Emile Zola - Germinal

Djelo Emilea Zole, najznačajnijeg predstavnika naturalizma u književnosti, sastavni je dio tradicije realističkog društvenog romana (roman de moeurs) 19. stoljeća, koja počinje Balzacom i vodi do Maupassanta. Ono se izdvaja po tome što svoje uporište nalazi u velikim znanstvenim dostignućima svoga doba, osobito u novim biološkim teorijama o utjecaju okoline na pojedinca, podvrgnutog i skrivenim zakonima naslijeđa. Naturalističkom se u povijesti nazivala svaka misao koja se pozivala na prirodu kao osnovu zbilje. Tako se 1817. naturalistima nazivaju i realistički slikari prirode (Courbet). U književnosti se tim pojmom već prije Zole služe Flaubert i Baudelaire. Danas se, međutim, taj pojam povezuje isključivo sa Zolom, a odnosi se, s jedne strane, na njegovu metodu; Zola je naziva "eksperimentalnom" tek 1878., nakon što je pročitao djelo fiziologa Claudea Bernarda Uvod u proučavanje eksperimentalne medicine, a opisao ju je 1880. u djelu Le Roman experimenra(1880.). Upravo je to najčešće osporavan element Zoline naturalističke teorije romana, premda se ta metoda može smatrati samo legitimnim književnim postupkom.

Kratki sadržaj - Okvir romana čini štrajk u jednom rudniku kamenog ulja; radnja se zbiva čas u utrobi zemlje a čas izvana. Paralelno pobliže upoznajemo obitelj Maevih. Oni već stoljećima rade u rudniku Vore izlažući se tako mogućnosti od svakodnevne pogibelji - na koju su već oguglali. Obitelj čine: stari djed Bonmore, otac Tusen Mae, Maeva žena, Zaharije - najstariji sin, Katarina - najstarija kći, Alzira - nešto mlađa, zatim Žanlen - jedanaestogodišnjak, Lenora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku osim Alzire koja pomaže majci u kući jer je grbava te Lenora, Anri i Estela koji su još posve mala djeca. Rad u rudniku je vrlo naporan i iscrpljujući pa radnici dolaze kući veoma umorni i gladni dok je zarada naravno vrlo mala – jedva s pozajmicama krpaju kraj s krajem. Upravo zbog toga a i vrlo loših radnih uvjeta radnici se odlučuju na štrajk godinu dana nakon dolaska Etjena – mladića veoma sposobnog i priučenog za okupljanje naroda i širenja sveopćih ideja Internacionale -koje su ih i potakle na štrajk. Međutim štrajk ne uspijeva unatoč čvrstoj odluci gladnih rudara da se ne predaju. U toj svojoj pobuni oni izražavaju svu svoju srdžbu i bijes i pomalo se pretvaraju u bijesne životinje željne krvi. Međutim dolazi i do međusobnog sukoba rudara jer neki nisu tako odlučni u štrajku. No ipak, nakon dva mjeseca, pošto su mnogi izgubili pregladnjelu djecu - tako i Maevi Alziru - već i oni polumrtvi od gladi ponovo se spuštaju u svoja okna.

Priča je protkana i stalnim sukobom Etjena i Šavala - Katarininog dečka koji ju je gotovo nasilno uzeo. Iako kasnije Katarina odlazi sa Šavalom ona je ipak više naklonjena Etjenu i to s razlogom - Šaval se prema njoj ružno ponaša, tuče je, a kad popije još je i gori. Dok je Etjen puno bolji i osjeća neku apatiju prema piću, no budući da su mu roditelji bili pijanice kada popije i najmanju kap pretvara se u ubojicu (vidi se utjecaj nove postavke o hereditarnosti na pisca). Međutim na kraju kada su Šaval, Katarina i Etjen zaglavljeni u rudniku dolazi do posljednjeg okršaja ove dvojice. Etjen ubija Šavala i on i Katarina ostvaruju svoju ljubav iako ona tek koji trenutak kasnije umire od gladi i iznemoglosti.

Na kraju se također vidi ono pravo drugarstvo rudara i ljudskost do koje dolazi uvijek kad se dogode velike nesreće poput ove koja se njima zbila: Suvarin, prebjegli Rus, koji je radio u Voreu kao mašinista, revoltiran najzadnjim popuštanjem i onih najhrabrijih rudara oštećuje okno i veliku dizalicu koja svakodnevno odvozila rudare u utrobu zemlje. Tako njih dvadesetak ostaje zatočeno u carstvu vječne tame, zagušljivog i vrućeg prostora. Međutim tada i sam vlasnik - gospodin Negrel spušta se u rudnik i radi u najtežim uvjetima ne bi li izbavio te ljude. Međutim većinom su izvučeni leševi, jedino je živ Etjen - najveći pobornik štrajka koji je okončan s najgorim mogućim posljedicama - mnogi su izgubili živote, rudnik koji im je omogućavao da kako - tako prežive uništen i trebat će godine da ponovo uredi za rad a cilj štrajka nije postignut - radnici su prešli u druge rudnike gdje rade za iste novce u istim uvjetima. Međutim u ljudima su i dalje sazrijevale ideje i planovi o budućnosti kada će se u boljim uvjetima, s boljom organizacijom ipak uspjeti organizirati i ostvariti svoje ideje te prekinuti s tim ropstvom zauvijek.

Vrsta djela - roman

Vrijeme radnje - između 18. i 19. stoljeća

Mjesto radnje - Francuska

Etjen - Inteligentan mladić, energičan i poduzetan međutim ipak se previše opija nenadanim uspjehom među ljudima kao i idejama Internacionale pa zbog toga i ne sagledava u potpunosti dobro prilike za štrajk, međutim na posljetku njegov razum sazrijeva, odlučan je u borbi za pravdu, voli Katarin - mogao je da ima dvadest jednu godinu, jak, ljepuškast čovjek, snažna izgleda i pored nejakih udova.

Katarina - Hrabra djevojka, snažnog duha, veoma privržena obitelji koju voli, odana Šavalu kojeg smatra za njenog čovjeka - zato jer: - ni druge žene nisu ništa sretnije... bijela, blijeda lica usled malokrvnosti, nejaka, bijelih lijepih zubiju, tamnih očiju sa zalenkastim odsjajem.

Otac Mae - Razuman, vrijedan, pošten i miran radnik

Maeva žena - Vrijedna i razborita, vrlo uspješna u baratanju s ono malo novaca što ima, prava majka.

Žanlen - Vješt i snalažljiv dečko kojeg prilike čine životinjom.

Rasener - Stariji, već iskusan i vrlo razuman čovjek, poduzetan ali se ne zanosi idejama naivno poput Etjena: ...jedan debeo čovjek od trideset osam godina, sa zadovoljnim osmijehom.

Šaval - Nerazborit, beskičmenjak, pun mržnje: - visok, mršav mladić od dvadeset pet godina, koščat, izrazitih crta, koji se ljutio. Riđi brkovi i bradica plamsali su na njegovom crnom licu s velikim orlovskim nosom.

Opis rudnika - Taj mu je rudnik, smješten na dnu ove rupe, sa svojim zdepastim građevinama, dižući dimnjak kao preteći rog, izgledao kao neka opaka nezasitna zvijer, koja je legla tu da bi proždirala svijet.

Sigurno je smatrao sebe hrabrim, pa ipak neprijatno osjećanje steže mu grlo u toj neprijatnoj grmljavini vagoneta, među potmulim udarcima signala, u prigušenom mukanju glasnogovornika, pred neprekidnim letom tih konopaca, odvijenih i zavinutih svom snagom motovila mašine. Dizalice su se penjale, spuštale s prikradanjem noćne zvijeri, gutale ljude, koje kao da je pila čeljust jame.

__________________________________

Emile Zola - Germinal

Vrsta dela - roman

Vreme radnje - 19. stoljeće

Mesto radnje - Vore

Germinal, roman Emile Zole, jedan je od najboljih dela ovog pisca, ali i jedan od najboljih romana francuske književnosti uopće. Zola u ovom romanu dokazuje svoje uverenje da se poetika i proza tadašnjeg vremena trebaju da se priklone nauci. Nauka je u to vreme doživljavala procvat, dok je književnost zaostala u dotadašnjim romantičarskim karakteristikama.Zolini spisalački uzori nisu bili samo veliki književnici poput Balzaka, Stendala, Floberta, već i veliki naučnici, poput Bernara i Darvina. U duhu i atmosferi naturalizma, Zola u svoje romane počeo je da unosi nauku, realnost, tematike i ideje koje su se ticale tadašnje stvarnog života, iznoseći realne i prisutne probleme kao relevantne i vredne pažnje.

Svoje romane, pa tako i Germinal, gradio je na zbilji, gotovo dokumentaristički prikazujući surovu realnost, svakidašnjicu malog, potlačenog čoveka unutar cele jedne klase, i to radničke klase. Ta klasa, iako je temelj društva, od blagodati života dobiva jako malo – ne samo sredstava za život, već i respekta. Kod čoveka kao lika - pojedinca, Zolu najviše interesuje njegov temeljni, instiktivni dio karaktera. Opčinjen naukom, Zola istražuje čovekove temeljne nagone i nasleđe, dakle okolinu i odgoj kao glavne uzročnike određenog obrasca ponašanja i delovanja. On opravdava čovekove postupke kao su determinovani okolinom tokom odrastanja.

Zola opisuje te obrasce ponašanja koristeći se naučnim jezikom, npr. terminima iz patologije, predstavljajući time nauku kao i više nego relevantnu za njegove romane. Germinal je trinaesti roman iz velikog romanesknog opusa Emile Zole, pod nazivom Rugon - Makarovi ili Priroda i društvema istorija jedne porodice pod Drugim carstvom. Ciklus sadrži dvadeset romana, a svi zajedno tvore priču o propadanju članova porodice Rugon - Makar, uzrokovano nasljeđivanjem. Kroz taj ciklus romana Zola je dao uvid u sve društvene slojeve francuskog društva u vreme Drugog carstva, raskrinkavajući čak i one najuzvišenije, glorifikujući one na dnu – ne da bi ih hvalio, već da uzdigne i njihovu vrednost. Germinal je drugi roman ciklusa koji govori o radnicima. Zola je inspiraciju za priču dobio od stvarnog štrajka rudara koji se dogodio u Francuskoj 1884. godine.

Ovaj roman je prvi roman koji govori o radničkom sukobu s kapitalom, prikazujući težak život i borbu radnika za svoja prava. Još uvek se smatra najboljim romanom o raničkom pokretu ikad napisanim.

Sam pojam iz naslova – Germinal – simbol je rasta i procvata. On se očituje tek na kraju romana, kada glavni lik odlazi iz potpuno naturalističkog sivila i turobnosti rudarskog života u svetlu i lepu budućnost. Kraj romana je atmosferom u potpunom kontrastu s atmosferom početka romana. Kontrast se simbolički proteže kroz celi roman, posebno uz paralelne opise teškog rudarskog života, prožetog mukom i neimaštima, s opisima bogataškog načina života, punog obilja, zabave i dokolice. Prvi roman ovog ciklusa je Jazbina, a osim Germinala, ciklus sadrži još neke najbolje romane Zolinog stvaralačkog opusa, kao što su Trbuh Pariza i Nana.

Glavni lik ovog romana, Etjen Lantje, prvi put je predstavljen u, Jazbini, a ovde nosi glavnu ulogu.

Etjen Lantje je mladić koji iz Pariza dolazi u mali rudarski gradić Vore kako bi pronašao posao. Otpušten je s posla mehaničara u Parizu jer je uvredio nadređenog. U to vreme celom državom vlada kriza. Zatvaraju se fabrike i retko tko pronalazi posao. Kada se zaustavio kod rudnika, Etjen je upoznao starog Vinceta Maea, zvanog Bonemort, koji je noću istovarivao ugljen iz vagona. Starac se ne nije previše nadao da bi mladić mogao da pronađe posao, ali sutradan, kada je posao trebao da započne, mladić uskoči na radno mesto u Maeovoj skupini, jer je upravo ta skupina nedavno ostala bez jednog svog radnika. Etjen upoznaje porodicu Mae i oduševljava se njima. Oni su mnogobrojna, siromašna porodica u koji svi radno sposobni rade. Među njima su otac Bonemort, najstariji sin Zaharije, ćerka Katarina i jedanaestogodišnji dečkić Žan.

Oni ranom zorom idu u ugljenokope, a u kući ostaju majka, devetogodišnja Alzira, šestogodišnja Lenora, sin od četiri godine Henri i novorođenče Estel. Svi oni žive u malenom i skučenom prostoru, Prostor je toliko malen da se svi oni navikli da spavaju, jedu, kupaju se, jednostavno žive jedno pred drugim. Njihov život, kao i život svake porodice u rudarskom naselju, obilježava beda. S druge strane, njihovi poslodavci, vlasnici rudnika, bogata su elita koja živi u obilju, Porodice se nalaze i zajedno objeduju raspravljajući o sudbini rudnika, a time i rudara te njihovih porodica. Etjen je u rudniku radio zajedno s članovima porodice Mae, a to znači i s Katarinom. Kada je prvi put vidio Katarinu, mislio je da je muško, videvši koliko je žilava i kako naporno radi. On se vrlo brzo zagledao u nju.

Radeći, postajali su jako bliski. Ali Katarina je neslužbeno pripadala Šavalu. On je bio grub i neprijatan mladić koji je nju već smatrao svojom ženom, a ona mu se pokoravala bez razmišljanja, smatrajući da zaslužuje nasilje koje ovaj provodi nad njom, Šaval je otpočetka mrzio Etjena. a ta mržnja bila je obostrana. Glad u porodici Mae bila je sve veća, pa je gospođa Mae otišla prositi milostinju kod bogate porodice Gregor, vlasnika rudnika. Oni su imali tek jednu ćerku Cecil. Nisu bili previše osetljivi na siromaštvo svojih radnika, pa su gđi Mae umesto novca dali tek jedno pecivo. Njihova sljepoća naspram bede rudara bila je tolika da su smatrali kako oni i suviše lepo žive, napominjući kako bi i bogataši trebali ponekad tamo da borave i uživaju u miru i svežem zraku. U međuvremenu je život u ugljenokopima postajao sve teži i opasniji. Radnici su nastojali da iskopaju što više ugljena jer su bili plaćeni po težini iskopanog.

Zato nisu hteli da troše svoje vreme na osiguravanje ugljenokopa gredama. Zbog toga su se često događala urušavanja u kojima su ljudi ginuli ili bivali ozljeđeni. Dodatno nezdovoljstvo među rudarima donela je nova odredba po kojoj će se radnicima smanjiti cena rude koje iskopaju i uvesti kazna za nepostavljanje sigurnosnih greda. Ta odredba odnosila je još više novca iz siromašnih džepova, smeštajući ih ravno u bogataške. Sve ovo potaknulo je Etjena da razmišlja u pobuni i štrajku. Živeo je u gostionici gde je upoznaor ruskog emigranta. On je u njega počeo da usađuje ideje o borbi protiv izrabljujućeg kapitala.

Etjen se zanosio idejama Internacionale. Pokušavao je da osnuje udruženje rudara i, ako je potrebno, pokrene štrajk. Teška situacija utecala je i na porodicu Mae. Beše im sve teže preživeti, pogotovo otkad je Žan povredio obe noge, a Zaharije se oženio i napustio porodicu. Na njegovo mesto u kući došao je da živi Etjen. Živeći pod istim krovom s Katarinom, još se više zaljubljuje u nju i njih dvoje postaju jako prisni, što je još više žestilo Šavala. On je, baš poput većine rudara, bio sklon piću, tučnjavama i općenito nasilnom i promiskuitetnom životu.

Često je pretio Katarini, govorivši joj kako će je istući ako ne bude njegova, a ona mu se predavala, nikad se ne opirući, smatrajući da to tako mora da bude i da ona ne zaslužuije bolje. Pogotovo ne nešto bolje kao što je Etjen. Na kraju je popustila, napustila porodicu i otišla da živi s Šavalom. Kada je situacija postala loša, umesto pobune, oni su otišli da rade u drugi rudnik.

Nova pravila izazvala su pobunu rudara. Mnogi su hteli da sruše postojeći sustav, ali neki su, umesto u pobunu, otišli da rade u druge rudnike. Etjena je vodila ideja da će pobunom da sruši izrabljivački sustav i promeni stvari dugoročno, dok je većina smo htela veće plaće. Ali bes u njima toliko se uskovitlao da su iz mirnih prosveda prešli na nasilje. Počeli su da ruše i uništavaju strojeve, a Etjen nije mogao da ih zaustavi. U metežu pogiba otac Mae. Na radnike je poslana vojska, a Šaval im je izdao da je Etjen vođa cele pobune. On beži da sačuva živu glavu. Uskoro je pobuna ugušena. Radnici se vraćaju na posao, a među njima i Etjen i Katarina.

Uskoro se rudnik uruši i oni ostaju zatočeni pod zemljom. Među preživelima od dvadesetak ljudi nalaze se Katarina i Etjen, ali i Šaval. Nakon nekog vremena uhvati ih glad, žeđ i nedostatak vazduha. Šaval nudi Katarini parče hleba, ako pristane otići s njim. Ona se slaba prepusti nagonu za preživljavanjem i uzima parče. Kada je otišla s Šavalom, on je pokušao da je siluje kako bi naplatio hleb. To vidi Etjen, pa u naletu besa ubije Šavala. Etjen i Katarina ostanu zajedno. Priznaju si međusobno ljubav, ali u sve većoj nemoći, Katarina umire Etjenu na rukama. Uskoro je i on na samrti, ali ga u zadnji tren pronalaze spasioci. Etjen odlazi iz rudarskog grada, praćen svetlom i optimizmom, prema bolje životu kojeg će si sam pribaviti.

Likovi - Etjen Lantje, Katarina, Šaval, Bonemort, gđa Mae, Zaharije, Žan...

Etjen Lantje dolazi u mali rudarski gradić u potrazi za poslom, Dolazi iz Pariza, gde je zbog svog temperamenta izgubio posao, uvredivši nadređenog. Etjen je nezakoniti sin pralje Žervez iz Pariza. Ona je bila alkoholičarka i to je ostavilo veliki uticaj na Etjena. On pokušava pobeći od svojih usađenih osobina. Kloni se alkohola i situacija koje mogu da završe nasiljem. Ne želi ni pod koji cenu da postane poput svoje majke i mnogih njoj sličnih iz okoline u kojoj živi. Ipak, ta ratoborna crta ga sledi kroz život. Zbog nje dobiva otkaz i seli iz Pariza. U Voru svoju borbenost pokušava da usmeri u nešto dobro. Potiče radnike na štrajk i pobunu, sve iz dobre namere da promeni loš sustav iskorištvanja radnika i tako izvuče celi jedan sloj društva iz bede. To je bila utopijska namera, ali dobar razlog za poticanje promena. Etjenovo nasleđe u obliku nasilja izlazi na površinu u trenutku kada Šaval napada Katarinu. On se tada prepušta besu i ubija Šavala. Kraj romana donosi utehu. Čini se da je Etjen pronašao svoj mir. Shvatao je da je on sam krojač svoje sreće i da radom može postići promene, ali za sebe. Ne vredi se boriti ni za koga osim za sebe. On korača u optimističnu, svetlu budućnost.

Katarina je karakterno oprečna Etjenu. Njezin karakter također je iskrojila okolina, ali ona se bezpogovorno predaje svojoj determinisanoj sudbini, niti ne pokušavajući da joj se odupre ili zahteva bolje. Ona se pomirila s nasiljem koje joj priređuje budući suprug, prihvaća sve što joj se servira čak i kad dobije priliku da promeni život nabolje, upoznajući Etjena – dobrog muškarca koji je može usrećiti. Navikla na potčinjenost. Ubijenog samopouzdanja i osećaja vlastite vrednosti, ona smatra da ne zaslužuje ništa bolje od onoga što dobiva. U jednom trenutku se potpuno predaje svojim bazičnim porivima. Kada joj Šaval nudi parče hleba u zamenu za nju samu, instiktivno bira preživljavanje pred moralom. Pokazuje svoju slabost i manjak samovolje. Ona se nikada ni za što nije izborila, samo je puštala da je život odnosi tamo gde joj je suđeno da bude.

________________________________

Emile Zola (1840 - 1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, da se kasnije povuče u potpunu osamljenost i posveti književnosti.

Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike i optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J'accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.

Zola nastavlja realističku tradiciju Balzaca, ali u teoretskom pogledu odlazi od "čiste objektivnosti", kakvu su propovijedali Flaubert i Maupassant, prema naturalizmu, shvaćajući čovjeka gotovo isključivo fiziološki i smatrajući sebe naučnim radnikom. Naturalizam već ima svoje prvo djelo prije Zole u proletarskom romanu Germinie Lacerteux braće Goncourt, ali ga je Zola prvi definirao kao metodu u predgovoru Therese Raquin, romana koji sam naziva "književno - kirurškom autopsijom". U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. "Umjetničko djelo", smatrao je Zola, "jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta". Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

Inspiriran suvremenim teorijama o hereditarnosti, Zola je stvorio ciklus od dvadeset romana o članovima dviju međusobno povezanih porodica, Raugona i MacQuarta, istražujući posljedice toga ispreplitanja i nastojeći da pokaže odlučnost karaktera nasljednim osobinama. Iako, naravno, da ta djela nemaju onu naučnu vrijednost koju im je želio dati Zola, ona nam prikazuju njegovo vrijeme isto onako temeljito i duboko kao što je to ranije i na širem planu učinio Balzac sa svima. Zolina kreativna snaga nadvladala je njegove metode. Iz serije "Rougon-Macquart danas se najviše cijene romani Jazbina, Nana, Zemlja, Slom. U svima njima se prikazuje sudbina porodice čiji su korijeni objašnjeni u prvom djelu cijele serije La Fortune des Rougons.

Najpoznatiji su mu romani Trbuh Pariza, Jazbina, Nana, Germinal i Čovjek zvijer.

Emile Zola - Nana

Emile Zola - Therese Raquin

Emile Zola - Trbuh Pariza