Sofokle - Antigona

Radnja ovog djela je usko vezena sa dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova. Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena sa namjerom da pokori Tebu. Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mač u tijelo, te oboje umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obrednog pokopa. Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kćer, govori svojoj sestri Ismeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Ismena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od svog nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naradbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu stražari maknu prah sa mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju, prije svega, poštivati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka.

Unatoč njenom objašnjenju, Kreont Antigoni ne oprašta. Nakon toga njegov sin Hemon, koji je ujedno i zaručnik Antigone, dolazi Kreontu moleći ga da oprosti Antigoni. Kreont mu se protivi, te naređuje da se Antigona pokopa u kraljevsku grobnicu, te da joj se da piti i jesti tek toliko da ne umre. Dok ju odvode u grobnicu u stijeni, Antigona se jada obraćajući se Tebancima i svemoćnim bogovima. U Tebu nakon toga dolazi Tiresija, tj.slijepi prorok sa dječakom u pratnji. On razgovara sa Kreontom, te mu govori da će ga snaći gorka sudbina ako ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo Polinikovo tijelo. Nakon što Tiresija odlazi, Kreont se uplaši onoga što mu je ovaj rekao i naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polinikovo tijelo, te da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu o sudbini koja je snašla Kreonta. Glasnik opisuje kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu, te tamo zatekao svog sina kraj obješene djevojke. Sin je ogorčen krenuo ubiti mačem oca, ali mu je ovaj pobjegao, te si je sin od bijesa zabio mač u tijelo. Nakon što je glasnik to rekao u Tebu ulazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena Euridika maloprije ubila. Kreont se tada pokaje, ali kasno - oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo je u propast i dinastiju i grad.

Prva epizoda - Kreont upoznaje podanike sa svojom odlukom da se Polinik ne sme sahraniti na tradicionalan način jer u njemu vidi čoveka koji je hteo da sruši Tebu i da uništi njen život. Dolazi stražar koji saopštava da je neko već pogazio njegov zakon: Polinikovo telo je prekriveno zemljom. Ta vest u Kreontu je izazvala bes i naređuje da se krivac pronađe. Oglašava se hor i ta horska pesma je himna čoveku i jedno od najlepših mesta u drami.

Druga epizoda - Stražar dovodi Antigonu pred kralja Kreonta, uhvaćenu u trenutku oplakivanja  brata. Iz dijaloga se vidi da ona ne pristaje da ljudski zakoni budu iznad Božijih i svetih zakona jer su oni stariji i svako treba da ih se drži. Dolazi Ismena koja bi da podeli odgovornost sa sestrom, na što Antigona ne pristaje. Hor se oglašava pesmom.

Treća epizoda - Dijalog između Kreonta i sina Hemona, zaljubljenog u Antigonu. Hemon odvraća oca od namere da je usmrti jer je nedužna i narod je na njenoj strani. On smatra da je mudrost saslušati šta drugi govore i misle. Kreont tada ističe da državom upravlja kralj, a ne narod i da je strogost nešto po čemu se meri moć vladara. On donosi odluku da Antigonu živu zazidaju, i da hranu dobije tek toliko da preživi.

Četvrta epizoda - Antigona, odlazeći u smrt, jadikuje što umire mlada i neostvarenih snova.

Peta epizoda - Na scenu stupa mudrac Tiresija; ubeđuje Kreonta da odustane od izvršenja kazne, pozivajući se na svoje mudračko iskustvo. Kreont oseća da greši, ali sad je već sve kasno.

Eksoda (završni deo) - Glasnik donosi tragičnu vest o ishodu Kreontove odluke: Hemon je ušao u grobnicu kod Antigone, ali kasno - ona je već bila mrtva, (obesila se). Kada je naišao otac Kreont sa namerom da oslobodi Antigonu, na njega je jurnuo Hemon, da bi se nakon toga probo mačem. Majka Euridika, od žalosti za sinom, ubija se, a Kreont jadikuje nad gubitkom sina i žene, kriveći sebe za udes koji ga je snašao. Tragediju završava hor pesmom.

Vrsta djela - Tragedija od sedam činova u dijalozima.

Književni rod - drama

Mjesto i vrijeme radnje - Radnja se odvija u gradu Tebi za vrijeme Kreontove vladavine, u 6. stoljeću prije Krista.

Tema - U Antigoni u sukob dolaze Kreont i Antigona zbog zahteva države i zahteva porodice, a kako ni Kreont ni Antigona ne odstupaju, tragedija je neminovna. Pošto se Kreont ogrešio i o božje zakone postoji i sukob između bogova i Kreonta, a budući da su bogovi svemoćni, tu gubitnik mora biti Kreont.

Ideja - Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i koji podstiču ljudsko dostojanstvo.

Glavni motiv - Kreontova mržnja prema Poliniku.

Antigona - Ime u prevodu znači: "nesalomiv", "protiv generacije"

Kompozicija djela - Kompozicija Antigone počinje uvodom, tkz. prologom u anapestičkoj stopi. Taj prolog je u ovoj tragediji u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi parados ili paroda, tj. korska nastupna pjesma (ona se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju instrumenata). Zatim po ustrojstvu slijede epizode tj. činovi koje sačinjavaju dijalozi. Nakon činova slijede stasimone (stajaće pjesme) bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paradosa. Zadnji dio kompozicije je eksodus ili eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i Antigone. Osnovno ustrojstvo kompozicije ove tragedije je da nakon svakog čina dolazi stajaća pjesma koju pjeva zbor. Antigona se sastoji od sedam činova i pet stajaćih pjesama.

Likovi

Glavni likovi: Antigona - Edipova kćer, Kreont - Antigonin ujak, Tebanski kralj

Sporedni likovi: Ismena - Antigonina sestra; Euridika -Kreontova žena; Hemon - Kreontov sin, Antigonin zaručnik; Tiresija - Prorok; Dječak - Tiresijin; Zbor - Starci Tebe; Pratnja - Kreontova i Euridikina; Zborovođa; Stražar; Prvi glasnik; Drugi glasnik

Antigona - Samostalna je i bezkompromisna. Hrabra je i ustrajna kod svojih odluka. Osjeća sestrinsku ljubav i zato ne sluša tuđe naredbe, već slijedi svoje srce. Svjesna posljedica srlja u propast. Ona je pozitivan lik u svakom smislu vođen ljubavlju: A ja samo za ljubav na ovaj dođoh svijet. Antigona se našla u neizbježnoj situaciji, tj. na nju je svaljena tzv. tragična krivnja koja je specifična za sve tragedije. Ona je imala na izbor slušati naredbu vladara i ponijeti se bezosjećajno prema mrtvom bratu ili brata sahraniti, kako joj je govorilo srce. Ona je svoje srce i poslušala znajući što je čeka ako je netko otkrije. Toga se nije uopće bojala, jer je imala samo jedan cilj koji je i ostvarila.

Antigona je još jedan lik kojim nam pisac pokušava objasniti i dokazati da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna čak i žrtvovanja. Upravo to je Antigona znala i slijedila.

Kreont - Apsolutistički vladar bezosjećajnog i hladnog srca. Naredba kojom zahtjeva poslušnost je bezobzirna mjera koja nije odraz volje puka, već njegova samovolja. Antigonu šalje u ponižavajuću smrt unatoč tome što je ona kći njegove sestre i zaručnica njegova sina. Mržnju uspije pobuditi i u vlastitom sinu kojeg ne sluša unatoč njegovoj razumnoj molbi da ne osudi Antigonu. Naprotiv, on čak želi Antigonu ubiti pred njim. Kreont je čovjek koji ne sluša nikog osim sebe i svoje hladno srce. Tek na kraju posluša Tiresiju zbog strahopoštovanja prema bogovima. Kao što se on boji bogova, narod Tebe se boji njega. Kreont je savršen primjer okrutnog vladara koji širi strah oko sebe. Ta ga ohololost i dovodi do propasti. On se naposljetku i kaje, ali prekasno. Sudbina je već odlučila da ostane sam, propao kao otac, suprug i vladar.

Ismene - Antigonina sestra, smatra da, kao žena, ima da se povinuje svemu što je naloženo da se uradi, poštuje kraljeve zapovesti. Ona se, dakle, nasuprot Antigoni - ponaša vrlo racionalno. Ismena žali brata i svojeglavu sestru, te je na kraju i ona spremna da deo krivice uzme na sebe, mada u njoj nije sudelovala. Hoće i ona da umre, ali je u toj nameri sprečava Antigona.

Hemon - Kreontov sin je pravedan i odlučan, neizmerno voli Antigonu. Drži datu reč; kad vidi mrtvu Antigonu, probada se mačem pred zloćudnim ocem i umire.

Stil i jezik - Kao u svim grčkim, te i u ostalim tragedijama u "Antigoni" nalazimo uzvišen način govora. Uz monologe i brojne dijaloge pisac povremeno upotrebljava kratke didaskalije kojima najčešće najavljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika ili upute koje je jedan lik dao nekom drugom liku na sceni. Uz dostojanstven govor nalazimo i druga obilježja tragedije: tragičan lik, tragičnu krivnju i naravno, tragičan završetak. Djelo sadrži i mnoga stilska izražajna sredstva poput epiteta, matafora, poredbi itd.

Izvantekstovni odnosi - Izvantekstovne odnose "Antigone" sadrži drama "Kralj Edip" koja je (kao što je već opisano u fabuli) usko povezana sa samom "Antigonom". U djelu "Kralj Edip" se opisuje sukob Edipovih sinova i taj sukob se kasnije odražava na radnju "Antigone". Sami motiv "Antigone" se nalazi u "Kralju Edipu" u mržnji novog kralja Kreonta prema Antigoninom bratu Poliniku, kojeg Kreont optužuje za izdaju i zabranjuje njegov pokop. Može se čak reći da je "Antigona", na neki način, nastavak drame "Kralj Edip".

Kritika djela - U središtu dramskog zbivanja je Antigona i njena sestrinska ljubav, a izvor sukoba i uzrok Antigoninog stradanja je nesklad između naloga i zakona vlasti na jednoj strani, i naloga ili diktata srca i nepisanih zakona morala - na drugoj strani. Pojedinac (Antigona) suprotstavljen je vlasti u liku Kreonta. Antigona u prevodu znači - "protiv generacije". U tom suprotstavljanju pojedinac je usamljen i nemoćan,te je njegovo stradanje neminovno. Glavni junak, Antigona, od samog početka zna da će tako biti, ali, i pored toga ne odustaje od svojih namera koje su uzvišene. Iz tih razloga je i ovo stradanje glavne junakinje poprimilo oreol tragičnosti,jer ona se bori za pravo na ljubav prema bratu koja je starija od svakog zakona, za pravo da sama odlučuje kako će postupati. Iako strada i ispašta, Antigona ne mrzi.Između ljubavi i mržnje ona bira ljubav jer kako kaže: za ljubav, ne za mržnju, ja sam rođena. U borbi za slobodu odlučivanja, a za ljubav, za to prirodno pravo da bratu oda dužnu poštu, Antigona pokazuje hrabrost, odlučnost i doslednost, ali ujedno i nežnost i požrtvovanost.

Snagu joj daje i uverenje da postupa časno i da se zalaže za pravednu stvar koja ne povređuje društvene norme. Međutim, ona ipak strada. (U tome i leži njena tragička krivica - svesno je izabrala ono što je zabranjeno). Naravno, na njenoj strani su i božji zakoni, za koje će sama reći da su nepisani ali večni. Dramski tokovi, zbivanja, ispoljavanja ostalih junaka drame i nastupi hora razotkrivaju svu tragiku junakinje. Lepota Sofoklove drame je i u tome što ni Kreonta, uzročnika Antigoninog stradanja i tragike, ne prikazuje kao suviše mračnu i izopačenu ličnost. Kraj drame, naročito njegova jadikovanja pokazuju da je i sam veliki stradalnik i najveći gubitnik.

Sofoklovu tragediju obeležava karakter koji je psihološki osvetljen i motivisan. Sofokle će reći da on prikazuje ljude onakve kakvi treba da budu, a Euripid onakve kakvi jesu. Sofoklovi junaci su oblikovani prema idealnim normama. To je kod Sofokla svesni postupak. Jačinu karaktera glavnog junaka naglašava postupkom uvođenja junaka sa crtama karaktera suprotne prirode: hrabroj i odlučnoj Antigoni suprotstavljena je plašljiva Ismena. Sofokle je prvi tragičar koji je u dramu uveo junakinje.

Dramske inovacije - Sofokle je značajno doprineo razvitku drame jer je uneo nekoliko novina: oslobodio je pisca obaveze da igra protagonistu, uveo je trećeg glumca, hor u njegovim dramama nema sižejnu funkciju, prvi je uveo u svoje drame junakinje. Povećava hor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje uticaj. Njegov hor ne utiče na radnju, on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim ljudima. Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizovana bića kao kod prethodnih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja.

Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila. Kaže se da je Sofokle jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi trebalo da budu, a Euripid kakvi jesu." Čovek postaje tragični heroj jer se Sofokle usredsređuje na slikanje karaktera, osećanja i strasti u čoveku. Ono u čemu blista njegov talenat ,jeste duboko poniranje u tajne ljudske volje kao osnove na kojoj se vrši sudbina, tananija psihološka motivacija i složenija dijalektika, koju on kao čist religioznik i etičar unosi u zasvetljivanje i rešavanje moralno-religioznih i socijalno - političkih problema.

Antigona - o drami

Drama se deli na: tragediju, komediju i dramu u užem smislu.

Osnovni elementi drame su:

1. Radnja je sažeta i intenzivno teče kroz ekspoziciju, zaplet, kulminaciju, peripetiju i rasplet. Odigrava se na sceni, pa gledaoci doživljavaju sudbine dramskih junaka.

2. Junak se ne slika svestrano, već se otkriva samo jedna, dominantna crta njegovog karaktera.

3. Remarke ili didaskalije (epski elementi u drami) su opisi i objašnjenja na početku činova ili kratki delovi teksta u zagradama.

4. Čin je deo drame, bez prekida od jednog dizanja pa do narednog spuštanja zavese. Činovi se dele na pojave - trajanje radnje od ulaska jedne ličnosti na pozornicu, pa do njenog izlaska sa pozornice.

5. Replika je pojedinačni govor svakog lika.

6. Dijalog je razgovor između dva lika.

7. Monolog je produžena replika, kad jedno lice duže govori na pozornici o onome što misli ili oseća.

Nauka koja izučava vezu drame i pozorišta je teatrologija.

Tragedija - najstarija vrsta drame, nastala u 5-om veku p.n.e. u Grčkoj. Junak drame dolazi u sukob sa sredinom i strada, iako je jaka ličnost i iznad običnih je ljudi. Stil tragedije je uzvišen, patetičan, a jezik biran i bogat poetskim slikama.

Tragični junak - pojedinac u sukobu sa ustaljenim normama i nametnutim poretkom sa kojima se ne može pomiriti.

Tragička krivica - junak je od početka svestan svoje krivice i sluti do čega ona dovodi, a kad načini iskorak i izrazi neslaganje i prkos dolazi do tragedije.

Kroz legendu

Biti Antigona znači biti hrabra i odlučna licnost. Znala je da se suočava sa smrću, tamom podzemlja, a nisu je zaustavili ljudski stvoreni zakoni i naredbe. Odlučila je, iako svesna krivice koju će ispastati, da poštuje Božije odredbe i pustila da je vodi ljubav sestre prema bratu.

Sinoć dok me magla vodila u praprošlost, njena ispovest u tamnoj jami glasila je otprilike ovako:

O greško moja, zar si greška? Zar ja da prihvatim da mi brata rastrgnu zveri, da mu telo raznesu ptice? O sudbino, zašto si me takva izabrala? Zar bi ti svog brata dala raznosacima semena, da li bi mogla živeti posle? O živote moj kratki, više svetla ne videla, više zore ne dočekala. Da je Sfinga moje patnje znala, pitanja bi o meni postavljala. Hemone, tebi žena nisam bila; tebi, nerođeno dete, majka nisam bila. Bogovi vas sam moralni zakon poštovala, probala sam mrtvo telo pepelom posuti i Vama ga predati, ljudska reč me kazni. A sad primite i mene, novog stanovnika podzemlja.

________________________________

Antigona je komad o ličnosti koja je mogla da pođe samo jednim putem, jer je on bio neizbežno određen njenim bićem.

Radnja započinje u trenutku kad je prošlo zbivanje iz Eshilove "Sedmorice protiv Tebe", kada je Teba oslobođena opasnosti, a muški porod ukletog roda potamanjen u bratoubilačkom sukobu. Dok je Eteokle poginuo kao zaštitnik i branitelj zavičaja, Polinik je bio na suprotnoj strani; zbog toga, prema zapovesti gospodara grada, Kreonta, njegovo telo mora da ostane nepokopano, da bude hrana psima i pticama. Kreontova zapovest je ogrešenje u odnosu na božansku zapovest, koja zahteva da se mrtvac poštuje. Zbog toga za Antigonu ne postoje nikakve nedoumice, čvrsto je rešena da svom bratu obezbedi ukop.

Na temelju suprotnosti između Antigone i njene sestre Ismene koja, mada se ne slaže sa Kreontom, ipak ne želi da mu protivureči, može se reći da je pesnik stvarao po principu kontrasta. Antigona je, kao i svi veliki Sofoklovi junaci, osuđena na samotništvo.

Kreont i Antigona stoje jedno nasuprot drugom u nepomirljivoj suprotnosti. Ona kaže u ime čega se bori i pati: u ime velikih i nepisanih zakona bogova pred kojima je bezvredan svaki propis koji bi njima da se naruga. Zatim izgovara: Ne mržnju, nego ljubav ište život moj, reči koje ilustruju onu humanu širinu koju upravo smatramo posebnim obeležjem sofoklovskog duha.

Antigona je, odlukom novog gospodara čiju je zapovest prekršila, osuđena na smrt: ona treba da bude živa pokopana. Sada tek postaje očigledna veličina njenog poduhvata, jer - dok žali nad svojim životom kojem ostaje uskraćeno ispunjenje u bračnoj sreći - ona ipak ne može da se odrekne dela koje je počinila, svesno se žrtvujući.

Hegel je u Antigoni video objektivni sukob između dva opravdana interesa - interesa države i interesa porodice - međutim takvo tumačenje nema uporište u samom delu. Antigona se bori za nepisane i neprikosnovene zakone bogova, kojima polis nikada ne bi smeo da se suprotstavi. Vidimo da je glas polisa jednodušno na strani Antigone, pa Kreontova zapovest predstavlja svojevrsnu drskost i prestup. Prorok Tiresija, kroz kojeg govore bogovi, obznanjuje strašnu krivicu i sramotu koju je Kreont svojom zabranom doneo sebi i gradu. Tek pod pretnjom kobi koja će njega lično pogoditi, Kreont odlučuje da promeni stav, ali prekasno, jer Antigona se već obesila u svojoj grobnici. Ubija se i Hemon, njen verenik, a zatim i kraljeva supruga Euridika. Kreont ostaje potpuno psihički uništen. Večni zakoni su potvrđeni žrtvom Antigone, koja je smatrala da za njih treba da da svoj život, i slomom Kreonta, koji se tim zakonima suprotstavio.

_________________________________

Sofokle - Antigona - Analiza dela

Antigona je klasična tragedija starogrčke dramske umetnosti. Pored dela od pet epizoda (činova) ima još početni deo - prolog i završni deo - eksodu, u koji je uključena i katastrofa drame. Glavni likovi (akteri) u drami su: Antigona, ćerka tebanskog kralja Edipa, njena sestra Ismena, novi kralj tebanski Kreont, sin mu Hemon, žena Euridika i prorok Teresija.

Struktura dramske priče

Prolog. Dolazi Antigona kod sestre Ismene i govori joj o novom zlu koje se sprema: kralj Tebe, ujak Kreont, izdao je zapovest (zakon) da se Eteokle, njihov mlađi brat, poginuo u odbrani prestola i Tebe, može sahraniti sa svim počastima, ali ne i stariji poginuli brat Polinik, koji je ušao u Tebu da preuzme presto od brata uveren da njemu pripada. Odlukom Kreonta njega niko ne sme niti pokopati, niti oplakati. Ismena ne želi ništa da razrešava na svoju ruku jer im je nesreće dosta: otac Edip, kralj Tebe, saznavši da se greškom oženio svojom majkom i sa njom izrodio četvoro dece (Antigonu, Ismenu, Polinika i Eteokla) rukama je sebi iskopao oči, a majka im se obesila, dok su braća u međusobnoj borbi izginula. Ona misli da - kao žene - moraju biti po strani i da slušaju vlast. Antigona to doživljava kao izdajstvo brata i spremna je da kao sestra, u ime sestrinske ljubavi, umre ali ne i da nosi sveti greh i dopusti da ptice i psi raznose bratovljeno telo. Ismena odbija da učestvuje u tome rečima: "...nesposobna da građanima prkosim."

Prva epizoda - Kreont upoznaje podanike sa svojom odlukom da se Polinik ne sme sahraniti na tradicionalan način jer u njemu vidi čoveka koji je hteo da sruši Tebu i da uništi njen život. Dolazi stražar koji saopštava vest da je neko već pogazio njegov zakon: Polinikovo telo je pokriveno zemljom. Ta vest u Kreontu izaziva bes i naređuje da se krivac pronađe. Oglašava se i hor sa pesmom u kojoj se iznosi divljenje prema čoveku, prema svemu što je učinio i šta sve može svojom dovitljivošću i umom (on plovi, ore zemlju, lovi i kroti zveri; on je "pronalazač svih putova"; našao je lek za bolesti, ali ne i protiv smrti; i bude li se držao Božje pravde kao zakona, biće ponos države). Ova horska pesma je himna čoveku i jedno od najlepših mesta u drami.

Druga epizoda - Stražar dovodi Antigonu pred kralja Kreonta, uhvaćenu u trenutku oplakivanja brata. Iz dijaloga se vidi da ona ne pristaje da ljudski zakoni i odluke budu iznad božjih i svetih zakona jer su oni stariji i svako treba da ih se drži. Dolazi Ismena koja bi da podeli odgovornost sa sestrom, na što Antigona ne pristaje: "Ti život sebi htede, a ja sebi smrt!" Hor se oglašava pesmom, izričući shvatanje da kad bogovi jednom potresu nečiji dom, jad više nikad neće prestati, kao nepogoda pratiće svaku generaciju - to je aluzija na Edipa i njegovu porodicu.

Treća epizoda - Dijalog između Kreonta i sina Hemona, zaljubljenog u Antigonu. Hemon odvraća oca od namere da umori Antigonu jer je nedužna i narod je na njenoj strani. Po njemu, mudrost je poslušati šta drugi govore i misle. Kreont, u svom slavoljublju i samouverenosti, ističe da državom upravlja kralj a ne narod i da je strogost nešto po čemu se meri moć i autoritet vladara. On donosi odluku da Antigonu živu zazidaju, a da hranu dobija tek toliko da može održati život kako bi njene muke bile što veće.

Četvrta epizoda - Antigona, odlazeći u smrt, jadikuje (tuži) što umire mlada i neostvarenih snova: "...ne udadoh se, niti decu negovah, / no usamljena, evo, bez rodbine ja / među mrtve jadna u grob živa odlazim!" Horovođa slavi njenu smelost i pravednost.

Peta epizoda - Na scenu stupa mudrac Teresija; ubeđuje Kreonta da odustane od izvršenja kazne, pozivajući se na svoje mudračko iskustvo. Kreont oseća da je svojom odlukom i samovoljom pogazio svete zakone, one zakone za koje se svim svojim bićem zalaže Antigona i hteo bi da svemu da drugi smer, ali je već kasno.

Eksoda (završni deo) - Glasnik donosi tragičnu vest o ishodu Kreontove odluke (zakona): Hemon je ušao u grobnicu kod Antigone, ali kasno - ona je već bila mrtva (obesila se). Kada je naišao otac Kreont sa namerom da zaustavi tragediju, na njega je jurnuo Hemon, da bi se nakon toga probo mačem. Majka Euridika, od žalosti za sinom, ubija se, a Kreont jadikuje nad gubitkom sina i žene, kriveći sebe za udes koji ga je snašao. Tragediju završava hor pesmom da se "nikada ne remeti red božji", i da se za oholost mora platiti visoka cena.

Stradanje za ljubav

U središtu dramskog zbivanja je Antigona i njena sestrinska ljubav; a izvor sukoba i uzrok Antigoninog stradanja je nesklad između naloga i zakona vlasti, na jednoj strani, i naloga ili diktata srca i nepisanih zakona morala, na drugoj strani. Pojedinac (Antigona) suprotstavljen je vlasti u liku Kreonta. U tom suprotstavljanju pojedinac je usamljen i nemoćan, te je njegovo stradanje neminovno. Glavni junak, Antigona, od samog početka zna da će tako biti, ali, i pored toga, ne odustaje od svojih namera koje su uzvišene i koje protivreče onome u čijim je rukama moć odlučivanja. Iz tih razloga je i ovo stradanje glavne junakinje poprimnlo oreol tragičnosti, jer ona se bori za pravo na ljubav prema bratu, koja je starija od svakog zakona, za pravo da sama odlučuje kako će postupati.

Antigona, stavljena pred izborom između prirodnog prava na svoj izbor, i na ljubav prema bratu i poštovanja zakona, tj. onoga što vlasti traže, ona se opredeljuje za iskonsko pravo, a to znači za stradanje. Oslonac za tako nešto je u njenoj iskrenosti i zdravoj logici:

Ne smatrah tako jakom tvoju naredbu

da božje, nepisane, stalne zakone

preteći može; ti si ipak smrtan stvor.

Od danas nisu oni, ni od juče - ne,

no večno važe, niko ne zna otkad su.

Tek strahujući ma od čije obesti,

ja ne hteh za njih trpet kaznu od boga.

Ta znala sam da mreti moram, kako ne?

Iako strada i ispašta, Antigona ne mrzi. Između ljubavi i mržnje ona bira ljubav jer kako kaže "za ljubav, ne za mržnju, ja sam rođena". U borbi za slobodu odlučivanja a za ljubav, za to prirodno pravo da bratu oda dužnu poštu, Antigona pokazuje hrabrost, odlučnost i doslednost, ali istovremeno nežnost i požrtvovanost.

Rekli su - F. F. Zelinski - Antigona nije samo tip grčke žene, nije samo živi simbol svoje nacije, naporedo s Tatjanom, Zosjom, Gretom. Njen značaj je iznad nacionalnog, svetski: ona je otelotvorenje ženskog principa ljubavi u borbi sa muškim principom vlasti (...). Sukob vlasti i savesti, zakona i ljubavi ranije nije bio prikazan u poeziji; Antigona, kao prva mučenica, ima pravo da veže svoje ime sa idejom koju je ona ozarila svojom smrću.

Svest da "sramota nije činiti poštu bratu svom" održava Antigonu u nameri da brata dostojno sahrani. Snagu joj daje i uverenje da postupa časno i da se zalaže za pravednu stvar koja ne povređuje društvene norme, ako su one ispravne i u funkciji čovečnog. Iako zna da su njeni nastupi, etički gledano, ispravni, ona, ipak, strada, mada je toga bila svesna od samog početka. U tome i leži njena tragička krivica - svesno je izabrala ono što je zabranjeno.

Naravno, na njenoj strani su i božji zakoni (zakon pravde, ljubavi i čovečnosti), za koje će sama reći da su nepisani ali večni. Na njenoj strani je hor kao izraz narodnog duha, koji je nosilac tradicije i opštih nepisanih moralnih normi. Uz nju je narod čiji glas prenosi Hemon i mudrac Teresija. Svesna toga, Antigona kaže u jadikovci upućenoj bratu: "Pred pametnima s pravom tebi odah čast."
Dramski tokovi, zbivanja, ispoljavanja ostalih junaka drame i nastupi hora razotkrivaju svu tragiku junakinje Antigone koja se čista srca bori za humane ideale, a koja, ipak, strada. Ona ne strada zato što je učinila neki prestup, što je postupala nemoralno, nego zato što se - braneći pravo na slobodu i izbor - suprotstavila moćniku. Na to suprotstavljanje ne tera je inat, niti prkos, svojeglavost ili nepromišljenost, već osećanje dužnosti, jače od svih naredbi i zakona. U tome i jeste njena tragična krivica - želi slobodno da misli i slobodno da postupa.

Kreontova tragika

Lepota Sofoklove drame je i u tome što ni Kreonta, uzročnika Antigoninog stradanja i tragike, ne prikazuje kao suviše mračnu i izopačenu ličnost. On je kralj, tebanski vladar koji propisuje zakone i traži da se svi po njima vladaju, nezavisno od toga koliko su mu pojedinci bliski. Njegova logika je logika moćnika, logika svake vlasti: "Od neposlušna nema većega ti zla." Pošto je Polinik ustao protiv brata koji je već bio na prestolu, dakle protiv same vlasti, to on naređuje da se izvrši ono najgroznije i najnečovečnije u odnosu na nepisane zakone:

...da niko ga - naredi gradu ovome

- ni grobom, ni naricanjem ne počasti,

već da bez groba - svakome oku nakazan

od ptica i od pasa bude razderan.

Na oholosti i bezosećajnosti zasniva se logika svake vlasti, spremne da uvek sprovede svoju volju, bez obzira na upozorenja i posledice. Tako i Kreont, zaslepljen vladarskom moći, izaziva niz tragčnih događaja koji kulminiraju u tri tačke: gubitak sina, kletva žene i njena smrt, kao i samo saznanje da je on vinovnik svih tih udesa. Na kraju je i sam izgubljen ("ta nema me više, ništa sam ja"). Kraj, naročito njegova jadikovka, kazuju da je i sam stradalnik i najveći gubitnik. Ishodište tragičnog je u njemu, pa je i kazna primerena: samovoljom i ohološću poništio je univerzalno i suprotstavio mu ono što je lično, prolazno, kratkoveko.

________________________________

Sofokle (496 - 406 prije Krista) starogrčki je tragik. Rodio se na Kolonu, a kao potomak imućne obitelji stekao je dobro gimničko (tjelesne vještine) i glazbeno obrazovanje. Već kao mladić vodio je zbor mladića na atenskim proslavama zbog pobjede kod Salomine godine 480. prije Krista. Poslije završena školovanja stupio je u javni život i obavljao različite visoke državne dužnosti. Dvaput je bio strateg, i to godine 441. zajedno s Periklom, i  428. - 427. s Nikijom. Poslije katastrofalnoga sicilskoga poraza atenske mornarice bio je godine 413. jedan od desetorice odbornika koji su pripremali nacrt oligarhijskoga ustava, ali je kasnije osuđivao samovoljne i nasilne akte oligarhijske vlasti koja je ubijala i zatvarala demokrate. Umro je u poznoj dobi od 90 godina. Sofokle se uz javne dužnosti istodobno bavio i književnim radom. Napisao je stotinjak tragedija, od kojih je do danas sačuvano samo sedam. Ponajbolje su one koje čine trilogiju - obradu drevnoga mita o tragičnoj ličnosti kralja Edipa - Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigona. Ostale su sačuvane Sofokleve tragedije Ajant, koju smatraju najstarijom, te Filoktet, Trahinjanke i Elektra, a uz fragmente, sačuvan je i velik dio njegove satirske igre Sljednici. Poznato je da je na dramskim natjecanjima osamnaest, a po nekim izvorima čak dvadeset i četiri puta odnio prvu nagradu. Već za života stekao je veliku popularnost, a nakon smrti je proglašen herojem.

Sofokle je produžio Eshilovu tradiciju, ali je bio i reformator tragedije. Napustio je svijet grčke mitologije da bi tema njegovih tragedija postao čovjek - njegovo djelovanje i njegove strasti. Radnju više ne pokreće božanstvo, nego slobodna ljudska volja. Sofoklo je uveo trećega glumca, broj osoba u zboru povećao s 12 na 15, ali je smanjio djelovanje zbora i njegov utjecaj na radnju. U njegovim tragedijama zbor nastupa kao posebno tijelo, koje iznosi lirsku  i misaonu stranu samoga autora. Treća novina bilo je sastavljanje trilogija, u kojima je svaka tragedija činila zasebnu cjelinu, te nije morala biti sadržajem ni u kakvoj vezi s druge dvije tragedije.

Sofokle je majstor dramaturgije i izvrsno vodi radnju, a u svojim tragedijama s pozornošću prikazuje karakter likova, čije osobine pojačava sukobljavanjem kontrastnih likova. Jezik mu je jednostavniji, jasan, čitak i lijep, u stihovima koji vode tragičnom klimaksu. Svojim djelima, kao Eshil i Euripid, djelovao je na mnoge europske dramske pisce.

Sofokle - Kralj Edip