Jean Paul Sartre - Mučnina

Mučnina (franc. La Nausée) filozofski je roman francuskog filozofa Jean Paula Sartrea, koji je ujedno njegovo najpoznatije djelo. Objavljeno je 1938. i tako postalo jedno od glavnih djela egzistencijalizma.

Roman opisuje nekoliko tjedana u ispraznom životu Antoinea Roquentina kojeg progoni osjećaj mučnine, straha od postojanja. Mjesto radnje je gradić Bouville. Glavni likovi su Antoine Roquentin i Samouk (pravim imenom Ogier P.), Anny.

Djelo Mučnina napisano je u obliku dnevnika glavnog lika Antoinea Roquentina. Njegova svijest glavni je aspekt koji čini radnju ovog djela koje je ispunjeno filozofskim i esejističkim ulomcima. Mučnina gotovo i nema prave radnje, već se bavi pitanjima egzistencije, smisla života, slobode i volje te ravnodušnosti svijeta prema pojedincu. Ovaj roman postao je inspiracija mnogim drugim kasnijim autorima koji su u njemu tražili inspiraciju za svoja djela.

Kratak sadržaj - Antoine Roquentin, vodi dnevnik i putuje po Aziji, Africi i Europi. Također, sudjelovao je u raznim arheološkim ekspedicijama u Indokini i Indiji. Tada se upustio i u ljubavnu vezu s Anny, glumicom koju nije vidio par godina. Više nije imao volje ni želje za putovanjima pa se odlučio zadržati malo duže u gradiću Bouvilleu. Tamo je odlučio u te tri godine dovršiti povijesnu studiju o markizu de Rollebonu, čovjeku koji je živio u 18. stoljeću te je bio veliki pustolov. Tada je bio i u seksualnoj vezi s Francoise, vlasnicom kavane.

No, 1932. godine u zimskim mjesecima, obuzeo ga je čudan osjećaj neodređenosti i ispraznosti i besmislenosti. Spoj tih osjećaja nazvao je mučninom. U početku osjećaj je dolazio samo povremeno i isto tako bi prošao pa je Antoine pomislio da će poludjeti. Ispočetka, mučninu je povezivao s ponekim predmetima pa mu se tako dogodilo da nije mogao podići niti list papira ili kamen.

Mučninu je mogao suzbiti jedino slušajući jazz glazbu jer mu je ona svojom jednostavnošću vraćala povezanost s vanjskim svijetom. Uskoro on počinje analizirati to svoje čudno stanje koja ga je sve češće prožimalo kada je došao u susret s nekim predmetima. Takav svijet koji je on iskusio bio je izgubio razloge postojanja. Shvatio je da stvari nisu povezane s božanskom silom i da sve može postojati izvan reda i zakona. Isto tako, svaka pojedina stvar može bilo kada postati nešto drugo.

Roqentin je živio usamljenim životom, a rijetki koji su bili s njim u kontaktu imali su uvijek potpuno i drukčije poglede na svijet od njegovih. On se nikako nije mogao povezati s ostalima te uvijek osjećao kao da je odvojen od svih koji svoja načela temelje prema dužnosti i dobroti.

Kritizirao je višu klasu malog gradića tako što je promatrao slike i statue bitnih građanskih dužnosnika. Prezire njihovo postojanje. No, postoji i kako on misli njegova karikatura koja mu se suprotstavlja. Riječ je o Samouku. On je općinskom službeniku koji vrijeme provodi u čitanju knjiga i to abecednim redom. On smatra da će tako njegovo znanje biti apsolutno. On želi ovladati cijelom kulturom. No, nakon sedam godina stigao je samo do slova L, a za to vrijeme je zapostavio svoj život. On tako živi samo od citata i misli koji su izrekli drugi i ne može postići ništa vlastito.

Roquentina jedino može optimistično podići i oduševiti njegova ljubavnica Anny. On isto tako misli da bi njegova mučnina prestala kada bi ona ponovo ušla u njegov život. U tom razmišljanju stiže i njezino pismo. Ona mu predlaže da se za nekoliko dana sretnu u Parizu.

Roquentin, naravno, pristaje na sastanak kojeg ne može dočekati iz znatiželje. Još kada su bili u vezi Anny imala teatralno izražavanje njihovog odnosa. Ona je smatrala da se sve u životu događa putem malih predznaka koji postupno oblikuju povlaštenu situaciju. Na ljudima je da od tih situacija naprave idealne trenutke. Anny nikada nije točno precizirala što znače ti povlašteni trenuci, a Roquentin nije pitao.

No, Anny je sada žena u srednjim godinama, više ne vjeruje u povlaštene trenutke. Te njezine promjene nalik su isto tako na mučninu, ali Anny ni Roquentin ne vide promjene jedno u drugom već samo u sebi. Njihov zajednički susret nije prošao najbolje. Nije se desilo ništa što je Roquentin mogao očekivati. Anny se vratila muškarcu s kojim je do tada živjela iako joj on nije značio ništa. U svoj toj besmislenosti života koji joj preostaje nalazi se nada i ona je pronađena u jazz melodiji. Ta melodija se ponavlja više puta na kraju.

Roquentin se nakon toga odlučio prestati baviti istraživanjima u knjižnici te odluči da je stiglo vrijeme da napusti Bouville. Tada se zadnji put uputio u kavanu. Kada se htio oprostiti sa Samoukom, zatekao ga je kako pokušava zavesti dječaka u knjižnici. Time je izazvao bijes svih i isključenje iz društva. Čekajući vlak za Pariz slušao je i posljednji put omiljenu pjesmu. On skladbu doživljava kao spasenje i čistoću umjetnosti te se pita može li se tako nešto dogoditi njemu. Može li ga umjetnost spasiti.

Mučnina je kompletno filozofski roman. U njoj se sva uvjerenja, metode i stajališta događaju u glavi i mislima glavnog lika. Pustolov i povjesničar Antoine Roquentin nakon burno provedenog života, smiri se i piše svoju monografiju. Zapisuje svoje misli i svoja zapažanja, a ono postanu s vremenom toliko jaka da ih osjeća kroz fizički simptom – mučninu.

Roman ne obiluje mnogim radnjama već se mnogo toga svodi na opise, razgovore i puno zapažanja. Kroz sve to, Roquentinova napetost sve više raste da bi on na kraju shvatio kako je ljudsko postojanje sasvim slučajno i ono nema nikakve posebne svrhe. Čovjek ima tu slobodu učiniti što god želi od svog života. Na kraju kada je to sve shvatio, Roquentin koji je do tada vodio svoj život prema ustaljenim običajima, sada ga odluči promijeniti.

Mjesto radnje - Bouville

Glavni likovi - Antoine Roquentin, Samouk i Anny

Antoine Roquentin – glavni lik u romanu. O njemu saznajemo malo podataka, sve ono s čim nas je autor upoznao, doznali smo iz opisa njegova života i događaja koji su ga obilježili. Živi samotno, ništa ne daje niti ne prima, samo postoji. I sam se pita je li to život jer ga smatra besmislenim i ispraznim. Iz svega toga, tog stanja svijesti, javlja se mučnina. Prema svemu osjeća gađenje i odbojnost te se otuđuje od svih. Panično se boji života, obuzima ga strah od običnih i bezazlenih stvari. Na kraju romana pojavljuje se glazba, jazz melodija koja mu naizgled pomaže da se bori sa životom i nađe u njemu smisao. Autor mu nudi pomoć u time, a na ostaje nerazjašnjeno je li je on i prihvatio.

__________________________________

Jean Paul Sartre - Mučnina

Mučnina (franc. La Nausée) je roman francuskog filozofa Jean Paula Sartrea, koji je nakon objavljivanja 1938. postao je jednim od glavnih djela egzistencijalizma. Opisuje nekoliko tjedana u ispraznom i besmislenom životu Antoinea Roquentina kojeg progoni osjećaj mučnine, straha od postojanja. Djelo je napisano u obliku dnevnika glavnog lika, čime izravno dobivamo uvid u njegova razmišljanja i stanja svijesti. Mučnina gotovo i nema prave radnje, a obiluje filozofskim i esejističkim ulomcima. Bavi se pitanjima smisla života, vremena, slobodne volje, kontingencije, umjetničkog stvaralaštva te odnosa esencije i egzistencije.

Proputovavši svijetom, Antoine Roquentin se odlučio smjestiti u francuskom gradu Bouvilleu kako bi dovršio svoje istraživanje i knjigu o markizu de Rollebonu, aristokratu iz 18. stoljeća. Radnja se odvija kroz posljednjih nekoliko tjedana njegovog boravka u tom gradu. Roquentina počinje mučiti neodređeni osjećaj straha i gađenja te odlučuje voditi dnevnik kako bi ga bolje shvatio. Osjećaj, koji kasnije naziva mučnina, progoni ga posvuda; isprva mu pokušava pobjeći odlaskom u kavane, među ljude, no uskoro ga i tamo pronalazi. Uviđa da mu je život potpuno besmislen i isprazan. Postupno gubi volju za istraživačkim radom i odustaje pisanja knjige. Vrijeme provodi u knjižnici, lutajući gradom i povremeno razgovarajući sa Samoukom.

Za vrijeme jednog ručka sa Samoukom upušta se u razgovor o humanizmu. Naivni humanistički stavovi u Roquentina izazivaju osjećaj odbojnosti i gađenja te narušavaju njihove dobre odnose. Promatrajući ljude oko sebe uviđa da su sve njihove akcije motivirane željom da prikriju ispraznost i besmisao vlastitog postojanja. Mučnina ga sve više obuhvaća. Konačno shvaća da je ona zapravo strah od postojanja, a postojati znači jednostavno biti tu, bez razloga i bez mogućnosti dubljeg razumijevanja tog stanja. Osjeća se otuđenim od ljudi i predmeta oko sebe, od samog sebe i vlastitih dijelova tijela.

Jednoličnost Roquentinovog života donekle prekida poziv od Anny s kojom se rastao prije pet godina, a koja je sad u Parizu i želi ga vidjeti. Osjeća određeno uzbuđenje oko susreta i potajno se nada da će se s njom uspjeti sporazumjeti i da će ostati zajedno. Međutim, susret prolazi u neugodnoj atmosferi međusobnog nerazumijevanja; Anny se ne slaže s Antoineovim stavovima i željama te se konačno rastaju.

Pomalo razočaran i potpuno osamljen, Roquentin odlučuje otići iz Bouvillea, budući da tamo više nema što raditi. Želi se oprostiti sa Samoukom; njega zatječe kako zavodi dječaka u knjižnici, čime izaziva bijes ostalih i potpuno isključenje iz društva. Čekajući vlak za Pariz, sluša jazz pjesmu koja ga potiče na razmišljanje o umjetnosti i zaključuje je ona mogući način za davanje smisla vlastitom postojanju. Odlučuje da će pokušati napisati roman.

Antoine Roquentin je tridesetogodišnji povjesničar. Iako je proputovao svijetom i imao naizgled uzbudljiv i ispunjen život, nije sretan. Živi potpuno sam, bez prijatelja ili obitelji; teško komunicira s ljudima. Ima dovoljno novca za život, a posao mu se sastoji od povjesničarskog istraživanja i pisanja knjige. Ništa ga ne obvezuje i od njega nitko ništa ne očekuje. Kako se mučnina razvija, sve više se otuđuje od okoline. Našavši se s druge strane očaja, nešto nade za opravdavanje vlastite egzistencije pronalazi u umjetničkom stvaralaštvu.

Samouk (pravim imenom Ogier P.) je sudski pisar iz Bouvillea. Slobodno vrijeme posvetio je čitanju knjiga iz gradske knjižnice po abecednom redu, u želji da ovlada cjelokupnim ljudskim znanjem; pri tome sam ne stvara ništa. Iako vođen humanističkim idealima, on je neugledan i osamljen čovjek na kojeg nitko ne obraća pažnju. Grotesknost Samoukovog lika upotpunjena je i otkrićem njegovih pedofilskih sklonosti.

Anny je engleska glumica koju je Antoine upoznao na putovanju i s kojom je neko vrijeme održavao ljubavnu vezu. Anny je ekscentrična ličnost i ima neobičnu životnu filozofiju – glavno uporište joj je prošlost.

__________________________________

Jean Paul Sartre - Mučnina

Nisam se oslobodio Mučnine i ne vjerujem da ću je se skoro osloboditi ; ali ne trpim više, to više nije bolest ni prolazni hir: Mučnina sam ja 

Ja mislim da je ovo citat koji je obilježio ovo Sartreovo djelo. Kao što se vidi i iz samog naslova kao i iz citata, njega mnogo muči ta Mučnina. On je već od početka znao da je problem u njemu i da ima nešto tu što ga koči, što mu ne da mira. Znao je da postoji mučnina, ali nije znao što je to. On je i sam govorio kako je nekoliko puta već pretrpio napadaje mučnine te bi se svaki puta drukčije osjećao. Kad je jednom mislio da zna što je mučnina, da je napokon doznao, pao mu je kamen sa srca. Osjećao je ogromno olakšanje jer napokon zna. To možemo vidjeti u ovim citatima : « Koliko sam samo razbijao sebi glavu ! Koliko sam o njoj pisao ! Sad znam : ja postojim – svijet postoji – i ja znam da svijet postoji «. Ali to što je otkrio odgovor kasnije mu i nije bilo toliko važno. Jednostavno je tražio druge odgovore jer mu ovo što je već doznao nije bilo dovoljno.

Pokušavao je naći pravi odgovor jer je mislio da će se onda moći riješiti Mučnine i postati nov čovjek. Ipak na kraju priznaje da je se nikad neće moći riješiti. Jednostavno je prihvača kao da je ona dio njega ( što i je ). Ono što vidimo iz citata je to da je on napokon zaključio da je problem u njemu. Da ne smije više tražiti odgovore u osobama ili stvarima oko sebe, nego potražiti odgovore u samome sebi. On je zapravo to cijelo vrijeme znao, ali jednostavno nije mogao prihvatiti tu činjenicu da je sam on razlog. Mislio je da je sve počelo kad je htio baciti onaj oblutak. Tada je prvi puta osjetio da Mučnina zapravo i postoji. Kasnije je doživio još napadaja Mučnine, kao npr. u « Klubu željezničara », ali više nije ni obračao pozornost. Javljala mu se sve češće i češće te je i on to sam znao. Tako je jednom i sam rekao : « S vremenom čovjek osjeća kako mu predmeti postoje u ruci ». Mrzio je taj osjećaj gađenja i mučnine. Najviše ga je zapravo pogodilo što je osjetio mučninu u svojoj kavani. Mislio je kako mu je kavana jedino utočište u koje se još može skloniti, ali nije bilo tako. Jednostavno je bio time opsjednut, da za ništa drugo nije imao vremena. Nije nikome otvarao svoje srce, nego je sve radio nekako bezvoljno. To možemo najbolje vidjeti po tome kako se odnosio prema ženama. Karakterističan je taj odnos između njega i vlasnice kafića. Nalazili bi se jednom ili dva puta tjednom, spavali zajedno za osobne užitke, a nitko nikoga nije pustio blizu srca. Ponašali su se kao da rade nekakav posao ili nešto slično, jer im je odnos na neki naćin bio profesionalan. Bio je vrlo komplicirana osoba. Cijelo ga je vrijeme nešto mučilo, tj. imao je mnoštvo bezazlenih problema. Nalazio je utjehu u običnim stvarima o kojima je mnogo razmišljao.

Promatrao je ljude oko sebe i samo u njima tražio neke nedostatke. U njegovim očima nitko nije bio savršen. Bio je čovjek koji je živio u prošlosti, tj. živio je u nekom svom svijetu. Nije bio normalna osoba kao ostali, te nigdje nije mogao pronaći sreću. I sam je govorio da mu život nema nikakvu svrhu. Zašto mu je Bog dao život da ga ovako u ništa protrati ? Mnogo ga je stvari mučilo te ja mislim da se radi toga ovo djelo i zove Mučnina. Ja mislim da je on cijelo vrijeme osjećao tu mučninu, te bi se u kojim trenucima malo više izrazila, ali je uvijek bila tu. To mogu jednostavno zaključiti iz toga što on zapravo nikad nije bio sretan. Jednostavno je se nije mogao osloboditi ni prihvatiti je. Zbog toga je cijeli život proživio nesretan iako ni on sam nije mislio tako. Zato mislim da je dobro rekao Mučnina sam ja.

__________________________________

Jean Paul Sartre (21. jun 1905 - 15. april 1980. godine) je bio francuski filozof, romansijer, esejist i dramski pisac, tvorac ateističkog egzistencijalizma. Posle gimnazije upisuje prestižnu Visoku školu normi (1924), u kojoj će sresti svoju buduću saputnicu Simon de Bovoar, kasnije utemeljivačicu feminizma i feminističke filozofije. Po završetku studija radi jedno vreme u Avru kao profesor filozofije, zatim odlazi u Berlin, gde proučava Huserla i Hajdegera. Kada se vratio u Avr objavljuje (1936) filozofske eseje Transcendencija Ega i Imaginacija, zatim (1939) Skicu teorije emocija, kojima u Francusku donosi nemačku fenomenologiju i egzistencijalizam. Posle putovanja u Italiju (1936) nudi "Galimaru" roman Melanholija. Poznati izdavač ga odbija. Ovo delo postaće 1938. Mučnina. Od tada pa sve do kraja života Sartr će nastupati na tri fronta: filozofskom, književnom i političkom.

Njegova najznačajnija filozofska dela su Biće i ništavilo (1943), trotomni Putevi slobode (1945 - 1949; Zrelo doba, Odlaganje i Ubijene duše) i Kritika dijalektičkog uma (1960).

Sartrovi pozorišni komadi Iza zatvorenih vrata (1945), Prljave ruke (1948) i Đavo i Gospod Bog (1951) stekli su svetsku slavu. Sem Mučnine od proznih dela na glasu je njegova zbirka pripovedaka Zid (1939) i autobiografska proza Reči (1964). Najbolji eseji su mu Bodler (1947), Sveti Žene, glumac i mučenik (o pesniku Žanu Ženeu, 1952), a poslednje Sartrovo delo je monumentalna studija o Floberu Porodični idiot (1971).

Član Pokreta otpora i zarobljenik za vreme Drugog svetskog rata, bio je jedno vreme blizak komunistima, ali se s njima razišao još pedesetih godina. Protivio se sovjetskoj intervenciji u Mađarskoj, ratovima u Vijetnamu i Alžiru. Podržao je studentski pokret 1968. Bio je jedan od retkih intelektualaca sa Zapada koji je obišao komunističke zemlje, Sovjetski Savez (1954), Kinu (1956), Jugoslaviju (1958) i Kubu (1960). "Za svoj rad koji je, bogat u idejama i pun duha slobode i traganja za istinom, izvršio širok uticaj na naše vreme", Jean Paul Sartre je 1964. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, koju je odbio da primi, uz obrazloženje da je uvek odbijao zvanične počasti, i da ne želi da se ravna sa institucijama.

Jean Paul Sartre - Egzistencijalizam je humanizam 

Jean Paul Sartre - Prljave ruke

Jean Paul Sartre - Šta je književnost