Emile Zola - Trbuh Pariza

Glavni lik romana je Florent koji se vraća iz progonstva na koje je osuđen potpuno nevin. Iz progonstva bježi u Pariz za kojim toliko žudi. Dolazi na tržnicu, mršav i ogladnio te gleda svu onu gomilu hrane na pariškoj tržnici. Slijede podrobni i pomalo mučni prizori hrane koja se gomila na gradskoj tržnici. Od sve silne hrane, njenih mirisa i samog pogleda na to obilje koje mu postaje mrsko i počinje mu se gaditi, Florentu postaje zlo. Odlazi u šetnju s Claudom, slikarom kojeg je upoznao na tržnici. Naposljetku odlazi svom bratu Quenuu koji je oženjen s lijepom Lisom i ima kći Paulinu. Na opisu njegove obitelji možemo vidjeti sve osnovne karakteristike naturalizma, gdje je ljepota žene u njenoj pretilosti, a mesnica s obiljem masnog mesa je prikazana kao nešto poželjno i lijepo. Njegova obitelj naime, posjeduje kobasičarnu koju imaju te mu Lisa nudi njegov dio nasljedstva od umrlog strica. Florent odbija njen prijedlog. Ne može nikako pronaći mir u tmurnom Parizu za kojim je godinama toliko žudio. Pronašao je posao, a većinu plaće daje čovjeku koji je prije njega radio na tom radnom mjestu. Čovjek je siromašan i bolestan pa Florent 2/3 svoje plaće daje njegovoj supruzi, gospođi Verlaque.

Kraj sretne bratove obitelji, depresivni Florent postaje još skloniji tmurnim raspoloženjima. Počinje se družiti s Gavardom te s njim odlazi u kafić gospodina Lebigrea. Tamo planiraju napad na Pariz, tj. rušenje vlade i cara. Florent se počinje družiti s lijepom Normanđankom, uči pisati i čitati njenog sina te često odlazi u njenu kuću. Lisu nakon svađe s lijepom Normanđankom počinje smetati Florentovo prijateljevanje s njenom neprijateljicom. Gospođica Saget je stara gospođa koja nema što raditi već vrijeme provodi ogovarajući i prateći druge ljude. Ona počinje širiti razne glasine o Florentu. Nakon  što saznaje da je Florent bio protjeran počinje širiti glasine o tome kako je on zapravo ubojica i veliki zločinac. Lisa sve više osjeća mržnju prema muževom bratu bojeći se kako bi on mogao pomutiti sreću i mir njene obitelji. U njegovoj je sobi pronašla mnoštvo papira o planiranom napadu te odlazi na policiju ne bi li ga prijavila. Na policiji saznaje da je Florent već nekoliko puta prijavljivan od strane ljudi koji rade na tržnici. Ubrzo dolazi policija te odvozi Florenta i Gavarda. Quenu malo žali za bratom misleći kako sam nije bio dovoljno dobar prema njemu no Lisa ga ubrzo razveseli govoreći mu kako ima ženu i dijete prema kojima ima obvezu. Florenta sud osuđuje na progonstvo, isto kao i Gavarda. Cijela pariška tržnica nastavlja dalje svoj život u blagostanju. Normanđanka se udaje za gospodina Lebigrea te postaje otmjena dama koja se vrlo brzo izmiruje s Lisom.

Emile Zola najvažniji je predstavnik naturalizma. Naturalizam je književni pravac koji se nastavlja na realizam. Zolini likovi naturalističkih romana su prikazani u svom prirodnom svjetlu, u najvulgarnijim trenucima i njihova sudbina je nesretna. Ljudi su prikazani u najtamnijim trenucima svog života. Zola smatra da pisac mora otkriti sve tamne, crne strane ljudskog života kao neku bolest ili ranu koju treba izliječiti.

_______________________________

Emile Zola (1840 - 1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zolaradio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti. Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J'accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.

Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od "čiste objektivnosti", kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva "književno - kirurškom autopsijom". U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. "Umjetničko djelo", smatrao je Zola, "jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta". Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.

Najpoznatiji su mu romani Trbuh Pariza, Jazbina, Nana, Germinal i Čovjek zvijer.

Emile Zola - Germinal

Emile Zola - Nana

Emile Zola - Therese Raquin