Stjepan Tomaš - Moj tata spava s anđelima lektira

Stjepan Tomaš - Moj tata spava s anđelima

Stjepan Tomaš - Moj tata spava s anđelima - Mali ratni dnevnik


Roman iz tri dijela, komponiran kao niz dnevničkih zapisa dvanaestogodišnje Osječanke Cvijete, u vrijeme Domovinskog rata. Ona piše svoj dnevnik od prvog tjedna školske godine 1991 - 1992. koja ne počinje nastavom, nego opsadom grada. Djevojčica bilježi svoja razmišljanja i događaje oko sebe, prepričava razgovore s roditeljima i prijateljicama, uvrštava i pisma koja joj stižu, kao i pjesme koje čuje na radiju. Prvi dio romana naslovljen sa Moj tata spava s anđelima, završava krajem 1991. godine kada Cvijeta s grupom djece biva poslana na sigurno, u Austriju. Boravak u austrijskom gradu Pinkafeldu tema je drugog dijela, nazvanog Sto pinkafeldskih dana, a povratak u Osijek, opisan je u trećem dijelu dnevnika: Mir, ali rat.

 

Kratki sadržaj - Cvijeta Matković, učenica VI.b razreda osnovne škole "Anka Butorac" u Osijeku počinje pisati svoj dnevnik u petak, šestoga dana rujna godine 1991. Školska godina trebala je početi u utorak, ali čika Bora Ivanović, komandant vojarne jugoslavenske narodne armije "Milan Stanivuković", puca po narodu, oružja je okrenuo na grad koji ga je bio srdačno udomio. Razara grad i ljude. A domaćini se moraju skrivati po podrumima, skloništima, šahtovima kanalizacije, tko kamo stigne - ako ga ne raznese ona prva granata, bomba, rafal.

 

Nastave nema, jer su školu srušili granatama. Cvijeti nedostaje razred, školsko dvorište, igra na ulici, šetnje, zrak, pa bio i maglovit, jesenji... U gradu nema struje, plina, pa nema ni grijanja - a kako bi zimi dobro došla neka peć na drva, ugljen! No danas grade kuće bez dimnjaka. Otac zbog ratnih razaranja ne može raditi svoj posao prosvjetnog nadzornika, nego doma kuha.

 

U četvrtak 12 rujna tata je za ručkom objavio da je Baranja pala, upotrijebio je izraz "šaptom pala". Iz osječke Tvrđe, gdje radi, vidi kolone Baranjaca na njihovom izbjegličkom putu u Mađarsku ili u nepoznato. Cvijeta je izbjegličke kolone već vidjela na televiziji. Ništa mučnije dotad nije vidjela. I Osijek se polako prazni. Bračni par Reisner iz susjedstva otišao je u Njemačku. Svoje mačkice, Mirni i Kima, ostavili su Cvijeti da se o njima brine i ona im kriomice nosi bolje ostatke jela. Krajem rujna počela se emitirati radioškola, Cvijeta pokušava pratiti i rješavati zadatke. Skeptična mama uspoređuje tu školu s onom pačjom iz popularne dječje pjesmice. 29. rujna Cvijeta čita u Glasu Slavonije da je jučer ubijena trinaestogodišnja djevojčica Ivana Vujić. Ona i njezini roditelji nisu na vrijeme sišli u sklonište i granata je pogodila baš njihov stan. Ta je tragična vijest jako potresla Cvijetu, zahvatilo ju je malodušje i pokolebala se u vođenju svoga dnevnika.

 

Umjesto imena pjevača i glumaca Cvijeta sada pamti imena izvjestitelja iz opkoljenog Vukovara. Sve češće pred surovom stvarnosti Cvijeta bježi u svijet mašte, izmislila je za sebe i prodavaonicu snova. Povremeni dolasci struje za cijelu su obitelj prava svečanost.

 

Iz susjedstva Cvijetine roditelje posjećuje djed s petogodišnjom unučicom. Cvijeta je pita za roditelje, a djevojčica joj odgovara da je njezina majka otputovala, a da tata spava s anđelima. Poslije mama prekorava Cvijetu što je djevojčicu pitala o roditeljima jer djevojčičina je majka pobjegla u Srbiju, a otac, koji je bio gardist, poginuo je prije dva mjeseca. Luka, prijatelj iz razreda, došao je do prozora iza kojeg je Cvijeta čučala. Njega su roditelji pustili van. Tjednima se nisu vidjeli, a odmah su se posvađali. Zbog čega? Oko toga koliko cijevi ima višecijevni bacač raketa.

 

U novinama je objavljena pjesmica osmogodišnje Marine Pavičić. Djevojčica u svojoj naivnoj dječjoj pjesmici priželjkuje da ne bude rata, da ne pogine još koji tata. Cvijeti se pjesma jako svidjela pa ju je cijelu prepisala u svoj dnevnik.

 

14. studenoga Srbi su iz Baranje koju su zauzeli opet pogodili osječku katedralu. Mise će se održavati u "pothodniku", ispod središnjega gradskog trga. Cvijetu to podsjeća na skrivanje prvih kršćana u katakombama. Posljednjih šest stranica osječkog dnevnog lista ispunjeno je osmrtnicama poginulih gardista, zapisuje Cvijeta 17. studenoga. Cika Helin (prezime po ženi Heli) ostavlja poruku da odlazi u Vukovar vidjeti što mu je s majkom. Cvijetin tata primijetio je da je ta poruka zvučala kao oporuka.

 

Cvijeta dobiva pismo od prijateljice Zlatice iz Austrije kamo su je roditelji sklonili. Stanuje kod jedne obitelji gradišćanskih Hrvata i ide u hrvatsku školu. Unatoč želji ljudi da ostanu u Osijeku, pod stalnom prijetnjom granata, raketa, aviona, sve više ih se iseljava. Opkoljeni grad postaje i napušten grad, zaključuje Cvijeta svoj zapis od 26. studenoga. Pao je i prvi snijeg, a Cvijeta se pita hoće li osijedjeti kao što se dogodilo dvanaestogodišnjoj djevojčici koja je gledala ubojstvo roditelja.

 

Nakon krvava pada Vukovara roditelji žele udaljiti kćer od ratišta. Cvijeta će s drugom školom u austrijski Pinkafeld jer su djeca iz njezine škole već ranije smještena u Samobor. U obitelji suze pred rastanak. Na atlasu traže Pinkafeld, mjestašce pokraj Linza, u Austriji. Prije odlaska Cvijeta je nakon dva mjeseca prvi put u središtu Osijeka. Vidjela sam na TV-u kako ga neprijatelji uništavaju, ali da je toliko razrušen nisam mogla vjerovati, zapisuje u svoj dnevnik. Posebno je se dojmio plakat sa sloganom:

 

OSIJEK NIKADA NEĆE BITI OCEK

 

Sto pinkafeldskih dana - Prvi Cvijetin telefonski razgovor iz Pinkafelda s roditeljima u Osijeku. Opet
riječi natopljene suzama. I na koncu: Mislim puno o vama i jako vas volim. Više nego u Osijeku...

 

U Pinkafeldu je tišina, za dijete iz bombardiranog Osijeka neobična, gotovo čujna. Nema škriputanja osječkog tramvaja ni astmatičnog uzdihanog autobusa, ali ni fijuka granata, metalnog odjeka eksplozija, ni tihe jeze u mojim grudima, zapisuje Cvijeta. Teku dani ispunjeni strepnjom za roditelje koji su ostali u opkoljenom gradu. Telefonske linije sve su češće u kvaru, razgovori su sve rjeđi.

 

Pred Božić dobivaju pismeni zadatak u školi: Pismo djedu Božićnjaku. Cvijetin pokušaj zamišljaja predbožićne slike ne uspijeva: Namjesto simpatičnog djedice koji juri između zasniježenih borova i jela... vidjela sam mrke neprijateljske ratnike koji razaraju moj Osijek. Namjesto jedva čujne škripe saonica, čula sam metalni zvuk tenkovskih gusjenica, namjesto anđeoski nestvarnog zvuka zvončića čula sam fijuk granata. Cvijetin bijeli list papira ostao je neispisan.

 

Cvijetu je ganula vijest koju je čula na Badnjak da su u jednom talijanskom gradiću djeca odlučila da tog Badnjaka neće ispucati nijednu petardu kako ne bi plašili hrvatsku djecu u izbjeglištvu koja su se naslušala pucanja. Krasan božični dar.

 

Učiteljica otkriva da su svi dečki u svojim čitankama flomasterima iskrižali ćirilične tekstove. Pokušava im objasniti da će ćirilicu učiti i ubuduće, na što joj Marijan odbrusi: - Hoćemo, ali kao bosančicu na stećku ili hijeroglife na papirusu! priklopivši još: To je moj odgovor onima koji svakodnevno pucaju na moga brata koji je u hrvatskoj vojsci, zbog kojih sam ja morao napustiti Osijek.

 

Mladiću Korčiki stiže pismo od družine koja je ostala u Osijeku; muči ga što su oni korisni, a on se skriva kao miš, stotine kilometara od ratišta. Petnaestog siječnja 1992. priznata je Republika Hrvatska. Hoće li nas priznati i moj susjed Sekulić? pita se Cvijeta.

 

Kreutziveg - križni put - na izlazu iz Pinkafelda budi u Cvijeti predodžbu o posrtanju, padanju i podizanju Hrvatske. Mora li Hrvatska biti razapeta da bi živjela? pita se Cvijeta.

 

Prošao je već i blagdan sv. Valentina. Neke su djevojčice dobile ljubavne poruke. Cvijeta se pita hoće li već iduće godine za Valentinovo netko i njoj poslati ljubavno pisamce. U Pinkafeldu se saznaje da se neki učenici iz Ceško - Slovačke, Mađarske i Istre vraćaju u Osijek. Ali iz srpskog uporišta Tenje još uvijek tuku po Osijeku. Cvijeta čezne za domom i pita se zar su oni zaboravljeni, ali već za nekoliko dana stiže i njima obavijest o povratku. Večer prije polaska Cvijeta leži u svojoj sobici i razmišlja o svemu što se dogodilo u proteklih pola godine. Napokon - pakiranje. Povratak doma!

 

Mir, ali rat - Kod kuće tata je Cvijeti dopustio da ode s njim do kioska. Čak su obišli nekoliko blokova tražeći kiosk s Alanom Fordom. Osijek je ruševina. Posvuda krš i građevinski otpad. Sto nije oštećeno izvana, oštećeno je iznutra... kao i mi, tumači otac Cvijeti. Grad je još uvijek izlijepljen plakatima na kojima je crtež tenka s natpisom: Oprez, još uvijek nišane na nas! 17. ožujka Cvijeta zapisuje: S tri strane neprijatelj tuče grad, "po bokovima i u dubinu": minobacačima, višecijevnim topovima, višecijevnim bacačima raketa - sve sa "višecijevnima", da smrti bude što više.

 

Rastepeni ljudi, rastepena djeca; Zlatičina majka došla je na koji dan iz mađarskog Nagvtada u posjet vlastitoj kući u Osijeku. Donijela je i Zlatičino pismo za Cvijetu. Noći se provode u podrumima. Nije onima vjerovati u "prekid vatre", tj. primirje, imaju previše višecijevnih a premalo srca. Škole i dalje nema. Ali ima vijesti - loših. Prije nekoliko dana pobjegla je čika Mirkova supruga iz Belog Manastira (preko Bosne). Po odluci "SAO Slavonije, Baranje i zapadnog Srema" u roku od 24 sata morala je dobrovoljno napustiti Baranju.

 

Četnici su u Bogdanovcima batinali jednog gluhonijemog čovjeka sve do smrti jer "nije hteo da peva". Susjed Sekulić, Srbin, šeće ispred svoje kuće pušeći cigaretu za cigaretom. Tog čovjeka više nema, prepolovljen je. Hoda kao sjenka. Mogu misliti kako se osjeća, kaže mama. Neprijatelj nastavlja tući po Osijeku. Cvijeta je užasnuta spoznajom da od takvih udaraca ovog proljeća u Slavoniji dva razreda osnovaca neće sjesti u školske klupe. Oni leže po seoskim i gradskim grobljima.

 

Pogreb susjeda Sekulića. Cvijeta pita od čega je umro? Otac kaže da mu je prepuklo srca. Kaže da su mu neki ljudi prijetili telefonom da će mu dići kuću u zrak. Isprva se bojao, poslije je postao ravnodušan. Krenuo je prema granici s Mađarskom, ali je nije imao snage prijeći. Prepuklo mu je srce. Vani su zamirisale lipe. Cvijeta uči povijest, ali nerado. Što slavimo? Samo obljetnice velikih bitaka. Cvijeta se pita zašto umjesto obljetnica velikih bitaka ne bismo slavili dan kada prvi put zamiriše lipa?

 

Strah je još uvijek Cvijetin pratilac. Strah, razaratelj svega. Boji se od ranog jutra do kasne noći. Trza se u snu i bunca. Ponovno bombardiranja. Od učestalog fijukanja granata i eksplozija ježi mi se koža, grči mi se želudac, povraćam od straha, zapisuje Cvijeta. O lijepi, o dragi, o slatki Pinkafeld! prisjeća se austrijskog mira, tišine, uljuđenosti.

 

Polovicom svibnja u istočnu Slavoniju i Baranju konačno dolaze snage UNPROFOR-a. Bombardiranje prestaje, ali se protjerivanja, usprkos "plavcima" nastavljaju. Na čijoj je strani UNPROFOR? pita se Cvijetina mama, ogorčena njihovim sramotnim ponašanjem.

 

Srbi su bili opljačkali i razorili glasoviti vukovarski gradski muzej, star dvjesto pedeset godina. Cinično su obećali izgraditi novi, još ljepši i stariji. Osječka djeca počinju ići u školu 30. svibnja, kad obično škola završava. U jednoj vinkovačkoj školi djeca mucaju. Zbog rata. 7. lipnja Cvijeta zapisuje: U Osijeku je već danima zaglušujuća tišina. To je završni zapis iz njezinog dnevnika.

 

Vrsta djela - Knjiga Moj tata spava s anđelima roman je u obliku dnevnika. Glavni lik romana i zapisničar patnji svojega granatiranjem izmučenog grada je djevojčica Cvijeta. Cijeli tekst sastoji se od komadića, djelića, vlastite i opće povijesti, zapisanih u obliku dojmova jednoga dana, jednoga sata, jednoga trenutka... Oblik dnevnika posebno je zanimljiv i za njime pisci posežu kada žele stvoriti dojam da se radi o zapisima stvarnoga i autentičnoga iskustva, koje onda mi čitatelji primamo bez posredovanja pripovjedača u 3. licu.

 

Književni rod - Epika

 

Mjesto i vrijeme - Cvijetini zapisi nižu se od petka 6. rujna 1991. do zaključno nedjelje 7. lipnja 1992. dakle nekih devet mjeseci i to po cjelinama:
Osijek: petak 6. rujna 1991. - ponedjeljak 2. prosinca 1991.
Pinkafeld: srijeda 4. prosinca 1991. - srijeda 11. ožujka 1992.

Osijek: 14. ožujka 1992. - 7. lipnja 1992.


U prvom i trećem dijelu romana mjesto radnje je Osijek, grad pod opsadom JNA i dobrovoljačkih paravojski iz Srbije, ali grad koji junački odolijeva. Kada nakon dva mjeseca skrivanja prvi put s mamom ode u grad, Cvijeta ne može previdjeti razmjere razaranja: Krovovi kuća bombardirani su, fasade najljepših zgrada oštećene gelerima granata i bombi. Izlozi trgovina porazbijani, prekriveni daskama, zaštićeni vrećama pijeska: oči grada kao da su obnevidjele, prekrivene ružnim povezima. Novinski kiosci srušeni prazni. Prodavaonica krumpirića i "kokica" raznesena je, ostala je samo betonska ploča.

 

Trgovci su užurbano meli krhotine stakla s nogostupa. Tri mjeseca poslije već se osjeća zadah zapuštenosti i propadanja: Krovovi su stršali bez crijepa kao kosturi bez mesa. Na prozorima su umjesto stakala plastične folije, zategnute i mutne. Ispred svake kuće je poveća hrpa razbijenog crijepa, cigle, građevinskog otpada - svega onoga što je još prije nekoliko dana bila kuća, dom. Ispred njih izgorjeli automobili.

 

Kako je zbog opasnosti prostor Cvijetina kretanja uglavnom sveden na mikroprostor podruma i kuće, u njezinom dnevniku nema puno opisa eksterijera, ali zato Cvijeta razvija osjetljivost za nešto drugo - zvukove. Paradoksalno, najsnažniji zvuk postat će tišina, koje tako dugo nije bilo. Posljednja rečenica Cvijetinih zapisa glasi: U Osijeku je već danima zaglušujuća tišina.

Pinkafeld, u kojem je Cvijeta samo tijelom, dok je duhom u Osijeku, jedva da je skiciran kojom rečenicom. To je uredan gradić urednih i gostoljubivih ljudi, ali čija gostoljubivost ipak ima granice: Prije nekoliko dana čula sam kada je netko u kuhinji rekao našoj učiteljici: "We love you but you have stayed too long!

 

Tema i ideja - Svoju preveliku muku ne možeš zadržati u sebi. Kad je izgovoriš, olakšaš si dušu. Podijeliš li s nekim svoju bol, ona će se - kažu - prepoloviti. Tražim li ja to opravdanje za odluku da počnem pisati svoj mali ratni dnevnik - u opkoljenom gradu, u zaposjednutom zavičaju? Možda, iako mi se čini da je zašto pisati krivo postavljeno pitanje. Pravo je pitanje da li je moguće ne zapisati. Kako ne zapisati ono što se događa meni, mojoj obitelji, mojim susjedima i sugrađanima, mojoj domovini!? Svoje najintimnije misli povjerit ću papiru. Povjerit ću mu se uvjerena da me neće iznevjeriti, kao ni srodno srce kad pročita ove zapise, jer će u mojoj boli prepoznati svoju.

 

Ovako djevojčica Cvijeta u nekoj vrsti predgovora vlastitom dnevniku objašnjava motive koji su je naveli da započne pisanje "svoga malog ratnog dnevnika". Umjesto da kao i svake godine bezbrižno krene u novi razred dvanaestogodišnja djevojčica počinje bilježiti što se događa s njom, njezinim roditeljima, prijateljicama, susjedima u opkoljenom i bombardiranom gradu. Dnevnik postaje nekom vrstom utjehe, pribježišta pred nesmiljenom i okrutnom ratnom stvarnošću. Otrgnuta od igre, škole, prijateljica, suočena s tragedijom svoga zavičaja i svoje domovine i prisiljena većinu vremena provoditi u podrumu dok rat po njezinom gradu sije smrt, ne štedeći ni djecu ni starce, odnoseći svakoga koji se u krivo vrijeme našao na krivome mjestu, Cvijeta u samo nekoliko mjeseci naglo odrasta: Mnogo sam proživjela u posljednjih šest mjeseci. Osjećam da naglo odrastam i nesretna sam zbog toga jer ne želim odrasti. Svijet odraslih je užasan i plaši me. Želim svijet priča i bajki.

 

Cvijeta je na svoj način svjesna da pišući dnevnik daje svoj skromni doprinos kolektivnom pamćenju (Kako ne zapisati ono što se događa meni, mojoj obitelji, mojim susjedima i sugrađanima, mojoj domovini!?), ali istodobno dnevnik je njezina oaza intimnosti, prostor gdje se još uvijek može biti dijete... Pisanje je također i pokušaj da si objasni ono što se oko nje događa, da se ponovno uvede red u svijet koji se iznenada raspao kao što se raspadne razbijeno ogledalo.

 

Svako iskreno djelo o ratu duboko je antiratno. To bismo mogli reći i za ovu knjigu. Prije svog odlaska u Pinkefeld Cvijeta se pita: Pitam se kad će ponovno u mom gradu osvanuti takav dan:
- da u svojoj sobici bezbrižno i lako usnem,
- da ne moram više nikada u hladni podrum uz svjetlo svijeće,
- da više nijedan tata ne spava s anđelima.

 

Sve što Cvijeta želi može se izreći u samo tri riječi: da prestane rat.

 

Kada je Stjepan Tomaš objavio svoj roman (1993.) trećina Hrvatske još je uvijek bila okupirana, ratne rane bile su toliko svježe i kao da se sama tema odupirala literarnoj stilizaciji. Oblik dnevnika zato nije slučajan. Bilježen iz dana u dan u dnevniku jedne djevojčice rat se zapravo prikazao sam od sebe snagom svojih činjenica.

 

Osnovna misao - Moramo vjerovati ljudima koji nas vole i razumiju jer nam jedino oni mogu reći što je najbolje za nas.

 

Kompozicija djela
Uvod - Nastava se odgađa do daljnjega.
Zaplet - Ljudi je na ulici sve manje, a djeca se ne mogu igrati.
Vrhunac - Baranja i Vukovar su pali, a Osijek je potpuno uništen.
Rasplet - Cvijeta odlazi u Pinkafeld.

 

Moj tata spava s anđelima i Mali ratni dnevnik predstavlja neku vrstu malog troknjižja (trilogije). Naime, sastoji se od tri cjeline (označene posebnim naslovima) od kojih je prva Moj tata spava s anđelima isprva bila objavljena kao zasebna knjiga, a zatim joj je nakon godinu dana autor dodao još drugi i treći dio: Sto pinkafeldskih dana i Mir, ali rat.

 

Dakle, Mali ratni dnevnik obuhvaća zapise iz romana Moj tata spava s anđelima, proširene onima o boravku hrvatske djece u svojevrsnom skloništu - austrijskom gradiću Pinkafeldu (Sto Pinkafeldskih dana), te o njihovu povratku i životu ponovno u Osijeku (Mir, ali rat). U tom razdoblju ni rata ni mira nastava za osnovnoškolce u Slavoniji počela je tek sredinom lipnja te ratne 1992. godine.

 

Knjiga je, budući da je riječ o dnevniku, pisana u prvom licu. Podijeljena je na rečene tri pod-knjige, a svaka se sastoji od poglavlja - odlomaka koji nose svoje podnaslove i datirani su. Odlomci su kratki, veličine od dvije - tri rečenice do najviše stranicu - dvije.

 

U ovom romanu uzalud ćemo tražiti elemente kompozicije fabule - nema tu uvoda, razvitka, vrhunca, ni raspleta. Sadržaj je rastrgan i nasumičan kao i životi u vremenu rata, kao ratna stvarnost koja se iz dana u dan koprca između uzbune i uzbune.

 

Jezik i stil - Glavno stilsko obilježje Cvijetinih zapisa je jednostavnost i uvjerljivost njezina pripovijedanja. Cvijetin je jezik prošaran slavonskim lokalizmima, što samo pridonosi uvjerljivosti njezinih zapisa i daje im onu prepoznatljivu lokalnu boju.
 

Stilska sredstva
Epiteti - Nova, školska, ovogodišnje, zakašnjeli, pečeno, mučeničkog, napaćenog, dnevnoj, pune, zlatni.

 

Onomatopeje - Dum! Dum! Dum! - čula sam kratke tupe udarce. - da se u zraku umjesto zvuka granata ponovno čuje pjev ptica ili bar buka autobusa i tramvaja...

 

Kontrast - On je za sebe govorio da je Jugoslaven - rekao je tata - takvu je i zastavu za praznike isticao. Odnedavna govori da je Hrvat, iako ga nitko ne pita šta je.

 

Usporedbe - Kao, mama je danas bila ljutita na nas, pekla ih je nevoljko, pa kolači nisu uspjeli... vi ste djevojčice kao plodovi voćke. S tom će školom biti kao s onom pačjom... izgledaju kao kaznionice u američkim filmovima.

 

Metafora - Grad odijeva točkastu pidžamu.

 

Analiza likova
Cvijeta - glavni lik romana - dvanaestogodišnja je djevojčica, i kada rat to dopusti učenica šestog b razreda škole "Anka Butorac" u Osijeku. Mirna, uljuđena djevojčica na pragu djevojaštva, zaskočena ratom, prestrašena njime, užasnuta smrtima znanih i neznanih, razaranjima njezinoga rodnog Osijeka, lišena te godine djetinjstva, osjetila se potaknuta tim užasima na pisanje dnevnika.

 

Da nije bilo rata, Cvijeta bi ostala sasvim obična djevojčica koja voli životinje, uživa u knjigama i crtićima, ima prijateljice s kojima se igra ili vodi povjerljive razgovore, ima svoje male tajne. Rat je sve to promijenio: nema škole, nema grijanja, nema struje, u grad dolaze prognanici, svakodnevna bombardiranja odnose žrtve, živi se uglavnom u podrumima, a Cvijetina omiljena igračka postaje tranzistor, glavna literatura Glas Slavonije. U tjeskobnoj i prijetećoj stvarnosti pisanje dnevnika za Cvijetu je način da prevlada neizvjesnost svakodnevnice i zadrži duhovnu ravnotežu, da sačuva prostor intimnosti, ali i shvati zbivanja oko sebe. Poslije, kada odlazi u sigurnost austrijskog Pinkafelda dnevnik postaje način održavanja veze s domovinom, njemu povjerava svoju zabrinutost za roditelje i čežnju za povratkom.

 

Od stvarnosti Cvijeta se često brani bježeći u svijet snova i sanjarenja: Sklapam oči i igram se. Izmislila sam, samo za sebe, prodavaonicu snova. To je zgodna igra. Uđem u prodavaonicu snova i odabirem san po želji. Cvijeta ima plemenitu narav i unatoč svoj gorčini koju osjeća njeno srce nije ispunjeno mržnjom, ona ne priziva osvetu za patnje koje trpi i gleda oko sebe. Svjesno se odupire napasti mržnje: I ja se molim Majci Božjoj. Molim se da mi srce ne ispuni mržnja i da ne prezrem dojučerašnje prijatelje i prijateljice druge vjere, da moja ljubav bude veća od zla koje su nam nanijeli njihovi očevi i braća.

 

Njezina vodilja stihovi su Hvalospjeva ljubavi iz Poslanice apostola Pavla Korinćanima koje je u Pinkafeldu marno prepisala u svoj dnevnik:
Kad bih ljudske i anđeoske
jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči...

 

Mama - farmaceutkinja, svakoga dana odlazi na posao premda je rat, a onda svakih pol sata telefonom naziva kćerku koja je sama doma i provjerava je li dobro. Dok su bile razdvojene, posebno je patila što ne može biti s Cvijetom u onim danima kad njezina djevojčica iz djetinjstva prelazi u djevojaštvo

 

Tata - prosvjetni nadzornik ili ti inspektor. U normalno vrijeme posao mu je da obilazi škole pa potom svoja izvješća dostavlja nadležnim prosvjetnim uredima. U nakaradno vrijeme, vrijeme rata, sve rjeđe obilazi škole jer Srbi pucaju po njima i razaraju ih jednu za drugom, a sve češće je doma. Pretvara se u kućanicu.

 

Tata je hrabar i savjestan čovjek koji svakodnevno pješice ide na posao u gradu u kojem dnevno pogine pet - šest ljudi, a dvadesetak bude ranjeno. Cvijeta je ponosna stoje njen otac hrabar čovjek, dok mama prije misli da je lud što se izlaže nepotrebnom riziku.

 

Sporedni likovi - Zlatica, susjedi

 

Dojam o djelu - Dnevnik mi se jako svidio jer je realističan. Prikazuje rat baš onakvim kakav je bio.

________________________________

 

Stjepan Tomaš rođen je 1947. u Novoj Bukovici, kod Slatine. Gimnaziju je završio u Našicama, a Filozofski fakultet u Zagrebu. Živi i radi u Osijeku. Za djecu je objavio romane Moljac i noćni čuvar, Dobar dan, tata i Halo, ovdje komandosi. Moj tata spava s anđelima su ratni dnevnički zapisi. Znatno dopunjeni, kasnije su objavljeni pod naslovom Mali ratni dnevnik, a prevedeni su i na talijanski jezik. Za odrasle je napisao četiri zbirke pripovijedaka: Sveti bunar, Tko kuca, otvorit će mu se, Smrtna ura i Anđeli na vrhu igle te romane: Građani u prvom koljenu, Taninska četvrt, Život u provinciji, Zlatousti i Srpski bog Mars. Za knjigu Dobar dan, tata dobio je nagradu Grigor Vitez 1987. godine.

loading...
46 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Stjepan Tomaš - Moj tata spava s anđelima

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u