Jean Paul Sartre - Egzistencijalizam je humanizam lektira

Jean Paul Sartre - Egzistencijalizam je humanizam

Jean Paul Sartre - Egzistencijalizam je humanizam

 

Htio bih da ovdje branim egzistencijalizam protiv stenovitog broja prigovora koji su mu bili upućeni.

 

Ponajprije mu se prigovorilo što poziva ljude da ustraju u beznadnom kvijetizmu, jer, kako su sva rješenja zatvorena, trebalo bi smatrati da je akcija u ovom svijetu sasvim nemoguća i konačno završiti u jednoj kontemplativnoj filozofiji - što nas uostalom, jer kontemplacija je luksuz, dovodi do jedne buržujske filozofije. To su naročito prigovori komunista.

 

S druge strane, prigovorilo nam se da naglašavamo ljudsku gadost, da svugdje pokazujemo prljavštinu, mutež, ljepljivost i da zanemarujemo stanovite nasmijane ljepote, svijetlu stranu ljudske prirode; da smo, na primjer, prema gospođici Mercier, katoličkoj kritičarki, zaboravili djetinji smiješak. Jedni i drugi nam prigovaraju da smo povrijedili ljudsku solidarnost, da smatramo da je čovjek osamljen, uostalom, velikim dijelom zato što polazimo, kažu komunisti, od čiste subjektivnosti, to znači od kartezijanskog ja mislim, to će još reći: od momenta kad čovjek sebe dostiže u svojoj samoći, a to bi nas zatim (str. 6) učinilo nesposobnima da se vratimo solidarnosti s ljudima koji su izvan mene i koje ne mogu dohvatiti u cogito.

 

A s kršćanske strane nam se prigovara da niječemo zbilju i ozbiljnost ljudskih pothvata, jer, ako ukinemo božje zapovijedi i vrijednosti zapisane u vječnosti, ne preostaje ništa do striktna bezrazložnost, budući da svatko može činiti što hoće i budući da je nesposoban da sa svojega gledišta osudi gledišta i čine drugih.

 

Danas pokušavam da odgovorim na ove različite prigovore; zato sam ovo kratko izlaganje naslovio egzistencijalizam jest humanizam. Mnogi bi se mogli čuditi što se ovdje govori o humanizmu. Pokušat ćemo da pokažemo u kojem smislu mi to razumijemo. U svakom slučaju, možemo odmah u početku reći da pod egzistencijalizmom razumijemo nauku koja čini ljudski život mogućim i, osim toga, objavljuje da svaka istina i svaka akcija uključuju sredinu i ljudsku subjektivnost. Bitni prigovor koji nam čine jest, kao što je poznato, taj da naglašavamo lošu stranu ljudskog života. Nedavno su mi pričali o nekoj dami koja je, izrekavši u nervozi neku prostu riječ, izjavila ispričavajući se: "Mislim da postajem egzistencijalistkinja". Prema tomu se gnusoba izjednačuje s egzistencijalizmom; zato se objavljuje da smo naturalisti; pa ako mi to jesmo, moglo bi da čudi što mi zastrašujemo, što mi (str. 7) sablažnjujemo, tim više što pravi naturalizam danas niti plaši niti razljućuje.

 

Taj koji savršeno prihvaća Zolin roman kao što je Zemlja gadi se čim pročita neki egzistencijalistički roman; taj koji se koristi narodnom mudrošću - koja je žalosna - nalazi da smo još žalosniji. Ipak, što je pesimističnije nego reći "prvo je bog sebi bradu stvorio" ili još "pružiš li nekome prst, zgrabit će čitavu ruku"? Poznata su opća mjesta koja se mogu iskoristiti u tu svrhu i koja svagda pokazuju isto: ne valja se boriti protiv postojećih vlasti, ne valja se boriti protiv sile, ne valja poduzimati nešto što je iznad naših mogućnosti, svaka neuobičajena akcija je romantizam, svaki pokušaj koji se ne oslanja na prokušano iskustvo osuđen je na propast, a iskustvo pokazuje da ljudi svagda teže dnu, da su potrebne solidne snage da ih zadrže, inače to je anarhija. Ti koji prožvakavaju te žalosne poslovice, ljudi koji kažu: kako je to ljudski, svaki put kad im se pokaže neki više ili manje odvratni čin, ljudi koji se naslađuju realističkim pjesmama, to su baš ti ljudi koji prigovaraju egzistencijalizmu da je odviše sumoran, i to do te mjere da se pitam ne tuže li se oni na njega, ne zbog njegovog pesimizma, nego naprotiv zbog njegova optimizma. Nije li, u samoj stvari, ono što zastrađuje u nauci, koju ću pokušati da vam izložim, činjenica da ona ostavlja čovjeku mogućnost izbora? Da bi se to znalo, potrebno (str. 8) je da pitanje nanovo promotrimo na strogo filozofijskoj razini. Što se naziva egzistencijalizmom?

 

Većina ljudi koja upotrebljava tu riječ bila bi doista u neprilici da je opravda, jer danas kad je ona postala modom, rado se izjavljuje da je neki muzičar ili neki slikar egzistencijalist. Novinar koji piše sitne vijesti u Clartes potpisuje se: egzistencijalist; i u samoj stvari riječ je danas poprimila takvu širinu i takvu protežnost da se ljudi željni skandala i uzbuđenja, u nedostatku avangardističke nauke slične nadrealizmu, obraćaju ovoj filozofiji koja im, uostalom, ne može ništa pribaviti u tom pogledu; zaista je to najneskandaloznija, najozbiljnija nauka; ona je strogo namijenjena stručnjacima i filozofima. Pa ipak, ona se može lako definirati.

 

Stvari se kompliciraju time što opstoje dvije vrste egzistencijalista: prvi, koji su kršćani, i među koje bih uvrstio Jaspersa i Gabrijela Marsela, koji je katoličke vjeroispovijedi; i s druge strane, ateistički egzistencijalisti, među koje valja uvrstiti Heideggera, a također francuske egzistencijaliste i mene samoga. Zajedničko im je jednostavno što drže da egzistencija prethodi esenciji, ili, ako hoćete, da treba poći od subjektivnosti. Što treba pod tim zapravo, razumjeti? Kad se razmatra neki napravljeni predmet, kao na primjer neka knjiga ili neki nože za papir, taj je predmet napravio neki rukotvorac (str. 9) koji se nadahnuo nekim pojmom; on se pozvao na pojam "nož za papir" i ujedno na prethodnu tehniku proizvodnje koja pripada pojmu i koja je u stvari uputa.

 

Tako je nož za papir ujedno predmet koji se proizvodi na stanovit način i koji je, s druge strane, od određene koristi, te ne možemo pretpostaviti čovjeka koji bi proizveo nož za papir a da ne bi znao čemu će predmet poslužiti. Reći ćemo dakle da, s obzirom na nož za papir, esencija - to će reći: cjelokupnost uputa i svojstava koji dozvoljavaju da se on proizvodi i da se definira - prethodi egzistenciji; i tako je određena prisutnost takvog noža za papir ili takve knjige preda mnom. Ovdje, dakle, imamo tehničku sliku svijeta unutar koje se može reći da proizvodnja prethodi egzistenciji.

 

Kad zamislimo nekog boga stvoritelja, taj bog se najčešće izjednačuje s nekim višim rukotvorcem; pa kakva i bila nauka koju razmatramo, bila riječ o nauci poput one Descartesove ili o Leibnizovoj nauci, mi svagda primamo da volja više ili manje slijedi razum, ili ga bar prati; i da bog, kad stvara, precizno zna šta stvara. Tako je pojam čovjeka u božjem duhu usporedljiv s pojmom noža za papir u duhu rukotvorca; i bog proizvodi čovjeka prema tehnikama i koncepciji baš tako kao što rukotvorac pravi nož za papir prema nekoj definiciji i nekoj tehnici. Tako individualni čovjek ozbiljuje stanovit pojam (str. 10) koji je u božanskom razumu. U XVIII stoljeću, u filozofskom ateizmu ukinut je pojam boga, ali ne i ideje da esencija prethodi egzistenciji. Tu ideju nalazimo gotovo svugdje: nalazimo je u Diterota, u Voltairea, pa čak i u Kanta.

 

Čovjek je posjednik ljudske prirode; ta ljudska priroda, koja je pojam čovjeka, opet se nalazi u svih ljudi, što znači da je svaki čovjek poseban primjer univerzalnog pojma "Čovjek"; u Kanta, iz ove univerzalnosti slijedi da su šumski čovjek, prirodni čovjek, kao i građanin podložni istoj definiciji i da posjeduju ista teljena svojstva. Tako i ovdje ljudska esencija prethodi ovoj historijskoj egzistenciji koju susrećemo u prirodi.

 

Ateistički egzistencijalizam, koji zastupam, je povezaniji. On izjavljuje da, ako bog ne postoji, ima bar jedno biće u kojeg egzistencija prethodi esenciji, jedno biće koje egzistira prije nego što se može definirati bilo kakvim pojmom i da to biće jest čovjek ili, kako Heidegger kaže, ljudska zbilja. Što ovdje znači da egzistencija prethodi esenciji? To znači da čovjek najprije egzistira, da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definira.

 

Ako se čovjek, kakvog ga poima egzistencijalist, ne može definirati, to je zato što on najprije nije ništa. On će tek poslije biti, i bit će takav kakvim će sebe učiniti. Tako nema ljudske prirode, jer nema boga da je pojmi. Čovjek je ne samo takav kakvim sebe pojmi nego i takav (str. 11) kakav sebe hoće, i kako see pojmi nakon egzistencije, kako sebe hoće nakon tog poleta spram egzistencije; čovjek nije ništa drugo nego ono što od sebe čini. Takvo je prvo načelo egzistencijalizma. To je također ono što se naziva subjektivnošću i što nam se pod tim istim imenom prigovara. Ali što želimo time reći nego da čovjek ima veće dostojanstvo nego kamen ili što? Jer želimo reći da čovjek ponajprije egzistira, a to znači da je čovjek ponajprije ono što sebe baca spram budućnosti, i što je svijesno da se projektira u budućnost. Čovjek je ponajprije projekt koji sebe subjektivno živi umjesto da bude mahovina, gnjiloća ili cvjetača; ništa ne egzistira prije tog projekta; ništa nije na inteligibilnom nebu, i čovjek će ponajprije biti ono što je projektirao da bude. Ne ono što će htjeti da bude. Jer ono što obično razumijemo pod htijenjem jest svjesna odluka koja za većinu među nama slijedi iza onoga što je on sam od sebe učinio.

 

Ja mogu htjeti da se pridružim nekoj partiji, da napišem knjigu, da se oženim, sve je to samo manifestacija jednog izvornijeg izbora, spontanijeg nego što je ono što se naziva volja. Ali, ako doista egzistencija prethodi esenciji, čovjek je odgovoran za ono što jest. Tako je prvi korak egzistencijalizma da svakog čovjeka stavi u posjed onoga što jest i da na njega položi totalnu odgovornost za njegovu egzistenciju. Pa kad smo rekli da je čovjek odgovoran za sebe samog, nijesmo (str. 12) htjeli reći da je čovjek odgovoran za svoju striktnu individualnost, nego da je odgovoran za sve ljude. Opstoje dva smisla riječi subjektivizam, i naši se protivnici poigravaju s ta dva smisla.

 

Subjektivizam znači, s jedne strane, izbor individualnog subjekta samim sobom, a, s druge strane, ljudsku nemogućnost prelaženja preko ljudske subjektivnosti. Ovaj drugi smisao je duboki smisao egzistencijalizma. Kad kažemo da čovjek sebe izabire, razumijemo pod tim da svaki između nas sebe izabire, ali time hoćemo također reći da izabirajući sebe on izabira sve ljude. Doista nema nijednog od naših čina koji, stvarajući čovjeka kakav mi hoćemo da budemo, ne stvara u isto vrijeme sliku čovjeka takvog kakav držimo da on treba da bude. Izabrati da budemo ovo ili ono, to znači istodobno potvrđivati vrijednost onoga što izabiremo, jer mi nikada ne možemo izabrati zlo; što mi izabiremo, svagda je dobro, i ništa ne može za nas biti dobro a da to ne bude za sve. Ako egzistencija, s druge strane, prethodi esenciji i ako mi hoćemo egzistirati istodobno kad oblikujemo svoju sliku, ova slika važi za sve i za čitavu našu epohu. Tako je naša odgovornost mnogo veća nego što smo to mogli pretpostaviti, jer ona obavezuje čitavo čovječanstvo. Ako sam radnik pa izabirem da se pridružim radije kršćanskom sindikatu nego da budem komunist, ako hoću da ovim prdruživanjem ukažem da je rezignacija (str. 13) u stvari rješenje koje odgovara čovjeku, da kraljevstvo ljudsko nije na zemlji, ne obavezujem time samo svoj slučaj: ja hoću da budem rezigniran za sve, dosljedno moj je korak obavezao čitavo čovječanstvo. A hoću li individualniju činjenicu, da se ženim, da imam djecu, čak ako ta ženidba zavisi jedino od moje situacije, ili od moje strasti, ili od moje želje, obavezujem time na put monogamije ne samo sebe samog nego čitavo čovječanstvo. Tako sam odgovoran za sebe samog i za sve i stvaram izvjesnu sliku čovjeka kojeg izabiram; izabirući sebe izabirem čovjeka.

 

To nam dozvoljava da shvatimo što skrivaju u sebi donekle velike riječi kao što su tjeskoba, napuštenost, očajavanje. Kao što ćete vidjeti, to je sasvim jednostavno. Prije svega, što se razumije pod tjeskobom? Egzistencijalist rado objavljuje da je čovjek tjeskoba. To znači ovo: čovjek koji se obvezuje i koji sebi polaže račun da on nije samo onaj koji izbari da bude, nego da je i zakonodavac koji istodobno sa sobom izbari čitavo čovječanstvo ne može izbjeći čuvstvu svoje totalne i duboke odgovornosti. Sigurno, mnogi ljudi nisu ispunjeni tjeskobom, no mi tvrdimo da oni zakrinkavaju svoju tjeskobu, da bježe od nje; sigurno, mnogi ljudi vjeruju da djelujući obvezuju samo sebe same, pa kad im se kaže: no kad bi čitav svijet tako činio?, sliježu ramenima i odgovaraju: čitav svijet tako ne čini. Ali se (str. 14) uistinu treba svagda pitati: što bi se dogodilo kad bi čitav svijet isto tako činio? i ova se uznemiravajuća misao izbjegava samo nekom vrstom neiskrenosti. Onaj koji laže i ispričava se objavljujući: čitav svijet tako ne čini, jest netko tko loše stoji sa svojom svješću, jer činjenica laganja uključuje univerzalnu vrijednost pridanu laži. Čak i kad se maskira, tjeskoba se pojavljuje.

 

Taj strah je Kierkegaard nazvao Abrahamovim strahom. Vi poznate pripovijest: anđeo je naredio Abrahamu da žrtvuje svog sina: sve je u redu ako je to doista anđeo koji je došao i rekao: ti si Abraham, ti ćeš žrtvovati svoga sina. Ali se svatko može odmah zapitati: da li je to doista anđeo i da li sam ja doista Abraham? Tko mi to dokazuje? Bila jedna luđakinja koja je imala halucinacije: govorili su joj telefonom i izdavali zapovijedi. Liječnik ju je pitao: "Ali tko je taj koji vam govori?" Ona je odgovorila: "On kaže da je bog." A šta joj je u stvari dokazivalo da je to bio bog? Ako neki anđeo dođe k meni, što mi dokazuje da je to anđeo? Pa ako čujem glasove, što mi dokazuje da mi dolaze s neba a ne iz pakla, ili iz podsvjesti, ili usljed bolesnog stanja?

 

Tko dokazuje da su oni meni upućeni? Tko dokazuje da sam doista obilježen da čovječanstvu nametnem svoju koncepciju čovjeka i svoj izbor? Ja nikada neću naći nikakav dokaz, nikakav znak da se u to uvjerim. Ako se neki glas meni obraća, ja sam svagda onaj koji (str. 15) odlučuje da li je taj glas anđeoski glas; ako smatram da je takav čin dobar, ja sam onaj koji izabire da kaže kako je taj akt više dobar nego zao. Ništa me ne određuje da budem Abraham, a ipak sam u svakom trenutku prisiljen da vršim primjerne čine. Sve se zbiva tako kao da čitavo čovječanstvo, za svakog čovjeka, ima uperene oči na ono što on čini i ravna se po onome što on čini. I svaki čovjek treba da sebi kaže: jesam li ja doista onaj koji ima pravo da djeluje tako da se čovječanstvo ravna po mojim činima? Pa ako on to sebi ne kaže, maskira svoju tjeskobu. Ovdje nije riječ o tjeskobi koja bi vodila u kvijetizam, u neaktivnost. Riječ je o jednostavnoj tjeskobi koju poznaju svi oni koji su imali odgovornost. Ako, na primjer, neki vojni vođa preuzima odgovornost za neki napadaj i šalje stanovit broj ljudi u smrt, on izabire da to čini i u stvari izabire sam. Bez sumnje, opstoje zapovijedi koje dolaze odozgo, ali su one vrlo široke, pa se traži tumačenje koje je njegovo; a od toga tumačenja zavisi život desetorice ljudi. Nemoguće je da on, donoseći odluku, nema strahovitu tjeskobu. Sve vođe poznaju tu tjeskobu. To ih ne priječi da djeluju, naprotiv, to je baš uvjet njihove akcije; jer to pretpostavlja da oni razmatraju mnoštvo mogućnosti, pa kad izabiraju jednu od njih shvataju da ona ima vrijednost samo zato što je izabrana. I vidjet ćemo da se ta vrsta (str. 16) tjeskoba, koju opisuje egzistencijalizam, objašnjava, osim toga, neposrednom odgovornošću spram drugih ljudi koje obavezuje. Ona nije zastor koji nas odjeljuje od akcije, nego je dio same akcije.

 

Pa kad se govori o napuštenosti, o izrazu koji Heidegger voli, hoćemo samo reći da bog ne egzistira, i da iz toga valja do kraja povući konsekvencije. Egzistencijalist je veoma suprotan stanovitom tipu svjetovnog morala koji bi htio boga ukinuti što je moguće jeftinije. Kad su oko 1880. francuski profesori pokušavali da uspostave svjetovni moral, oni su, otprilike, rekli ovo: bog je beskorisna i skupa hipoteza, mi je ukidamo, no ipak je nužno da bi opstajao moral, društvo, uređeni svijet, da se stanovite vrijednosti ozbiljno uzmu i smatraju kao a priori opstojne; potrebno je da a priori budemo dužni biti časni, da ne lažemo, da pravimo djecu, itd. itd... Mi ćemo, dakle, poduzeti mali posao koji će omogućiti da se pokaže kako te vrijednosti pri svemu tome egzistiraju, zapisane na inteligibilnom nebu, premda, uostalom, bog ne egzistira. Drukčije rečeno, i to je, vjerujem, tendencija svega onoga što se u Francuskoj naziva radikalizmom, ništa se neće promijeniti ako bog ne egzistira; opet ćemo naći iste norme poštenja, napretka, humanizma, te smo učinili od boga zastarijelu hipotezu koja će mirno i po sebi samoj umrijeti.

 

Egzistencijalist, naprotiv, (str. 17) misli da je vrlo otežavajuće što bog ne egzistira, jer s njim nestaje svake mogućnosti da se vrijednosti nađu na nekom inteligibilnom nebu; ne može više biti a priori dobroga jer nema beskrjna i savršene svijesti da ga misli; nigdje nije zapisano da dobro egzistira, da treba biti pošten, da ne valja lagati, jer smo baš na razini gdje ima samo ljudi. Dostojevski je pisao: "Kad bog ne bi opstojao, sve bi bilo dozvoljeno." To je izlazište egzistencijalizma. U stvari, sve je dozvoljeno ako bog ne egzistira, i prema tome čovek je napušten jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogućnost da se osloni. Prije svega, on ne nalazi isprike. Ako, u stvari, egzistencija prethodi esenciji, nikada se neće moći ništa objašnjavati dovodeći ga u vezu s nekom danom i učvršćenom ljudskom prirodom; drukčije rečeno: nema determinizma, čovjek je slobodan, čovjek je sloboda. Ako, s druge strane, bog ne egzistira, ne suočujemo se s vrijednostima ili zapovijedima koje bi opravdavale naše ponašanje. Tako u sjajnom predjelu vrijednosti nemamo ni iza sebe ni pred sobom opravdanja ili isprike. Mi smo sami, bez isprike.

 

To je ono što bih želio da izreknem govoreći da je čovjek osuđen da bude slobodan. Osuđen, jer nije sam sebe stvorio, a ipak, inače, slobodan, jer je, jednom bačen u svijet, odgovoran za sve što čini. Egzistencijalist ne vjeruje u moć strasti. On neće nikada misliti da je neka lijepa strast pustošeća bujica koja čovjeka (str. 18) usudno vodi stanovitim činima i koja je, prema tome isprika. On misli da je čovjek odgovoran za svoju strast. Egzistencijalist neće više misliti ni da čovjek može na zemljil naći pomoć u nekom danom znaku koji će ga orijentisati; jer on misli da čovjek sam dešifrira znak kako mu se sviđa. On, dakle, misli da je čovjek lišen svakog oslonca i svake pomoći, osuđen u svakom trenutku da iznalazi čovjeka. Ponge je u jednom vrlo originalnom članku rekao: "Čovjek je budućnost čovjeka." To je potpuno točno. Samo, ako se pod tim razumije da je ta budućnost zapisana na nebu, da je bog vidi, tada je pogrešno, jer to također više ne bi bila budućnost. Ako se to razumije tako da, ma kakav bio čovjek koji se pojavljuje, opstoji budućnost koju treba učiniti, djevičanska budućnost koja na njega čeka, tada je to prava riječ. Ali smo tada napušteni...

__________________________________

 

Jean Paul Sartre (21. jun 1905 - 15. april 1980. godine) je bio francuski filozof, romansijer, esejist i dramski pisac, tvorac ateističkog egzistencijalizma. Posle gimnazije upisuje prestižnu Visoku školu normi (1924), u kojoj će sresti svoju buduću saputnicu Simon de Bovoar, kasnije utemeljivačicu feminizma i feminističke filozofije. Po završetku studija radi jedno vreme u Avru kao profesor filozofije, zatim odlazi u Berlin, gde proučava Huserla i Hajdegera. Kada se vratio u Avr objavljuje (1936) filozofske eseje Transcendencija Ega i Imaginacija, zatim (1939) Skicu teorije emocija, kojima u Francusku donosi nemačku fenomenologiju i egzistencijalizam. Posle putovanja u Italiju (1936) nudi "Galimaru" roman Melanholija. Poznati izdavač ga odbija. Ovo delo postaće 1938. Mučnina. Od tada pa sve do kraja života Sartr će nastupati na tri fronta: filozofskom, književnom i političkom.

 

Njegova najznačajnija filozofska dela su Biće i ništavilo (1943), trotomni Putevi slobode (1945 - 1949; Zrelo doba, Odlaganje i Ubijene duše) i Kritika dijalektičkog uma (1960).

 

Sartrovi pozorišni komadi Iza zatvorenih vrata (1945), Prljave ruke (1948) i Đavo i Gospod Bog (1951) stekli su svetsku slavu. Sem Mučnine od proznih dela na glasu je njegova zbirka pripovedaka Zid (1939) i autobiografska proza Reči (1964). Najbolji eseji su mu Bodler (1947), Sveti Žene, glumac i mučenik (o pesniku Žanu Ženeu, 1952), a poslednje Sartrovo delo je monumentalna studija o Floberu Porodični idiot (1971).

 

Član Pokreta otpora i zarobljenik za vreme Drugog svetskog rata, bio je jedno vreme blizak komunistima, ali se s njima razišao još pedesetih godina. Protivio se sovjetskoj intervenciji u Mađarskoj, ratovima u Vijetnamu i Alžiru. Podržao je studentski pokret 1968. Bio je jedan od retkih intelektualaca sa Zapada koji je obišao komunističke zemlje, Sovjetski Savez (1954), Kinu (1956), Jugoslaviju (1958) i Kubu (1960). "Za svoj rad koji je, bogat u idejama i pun duha slobode i traganja za istinom, izvršio širok uticaj na naše vreme", Jean Paul Sartre je 1964. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, koju je odbio da primi, uz obrazloženje da je uvek odbijao zvanične počasti, i da ne želi da se ravna sa institucijama.

 

Jean Paul Sartre - Mučnina 

Jean Paul Sartre - Prljave ruke

Jean Paul Sartre - Šta je književnost

loading...
2 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Jean Paul Sartre - Egzistencijalizam je humanizam

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u