Miroslav Krleža - Golgota

Miroslav Krleža je izuzetnu tvoračku energiju posvetio dramskomu žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u kazališnome miljeu koji ga je neprestance privlačio.

Drama u pet činova

Sjenama Richmonda i Fortinbrasa

U pivnici, u sobi ruskog zarobljenika Andreja, svađaju se članovi arsenalskog odbora Pavle, Kristijan, Klement, Petar i Ivan. Pavle optužuje Kristijana da je njihovu namjeru da tunel i most dignu u zrak izdao policiji i da će još noćas osmorica biti strijeljana. Dolazi Andrej s viješću da je dio ljudi već zarobljen te s papirom koji dokazuje da je policija o tome bila obaviještena. Dakle, među njima se nalazi izdajnik. U vrijeme kada se Andrej pojavljuje, Kristijan neopažen bježi.

Drugi čin događa se u noći u kući arsenalskog radnika Ksavera. Njegova žena čuje sumnjive šumove te moli muža da provjeri o čemu se radi. U zadaćnici svoga sina Ksaver pronalazi zadaću o Ahasveru i čudi se što u školi daju djeci takve teme. Na vrata lupa Pavle kojega progoni konjica. Ksaver mu želi otvoriti, ali žena to ne dopušta (situacija je vrlo slična biblijskoj: Pavle u ulozi Isusa, a Ksaver kao Ashaver) pa Pavla konjica sustiže i objesi na šljivu pred Ksaverovom kućom.

Radnici na poslu u carskoj oklopnjači raspravlju o politici. Tu je i Ksaver koji sjedi kao izgubljen i bunca o Pavlu koji je pred njegovom kućom obješen na šljivi. Radnici misle da je šenuo pameću. Dolazi Kristijan koji poziva ljude na štrajk, ali tu je i Andrej koji ga optužuje kao Judu i izdajnika koji ih je sve izdao. Jedni stanu na Kristijanovu, a drugi na Andrejevu stranu, nastaje tučnjava na kraju koje Andreja odvode vojnici.

Na groblju pokapaju ubijene radnike arsenala. Ksaver prepričava svoju priču s Pavlom koji ga je molio da ga spasi pred progoniteljima, a on se to bojao učiniti te optužuje svih kao izdajnike nakon čega ga ostali zatuku.

Pijani Kristijan se vraća kući. Čeka ga očajna žena s bolesnim sinom. Kristijan ju tjera na spavanje i sam čeka doktora koji konstatira da će dječak, iako nema nikakvih komplikacija - do jutra umrijeti. Kristijan traži objašnjenje i doktor mu saopćava da je to zbog toga što je lažno prisegao na ime svojega djeteta da govori istinu kada je lagao (u prvome činu) i u posljednja dva dana skrivio smrt tolikih svojih kolega. Očajni Kristijan odjednom postaje i pobožan, iako to do tada nije bio, ali doktor u crnim rukavicama zadavi bolesno dijete, dok Kristijan sve to samo nemoćno gleda. Doktor odlazi, a žena se budi, i kada vidi što se dogodilo - glasno nariče i lupa glavom o postelju.

__________________________________

Miroslav Krleža - Golgota

GOLGOTA drama u pet činova prvi put tiskana u Srpskom književnom glasniku 1922. godine

Golgota je politička drama koja, srodna istodobnim teatarskim i dramskim ostvarenjima Tollera, Junga, Piscatora te sovjetskih pisaca i redatelja, ali i neovisna o njima, tematizira stanje u evr. radničkom pokretu nakon oktobarske revolucije, sukobe i rascjepe u Drugoj i Trećoj internacionali; u tom tekstu "otkrivamo novu dramsku dimenziju Krležina antigrađanskog teatra, kao i pjesnika eminentno političkog kazališta, dramatičara koji iz krhotina političke zbilje i utopijske ideologije (...) konstruira političko kazalište revolucionarne akcije kao oblik najradikalnije borbe protiv defetističkog pomirenja poezije i realizma u građanskoj dramaturgiji" (B. Donat).

Pridajući temi internacionalni značaj i važnost, Krleža radnju locira u "centralnu Evropu", a povijesni trenutak simbolički određuje kao dane "pred Uskrs godine devetstotina i devetnaeste".

Prvi čin zbiva se noću u pivnici, drugi iste noći u Ksaverovoj kući i pred njom, treći ujutro u arsenalu gdje se popravlja "ogromna carska oklopnjača, što su je proleteri poslije sloma prekrstili u Republiku", četvrti u "suton na groblju (...) nad otvorenim grobom palih žrtava", a peti kasno noću u Kristijanovu stanu. Svi realni likovi u drami pripadnici su istoga društvenog sloja: radnici u arsenalu i njihovi neposredni nadglednici ili čuvari (vojnici i policajci). Uz realne likove, Krleža u Golgotu, kao i u dio Legendi, uvodi i irealne, ali samo u dva prizora: pripadnici viših društvenih slojeva - "biskupi u gala ornatu", "oficiri u paradi", "gospoda u cilindru i bundi, dame u krznu" i sl. - sjedinjeni u divljoj hajci na ranjenog revolucionara ukazuju se Pavlu u trenutku agonije pred Kristijanovom kućom, a Doktor se na kraju petog čina javlja u kostimu i maski "demona sa starih crkvenih slika" kao projekcija svijesti i savjesti "pijanog, malog, provincijalnog agitatora" Kristijana i "sjenka jednog nazora o svijetu.

Osnovni politički - i dramski - sukob u Golgoti nije sukob dviju klasa, tj. radnika i buržoazije, nego sukob koji je nastao i razvija se unutar radničke klase i radničkog pokreta. Radnike u arsenalu Krleža razdvaja u dvije skupine, u dva skupna dramska aktera: s jedne su strane "crveni", tj. radnici koji se, pod dojmom oktobarske revolucije, zauzimaju za radikalnu promjenu društvenih odnosa i po cijenu žrtvovanja osobnih interesa (najistaknutiji su dramski likovi u toj skupini Pavle i, nakon njegove smrti, Andrej), a s druge strane "žuti", tj. radnici koji zahtijevaju samo poboljšanje svojega materijalnog položaja bez ikakve promjene društvenih odnosa (najistaknutiji je dramski lik u toj skupini Kristijan). Sukob K. u tekstu konkretizira kao spor oko tipa akcije koju radnički odbor treba poduzeti; Pavle i njegovi istomišljenici zahtijevaju da se arsenal "baci u zrak", Kristijan i njegova strana predlažu "štrajk za tarifnu povišicu". Budući da je ishod njihova sukoba - pobjeda "žutih" - povijesno već zadan, Krleža Golgotom nastoji osvijetliti razloge odustajanja radnika od revolucionarne preobrazbe društva.

Radi toga iz mase dezindividualiziranih likova izdvaja dva - Ksavera i Kristijana - koji fungiraju kao individuacije negativnih vrijednosti i težnji u radničkom pokretu: Ksaver je prestrašeni egoist veoma uska intelektualnog obzora, a Kristijan beskrupulozni karijerist, doušnik i izdajica; prvi je nesposoban da shvati i prihvati revolucionarne ideje i revolucionarnu praksu te se zatvara u svoj skučeni svijet (što se na razini fabule manifestira kao tjeranje ranjenog Pavla s praga i zavlačenje s jednako tako sebičnom, prestrašenom i skučenom ženom "pod perine"), a drugi se u radnički pokret uvlači kao saboter i policijski doušnik, koji izdaje drugove, sprečava njihove revolucionarne akcije, patetičnim i neiskrenim govorima pridobiva neosviještenu gomilu radnika za sebe i odvraća je od revolucije, stekavši istodobno i pravo na raspolaganje novcem iz radničke blagajne.

Scenski prikazana zbivanja (sukob Pavla i Kristijana u pivnici; način života u Ksaverovu domu i Pavlova smrt pred njegovom kućom; nezadovoljstvo radnika, prvi Kristijanov govor, njegov sukob s Andrejem i tučnjava "crvenih" i "žutih" u arsenalu; pogreb palih radnika, Kristijanov drugi govor i Ksaverova moralna kriza na groblju; Kristijanov povratak kući, rasprava s misterioznim Doktorom i "egzekucija" bolesnog djeteta) poredana su kronološki te, proširena i povezana naracijom predočenim zbivanjima (neuspjeh diverzije na mostu, smrt članova odbora u arsenalu, ranjavanje Pavla i Andrejev bijeg, Kristijanova izdaja, Ksaverova smrt, Kristijanov izbor za predsjednika tarifne komisije i nagla bolest djeteta što koincidira s Kristijanovim lažnim zaklinjanjem na njegovu glavu), organizirana u dramsku fabulu koja ostaje unutar razmjerno uskih prostornih i vremenskih granica, a tematski je čvrsto vezana za diverziju, štrajk i sukobe radnika u nekom arsenalu. Sva scenski prikazana zbivanja nisu, međutim, osvijetljena i oblikovana s istog stajališta i ne odigravaju se na istoj razini; "realni" događaji u arsenalu, pivnici, domovima Ksavera i Kristijana i na groblju prepleću se s uprizorenim "vizijama" Pavla, Ksavera i Kristijana.

Politički angažirana, Golgota je ujedno i poetska drama izvedena po "matrici" Muke Isusove. Analogije između povijesti i mita, politike i biblijskog svijeta opažaju se na razini imenovanja dramskih likova (Kristijan-Krist, Ksaver-Ahasver, Pavle, Petar, Andrej, Klement, Toma), njihova diskursa (česti citati, parafraze, aluzije i "biblijska retorika" Kristijanova), prizora (svađa u pivnici-posljednja večera; Pavle pred Ksaverovom kućom - Krist pred Ahasverovom; vješanje Pavla - raspeće Krista; Ksaverovo ludilo-Ahasverovo prokletstvo), temeljne strukture priče (muka - smrt - uskrsnuće) te funkcije likova u priči (Kristijan-Juda; Pavle, Andrej i dr. - Krist; Ksaver-Ahasver). Krležina je ironija i kritika suvremene politike u tome što nakon "muke" i "smrti" arsenalskog odbora (zapravo proleterske revolucije koja je prošla svoju "kalvariju" i doživjela "golgotu") ne "uskrsava" lik ili skupni akter koji je na političkoj ravni bio pandan Kristu na mitskoj nego Kristijan, lik izravno i posredno označen kao "Juda". Inzistirajući na analogijama između previranja u radničkom pokretu nakon oktobarske revolucije i golgotskog mita, K. s jedne strane osvjetljuje stradanje suvremenog radništva kao "ponavljanje" u sadašnjosti mitske Muke, a s druge strane u tome mitu pronalazi obilježja socijalnog sukoba (Isus kao "tesarov sin" i vođa sirotinje spominje se i u drugim Krležinim tekstovima); u Ksaveru, koji se identificira s Ahasverom, i mnoštvu radnika što se na Kristijanove prijetvorne govore prenatrpane biblijskim motivima "lijepe kao muhe" kritizira, međutim, neosviještenost suvremenog proletarijata koji patnju prihvaća kao nužnost, a svijet tumači pomoću biblijskih simbola i metafora, te u toj neosviještenosti vidi glavni razlog "ponavljanja" Muke u suvremenom svijetu.

Nakon prvog tiskanja, Krleža je u tekst Golgote unio nekoliko promjena: ijekavizirao ga je, izostavio motto: "Agnus Dei! Qui tollis peccata mundi! Ora pro nobis!", proširio niz replika rečenicama koje jače naglašavaju ideološke suprotnosti između "crvenih" i "žutih", Kristijana eksplicitnije označio kao policijskog doušnika i preradio prizor Doktorova ulaska (u prvoj varijanti "Doktor nosi staru bradatu masku Boga kakav visi na crkvenim slikama", a ne "masku đavolsku", i nema primjedbe o tome da on nije autorov lik ni individuacija njegova poimanja metafizičke pravde nego projekcija Kristijanove svijesti i individuacija njegova shvaćanja "pokajanja, moralne katarze, očišćenja od grijeha").

__________________________________

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom. S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva. Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. Djela: Hrvatski bog Mars (1922. potpuna i konačna varijanta 1933.), Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Balade Petrice Kerempuha (1936.), Vučjak (1924.), Gospoda Glembajevi (1929.), U agoniji (1928.), Leda (1930.), itd.

Miroslav Krleža je bio od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis Izlet u Rusiju (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji Europa danas (1935) i Deset krvavih godina (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od Plamena, Književne republike (1923) i Danasa (1934), do čuvenog Pečata (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej Dijalektički antibarbarus. Njegov Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u "teoriji odraza" Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u Pečatu, taj "sukob na ljevici" dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941 - 1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Miroslav Krleža - Balade Petrice Kerempuha 

Miroslav Krleža - Baraka Pet B

Miroslav Krleža - Baraka Pet B - esej

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža - Bonaca u predvečerje

Miroslav Krleža - Domobran Jambrek

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi - esej

Miroslav Krleža - Kraljevo

Miroslav Krleža - Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža - Leda

Miroslav Krleža - Mlada misa Alojza Tičeka

Miroslav Krleža - Na rubu pameti

Miroslav Krleža - Nokturno

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića - esej

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - U agoniji

Miroslav Krleža - U predvečerje

Miroslav Krleža - V megli

Miroslav Krleža - Vučjak