Sofokle - Kralj Edip

Kralj Edip je najpoznatija i najviše slavljena grčka tragedija.  Edip je bio kralj Tebe, u kojoj se pojavila kuga. Proročanstvo traži od Tebanaca da iz grada prognaju ubojicu svojega bivšega kralja Laja. Edip, koji je nakon Lajeve smrti, došao u Tebu, postao je kralj nakon što je riješio zagonetku Sfinge, i tako Tebu spasio od opasnosti. Kao kralj, Edip, iako su od ubojstva protekle duge godine, pokušava otkriti tko je ubojica, jer proročanstvo je jasno - ubojica je još u Tebi. Na njegovu zapovijed Kreont, brat Edipove žene Jokaste, supruge pokojnoga kralja Laja, dovodi slijepoga vrača Tiresiju. Tiresija isprva ne želi odgovoriti, ali zatim Edipu otkriva da je ubojica upravo on. Užasnut takvom optužbom, za koju drži da je nemoguća, Edip tjera Tiresiju, i ruga mu se zbog sljepoće, a Tiresija mu navješćuje da će oslijepiti upravo on. Edip Kreonta optužuje za zavjeru, misleći da ga Kreont tako želi svrgnuti s vlasti. U razgovoru s Jokastom, Edip saznaje za proročanstvo da će Laj poginuti iz ruke svojega sina, ali, kaže Jokasta, to se nije moglo ispuniti, jer je Laj dao pogubiti njihovoga jedinog sina, još u novorođenačkoj dobi. Edip se pak sjeća Apolonovoga proročanstva da će ubiti svojega oca i oženiti majku. Sin - nasljednik kralja Poliba u Korintu, Edip odlazi, kako se to proročanstvo ne bi moglo ispuniti.

Čuvši od Jokaste na kojem je raskrižju ubijen Laj, Edip se sjeća da ga je na tom istom mjestu, na putu od Korinta prema Tebi, napala pratnja jednoga putnika tjerajući ga da se skloni s ceste, a putnik ga je udario bičem, pa ga je Edip ubio, kao i malenu pratnju, a ostaje živ tek jedan pastir. Sjećajući se toga događaja, Edip shvaća da bi to mogao biti kralj, ali je jedini preživjeli svjedok događaja - pastir, koji je izvan Tebe - tada je tvrdio da ih je napala razbojnička četa, a Edip je na putu bio sam. Čekajući pastira, koji treba razriješiti dvojbu je li ubijeni starac bio Laj, Edip razmišlja o davnom proročanstvu. Dolazi glasnik iz Korinta i donosi vijest da je od starosti umro kralj Polib, i da Edip treba preuzeti prijestolje. Edip mu govori o razlozima svojega odlaska iz Korinta, i o Apolonovom proročanstvu, i kaže da ne može u Korint dok mu je majka živa. Glasnik mu tada otkriva da nije Polibov sin, već da ga je on – glasnik, donio u Polibov dom, i da ga je Polib, bez djece, posinio.

Glasnik ne zna njegovo porijeklo, ali se sjeća da mu ga je predao pastir. Na to dolazi pastir, koji isprva ne želi odgovarati na kraljeva pitanja, ali pod prijetnjom mukama, izriče istinu - dijete koje je predao glasniku jest sin kralja Laja i Jokaste. U užasnom trenutku, Edip shvaća istinu -  proročanstvo se ispunilo. Jokasta, njegova žena i majka, u grozi zbog saznanja se vješa, a Edip iglom s plašta iskopa vlastite oči. Oprašta se od svoje djece, posebice dvije kćeri - Antigone i Izmene, svjestan da zbog sramote njegova čina nikada neće pronaći muževe. Slomljen, opterećen grijehom i sramotom, slijepi Edip odlazi u izgnanstvo.

Tema tragedije je iz mita o Edipu, ali se Sofokle usredotočuje na Edipovu sudbinu.

Mjesto radnje je Teba.

Fabula - Edipova tragedija - otkriće grijeha koje je počinio u neznanju.

Glavni i naslovni lik jest Edip, koji je na početku tragedije na vrhuncu svoje moći - slavljeni kralj Tebe, i njezin osloboditelj od opake Sfinge. Svećenik, koji mu govori o kugi koja vlada Tebom i traži njegovu pomoć, podsjeća na njegova ranija djela:

Ti u naš dođe grad i oslobodi nas

od Sfinge, što nam danak nametnula krut.

I poslije o tome više nije bio zbor

nit mi smo išta dalje tebi rekli još,

već ti – uz pomoć božju, za to znade svak

uredio si dobro našeg žića tok.

Edip podsjeća svećenika da je već djelovao i da se Kreont treba svaki trenutak vratiti iz Delfa s tumačenjem zašto su Tebu zahvatile takve strahote. Edip se pred svećenikom i pred pukom kune:

A kada stigne, neka zadnji budem skot

ne učinim li sve, što naloži mi bog.

Saznavši od Kreonta da treba naći ubojicu pokojnoga kralja Laja, koji je, kaže proročanstvo, još uvijek u Tebi, Edip je odlučan:

Ja ponovo pokrenut čitav taj ću spor,

jer dostojno je Feba, a i tebi čast,

što skrećete nam skrb na kralja Laja smrt.

I vidjet ćete, ja ću, kao što je red,

pomoći gradu tom i bogu milosnom.

Edip izdaje naređenje da se jave svi koji nešto znaju o smrti kralja Laja i proklinje ubojicu, koji je Tebi nanio toliko strahote. Zatim izriče zakletvu:

I k tome molim višnje: nađe li se taj

u domu mom, a ja zatajim li ga sam

nek vlastite me moje kletve stigne pest.

Edip je vrlo odlučan da pronađe ubojicu, i traži njegovo ime od slijepoga proroka Tiresije. Na Tiresijino odbijanje, Edip je toliko bijesan da optužuje samoga proroka, kao začetnika Lajeva ubojstva. Slijede oštre Tiresijine riječi da je sam Edip zločinac:

Ti ne znaš, da u grijehu krvi skvrniš rod,

i kala, kojim grezneš, ne vidi ti svijest.

Za Tiresijine riječi Edip optužuje Kreonta, smatrajući da mu Kreont želi oteti vlast:

O vlasti, ponajveće od umijeća svih

u ovome životu, što je borbe pun,

kolika li nenavist na te vreba svud!

Zbog vlasti ove koju meni dade grad,

ne na moj zahtjev, već je dobih kao dar,

sad eto Kreont vjerni, od davnine drug,

ko razbojnik se šulja da mi spremi pad.

Edip se ruga Tiresiji zbog sljepoće, i tvrdi da su mu proročanstva nejasna, podsjećajući da je Sfingu nadmudrio "bez ikakvih ptica". Doživljava jasne i optužujuće Tiresijine riječi:

... Ti reče da sam slijep,

no ja ti kažem - ti si, premda imaš vid.

Nit vidiš s kime živiš, niti vidiš grijeh,

u kome si, nit znadeš kom si stvoru sin.

I dušman svom si rodu tu na zemlji toj

i onima pod zemljom, što ih krije Had.

I proklet će te majka, proklet otac tvoj,

i iz tog će te grada dvostruk izgnat bič.

Sad vidiš još, al' skoro snaći će te mrak.

I nema luke te i nema brijega tog,

gdje oriti se neće jauk tvoj i krik

kad spoznaš, da si – prošav mučan put i dug

u neprijaznu luku u svoj stigo brak.

I ne znaš da imade jošte zala tih:

da bit ćeš otac svoj, a djece svoje brat.

Pa slobodno ti stoga: grdi me i psuj

i Kreonta uz mene. Ali čitav svijet

još ne vidje stvorenja, što ko ti će mrijet.

Edip tjera Tiresiju, a Kreonta optužuje za izdaju. Čak se ne osvrće na upozorenje zborovođe da nije dobro suditi naglo:

No ako neko naglo meni sprema slom,

tad moram se poslužit naglom obranom,

a ako mirno gledam razorni mu rad,

on svršit čin će svoj, a ja doživjet pad.

Sukob između Edipa i Kreonta smiruje Jokasta, i Edipu primjerom proročanstva da će Laja ubiti sin, a koje se nije ispunilo, obrazlaže da ne treba uvijek vjerovati proročanstvima. No, njezina priča unosi crv sumnje u Edipa - Laj je poginuo na raskrižju u gori, upravo na mjestu gdje je Edip ubio jednoga starca:

Kad već sam bio onoj raskrsnici bliz,

tu glasnik bješe neki, a i neki muž

u karucama, što ih vuko konja spreg

baš kako ti mi reče. Nato s puta mog

kočijaš sta me tjerat, a i starac s njim.

Raspalih se i lupih kočijaša tog

u gnjevu svom, i htjedoh putem dalje poć.

No starac, kada bjeh kraj kola njegovih

po glavi mene shvati bičem dvostrukim.

Uzvratih njemu jače, podigavši štap,

a on se s kola svali, pade nauznak.

I druge pobih sve. Pa ako starac taj

imade nešto s onim, što se zvao Laj,

tad bijednog li mene! Je li itko još

nesretniji, da l' ikog više mrzi bog?

Edip se ipak nada da to nije istina, uzdajući se u riječi pastira da je Laja napala razbojnička četa:

Ti kaza da je pastir donio vam glas.

od razbojničke čete da je pao Laj.

Pa ako reče isti razbojnika broj

ko ti, tad ja ne ubih, jer sam bio sam,

a jedan nije isto što i više njih.

Edip grozničavo želi saznati istinu, a njegovo stanje najbolje opisuje Jokasta u molitvi u hramu:

Jer Edipu sve više smućuje se duh

od briga premnogih. Rasudit ne zna već

i prema starom izvest izvod neki nov,

no najvećih grozota rado sluša glas.

Tračak nade u neispunjena proročanstva donosi glasnik iz Korinta. Edipov otac Polib umro je prirodnom smrću - proročanstvo da će Edip ubiti svojega oca, izgleda, nije se obistinilo. Edip i sam počinje sumnjati u točnost proročanstava:

O jao, jao! Ženo ima l' smisla još

sa povjerenjem slušat što nam kaže Feb,

il' ptica krik, u svjetli kad se krile vis.

Ne poteče li od njih onaj strašni glas,

da ja ću ubit oca, a sad čujem vijest,

da od starosti umrije, da ga pokrije Had.

Bez mene to se zbilo. Ne potegnuh mač.

Tek ako starac svenu od čeznuća svog

za sinom u tuđini, tad sam smrti kriv.

I sada Polib kralj u grobu leži svom,

a proroštva su zla također tamo s njim.

Edip se ipak boji vratiti u Korint i preuzeti prijestolje, jer mu je majka još živa, i dio proročanstva -  da će se oženiti svojom majkom, još je moguće ostvariti. Glasnik ga pokušava osloboditi straha, i otkriva mu da mu Polib nije uopće bio rod. Glasniku ga je dao kao novorođenče sputanih nožica, pastir. Edip želi saznati tko je taj pastir, kako bi otkrio svoje porijeklo, iako ga Jokasta moli da to ne čini:

Pa što! A mene nije mog podrijetla sram,

već hoću da mu prodrem do u samu srž.

A za nju, to joj kaže ženski ponos njen,

sramotu znači što sam možda rodom prost.

No ja sam čedo Sreće, što me prati svud,

pa obrukat se neću niti ovaj put.

Promjenjivi pak Mjesec bratac mi je drag,

što jednako se mijenja ko i usud moj:

od nahočeta bijednog ja se stvorih kralj.

Uz majku svoju Sreću i uz brata tog

predomislit se neću, svoj ću saznat rod.

Kad se pojavi pastir - ključni svjedok i predaje djeteta, ali i Lajeva ubojstva, Edip inzistira da mu otkrije istinu, pa čak pastiru prijeti mučenjem. Pastir priznaje - Edip je Lajev i Jokastin sin, a proročanstvo se ispunilo u svoj svojoj strahoti:

O jao, sad je jasno. Posljednji mi put,

o sunce sjajno, sada svjetli šalješ trak.

Od krivog ja se rodih, grešni sklopih brak

i ubivši kog ne smjeh, zločin svrših crn.

Od glasnika saznajemo da se ispunilo i Tiresijino proročanstvo – Edip je u očaju, našavši Jokastu mrtvu, sam sebi iskopao oči:

... Zatim Edip kralj

- grozota bješe gledat krvav njegov čin

iz halje zlatnu sponku trže joj i njom

u zjene svoje sta za bodom bosti bod.

I govoraše tako: na što meni vid,

kad ne vidjeh svoj udes, ne vidjeh svoj grijeh.

Edipu, slijepom i shrvanom, sućut izražava Kreont, a Edip ga moli da ga pošalje u progonstvo:

Dopusti mi da odem na Kiteron svoj,

gdje roditelji preran spremiše mi grob.

U gori želim živjet, tamo želim mrijet

od onih, što mi nekad pripraviše smrt.

Ja znam, da bolest mene nikad neće strt,

već tad se spasoh ja za neki gori cilj,

No nek se vrši kob, nek teče njezin tok.

Edip ne brine za sinove, koji su već odrasli mladići, već brine za kćeri, Antigonu i Izmenu. Pita se kakav li će biti njihov život, i hoće li se ikada naći mladić koji će ih, s takvom obitelji, prihvatiti za ženu. Moli Kreonta da mu kćerima bude skrbnik, i daje im posljednji savjet:

Poživite pošteno, bilo to gdje god,

a skloniji od mene nek vam bude bog.

Ostali su likovi sporedni i u funkciji Edipa, kao središnjega lika radnje. Prvi je njegov sukob s TIRESIJOM, prorokom, koji Edipu u početku ne želi odgovoriti na pitanje o Lajevom ubojici:

Ne želim tebi zla, a i svoj čuvam mir,

stog uzalud me pitaš. Šutim kao grob.

Na navaljivanje, vrijeđanje i optužbe Tiresija napokon Edipu u lice kaže da je sam zločinac, ali Edip u to ne vjeruje, i tjera Tiresiju. Tiresija izriče svoje proročanstvo:

Stog znaj: čeljade koje tražiš dugo već

i proklinješ, jer od njeg pade kralj nam Laj,

izmeđ vas ovdje živi. Strancem taj je zvan,

a rođen je Tebanac. No saznanju tom

veselit on se neće. Taj će čovjek - slijep,

a nedavno još zdravlja i bogatstva pun -

ko prosjak, oprt o štap, u tuđinu poć.

I djeci on će svojoj sve u isti mah

i otac bit i brat, a majci sin i muž,

dok ocu bit će krvnik i u braku drug.

Edipovim opružbama zgranut je i Kreont, brat njegove žene Jokaste.

O, ako u svom srcu tako misli on,

da riječju ili činom ja mu nanijeh zlo

u nevoljama ovim, što ga tište sad,

tad nek mi dođe smrt...

Kreont se pokazuje kao mudar savjetnik, i na Edipove optužbe odgovara da uopće ne žudi za vlašću, jer je i ovako zapravo ima:

U prvom redu, da li stvora takvog znaš

kom draže bit je kralj, no miran imat san

ko ja što spim, a tvojom ista mi je moć.

Pa stog bih bio glup, da želim postat kralj,

kad s kraljevskom je tvojom moja ista vlast.

I svatko tako misli tko je razuman.

Kreont se pojavljuje pred Edipom kad je on već slijep i shrvan sudbinom. Kreont mu izražava sućut:

O Edipe, ne dođoh da se narugam,

ni na zlo staro zlom da novim uzvraćam.

(Slugama)

A vas, što tu ste stali, ako nije stid

od ljudi, nek vas sunca barem plaši trak,

što hrani sve na svijetu. Nije poso lijep

da ostavljate tako nezakriven jad,

od kog se gnuša zemlja, dan i sveti dažd.

Odvedite ga odmah tu u njegov dvor,

jer od davnine u nas običaj je svet,

da sućut s nekim dijeli samo bliski rod.

Kreont prihvaća kao skrbnik Edipove kćeri, a tu je začetak i druge tragedije – Antigone, u kojoj se brižni Kreont pretvara u tiranina.

Jokasta se među likovima pojavljuje kad pokušava razriješiti sukob između Edipa i Kreonta. Djeluje razumnim riječima i upozorava ih:

O nesretnici bijedni, zar vas nije stid

da raspravljate tu svoj vlastit, lični spor,

a onamo nam strada narod i sav grad.

Ti u dvor pođi sad, a i ti u svoj dom,

od sitnog jada velik ne pravite jad!

Jokasta, saznavši za Tiresijino proročanstvo, Edipu govori da ne treba u njih uvijek vjerovati. Kao primjer navodi davno proročanstvo Laju:

Prorekoše za Laja - ne doduše Feb,

već neki mu pomoćnik - da ga čeka smrt

od vlastitoga sina njegovog i mog.

A ono, svatko zna: od razbojnika Laj

na raskršću u gori kraj doživje svoj,

dok djetetu već treći od rođenja dan

na nožicama zglavke otac sape sam

i dade da u guštik njega nosi rob,

pa tako ne izvrši proroštva se riječ:

Nit ikad ocu bit će ubojicom sin,

a niti Laj pade od ruke sina svog,

iako Apolonov tako reče vrač.

Polako se otkriva priča – Edip je ubio starca na mjestu gdje je poginuo Laj, a glasnik iz Korinta Edipu otkriva da mu Polib nije otac. Jokasta preklinje Edipa da ne traži svoje pravo porijeklo:

O jao si ga tebi! Zadnja to je riječ,

što kažem ti, a zatim slijedi vječni muk.

Jokasta je saznala da se proročanstvo ispunilo, i da je Edip zapravo njezin sin, za kojega je mislila da je mrtav. Glasnik iz dvora prenosi njezin očaj:

Kad razjarena otud u svoj dođe trijem,

poletje tamo, gdje joj bračni stoji log,

sve čupajući putem kose pram po pram.

Kad k logu stiže, lupi vrata za sobom

i vikat stade Laju ime pokojnom

i proklinjati onaj davni porod svoj,

s kog pade kralj, da ona novi sklopi brak

i vlastitome sinu bijedan rađa rod.

Tad stade ridat tu, naricat u sav glas

nad krevetom, u kojme dvostruk rodi jad:

od muža – muža svog i od svog ploda plod.

Glasnik nadalje priča kako je Edip, tražeći s mačem svoju ženu, odnosno majku, naišao na njezin tragičan kraj:

On riknu, i poveden valjda slutnjom zlom,

poteče, grunu vrata krila dvostrukog.

Ulekoše se tek, a on im sruši stup

i provali i vidje i mi skupa s njim:

da užetom se gospa skonča pletenim.

Važnu ulogu u Kralju Edipu ima zbor, koji komentira radnju i iznosi stajališta autora. Tako zbor podsjeća na nebeske zakone, koje Sofokle i u Antigoni stavlja iznad ljudskih pravila:

O da mi sudba dosudi, da riječima

i djelima čuvarom vjernim budem

čistoći svetoj. No postoje zakoni

božanski, nebeski.

U eteru se rodiše

i otac im je Olimp sam,

a ne porodi smrtnik njih,

i stog su vječno budni.

U njima velik živi bog,

i stog su vječno mladi.

U riječima zbora sabrana je sva tragedija Edipa – od njegova uspona do pada, koji je određen sudbinom:

O jao ljudski rode moj,

koliko li si ništavan

sve dokle god je čovjek živ.

Koliko dug je sreće vijek?

Toliko da se ponadaš,

već dočeka te jadan pad.

Jer dokle god, o Edipe,

razmatrat mogu primjer tvoj,

ni jednog ne ću čovjeka

na zemlji smatrat blaženim.

Sofoklev Kralj Edip jednostavan je i jasan u stilu i jeziku. Kao i kod drugih grčkih autora, pojavljuju se stalni pridjevi - "lakokrile ptice", "neustavljive strijele", "časni starac". Sofokle vješto riječima slika prizore, pa je živopisan opis tragedije koju je kuga donijela Tebi:

A kako i sam vidiš, cijeli nam je grad

već uzrman i zalud čitav mu je trud

da ispliva i svlada krvav ovaj val.

Oranice nam puste, jalov nose plod

i stoka se ne koti, a naš ljudski soj

ne rodivši se mre u krilu majčinom.

Božanstvo smrti sije kugu među nas

a od nje Kadmov dom je bezljudan i pust

a lelekom i cvilom crn se puni Had.

Dijalozi su puni ritma, posebice u replikama s jednim, ili čak pola  stiha. Opisi grčke mitologije, slični Homeru, pojavljuju se u nastupima zbora. Iako je o jeziku originala teško suditi na osnovi prijevoda, jezik je arhaičan, a zbog ritma stiha česte su inverzije rečenice.

Dojam o djelu

U tragediji Kralj Edip, Sofokle je stvorio klasičan primjer tragedije pojedinca, čijom sudbinom ravnaju božanske odluke. Edip nije mogao izbjeći svoju sudbinu - bježao je iz Korinta da ne postane oceubojica, pa je to ipak postao nadomak Tebe. Smisao tragedije je u kontrastu - slavljeni kralj Edip u kratkom vremenu postaje najbijedniji čovjek na svijetu. Zato je uvijek primjenjiva poruka, koju Sofokle izriče na kraju tragedije,  kroz usta zbora:

Zato nijednog smrtnika blaženim ne smatram,

dokle ne dočeka zemskoga života posljednji dan,

dokle bez nedaća ne završi vijek.

Tragediju se također može doživjeti kao svojevrsni dva tisućljeća stari "krimić". Sofokle s ograničenim brojem likova stvara uzbudljivu priču razrješenja godinama staroga ubojstva. Na početku čitatelj ne zna tko je ubojica, Edip ga traži, a zatim se polako otkrivaju tragovi starih proročanstava. Glasnik donosi obavijest o Edipovom pravom porijeklu, a u pravom trenutku pojavljuje se i jedini svjedok - pastir. Zato je Sofoklova drama i danas zanimljiva i šteta je što se na hrvatskim kazališnim pozornicama pojavljuje rijetko.

________________________________

Sofokle - Kralj Edip 

Vrsta dela - drama (tragedija)

Vreme radnje - neodređeno

Mesto radnje - grad Teba

Likovi - kralj Edip, Jokasta, sveštenik, Kreont, prorok Tiresije, glasnik iz Kreonta, pastir.

Kratak sadržaj - Kralj Edip spada u najpoznatiju grčku tragediju. Glavna radnja tragedija je preuzeta iz najpoznatijeg grčkog mita, Edipovog mita.

Laj, tebanski kralj, saznao je od proročice da će ga vlastiti sin ubiti. Iz tog razloga naredi da se njegovom novorođenom sinu noge probodu i da ga odnesu na goru Kiteron da ga pojedu divlje zveri. Pastir koji je trebao odneti dete na goru Kiteron, sažalio se nad njim i dao ga drugom pastiru. Taj drugi pastir dao ga je Polibu, korintskom kralju.

Polib ga odluči usvojiti i ne reći mu nikada za njegovo pravo poreklo. Nakon nekog vremena jedan pijani Korinćanin Edipa oslovi sa lažnim Polibovim sinom. Tada se u Edipu pobudi sumnja i on želi saznati pravu istinu. Zato se obraća delfijskom proročištu. Ne saznaje ništa o svom poreklu, ali mu proročište govori da će se dogoditi tragedija. On će ubiti oca i nakon toga oženiće se majkom.

Edip je pogođen onime što je čuo i odluči iz tog razloga otići odmah prema gradu Tebi, a ne kao što je prvobitno mislio otići u Korint. Na putu su ga zadesile nesreće. Susreo je jednog starca pa se povađao sa njim. U toj svađi ubio je i njega i njegovu pratnju. Tada oslobađa grad Tebu od strašne nemani Sfinge koja je opsedala grad. Njegova nagradba za dato dobro delo je tebanski presto.

Ubrzo nakon toga, Edip se oženi sa Jokastom, Lajevom udovicom. Ali nije znao da se radi o njegovoj majci. Jokasta i Edip, imali su četvero dece pa je on vladao Tebom.

Prava radnja tragedije počinje kada je Tebu zadesila tragedija. Naime, u grad Tebu stigla je kuga. Tada kralj Edip šalje u proročište svoga savetnika Jokastinog brata, Kreonta. On je trebao saznati nešto više o ovom zlu i naći savet kako da se spasi grad. Kreont saznaje da se negde u gradu nalazi ubica. Ubica Laja, tebanskog kralja mora se pronaći, kazniti i proterati. Tada će grad biti spašen od kuge.

Tada počinje istraga za njim – prava radnja tragedije. Tebanski starci koji sačinjavaju kor savetuju Edipu da se obrati vraču. Ali, Tirezije, slepi vrač nije heo ništa otkriti. Edip se zbog toga naljuti i optužuje vrača da se dogovara sa ubicom. Tada Terezije, ljut što ga je Edio tako optužio, otkriva mu istinu. Kaže mu da je on sam ubica kojeg svi traže.

Ljut i povređen zbog informacije koju je saznao, Edip optužuje Tirezija da je Kreontov saučesnik u zaveri. On je uveren da se tako Kreont želi domoći priestola. Kreont mu pokuša objasniti kako on nema ništa sa tim, ali Edip mu ne veruje. Smiruje ga Jokasta koja mu je govori da se ne brine previše zbog Tirezija. Naime, ona mu govori da se nije ispunilo niti Tirezijevo proročanstvo koje je dao Laju. Kaže mu da je Laja trebao ubiti njegov sin, ali to se nije dogodilo, već su ga na raskrsnici ubili razbojnici.

Iako su ga trebale Jokastine reči umiriti, tom nije bilo tako. Edip se setio da je i on ubio nekog na raskrsnici pa to pobudi veliku sumnju u njemu. Setio se kako može saznati istinu. Naredio je da se dovede pastir. On je bio jedini preživeli iz tadašnje Lajeve pratnje. Tada do Edipa dolazi glasnik koji mu prenosi vest da je Polib, njegov otac i korintski kralj, preminuo i da narod želi da on bude novi kralj.

Edip ne želi ni čuti za to jer se boji da ne bi oženio kasnije svoju vlastitu majku. Ali, glasnik mu govori kako se ne mora brinuti jer on ionako nije Polibov sin. Uz to, govori mu da ga je on na vlastitim rukama kada je još bio dete doveo na dvor. On je preuzet iz ruku pastira koji je radio za kralja Laja.

Jokasta tada shvata strašnu istinu. Ona odlazi u dvor ćuteći. Tada se pojavljuje svedok ubistva, pastir. On otkriva celu istinu. Edip je ubio vlastitog oca i nakon toga oženio je svoju majku. Edipa je ovo jako pogodilo i sa svojom teškom sudbinom odlazi do dvora.

Nakon nekog vremena sluga javlja strašnu vest. Kraljica Jokasta izvršila je samoubistvo vešanjem, a Edip je sam sebe kaznio. Simbolično je odlučio sam sebi izbiti oči. Uzeo je iglu iz Jokastine haljine i izbio ih. Razlog tome bila je činjenica da nije video niti ono što je video Tirezije, slepi vrač.

Tragedija završava tako da je Edip zamoli Kreonta da se brine za njegove ćerke, Izmenu i Antigonu, a njega slobodno može prognati. Tako Edip, slep i potpuno slomljen tragično završava svoj život koji je trebao biti srećan.

Tragedija se bavi životom Edipa. On je u početku srećan i jak, ali pun sumnja. Želi saznati istinu i misli da će ga ona osloboditi. Na kraju se sve više zapliće i odlazi u propast.

________________________________

Sofokle - Kralj Edip - verzija 2

Sofokle - Kralj Edip - verzija 2 pdf

________________________________

Sofokle (496 - 406 prije Krista) starogrčki je tragik. Rodio se na Kolonu, a kao potomak imućne obitelji stekao je dobro gimničko (tjelesne vještine) i glazbeno obrazovanje. Već kao mladić vodio je zbor mladića na atenskim proslavama zbog pobjede kod Salomine godine 480. prije Krista. Poslije završena školovanja stupio je u javni život i obavljao različite visoke državne dužnosti. Dvaput je bio strateg, i to godine 441. zajedno s Periklom, i  428. - 427. s Nikijom. Poslije katastrofalnoga sicilskoga poraza atenske mornarice bio je godine 413. jedan od desetorice odbornika koji su pripremali nacrt oligarhijskoga ustava, ali je kasnije osuđivao samovoljne i nasilne akte oligarhijske vlasti koja je ubijala i zatvarala demokrate. Umro je u poznoj dobi od 90 godina. Sofokle se uz javne dužnosti istodobno bavio i književnim radom. Napisao je stotinjak tragedija, od kojih je do danas sačuvano samo sedam. Ponajbolje su one koje čine trilogiju - obradu drevnoga mita o tragičnoj ličnosti kralja Edipa - Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigona. Ostale su sačuvane Sofokleve tragedije Ajant, koju smatraju najstarijom, te Filoktet, Trahinjanke i Elektra, a uz fragmente, sačuvan je i velik dio njegove satirske igre Sljednici. Poznato je da je na dramskim natjecanjima osamnaest, a po nekim izvorima čak dvadeset i četiri puta odnio prvu nagradu. Već za života stekao je veliku popularnost, a nakon smrti je proglašen herojem.

Sofokle je produžio Eshilovu tradiciju, ali je bio i reformator tragedije. Napustio je svijet grčke mitologije da bi tema njegovih tragedija postao čovjek - njegovo djelovanje i njegove strasti. Radnju više ne pokreće božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Sofoklo je uveo trećega glumca, broj osoba u zboru povećao s 12 na 15, ali je smanjio djelovanje zbora i njegov utjecaj na radnju. U njegovim tragedijama zbor nastupa kao posebno tijelo, koje iznosi lirsku  i misaonu stranu samoga autora. Treća novina bilo je sastavljanje trilogija, u kojima je svaka tragedija činila zasebnu cjelinu, te nije morala biti sadržajem ni u kakvoj vezi s druge dvije tragedije.

Sofokle je majstor dramaturgije i izvrsno vodi radnju, a u svojim tragedijama s pozornošću prikazuje karakter likova, čije osobine pojačava sukobljavanjem kontrastnih likova. Jezik mu je jednostavniji, jasan, čitak i lijep, u stihovima koji vode tragičnom klimaksu. Svojim djelima, kao Eshil i Euripid, djelovao je na mnoge europske dramske pisce.

Sofokle - Antigona