Miroslav Krleža - Balade Petrice Kerempuha

Djelo je prvi put objavljeno u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. To izdanje imalo je ukupno 30 pjesama, dok je drugo, iz 1946. godine, upotpunjeno sa još 4 balade pa se one mogu smatrati najzavršenijim Krležinim djelom (sva ostala prepravljao je i dorađivao više puta).

Već u naslovnoj sintagmi u neobičan odnos dovedena su dva kontrastna pojma: balade kao pjesničke vrste i humorističnog lika Petrice Kerempuha.

Time je Krleža najavio samosvojan tip moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna vizija poremećenog i izobličenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. S obzirom da posjeduje sva svojstva antibalade, Krleža se ovim djelom uključuje u moderne i modernističke tendencije europske i hrvatske lirike dvadesetih i tridesetih godina.

U Baladama je riječ o ljudskoj patnji, stradanju, stalnoj ugroženosti, a protagonist djela je anoniman pučki kolektiv. Središnji lik - Petrica Kerempuh, lik je iz europske književne tradicije , ali je poprimio i brojne značajke domaće kajkavske sredine, osobito duh i mentalitet; on je pučki zabaljač, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj i kažanjavatelj ljudske gluposti. Kerempuh je pojam koji označava crijeva, drobinu, trbuh; u prenesenom značenju lukava, spretna čovjeka, ispičuturu, vragolana i prevrtljivca. Kao takav, on je u Krležinu djelu komentator cjelokupne hrvatske drame kroz stoljeća, istodobno i cinik i satirik, groteskan, karikaturalan i sarkastičan.

Iako protagonist Balada, Kerempuh je u njima prisutan sasvim diskretno, jer se direktno pojavljuje samo u dvije balade (Petrica i galženjaki i Komendijaši), ali njegov duh prožimlje čitavo djelo, dok završna scena (Planetarijom) na scenu dovodi samog Pjesnika te tako potvrđuje autorovu sveprisutnost u djelu.

Uz značajne slojeve simbolističkih transpozicija jezika, motiva i likova, dominantna poetska faktura Balada zapravo je ekspresionistička, što najviše do izražaja dolazi u dominantnom kolorizmu poeme s ekspresivnim naslagama crvene i crne boje kao prepoznatljivih signuma krvi i mraka u doslovnom i prenesenom značenju.

Balade se mogu smatrati i nastavkom autorove ratne, socijalne i satiričke lirike. Kao jezični izvor poslužio mu je govor njegove bake Terezije Goričanec, ali i dijakronijska vertikala kajkavskog jezika koje je Krleža sustavno proučavao u djelima starih kajkavskih pisaca. Tako je Krleža stvorio i afirmirao jezik svekajkavske sinteze u koju su bili uključeni i drugi supstrati, i štokavskog narječja, ali i onih stranih jezika koji su se infiltrirali u kajkavski jezik (latinski, njemački i mađarski). Ipak, taj je jezik originalan autorski, osobni izbor koji na razini djela funkcionira kao cjelovit jezični sustav te posjeduje sve značajke autorskog jezika.

Po samoj izjavi autora, povod Baladama bila je predstojeća ratna kataklizma, ali su one nadrasle svoj povod te ih možemo promatrati na svevremenskoj, univerzalnoj razini. U njima je Krleža poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću; povijest je promatrana "odozdo", s motrišta njenih tragičnih, anonimnih sudionika, s znakovitim kolorističkim ekspresionističkim dekorom krvi u raznim varijantama (kerv, karv, kri).

Lik Petrice Kerempuha europske je književne provenijencije, jer je svojevrsna varijanta Tilla Eulenspiegela, ali je u kajkavskim pučkim legendama i predajama poprimio mnogobrojne značajke kajkavske sredine i podneblja koje ga je pod svojim imenom i prihvatilo, dajući mu, osim jezika svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, "prokšenjak", dovitljivac, lakrdijaš, otkrivač i kažnjavatelj ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskoga kajkavskog pisca J. Lovrenčića (1787-1842) Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin 1834). To je djelo, po sudu J. Vončine, svojim jezikom i tematikom umnogome potaknulo autora Balada. Dakako, to se odnosi primarno na izvornik Lovrenčićeva djela, jer je ono u kasnijim izdanjima mijenjano i proširivano novim Kerempuhovim dogodovštinama, a u tim je izdanjima došlo i do promjena u karakterizaciji lika i do jezičnih intervencija koje su devastirale Lovrenčićev, prema Krležinu sudu, "živi jezik".

Zanimljivo je, međutim, da je za spomenutu knjigu o Kerempuhu Krleža ustvrdio kako je "prijevod jedne njemačke pučke varijante o Tillu Eulenspiegelu bez ikakve samostalne književne vrijednosti", pa je i to razlogom što ga na mjestima gdje navodi svoje kajkavske uzore (Dijalektički antibarbarus; P. Matvejević, Razgovori s Krležom) ne spominje. Iako od Krleže prešućen, Lovrenčić ipak ima zaslužno mjesto u genezi Balada, jednako kao i drugi istaknuti kajkavski autor, komediograf T. Brezovački, čiji je glavni lik iz komedije Matijaš grabancijaš dijak također poslužio kao prototip. Krležin Kerempuh ostvaren je, dakle, sintezom Tilla Eulenspiegela, Kerempuha iz pučkih predaja i Lovrenčićeve knjige, te Grabancijaša, koji također pripada srednjoeuropskoj književnoj tradiciji (Balade su, primjerice na madžarski jezik prevedene kao Grabancijaševe balade). Karakterističan je pritom Krležin kritičkonegatorski odnos, posebice spram jezika T. Brezovačkoga, koji se "izražava neinvenciozno, povodeći se za najsvakodnevnijim frazama grubog pučkog jezika, bez stvaralačke fantazije" i čiji "žargon... zvoni glasom grube farse". Polazeći od takve proturječne ocjene, usprkos tome što je upravo sam u Baladama posegnuo za "frazama grubog pučkog jezika", isključuje Brezovačkoga iz svojih kajkavskih jezičnih uzora u Dijalektičkom antibarbarusu. Naprotiv, u knjizi P. Matvejevića Razgovori s Krležom, među jezičnim vrelima Balada s razlogom je naveden i taj kajkavski komediograf čiji prosvjetiteljski, vandrokaški, prepredeni i inteligentni Grabancijaš ima udjela u karakterizaciji Krležina Kerempuha. Nadalje, među poticajima iz domaće književne tradicije ne može se zaobići ni Pomet, reljefan komediografski renesansni lik M. Držića, čije lukavstvo, bistrina, inteligencija i znanje također žive u Kerempuhovu liku, kao ni Matošev lik Petrice Kerempuha iz proze Imaginarno putovanje, te iz pjesme Lakrdijaš, gdje je Kerempuh potepuh i Princ Karnevala, što se također odražava u slojevitoj koncepciji, ali i u originalnosti Krležina lika.

Prema Tumaču manje poznatih riječi, fraza i pojmova uz riječ Kerempuh navedeno je "kako značenje riječi nije potpuno jasno. Kerempuhi su crijeva, drobina, trbuh, vamp: Schmerbauch, Karapuh, kalapura, kerepuv je očišćen želudac, fileki. U prenesenom smislu: Kerempuh je čovjek lukavac, spretan, ispičutura, prokšenjak, lakoumnik, vragoljan, domišljati prevejanko, podvaljivač. Riječ kao slika jedne do danas književno neizražene figure živi još i danas." Očita je autorova namjera bila da upravo on izrazi i oblikuje tu »književno neizraženu figuru«, pa je svoj lik nadahnutom sintezom svih navedenih svojstava i prenesenih značenja kreirao dajući mu uz obješenjačka i pantagruelovska svojstva, koja su ga učinila autentičnim, originalnim, prepoznatljivim likom, ali i pojmom i simbolom Krležine vizije.

U toj je viziji Kerempuh, sa svojom simboličnom tamburom s kojom se u uvodnoj baladi Petrica i galženjaki pojavljuje ispod vješala kao simbola kmetske sudbine, baladični komentator pučke i cjelokupne hrvatske drame kroz stoljeća, vodič kroz mučna i tamna razdoblja hrvatske povijesti. Ali, on je istodobno i komedijaš, cinik i satirik, otkrivač i ilustrator karakteristične pučke svijesti koja se u Baladama manifestira logikom i filozofijom otpora, negacije svega postojećega, relativiziranja svake pojave i stanja, ali i fatalizmom kao iskazom svoje bespomoći. S jedne strane, Kerempuh je afirmator te svijesti i lucidni pronicatelj njezine moći i ograničenja, a s druge strane tu svijest svojim sarkastičnim i grotesknim slikama istodobno osporava. Diskretno prisutan u Baladama (osim u spomenutoj baladi izravno se pojavljuje samo u Komendrijašima, tu kao veliki komediografski Mešter, pučki zabavljač, ali i sam satanas), Kerempuh je svojom nefizičkom prisutnošću duhom prisutan u cijelom djelu, i to svojom proricateljskom ulogom, ali i svojom intelektualnom superiornošću. Kerempuh je, naime, i učeni pismoznanec i dobro upućeni čtavec, koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika, jer kao iz rukava istresa latinske, njemačke i madžarske riječi i fraze uz znatan inventar svoga kajkavskog vokabulara, a u stanju je u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa, što sve iskazuje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjava nam kako je taj kompleksan i reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego. To dakako ne isključuje intimnu i osobnu autorovu prisutnost u djelu, jer se u njegovoj završnoj sekvenci skida kerempuhovska maska i na kraju balade Planetarijom pojavljuje se osobno Pjesnik, koji je prozborio očajničkim krikom iz tmine, s dna još jedne hrvatske jame čiji je nokturalni i makabrični prostor ekspresivno otvorila Matoševa poema Mora, koja nije bez odjeka ni u Krležinoj poemi.

Napisane gotovo u jednom dahu, od prosinca 1935. do ožujka 1936, Balade otkrivaju začudan intenzitet kreacije, no kako je prema Krležinim riječima put do njih bio dug, neprijeporno im je prethodilo višegodišnje taloženje motiva i slika, unutarnje dozrijevanje i akumulacija višeslojnih elemenata, od tematskih do jezičnih, koji su onda u kratkom roku realizirani snažnim, originalnim i pjesnički funkcionalnim kajkavskim jezikom.

Iako je po Krležinoj izjavi neposredan povod nastanku toga djela bila predstojeća ratna kataklizma nagoviještena španjolskom dramom sredinom 30-ih godina, Balade su nadrasle svoj povod, a jezično i tematsko ishodište pronašle su u nacionalnoj kulturi i povijesti, oblikujući tu povijest kao sliku sumornoga i krvavoga hrvatskog povijesnog panoptikuma u njegovu višestoljetnu trajanju. U toj nadvremenskoj slici K. je poveo i nastavio polemički dijalog s poviješću, pomičući rakurs svoga motrišta sa službene pozicije pobjednika, koji retuširaju sliku povijesti u skladu sa svojom ulogom u njoj, na poziciju poraženih, koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana odozdo, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih pučkih sudionika, koji je doživljuju kao svoju crnu i zlu kob i u čijoj opciji ona poprima karikaturalno obličje. Hrvatski višestoljetni povijesni pejzaž oblikovan je stoga kao kompozicija crnih boja i tonova, čiji je kolorizam obilježen krvlju. Riječ krv u svojim se ekspresivnim kajkavskim varijantama (kerv; karv i kri), kao i sugestivnim izvedenicama, nameće svojom učestalošću i stilskom izražajnošću kojom se istodobno sintetizira semantički, zvukovni i koloristički, ali i simbolički značaj te riječi koja se kao stilski obilježen i eksponiran jezični segment izdvaja u bogatom leksiku Balada.

Polemičnost kao stilski postupak u Baladama pojačava dramsku tenziju zbirke. Ona podjednako proistječe iz dramatične tematike Balada kao i iz korištenja dramskih izražajnih sredstava u kompoziciji pojedinih scena, pa i kompoziciji cijele zbirke. Naime, ključni su tematski slojevi Balada Gupčeva seljačka buna 1573, turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, a kao važna povijesna tema pojavljuje se i tragična sudbina kajkavskoga jezika, koji je u ilirskom pokretu nasilno izopćen iz svoje kulturno-povijesne pozicije i prepušten marginalizaciji. Dramatičnost takva sadržaja prirodno se intenzivira uporabom dramski ekspresivnih dijaloga, monologa i solilokvija, iz kojih izvire sceničnost Balada, u čijoj osmišljenoj kompoziciji prepoznajemo dramsku ekspoziciju s početnim korpusom djela (balade Petrica i Galženjaki; Ni med cvetjem ni pravice; Lamentacija oštibri, Keglovichiana i dr.), dok se dramska kulminacija najavljuje i začinje baladama Po vetru glas, Verbuvanka, Lageraška i Carmen antemurale sisciense, da bi u baladi Na mukah dosegla najviši stupanj izražajnosti, nakon čega postupno slijedi dramski rasplet što završava baladom Planetarijom, u kojoj autor odbacuje kerempuhovsku masku i sam se identificira u ulozi vodiča i komentatora povijesnog vremeplova.

Khevenhiller - Je zasigurno najpoznatija pjesma balada, ona sadrži poznate vekovečne kajkavske stihove, opjevuje ljudsku muku i besmisao ljudskog života kao i sve druge pjesme štere je v baladami stambural Petrica Kerempuh.

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.

Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.

Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.

Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.

Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.

Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!

Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.

Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.

Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.

Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,

bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.

Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.

Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,

kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.

A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,

gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

Pjesma Khevenhiller naslov je dobila po Jurju Khevenhilleru, koruškom kapetanu zaduženom za gradnju Karlovca, koji je sagrađen da bi poslužio obrani Hrvatske od Turaka. Pjesma se može podijeliti na dva dijela gdje se u prvom govori o čovjekovom životu, a gdje se u drugom dijelu prikazuje konkretna socijalana nepravda.

U prvom dijelu pjesnik kaže kako je tako je, i tako de i biti pod čime podrazumijeva filozofiju zagorskog kmeta koji se u potpunosti miri sa stvarnošću. U drugom dijelu pjeva o nesreći zagorskog kmeta koji se nesmije na išta žaliti i koji mora stalno šutiti.

(Citat - "bedeme kopati i morta nositi, / z repom podvinutim kakti kusa biti). Kmetu također nije jasno zašto on mora biti gladan, a feudalac sit. Ta klasna razlika je ujedino i socijalni motiv. Rima je
morfološki zasnovana te je parna. Poanta pjesme se nalazi u posljednje dvostihu. (Citat - "gda drugog spomenika na grebu mu nebu / neg pesji brabonjek na bogečkem grebu" gdje je seljaku svejedno kamo de umrijeti i gdje bezobzira što je bio omalovažavan i potlačen tijekom cijelog života, isto mu se događa i nakon smrti.).

__________________________________

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. - Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao. Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s političkim životom. S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva. Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom ''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike. Djela: Hrvatski bog Mars (1922. potpuna i konačna varijanta 1933.), Povratak Filipa Latinovicza (1932.), Balade Petrice Kerempuha (1936.), Vučjak (1924.), Gospoda Glembajevi (1929.), U agoniji (1928.), Leda (1930.), itd.

Miroslav Krleža je bio od pisaca kojima je politika jedna od magistralnih tema. Politika je u pozadini i onih njegovih dela koja se ne bave politikom. To su i putopis Izlet u Rusiju (1926), koji je do danas izašao u više izdanja, uvek menjan u duhu aktualnog političkog trenutka, i eseji Europa danas (1935) i Deset krvavih godina (1937). Političku težinu imaju i njegovi časopisi, od Plamena, Književne republike (1923) i Danasa (1934), do čuvenog Pečata (1939), u kome je izašao i njegov veliki polemički esej Dijalektički antibarbarus. Njegov Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) doveo je do razilaženja s politikom komunističkih partija u umetnosti i književnosti, sadržanom u "teoriji odraza" Todora Pavlova, a sada je, ovim tekstom u Pečatu, taj "sukob na ljevici" dosegao kulminaciju. Ni njegovo lično prijateljstvo s Josipom Brozom nije pomoglo da se spor prevlada, pa kad je 1941. došlo do sloma Jugoslavije, stvaranja Nezavisne Države Hrvatske i komunističke oružane pobune nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, Krleža se nije pridružio svojim ideološkim drugovima, nego je ceo period građanskog rata 1941 - 1945. proveo u Zagrebu, u strogoj ćutnji, pod zaštitom vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje su mu predlagale i saradnju, ali ju je on u dva razgovora sa Pavelićem izbegao, bojeći se osvete komunista.

Krležini romani se odlikuju sledećim karakteristikama: pisani bujnim, baroknim stilom i jezikom koji vrvi novokovanicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima tradicije srednjoevropskog intelektualističkog romana (Robert Musil, Rajner Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se prepliću s kontemplativnim pasažima o prirodi ljudskog postojanja, umetnosti, politici i istoriji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenapregnutim i isprekidanim dijalozima, kao i bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se mešaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina dela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti nemačkog jezika (Tomas Man, Robert Musil), ali se od njih pazlikuju po dramatičnosti radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualizovanje, po čemu je Krleža sličan Arturu Kestleru ili Malrou.

Miroslav Krleža je ostavio najveći opus u hrvatskoj književnosti do danas. Za 88 godina života i 66 godina književnog rada napisao je pedesetak zbirki pesama, pripovedaka, romana, drama, eseja, političke publicistike, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih članaka: u njegovom stvaralaštvu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.

Miroslav Krleža - Baraka Pet B

Miroslav Krleža - Baraka Pet B - esej

Miroslav Krleža - Bitka kod Bistrice Lesne

Miroslav Krleža - Bonaca u predvečerje

Miroslav Krleža - Domobran Jambrek

Miroslav Krleža - Golgota

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi

Miroslav Krleža - Gospoda Glembajevi - esej

Miroslav Krleža - Kraljevo

Miroslav Krleža - Kristofor Kolumbo

Miroslav Krleža - Leda

Miroslav Krleža - Mlada misa Alojza Tičeka

Miroslav Krleža - Na rubu pameti

Miroslav Krleža - Nokturno

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića

Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića - esej

Miroslav Krleža - Tri domobrana

Miroslav Krleža - U agoniji

Miroslav Krleža - U predvečerje

Miroslav Krleža - V megli

Miroslav Krleža - Vučjak