Emile Zola - Therese Raquin

Therese Raquin je roman u kojem se naziru sve karakteristike Zolina stila. To je nevjerojatna priča o Therese Raquin i njenu ljubavniku, koji na hladnokrvan način ubijaju Theresina muža u želji da se potpuno prepuste izopačenim užicima, na što ih naginje njihova gotovo životinjska strast. Taj grozan čin, međutim, ne prolazi nekažnjeno. Ubijeni se zauvijek ispriječio između njih. Prisutan je u svakom trenutku, danju, noću. Kad im nervna rastrojenost dosegne vrhunac, ljubavnici - ubojice skončavaju život samobojstvom.

Ukratko - U tom je djelu vidljiva bit naturalističke teorije - likovi su motivirani biološki. Therese je kći žene iz nekog afričkog plemena koju je posvojila i odgojila sestra njezina oca. Therese je rasla s njezinim sinom Camilleom, bolesnim i osjetljivim dječakom koji postaje njezin muž, a ona se pretvara u potpuno bezovljnu i pasivnu osobu. Odgoj i brak umrtvljuju njezin temperament, ali on se budi nakon susreta s Camilleovim prijateljem iz djetinjstva, Laurentom. Nakon Camilleova ubojstva počinju Theresine psihološke krize, a počinju strahom i očajem, a nastavljaju se prepuštanjem boli, bludu, pasivnosti te zapuštenosti, i na kraju završavaju samoubojstvom.

Vrsta djela - Epika; roman

Analiza jezika i stila

- epiteti: nekim tupim čuđenjem, zažarenim pogledom, crnih bezdana, širokom i senzualnom, ružičasti sjaj, sjajna tijela
- usporedba: poput dvaju crnih bezdana, kao pregažena, kao da govori sam sebi, kao na dnu neke rupe

Tema - Zločin i njegovo razarajuće djelovanje na ljudsku psihu.

Ideja - Nemogućnost ostvarenja sreće zločinom.

Stil - Zola postaje znanstvenikom koji stavlja Theresin nervozni karakter s Laurentovim sangvinističkim temperamentom (vatren temperament žestoke i razdražljive ćudi), te analizira njihov suodnos i promjenu nakon zločina.

Therese Raquin - Od samog djetinjstava živjela je povučeno u sebi i nije iskazivala svoje prave osjećaje. Na neki način teta, gđa Raquin, joj je ubila duh tjerajući je da pije lijekove kao i Camille. Udavši se za svog bratića, Emillea, jedina promjena u njezinom životu je bila što navečer nije ulazila u lijevu već desnu sobu. Živjela je jednoličnim životom, često se povlačila u sebe i dugo razmišljala i jedini svijet koji je ona poznavala bio je vlažni i mračni dućan u kojem je po cijele dane sjedila s tetom. Upoznavši Laurenta u njoj je počela tinjati sve jače i jače vatra za strašću i ljubavi. Postavši Laurentova ljubavnica ostvarila je svoje snove, njegova milovanja ispunjavala su ju i upotpunjavala, te je postala kao ovisna za tim sastancima. Premda je željela Laurenta, bojala se ubiti Camillea, a kad je Laurent to učinio umjesto nje ona je uplašeno gledala i slušala Camillea kako je doziva u pomoć. No, dobro je odigrala svoju ulogu, ali ju je progonio Camilleov duh. Mislila je da će u novom braku pronaći sigurnost, no sve je bilo sve gore i gore. Noćima nije spavala jer je osjećala Camilleov hladan leš pored sebe. Toliko se bila promijenila da se odala bludništvu. Kad je otkrila da je trudna toliko se bojala da ne rodi Camilleov leš. Utroba ju je hladila te je namjerno dopuštala da je Laurent tuče po trbuhu i brzo je pobacila. Često je imala napadaje histerije i plača, a jednini je izlaz vidjela u smrti.

Laurent - Bio je običan sin seljaka, lijenčina i neradnik. Vrlo naočit i lijep često je kod žena imao uspjeha, a one su ga uzdržavale. Isprva nije mislio da je Thérèsa lijepa, već ju je smatrao privlačnom prilikom da neko vrijeme živi na tuđi račun. No, ona ga je zavela i dovodila do ludila svojim preljepim tijelom. On je poput ovisnika svakog dana dolazio k njoj i nije mario za opasnost da ih netko vidi. Toliko je očajan što ne može imati Thérèsu za sebe da hladnokrvno ubija svog prijatelja Camillea. Čekao je dvije godine da konačno ima Thérèsu za sebe, ali postao je pravi pljašljivac. Camilleov prikaz iz mrtvačnice ga je neprestano pratio, a rana na vratu nije zacjeljivala. Postao je pravi živčani bolesnik, tako da je ubio i mačka jer se bojao da će on progovoriti o Camilleovoj smrti.

Pošto se umorio u svađi i tuči s Therese, udarao je, kao što to djeca radem nogom o zid i tražio neki predmet da ga razbije. To ga je smirivalo. Posebno je mrzio prugastog mačka Francoisa, ovaj čim bi ušao u sobu odlazio je skloniti se na koljena nemoćne starice. Laurent ga još nije bio ubio samo zato što se nije usudio dotaknuti ga. Mačak ga je promatrao, kao vrag, svojim krupnim očima.

Sadržaj - Gospođa Raquin bila je već starija žena koja je odgojila svog sina Camillea i nećakinju Theresu. Budući da je njezin jedinac bio boležljiv i često bolestan, morao je uzimati lijekove. Zbog njega, lijekove je uzimala i Therese jer ih on nije htio popiti ako ih ona nije popila prije njega. Trovali su zdravu Theresu i odgajali ju na takav način da je postala povučena, tiha i ravnodušna prema svemu, dok je njezin bratić, Camille, postao jako egocentričan (cijeli je život bio u centru pažnje svoje brižne majke).

Theresu je gospođa Raquin primila u kuću kad je imala dvije godine, doveo ju je njezin otac kapetan Degans koji je netom došao iz Alžira. Rekao je svojoj sestri kako je djevojčica rođena u Oranu od majke Alžirke, urođenice. Nakon toga otputovao je natrag u Alžir gdje je nakon nekoliko godina i poginuo.

Gospođa Raquin je odlučila da joj se sin i nećakinja vjenčaju jer je znala da će Therese brinuti za njezinog boležljivog sina ako se njoj nešto dogodi. Osam dana nakon vjenčanja Camille je odličio da se iz Vernona odsele u Pariz jer je htio raditi u velikoj administraciji. Napustili su kuću na obali Seine i smjestili se u prolazu du Pont - Neuf. Camille se zaposlio u administraciji Kompanije orleanske željeznice, dok su gđa Raquin i Therese radile u dućančiću sa sitnom robom. Camille je pogotovo nakon dobitka novog posla smatrao Therese beskorisnom i tupavom osobom, a ona je samo bila zatvorena u sebe.

Četvrtkom je uvečer obitelj Raquin primala goste. Gđa Raquin je u Parizu srela svog starog prijatelja – policijskog komesara Michauda koji je dolazio sa svojim sinom Olivierom i njegovom suprugom Suzannom. Camille je bio ljubomoran na Olivierea jer je imao plaću od 3 000 franaka, a on samo 100. Uz njih, dolazio je i stari namještenik iz Camilleovog ureda - Grivet. Therese su te večeri umarale, a sve ih je smatrala dosadnima te bi najčešće samo zurila u pod i mazila prugastog mačka Francoisa.

Jednog četvrtka na večeri im se pridružio i Laurent, Camilleov prijatelj iz djetinjstva koji je došao u Pariz na studij, no sve je očeve novce potrošio na zabavu jer je živio sa slikarom. Tako je odlučio naslikati Camilleov portret. Theresi se on doimao jako dragim i ona je počela gajiti neke osjećaje prema njemu. Tako ju je jednom, dok Camillea nije bilo, Laurent strastveno poljubio. Od tog su se dana oni osam mjeseci redovito viđali i dijelili strastvene trenutke dok je Camille bio na poslu, a gospođa Raquin radila u trgovini. Osam je mjeseci Laurent izbivao dva sata za vrijeme ručka te bi svakim danom trčao do prolaza du Pont - Neuf kako bi što prije stigao do Therese. No, kad mu je šef zaprijetio da će ostati bez posla ako nastavi tako izbivati, njihovi su sastanci postali sve rjeđi. Samo je jednom Therese uspjela otići od kuće izmislivši da joj gost dućana duguje novac i poći do Laurenta. Tada su shvatili da moraju nešto poduzeti jer se ne mogu više tako često viđati. Laurent je predložio Theresi da pošalje Camillea na put, no to je bilo neizvedivo.

Tako su posljednje jesenske nedjelje odlučili poći do Saint - Quena u šetnju, htjeli su iskoristiti lijepo vrijeme prije nego što stvarno zahladi. Ležali su i spavali na travi, a naposljetku sjeli u restoran i naručili jelo, ali su im kuhari rekli da će biti spremno tek za sat vremena pa se Laurent dosjetio da bi mogli iznajmiti čamac i malo veslati Seinom. Iznajmio je najslabiji čamac i kad su odveslali dovoljno daleko od obale, Laurent je gurnuo Camillea u vodu, a Camille mu je odgrizao komadić mesa na vratu. Vratili su se na obalu i rekli da je Camille slučajno pao u vodu, a kako nije znao plivati, utopio se.

Ubojice je počeo progoniti taj zločin, a Laurent je svakodnevno odlazio do mrtvačnice Morgue da vidi jesu li našli utopljenikovo tijelo. No njegovo se tijelo pojavilo tek nakon 3 tjedna. Dvije godine nakon Camilleove smrti, Michaud i gđa Raquin složili su se kako bi bilo najbolje da se Therese uda za Laurenta koji je već dugi niz godina dobar obiteljski prijatelj. Tako je i bilo. Supružnici su u tom vjenčanju vidjeli spas jer ih je već neko vrijeme pratio utopljenikov lik kad su uvečer bili sami te su mislili da će vjenčanjem Camille nestati. No bilo je još gore. Prvu se bračnu večer nisu ni mogli pogledati od srama, jako su patili i bili uplašeni. Činilo im se čak da njegov leš spava između njih. Noću ne bi spavali, stalno su se svađali.

Prvih nekoliko mjeseci njihova braka gđa Raquin im je puno pomogla - njezine su ih priče smirivale. No starica je ostala nijema i nepokretna, a bračni se par svađao pred njom i raspravljao o ubojstvu njezinog sina. Ona je poželjela umrijeti, čak je odbijala hranu nekoliko dana. No duboko je u sebi htjela vidjeti šta će se dogoditi s tim dvoličnim stvorenjima.

I tako su im dani prolazili, u tučnjavama i vici. Tako je jednom Laurent umislio da se u Francoisu krije Camille te ga je bacio preko prozora u sivi susjedov zid. Bolno se mačkovo mijaukanje čulo cijelu noć, što ih je oboje dovodilo do ludila. Krivili su jedno drugo, govorili da nisu nimalo odgovorni... dok se naposljetku nisu odlučili ubiti. Laurent je iz laboratorija ukrao otrov cijankalij, a Therese je dala naoštriti veliki kuhinjski nož. Sljedeću je večer Laurent ubacio otrov u vodu, a Therese je pokušavala sakriti ogromni nož u naborima svoje suknje. Oboje su se instinktivno okrenuli i shvatili su da imaju na umu istu ideju. Zagrlili su se, strastveno pogledali i ispili otrov. Pali su netom što su ga ispili do kraja. Gospođa Raquin ih je, onako nepomična i nijema, gledala takvim pogledom kao da ih hoće satrti svojim nepomičnim očima. Tako su mrtvi ubojice ležali cijeli dan, a gđa Raquin uživala je u osveti za sinovu smrt.

... jedne večeri, Francois je tako uporno promatrao Laurenta da je ovaj, prepun bijesa, odlučio svršiti s njom. Širom je otvorio prozor u trpezariji i uhvatio mačka za vrat. Gospođa Raquin je sve shvatila, dvije velike suze skliznule su joj niz obraze. Mačak se počeo braniti, pokušavajući se okrenuti i ugristi Laurenta za ruku, ali uzalud...

________________________________

Emile Zola rođen je 1840. a umro 1902. godine. Francuski je romanopisac, osnivač i najznačajniji predstavnik naturalističkog pravca. Pod utjecajem naglog razvoja prirodnih znanosti pokušava i u literaturu uvesti znanstvene metode, što dolazi do izražaja u njegovom prvom romanu Therese Raquin, a što će se poslije razviti u teoriju tzv. eksperimentalnog romana.

Za njega je književnost društveni laboratorij u kojem on eksperimentira sa svojim likovima na taj način da ih stavi u određene uvjete i istraži zakonitost razvoja lika.
Najpoznatiji su mu romani Trbuh Pariza, Jazbina, Nana, Germinal i Čovjek zvijer.

Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. g. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J'accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku. U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. "Umjetničko djelo", smatrao je Zola, "jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta". Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

U teoretskim pitanjima na Zolu znatan utjecaj imaju ideje H. Tainea. "Umjetničko djelo", smatrao je Zola, "jest kutak stvarnosti viđen očima jednog temperamenta". Stvarajući svoje likove, Zola je pripremao za svakog dosje, kao da se radi o bolesnicima ili kriminalcima. U opisivanju društva i okoline bio je skrupulozno točan i držao se konkretnih naučno provjerenih podataka.

Emile Zola - Germinal

Emile Zola - Nana

Emile Zola - Trbuh Pariza