Skender Kulenović - Stojanka majka Knežopoljka lektira

Skender Kulenović - Stojanka majka Knežopoljka

Skender Kulenović - Stojanka majka Knežopoljka

 

Za razumevanje polazne pesnikove unutarnje situacije za pisanje, od znatne nam pomoći može biti jedan od iskaza u eseju "Iz humusa", kasnijeg ali sugestivnog i prekorisnog Kulenovićevog "objašnjenja" Stojanke majke Knežopoljke: - Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk. Treba zastati kod smisaone intonacije navedene rečenice. Pesma je tu kao uzdah i jauk, dakle, posle izbegnute smrtne opasnosti, spontani glas živoga života, nikako bojevni poklič ili bludnica.

 

Kao što Rastko Petrović, u tekstu "Opšti podaci i život pesnika", pominje raskinute "zakone socijalne" tokom albanske golgote velike srpske kolone u Prvom svetskom ratu i tadašnje granične egzistencijalne situacije, gde se biologija susreće i nesvesno meša sa arhetipom i pradrevnim mitom, tako i Kulenović dolazi do prvog iskaza Stojanke majke Knežopoljke u poredivim neprilikama. U onom evokativnom i poetičkom eseju "Iz humusa", opis je razvijan na dva plana: ličnom, a to je grčevito previranje tokom artikulacije pesme, i u slici kolektiva – obredno-ritualno označenoj, u jednodušnom oglašenju prvobitne žeđi za životom. Takva je baš scena kozaračkog kola: - Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo. Onda iz te mumljave, hoće - neće kao da se ispiljuju, počnu prve riječi, i ona se, u jednom neodredivom trenutku, već pretvorila u razgovijetnu i visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, te mi se čini kao da to preda mnom zvoni sama neprekidnost. Nije ni ovo ustaljena slika partizanske zabave, nego plemenski obred u slavu održanja.

 

Ma koliko okolnosti prve recepcije Stojanke majke Knežopoljke uticale da u opštem čitalačkom doživljaju ostane naglašen pokretački, borbeni patos koji poema svakako nosi, ovde se taj elemenat dosledno pomera u drugi plan. U poemi napisanoj neposredno nakon velikog izginuća, ustanički otpor, ili revolucionarna borba za komunistu i partizana Kulenovića, ustupa pretežni pesnički i smisaoni prostor izrazu – borbe za goli opstanak. Istorija i ideologija povlače se pred tim bezuslovnom prizivom biologije. Poput Rastka pred naturalističkim prizorima albanske, tako i Skender pred istovrsnim prizorima kozaračke golgote, kao pesnik ne čini nekakav radikalni antiepski uzmak, nego upravo regeneriše vitalne i epske potencijale – pred surovim licem velike nesreće tolikih ljudi, žena i dece.


Otuda, poema o Stojanki, svedočeći bukvalno jučerašnju istoriju, peva nešto dublje od istorije, njena je pozicija nulta tačka egzistencije. Upravo odatle, kroz pesnički glas Skendera Kulenovića, progovara "mladićstvo narodnog genija". Nema bolje naknadne ilustracije za zaključnu tezu pomenutog eseja Rastka Petrovića, od poeme Stojanka majka Knežopoljka i njenih faktografskih podsticaja. Jače od svesne i usmerene pobune ovde podsvesne sile - kako i objašnjava Rastko - "neuništivi nagoni koji izbiju odjednom u formi fanatizma, proroštva, herojstva, pijanstva... a radi povraćanja u silu onih stalnih društvenih zakona: čovečanskih zakona, opštečovekovih prava na život i na uživanje života". Na delu je ovde "skoro geološko - atavistički ideal, što sve valjda jedino može da objasni mnoge nepojmljive i neizdržljive momente heroizma u našoj borbi za oslobođenje", uveravamo se čitajući protegnuti jauk ojađene krajiške majke, u kojem se nalog za osvetom sinova jednači sa nalogom prinošenja nove žrtve, potiskujući svaku ideološku konotaciju.

 

STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA

 

Zove na osvetu tražeći sinove Srđana, Mrđana i Mlađena što poginuše u fašističkoj ofanzivi

 

Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, blagodatno
sunce knešpoljsko! -
svetrojici povijala nožice sam rumene
u bijele povoje lanene,
svetrojici sam prala jutrenje tople pelene...
Joooj,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
joj, tri goda u mom vijeku,
tri prvine u mom mlijeku,
tri saća teška,
silovita,
što ih utroba moja izvrca,
joj, rosni trolisni struče djeteline knešpoljske,
što procva ispod moga srca!
Joooj,
tri goda srpska u mom vijeku,
tri Obilića u mom mlijeku,
joj, Srđane - Đurđevdane,
joj, Mrđane - Mitrovdane,
joj, Mlađene - Ilindane:
Kozara izvila tri bora pod oblak,
Stojanka podigla tri sina pod barjak!
Joooj,
gdje ste,
Srđane,
Mrđane,
Mlađene,
Joooj,
gdje ste,
tri ilinske puške prve,
tri suze moje zadnje:
Hoće majka mrtve da vas izljubi
pa sedam ravnih redi
- što Knešpolje izrovaše pogani nerasti svejedi
nit ije
nit pije,
već petama krvavim
Kozarom, Prosarom
po lješevima čepa crvavim
ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
što vas je zimus pratila u akciju,
posvunoć cjelcem batrgala
i prugu trgala!
Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave,
hoće majka da vas izljubi ledene:
Zasuči rukav, Srđane,
lako bi tebe majka poznala:
na lijevoj miški mladež - mrka kupina!
Zavrni, sine Mrđane,
zavrni mi desnu nogavicu:
tu ti je prvi kuršum probio
pod listom cjevanicu!
A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene,
tebe bi majka ponajlakše poznala:
četiri očnjaka ostale zube prerasla,
ko u kurjaka!...
Joj, tri moje biljege od soja,
joj, tri ljute guje s prisoja
što vas majka junačkom snagom nasisa,
što vas buna kuršumskom šarom ispisa,
Joooj,
gdje ste?
Da l vas plaču
vode mlječaničke,
ili gračaničke,
ili moštaničke,
ili vas rastaču
bljuvci žutih crvi
po skotskim crnim rovovima,
na skotskim stozubim žicama
kraj dubičke ceste?
Ustajte, ustajte,
niz Knešpolje pogledajte:
Je li ovo jučeranje Knešpolje?
Je li ovo, djeco, pred jesen?
Gdje su bijele kosačke družine povijene?
Pod kojom kruškom uzrelom
čeka
kosce jarne, uganule
i žetelice preplanule
velika rumena pita
od prvog slobodnog žita
i velika zdjela kisela mlijeka?

 

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju pšenice bremene,
šljive savke uplavile
od slačina,
pa se lijepo, od težina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate košnice,
čekaju, rano moja, da se oznoje
orne muške mišice...
Al zalud, zalud čekaju!
Djeco moja
vi ćete Stojanki majci oprostiti
što će vas majka mrtve ražalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu družicu,
a strica vam Radoja
odveli su u žicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto leži Knešpolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritišće
sunčano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pčele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele

pa glavom o zatvorena vrata tuče
i beuče,
ko u grobu...

 

Nije ovo, djeco, Knešpolje,
ovo je polje nevolje!
Ko li će ove godine kositi?
Ko li će djevojke prositi?
Ko li će rakije peći?
Ko li će slanine sjeći?
Aj, zar će se ovi nerasti nesiti,
zar će se našom pogačom rumenom
- crvena kad nikne iz naših kostiju-
zar će se našom pogačom crvenom
nesiti nerasti slastiti?!
I zar će skotske laloke pogane
našim mrsom alapljivo mastiti?!
I zar će našom rakijom prvenom
salovita svoja ždrijela palucati?!
I zar će njihove šape čupave
što su se u našoj krvi kupale
nevjestama što su za vas pupale
proljetna njedra satrti?!
I, djeco moja, poslije naše samrti,
zar će im se sito-pjano štucati?!
Aj, ko će ove vukodlake zatrti?
Kozaro,
Kozaro,
Kozaro,
kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti,
ko će okajati
moga Srđana,
moga Mrđana,
moga Mlađena?...

 

Kozaro, seko zelena,
druga majko moga Mlađena,
s daleka li se vidiš
i dalje li se čuješ!
Vjerovat ne može majka Stojanka
da si ti opustjela
i da si nas napustila!...
Sa ceste preorane,
sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše,
kad oči uznesem uz tvoje kosate strane,
u mom srcu - ko u tvom gnijezdu -
jedno ptiče prokljuvava,
jedna vjera procvjetava:
Ti si moje sinove,
ti si, sele, svoje džinove
u pletenice zelene savila,
pa ćutiš nad Knešpoljem
i obrve teške sastavljaš
i u srcu,
ko u kotlu plamenom,
miješaš svetu osvetu!
Osvetu, seko, osvetu!
Okaj mi sina Srđana,
okaj mi sina Mrđana,
okaj mi sina Mlađena:
Kiše je željno sveto Ilinje,
a Knešpolje osvete presvete!
Sveti nas, seko Kozaro,
okaj nas smrtno, krvavo,
čuješ li jednu uku veliku
od one strane otkud sunce izlazi? ...
Nju mi je Mlađen često pominjo:
„Ako poginem, majko Stojanko,
mene će okajat pomajka Kozara,
mene će okajat pramajka Rusija,
neće, majko, dugo potrajat,
čuće se jedna uka velika!"
I ne vidim od rose očinje,
već samo čujem: uka počinje!
Uka, seko, uka velika
s daleke strane otkud sunce izlazi,
ko da planinom gude jugovi!
To ide vojska, sve čovjek do čovjeka,
oblak vojske, vojska srdita:
Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka,
što su ti mrčevnom kosom igrali
vječine vječina, -
u jedan tresak i rsak složila,
on ne bi bio toj uki velikoj
ni jeka jekina:
tolika, sele, vojska udara,
toliko srditih nasrće Srđana!
Tresak, seko, rsak do neba
s daleke strane otkud sunce izlazi:
Koliko ljutih te izrani kuršuma,
koliko ljutih me nahrani jadova,
toliko, sele, iz tog ršuma,
toliko mrgodnih namiče Mrđana!
Tresak i rsak zemlju premeću
pa sijevci, sejo, nebom prelijeću
od one strane otkud sunce izlazi:
Kada bi svaku suzu štočiju,
što majčinu,
što dječiju,
(i kraviju,
i ovčiju!)
po zbjegovima što poteče s očiju,

što poteče i u tebe uteče, -
sve suze kad bi na list zelen skapila
pa suncu ranom sa njeg zrake vratila:
toliko, sejo, sijeva sijevaka,
toliko krilatih nalijeće Mlađena!...

 

O, nije, sejo, ovo rosa očinja,
dva Ilinja što oči moje opčinja,
već pred tom vojskom eno čovjeka,
za čelo svu je vojsku nadrasto
- a osrednjeg je uzrasta -
oči su mu - evanđelja stovjeka,
a Rusija - kosa mu grgurasta,
i sav trepti ko od pređe vilinje:
Ide tako, usred silna gromora,
- takav nam se prisniva na Ilinje -
i smiješi se, sve mu igra brk,
što bi se njime Mlađen šalio
da bi ga jednom vidjet volio
već. da je njegovo odavde do mora!
Čuješ li, sele Kozaro,
čuješ li uku veliku? ...
Razvijaj kose zelene,
seka te zaklinje Stojanka,
rasplići mrke pletenice,
puštaj nam džinove vilene,
nek skotskom krvi
oboje
tri naše vode ledene,
nek mrljinama skotskim,
za zrnate pšenice,
zemlju našu
pognoje!

 

Čuješ li, sele vesela,
čuješ tu uku veliku? ...
Gudi zemlja, zemlja vascijela:
Otiskuje se vojska golema od moskovskoga Jerusolema,
širi jele,
zelena sele,
prosipaj čelične pčele
niz zemlju našu
na krvavu pašu!
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađena,
i tri bih Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila,
i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila!
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plamena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko
nek im nema ni traga ni znamena,
nek se pamti gdje je raka trojaka:

Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka,
vjerom hrani Rusija pramajka,
tri se majke ovdje sastaju:
Ko god nam došo da ambare izaspe,
i torove pune da nam razaspe,
i krcata da nam ulišta
pbsasne,
i da pogasne
ognjišta
- a loza mu od kletve ne pomrla -
djeca će mu zalud ovud skitati
i za kosti pitati,
jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla,
i vršući krvlju liptala,
pa na koncu svoju samrt ovrhla:
ko krv danas, sutra med proliptati,
med i mlijeko djeci našoj do grla -
zemlja će nam u sunce prociktati!

________________________________

 

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju. U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule).

 

Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. 1933. postaje član SKOJ - a, a 1935. KPJ. Surađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz.

Nakon rata bio je kazališni dramaturg u Sarajevu, a kasnije obavljao razne političke dužnosti u Beogradu. U posljednjem razdoblju života živio je pretežno u Mostaru. Kulenovićevo djelo u žanrovskom i poetičkom pogledu obilježeno je snažnim kontrastima.

 

Počeo je ciklusom soneta Ocvale primule (1927), u kojemu je već kao gimnazijalac pokazao izrazito artističko umijeće u toj najtežoj pjesničkoj formi. Sonetu se vratio i mnogo godina kasnije, već pri kraju književne karijere, obogativši našu književnost dvama pjesničkim remek - djelima (Soneti 1968, Soneti 1974). U međuvremenu, Kulenović je apsolutnu pjesničku slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom eruptivne snage, otvorenoga stiha i simfonijske forme Stojanka majka Knežopoljka (1942), te drugom iz istoga inspirativnog vrela Ševa (1952). Posthumno je otkriven i objavljen rukopis poeme Na pravi sam ti put, majko, izišo, sasvim drukčijega, intimističkog karaktera. Kulenović je objavio nekoliko drama: A šta sad? (1946), Djelidba, Večera (1947), zbirki pripovjedaka: Divanhana (1972), Gromove đule (1975), te pred kraj života roman Ponornica (1977), koji je po nekim naznakama bio zamišljen kao velika obiteljska trilogija.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

 

Skender Kulenović - Gromovo đule

Skender Kulenović - Ponornica

Skender Kulenović - Šarenka

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Skender Kulenović - Stojanka majka Knežopoljka

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u