinsku raspravu. Žena njegova, koja se bojala ostati sama kod kuće, htjela je poći za to vrijeme svojoj rodbini, no on, da se ne uništi ono lijepo gospodarstvo, što su ga na selu zasnovali, nagovori ju, da ostane to kratko vrijeme sama kod kuće.

Za njegova zamjenika bio je prvobitno određen jedan stariji sudac, no pošto je taj naglo obolio, poslan bi naknadno, kada Vučetića nije bilo kod kuće, onamo pristav Barić.

Kod toga imena zakipi krv Vučetiću. Ona ista smrtna slabina, koja ga je neki dan uhvatila, i sada ga poluonesviješćena baci na stolac...

Da, sada je sve jasno, tako jasno, da se je samomu sebi čudio, kako li on već nije davno na to došao. Sve se slaže do najmanje sitnice - dapače i onih kobnih devet mjeseci! Zašto li je narav tako zlobna, zar se ona mora uvijek toga roka držati!

Sada je tek razumio, zašto ga je Barić onako potanko, onako bezobrazno ispitkivao, kakav li izgleđe njegov Dušan!

Eto, sada mu se je razjasnilo, komu je Dušan sličan! Bože moj, kako li nije mogao tu sličnost odmah otkriti! I iznovice ga probije leden znoj...

Premda je ćutio, da nikakove sumnje više biti ne može, ipak je iza svakoga novoga dokaza htio, da taj dokaz onom istom gorljivošću, kojom ga je pronašao, opet i obori i zatomi u duši svojoj - ali kud god posegao, nigdje pravoga, jasnoga protudokaza, svud prazno zavaravanje samoga sebe.
Kada se je osvjedočio, da ne može oboriti one istine, pao je u apatiju, sličnu mrtvilu tijela i duše; jedino je osjećao, kako mu leđima curi znoj i kako ga od časa po cijelom tijelu zazebe. Taj znoj i ta zebnja godili mu, on je osjećao, kako ona strašna duševna muka probija na taj znoj iz njega; osjećao je, kako je na njega izašao dio one otrovane životne snage. Kada ga je to mrtvilo minulo, prva slika, koju je pred sobom vidio, bila je njegova žena; prvo čuvstvo, koje je oćutio, bila je ona kao more duboka, neizmjerna tuga i žalost - on je proplakao, kako nigda još plakao nije.

Zašto li ga ona tako nemilo kaznila, čime je on tu sramotnu kaznu zaslužio? Kako li je ona mogla tu bezdušnost počiniti, ona, koja ga je toliko ljubila; kako li ga je mogla tako uvrijediti, njega, koji joj se nigda iznevjerio nije?

On bi najvolio, da mu ona u taj čas pade na grudi, da zarida skupa s njim, pa da slaže, da mu kaže: »Nije istina ono, što si izmislio, nikada ja tebe nijesam prevarila!« On bi ju za tu laž kao pomaman grlio i ljubio, on bi ju obožavao; premda bi znao, da laže, on bi joj ipak vjerovao.

No ta časovita slabost brzo iščezla, jer je on dobro znao, da ona nigda te laži izreći ne će, da ga ne će nizačas lažnom nadom opojiti.

Što sada?

On se sav slomljen digao sa sjedala i uzeo šetati po sobi. Razbacani spisi po širokim stolovima, glasno preslušavanje iz druge sobe, koraci pisara po hodniku - sve ga to sjećalo na onoga prvanjega sretnoga Vučetića; oni veliki urudžbeni brojevi, one bilješke plavom olovkom, sve to negda radosno gledalo u njega, a sada kao da se od njega odbijaju, strše nekom bolnom prazninom, kao da ga žale, što se je toliko radi njih trsio... U taj čas sve mu se eto iznevjerilo, i mrtvo i živo, sve ga ostavlja, samo ona strašna istina obuhvatila mu možđane poput polipa i siše mu život...
Najstrašnije je ipak to, da je on istom sada, istom nakon devet godina tu nesreću obreo! Da ju je otkrio u prvom početku, da je zatekao ženu u času nevjere - da, onda bi to lako bilo! Da bi učinio, što i drugi čine, on bi ubio bilo nju bilo njega... Njega? Zašto njega? Čemu da je on kriv? Ljudski zakoni ne poznaju njegove krivnje, pa ne imaju za nju niti kazne... Ali nju, nju! Oh! Kako bi to slatko bilo, gledati je skrušenu, zgaženu; da, on bi ju zgazio, rukama i nogama bi ju gušio...

I njegove noge počele grčevito drhtati, njegovo lice pozelenjelo, njegov pogled potamnio...
I ne samo to, nego bi mu sav svijet rekao, da je pravo uradio; kud god bi se okrenuo, svuda bi ugledao zadovoljštinu za taj svoj čin.

Ali sada, sada nakon devet godina! Bi li ju i sada smio zgaziti, gdjeno cio svijet znade, koliko ga ona ljubi? Tko bi mu sada povjerovao, da kaže: Prevarila me je, ovo nije moj sin! Zar mu se ne bi svijet porugljivo nasmijao; zar bi ga sada itko sažalio? Nitko, baš nitko! Najviše, ako bi mu lukavo rekli: "Eh! što ćemo, događa se svašta na svijetu, nitko se baš ne bi mogao ni u vlastitoj kući priseći..."

Prazne li njemu utjehe, što se to i u drugim obiteljima događa!...

Da proguta svu tu nesreću, tu bol? To bi bilo još najbolje; i to sada odmah, dok još nitko za nju ne zna.

A je li istina, da nitko za nju ne zna? Nije li onaj hulja u Gleichenbergu o tom tako govorio, kao da on bez najmanje dvojbe sve to znade? Pa kada znade on, zar ne će moći i sav ostali svijet saznati?
Pa kada bi i ostalo tajnom pred svijetom, zar bi se ona spoznanja mogla time izbrisati iz njegove duše? Zar bi on mogao i nadalje podnašati pogled svoje žene, koja kraj svega zatajivanja naposljetku ipak ne će moći uzdržati, a da mu ne kaže, da to nije njegovo dijete? On sada tek razabire, da ona ni dosada nije toga skrivala, ali je on samo nije razumio. Sada je on tek shvatio, zašto je ona njega više ljubila nego Dušana. On sada tek razumije onaj njezin samilosni pogled, koji mu je govorio: Ne ću da ti rušim sreću, koju uživaš njegujući tuđe dijete! Toga pogleda on više ne bi podnijeti mogao...

Ne, ta se spoznaja ne da progutati, ne da zaboraviti...

I opet ga oblio znoj, i spopao ga onaj teški kašalj, što ga već četvrtu godinu pati. Da ga utaži, gucne nekoliko kapi vode, diže se i pođe šetati, ali tek da je dva puta prošetao sobom, već se umorio, te opet sjedne, da se za časak opet digne. Sve je drhtalo, sve je gorjelo u njemu, da nije mogao ni sjediti ni hodati.

Vani se tmurio promjenljivi listopadski dan sa naglim prijelazima iz magluštine u vedro sunce, sa onim nestalnim, hladnim vjetrom, na kojemu se je opalo lišće prevraćajući sad uvis dizalo, sad dolje padalo, te kao da mu se vidjelo, kako se teško dijeli od zračnih visina... Vučetić je sve to nijemo gledao kroz prozor, pa se uz tu tužnu igru prirode povećavala i bol njegove duše. Zar je ono stablo tamo ikada mislilo, da će ga njegovo rođeno lišće onako jadno ostaviti, daleko od njega odletjeti? Zar je Vučetić ikada mislio, da će njegove najljepše nade, njegovi najslađi osjećaji pretvoriti se u otrov i bodljiku?...

I gledajući tako na prozor, vidje u staklu svoje lice; iznenadi ga, da mu je brada već porasla i nekud se objesila, premda ju je pred desetak dana podrezao; a i brci su mu nekud dulji, širi, pali preko usta, te se spojili s bradom, tako da mu se ni ne vide zubi, kada progovori, kao što su se prvo viđali. Badava je namještao i brkove i bradu, badava si je htio zatajiti, da su mu obrazi utonuli, da se jedva vide; badava je htio da zaboravi propalu svoju vanjštinu - ali ovaj teški kašalj, onu noćnu besanicu sa vječnim znojenjem - toga si nije mogao da zataji. Pa ipak, sva ta tjelesna muka nije ga toliko boljela kao ona, što mu odnedavna dušu ruje. I jedva što je začas zakrenuo svojima mislima, promatrajući prirodu, otresoše se one ubrzo svega, što ih je odvraćalo od one strašne osi, oko koje se nepre-stance ovih dana kreću, te se i on opet vrati k onoj strahovitoj zagonetki...
Možda bi mu se duša smirila, da mu žena prizna, da Dušan nije njegovo dijete, da ga smatra tek kao posinka, koga ne bi bio dužan ljubiti ni pred svijetom ni u duši svojoj? Kraj osvjedočenja, da žena njega više ljubi negoli svoje dijete, i to baš radi toga, što to dijete nije njegovo; kraj spoznaje, da bračna ljubav danomice slabija biva, a ono, što ju na- domještava, da je prava, čista ljubav bližnjega, koja se ne potiče poljupcima, nego požrtvovnošću i prijegorom - kraj toga uvjerenja zar ne bi on naprama Dušanu mogao igrati ulogu poočima, a da ga ne peče u duši?
I Vučetiću kao da je odlanulo, kada je došao na tu pomisao... Ali i ta duševna olakšica ne potraja dugo.

On se ubrzo sjeti, da taj njegov posinak, za kojega svijet još ni ne zna, ne će uvijek djetetom ostati, nego da će danas sutra postati čovjek - možda valjan, a možda i nitkov. Što će tada biti? Hoće li on biti dosta jak u toj poočimskoj ulozi, ako nakon desetak godina jednoga lijepoga dana pročita u novinama: "To je djelo Dušana Vučetića, nadobudnoga, mladoga čovjeka, koji će nedvojbeno i sebe i svoj narod pred svijetom prodičiti... Kako je poznato, Dušanov otac je kotarski sudac, koji nije štedio ni troška ni truda, da svoga sina izobrazi..." Ili ako bude pod naslovom "previjani varalica" čitati: "Dušan Vučetić, poznati i već više puta kažnjeni nevaljalac, izveo je noćas u dućanu X. krađu, na slijedeći rafinirani način... Najžalosnije je to, što je Dušan Vučetić sin poštenih i mirnih roditelja; njegov otac je poznat i u širim krugovima kao jedan od najvrsnijih sudaca u zemlji..."

Hoće li on moći taj konflikt između javnosti i svoje duše podnijeti? Ne će li se onaj gleichenberški hulja i u prvom i u drugom slučaju smijati u svojoj duši, te u prvom ponosno govoriti: "Moj sin, moja krv!" A u drugom slučaju, ne će li se zlobno kesiti, gdje se moje pošteno ime kalja i vucari po blatu - radi njegova lopovluka, radi njegova sina?

Pa i žena sama! Zar se ona ne će u prvom slučaju možda podičiti svojim djetetom ili barem iz samilosti zaplakati, što i ja nijesam dionikom njene sreće?
Hoće li njegova duša moći to podnijeti?

Peto poglavlje

Tu noć probavio je Vučetić u vatruštini i u onomu teškomu polusnu, kada čovjek ne razabire sna od jave, a i jedno i drugo je prava strahota. Cijelu noć oblijevao ga debeli jektički znoj, koji mu je neprestance plazio sa čela po licu, sklizajući se isprvice po bradi, a kasnije, kada se je razvlažila, upijao se u nju kao u spužvu. On je od same muke i zdvojnosti brojio one hladne kaplje, koje su se nekom pravilnošću spuzavale po prsištu te se slijevale niz rebra...

Žena njegova nije ni začas usnula, nego mu neprestance mijenjala mokre košulje, ogrijav ih prvo pod svojim tijelom.

Za cijele te muke nije on ni riječi progovorio, dapače ni očiju otvarao, nego mrtvo, mehanično se svaki put pridigao i ispružio ruke, da mu onu mokru, slijepljenu košulju skine, a suhu navuče.

Ni ona nije ni riječce prozborila, samo da ga ne bi ni zvukom svoga glasa razdražila; jedino mu svaki put tiho poljubila bijele tanke prste, da mu time pokaže, da joj nije teško dvoriti ga.

Tek predzoru popustila groznica, te on usnuo i spavao do devet sati. Duševno ga je san okrijepio, no tjelesno bio je slomljen; istom kada ga je kašalj uhvatio, te se pol sata napinjao, iskašljujući okrvavljeni plućni znoj, povratila mu se uslijed toga napinjanja ponešto i tjelesna snaga.

Ona ga molila i zaklinjala, da ne ide iz sobe i postelje, no on se nipošto ne dade suzdržati te ode u ured; nekako mu voljkije i sigurnije bilo kod onoga velikog pisaćega stola.

Kada se je spustio u onaj široki fotelj, činilo mu se, da mu danas nije onako teško kao juče, kadano je iskušavao svoju dušu mukama, koje ga tek očekivaju.

Sada već nije mogao presuditi, da li mu je ideja, koja mu je od jutros dušu olakšala, došla noćas u onima paklenskima sanjama vrućice, ili ju je izmislio, dok je budan bio.

Ta ideja raspravljala je pitanje - kako to, da njegova žena, kraj sve ljubavi, kraj sve djetinjske odanosti naprama njemu, nije ni prvo ni poslije Dušanova poroda zanijela? On na to pitanje nije mogao drugoga odgovora naći, nego da je uzrok tomu jedino on. I ta mu se ideja, kojom je otkrio svoju doslije nepoznatu tjelesnu manu, kao melem-ulje razlila po duši. Nije li njegova nesreća nastala baš uslijed te njegove pritajene fiziološke mane? I ta mana, radi koje bi inače zdvajati morao, bila mu je u toj nesreći pravim spasom.

On, oduvijek veliki štovalac i poznavalac prirodnih nauka, kako su se zadnjih decenija pod utjecajem Darwinovim razvile, priznavao je prirodi veće i jače pravo negoli onomu društvenomu pojavu, koji u tisuću raznih varijacija na vidik izilazi, a označuje se kolektivnim imenom preljuba i ženske nevjere. On usuprot nije držao preljub kao prvotni uzrok, nego tek kao posljedicu drugih, jačih sila. Sa pukim pojmom preljuba nije on nikako mogao da protumači onaj čin njegove žene, koji ju je obdario Dušanom; on si toga čina nije mogao na taj način protumačiti, jer njegova žena ljubila je i ljubi jedinoga njega; o kakovoj nevjeri, o kakovu preljubu ne može kod nje ni govora biti. O tom je on osvjedočen kao o svom životu.

Njemu je bilo izvan svake dvojbe, da je žena njegova počinila onaj zločin pod dojmom neodoljive sile. On si je jasno predočio cio događaj prvo devet godina, koji ju je doveo do njena pada. On je gledao lijepog, kicoškoga Barića, kako je prvi put došao pohoditi njegovu ženu, gledao ga, kako se naginje, da joj silom poljubi ruku, kako tu ruku neobično dugo stiska i pritom joj drzovito zuri u oči; kako je zatim u prvi mah razabrao njezinu djetinju plahost i nevještinu, kako se je svom silom lukave rječitosti svoje oborio na nju, na ženu skroz nenaviklu i nepripravnu na takove nasrtaje, i kako joj je napokon duševno i tjelesno klonuloj narinuo svoju volju.

Badava sva ona ogavnost, koju je ona kašnje osjećala naprama tomu čovjeku, badava, da se je nakon toga skrivala i zaključavala pred njim - sve je to bilo badava i prekasno... I tako je ona pala pred onom neodoljivom silom, bez svoje privole, dapače bez svojega znanja. Jedino tako je moguće bilo, nikako drugačije, na to se je Vučetić zapriseći mogao: njezina duša nije kod toga pada učestvovala.

Ali slijedi li iz toga, da ona nije počinila grijeh, da ona nije počinila zločin naprama svojemu mužu? Da joj sudi porota inteligentnih ljudi, ta bi ju sigurno riješila svake krivnje; ali da joj sudi porota sastavljena od analfabeta, ljudi neokuženih gradskom kulturom - ta bi ju proglasila krivom. Ona porota inteligentnih ljudi, koji kao malone sva izobražena djeca fin de siecla negiraju vjeru i dušu, riješila bi ju tobože stoga, jer njena duša nije kod toga zločina sudjelovala; oni isti dakle, koji za svoju osobu ne će da znaju za dušu, riješili bi ju zato, što je ona onaj čin bez privole u svojoj duši počinila! Čudne li ironije i zasljep- ljivanja zdravoga razuma!

Usuprot ona druga porota, koja vjeruje u dušu, ta bi ju osudila.
- Da! I ona druga porota imala bi pravo! - govorio Vučetić sam sobom. - Ona prva porota čuvala bi svojim pravorijekom nju, ženu njegovu; dok bi ova druga čuvala njegovo, mu- ževo pravo... Premda je Vučetiću donekle godio pravorijek one prve porote, ipak je u dnu duše stajao uz ovu drugu: - i on bi tuđoj ženi sudio s prvom porotom - ali svojoj?

No svekoliko to razmatranje nije Vučetiću donijelo one duševne olakšice; pravna znanost nije ga mogla ni zadovoljiti ni utješiti, u tom pravcu su ljudski zakoni toliko manjkavi i sićušni, da nijesu kadri uvrijeđenom ljudskom ponosu zadovoljštinu dati, pa ma kakovu osudu izrekli nad ženinim grijehom. Vučetić je mogao dublje posegnuti, da nađe ono, što traži. I on je našao tu strašnu utjehu, strašnu, kao što je i noć bila, kada se je ta misao u glavi njegovoj rodila.

Zašto je priroda baš njega, koji je tolikim žarom ljubio svoju ženu, koji joj se od dana vjenčanja ni u misli nije iznevjerio, zašto je baš njega kaznila tuđim djetetom?

Odgovor na to pitanje bio je tako jasan, kako samo priroda jasno odgovoriti može - on nije bio kadar da udovolji vječnom prirodnom zakonu neprestanog stvaranja, on je tomu vjekovitom rađanju stajao na putu, on je u toj kolotečini bio suvišan, mrtav kip. No zato je ipak vrijedio u onoj drugoj, isto tako važnoj kolotečini silne prirode, u kolotečini uzdr-žavanja. Njemu, nesposobnom za rađanje, namijenila je ona zadaću, da se brine za stvor, koga je ona bez njegova sudjelovanja stvorila, jer ona mora da uzdrži svoje stvorove bilo pomoću ovoga ili onoga - ona ne zna, što je otac, što je mati, što je dijete, oni su svi samo njeno sredstvo, samo njeno oruđe, koje ona upotrebljuje onako, kako njoj u neprestanom stvaranju, uzdržavanju i ništenju najbolje u prilog ide.
Koliko je ta spoznaja i strašna bila, ipak je Vučetiću odlanulo, kada ju je otkrio. Ako i nije rodio svoga Dušana, on ga je morao uzdržavati; zašto da njegov život skroz utaman i bez ikoje svrhe prođe? Ako jedan dio njegova bića nije imao onih uvjeta, koji su nužni za stvaranje, to je ipak onaj drugi bio sposoban da uzdržava osim samoga sebe još jedno, dvoje, troje i više stvorova. To je jasno, tomu se ne može oteti nitko, pa ni on.

Promatrajući tu po prirodi mu narinutu zadaću, premda ju je priznao logičnom, ipak mu se pričinilo, da nije pravedna. On nije mogao pojmiti, zašto mu priroda, kada ga je već osudila, da se mora brinuti za tuđ stvor, nije prištedjela bar onu duševnu muku, koja ga čeka i koju je juče onako jasno unaprijed gledao? Zašto mu priroda u svojoj mudrosti nije zatajala da Dušan nije njegovo dijete? Zašto mu je otkrila tu strašnu tajnu? Te nedosljed-nosti od strane prirode nije si on mogao u prvi mah rastumačiti, on je u njoj gledao neku okrutnost i nepravdu.

On je držao, da je rađanje i uzdržavanje, na koje nas priroda onako lukavim načinom sili, skopčano samo sa tjelesnom nasladom i tjelesnom boli, a da ona ne ima prava još i duševno nas mučiti. A eto njemu namjenjuje priroda užasne duševne muke, koje ga čekaju s tuđim djetetom.

Zar zbilja može priroda tako nepravedna biti? Zar zbilja može na jednoga čovjeka svaliti sve, i duševne i tjelesne borbe, a drugomu priuštiti samo slasti, jedino radi toga, što je ovoga drugoga tjelesno odlikovala, ljepše i potpunije razvila?

Premda je Vučetić u tom nazirao nepravdu, ipak je bio u duši osvjedočen, da tomu mora tako biti, samo još nije proniknuo u onu tajnu, zašto da to mora tako biti?

Još da mu je tu tajnu prokljuvati, onda bi on bio kao preporođen, te bi vedre duše očeki-vao sve teške bure, koje ga čekaju u budućnosti.

Šesto poglavlje

On je već htio povjerovati, da se je priroda u ovom slučaju prevarila; sada, kada mu je izvan svake dvojbe sama izdala, da Dušan nije njegovo dijete, te mu narinula zadaću, da odgaja tuđ stvor, sada njemu ne će biti ništa lakše, nego taj stvor baciti iz svoje kuće, i reći prirodi: "Evo ti ga, kada si ga znala bez mene stvoriti, znat ćeš ga bez mene i uzdržavati!" Jer tko bi njega mogao prisiliti, da uzdržava tuđe dijete, kada bi on nepobitno dokazati mogao, da to dijete nije njegovo? Ne bi li se on na taj način prirodi osvetio, kao što se je ona njemu - vrativ joj žao za sramotu?

Premda je to shvaćanje bilo posve logično, ipak Vučetić nije mogao u njega vjerovati, jer mu dosada još nije poznato bilo, da bi čovječanstvo, a još manje pojedini čovjek prirodi prkositi mogao. Ta vječna istina sve jasnije ga je uvjeravala, da narav njemu nije nikakove nepravde nanijela, te da će ona morati još nešto učiniti, čime će ispraviti onu svoju tobožnju pogrešku, što mu je izdala, da Dušan nije njegov sin, i time ga donekle riješila dužnosti, koje roditelji svojoj djeci duguju.

Jer da mu nije ona sama kazala, da mu nije podijelila onu tančinu osjećaja, koja ga je na to dovela, da on nije otac onoga djeteta; da je ostao u neznanju kao mnogi drugi očevi, koji drže tuđu djecu svojom, tada bi između njega i prirode bio čist račun; ali ovako, gdje ona njemu dvostruku zadaću namjenjuje - tu ne ima dvojbe, da ona sada mora svoje vlastito djelo pred njim samim u zaštitu uzeti, da izravna ono, što bi moglo to njezino djelo uništiti. Čime će ona to svoje djelo - maloga Dušana - spasiti, a da ne propadne pod ne- milosnim utjecajem tobožnjega svojega oca, koji ne će za njega da znade?

To je bilo ono pitanje, koje je Vučetić htio da riješi.

On je znao, da u prirodi ne ima mudrovanja, da je kod nje sve jednostavno, da je u svakom na nju upravljenom pitanju sadržan i sam odgovor.

Taj odgovor dao se Vučetiću sam po sebi, a glasio je: Nas dva ne možemo skupa opstati, jedan od nas mora se ukloniti - ili Dušan, ili ja!

Kao u onaj čas, kada je upoznao, da Dušan nije njegov sin, tako ga je i sada oblio znoj, a mrtvačka ukočenost sapela mu i duh i tijelo. Nije bilo dvojbe, narav je nakanila ukloniti - njega. Eto one strašne dosljednosti, o kojoj je on bio osvjedočen! No da joj ipak ne može predbacivati, da je nemilosrdno s njime postupala, da ga je silovito maknula u onaj čas, kada ga više nije trebala, ona ga je u isti mah sjetila, da je on sam sebe uništio, da je klica njegovoj propasti, njegovoj smrti iznikla u silnoj ljubavi za onim tuđim djetetom, da je on žrtvovao svoje noći, svoju životnu snagu - a da spasi zdravlje tuđega djeteta!

Sada je bio na čistom!

On kao da je čuo tajne glasove oko sebe: Ti si svoju dužnost učinio, tebe više ovdje ne treba!
Spoznavši tu strašnu istinu, tu tešku osudu, Vučetić je gorko zaplakao kao ono dijete, koga rođena mati baca preko rodnog praga, doviknuv mu, da ide, kud god hoće, da za njega ne ima mjesta u očevu domu. Kako je neznatna ona prva njegova spoznaja, da Dušan nije njegovo dijete, spram ove, da se on mora radi tuđega djeteta ukloniti!

Sve dosada on se nekud nije bojao svoje bolesti, sve dosada ismjehavao se on liječnicima, koji su mu, ako i prikriveno, opisivali neizlječivost njegovih prsiju; ali sada, kada je otkrio onu gorku osudu, sada je odjedanput klonuo i duševno i tjelesno, u jedan mah izgubio se u samomu sebi.
Onako, kao što je u Gleichenbergu zamislio, da će na povratku ogrliti svoju ženu, tako joj je sada grčevito i bolno jecajući pao oko vrata, kao da ju moli: Spasi me, ne daj, da umrem!...

Jelena Vučetićka znala je već drugi dan nakon muževa povratka iz Gleichenberga, da ona tajna, koju je ona devet godina u duši skrivala, nije više tajna. Ona je u muževima očima čitala, da je i njega počela ista bol satirati, koja i nju već devet godina ubija. Ona se je samo utoliko prevarila, što je mislila, da je Vučetić za njenu tajnu već onda znao, kada joj je pisao ono pismo iz Gleichenberga; ona nije ni izdaleka mislila, da ga je na tu tajnu ona sama navela.

Ona je potpuno razumjela njegovu bol, te se je sada još većma mučila borbom: bi li mu potvrdila njegovu sumnju ili bi mu i nadalje tajila, u namjeri da mu prištedi podvostručenu bol uslijed vlastite svoje priznaje.

Ona je nijemo pala k njemu na postelju i grčevito privukla glavu njegovu k svojima ob-razima; no ona nije mogla da izrekne one teške riječi, ona je željela, da tek duša duši tu gorku riječ prišapne...
A kada se je isplakala, kada je nemoćna klonula pokraj njega, vidjela je na njegovim očima, da ju je duša njegova razumjela.

I dok je ona tražila njegovo oproštenje, on je njoj već davno oprostio; on je požudno gle-dao u njezine sretne, blažene oči, koje ga devet godina nijesu takovom milinom gledale; i dok ju je tako motrio i ćutio onaj slatki preporođaj i svoje i njezine duše, zacakliše mu se dosada suhe, goruće oči suzama, i on morade zaplakati, sjetiv se na ono: Spasi me, ne daj, da umrem!

Nikada mu ona nije bila tako lijepa i draga kao u taj čas kroz ote suze! Ona nije ni mislila na njegovu smrt, ona je njegove suze i razdraganost tumačila onim istim čuvstvom, koje je nju taj čas obladalo. Ona je pozdravljala divni, novi život, koji će sada granuti njima dvoma - a on se je opraštao s tim životom.

On si je želio sto života, i za cijelo to vrijeme ne bi je mogao dosta nažaliti, što je baš ona morala pasti žrtvom one njegove, njoj i dandanas nepoznate mane; on bi morao nju moliti za oproštenje, ne ona njega.

Ali eto, sada je svemu kraj! Bi li joj on to kazao, bi li joj naglas izustio: »Spasi me, ne daj, da umrem?« Oh! kako bi joj rado to rekao: no kao što ona nije mogla njemu one teške riječi izgovoriti, tako nije mogao ni on njoj svoje tajne. Mjesto da joj to kaže, on je zaklopio oči i priljubio se uz njeno zažareno lice, a ona vatra njenih obraza uspavala ga kao čaroban napitak te on usnuo i snivao divan sanak. Njegovo kao ružični list prozirno meko lice, podrhtavanje tankih nozdrvica te onaj blagi mir na širokom glatkom čelu - sve je to odavalo, da on u duši uživa neizrecive slasti.
Kada se je probudio iza polsatnoga sna, reče joj sav blažen:

- Skupa smo nekamo putovali, ti si imala onu opravu...
- Koju?
- Onu, koju sam ti naručio iz Gleichenberga; hajde obuci ju, da te vidim u njoj.

Umjesto da se je digla, klonula ona iznovice na postelju; čas prvo razdragano i zažareno lice problijedjelo u jedan mah, a oči joj zadrhtale kao srni, kada se iznenada stvori pred lovcem.
On je oćutio taj drhtaj na svom licu, i kao što je ono smrtno bljedilo prešlo s njena lica na njegovo, isto tako su i njene misli prešle u njegovu dušu.

- Ah! ti si zar mislila, da ti je on poslao onu opravu!...
I jedva da je drhtavim glasom izgovorio zadnju riječ, sunu mu iz ustiju mlaz krvi, koji poškropi kao plamen njene blijede obraze i crnu kosu...

__________________________________

Među najbolje hrvatske pisce i pripovjedače s kraja 19. stoljeća ubraja se svojom izuzetnom ličnošću i djelom Josip Kozarac. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima, u sitnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio krajiški podoficir). Završio je osnovnu školu i njemačku gimnaziju u rodnom mjestu, a studirao agronomiju ili kako se to onda zvalo Visoku školu za kulturu tla u Beču. Želio se poslije studija nastaniti u Zagrebu, uključiti se u politički, kulturni centar hrvatskog života, ali mu to kao državnom činovniku nije nikada bilo omogućeno. Službovao je po raznim mjestima Slavonije - Vrbanji, Nijemcima, Županji, Mašicima, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Josip Kozarac je još kao mlad nadaren čovjek opazio sve narodne nevolje u svom zavičaju. Kao đak stare klasične vinkovačke gimnazije, u kojoj je još onda nastavni jezik bio njemački, a samo dva do tri sata, a u nekim razredima svega jedan sat na tjedan predavao se i tumačio hrvatski jezik, Kozarac je, patriotski potaknut tužnim stanjem u zavičaju već kao mladić sagledao sve slavonske poteškoće i kao pametan čovjek nije očajavao niti se prepustio sudbini, već je počeo tražiti izlaz.

Odlučio se za nauku - i to za nauku o prirodi, jer ona tumači prirodu i osvaja njene snage za čovjeka i njegov bolji život. Sin široke slavonske ravnice i prastarih šokačkih hrastovih šuma, Josip Kozarac službovao je po raznim slavonskim mjestima da bi na koncu u časti šumarnika došao u svoj rodni grad Vinkovce, gdje je boravio sve do svoje smrti od sušice, koja ga je mučila cijelog života, i od koje je umro 1906. godine. Ukratko rečeno: Kozarac je bio čovjek, koji je ozbiljno proučavao život, pa je zato tražio istinu i u nauci i u književnosti. "Prikaži u književnosti život onakvim kakav je! Ni ljepšim ni boljim!" Zato, jer je tako pisao, mi danas u povijesti književnosti nazivamo Kozarca slavonskim realistom. Josip Kozarac je započeo pisati kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje pronašao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju koja se "rastaje s krajiškim uređenjem", ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam, dolazak stranaca) koje utječu na moralni život slavonskog sela. Kozarac je pisac slavonske zemlje, slavonske šume, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanskog mentaliteta, proslavljeni pisac Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala.

DJELA: Pripovijetke Priče djeda Nike (1880. Tena (1894.) Tri ljubavi (1894.) Oprava (1899.) Crtice Slavonska šuma (1888.) Romani Mrtvi kapitali (1889.) Među svjetlom i tminom (1891.)

Josip Kozarac - Mrtvi kapitali

Josip Kozarac - Slavonska šuma

Josip Kozarac - Tena

Josip Kozarac - Tena - interpretacija