Skender Kulenović - Šarenka

Vrsta djela - pripovjetka
Vrijeme radnje - nekada davno
Mjesto radnje - u sobi, u štali, u majčinom zavičaju
Tema - Ljubav jednog dječaka prema Šarenki i njen značaj za njegovu obitelj
Pouka - Ne smijemo zaboravljati one koje volimo, i praviti se da ih ne poznajemo

Kratak sadržaj - Mehinica je tiho otvorila vrata. Ona je bila dadilja i druga mati dječakova. Radosno mu je rekla da se njegova Šarenka otelila. Zbacio je postelju i onako bos i u gaćama otrčao u štalu. Kada je pitao majku zašto su Šarenki veliki trbusi, rekla je od djeteline. Dadilja mu je rekla istinu da se u njenom trbuhu nalazi tele. Kada je ušao u štalu ugledao je njegovu malu glavicu. Šarenka ga je nježno grlila i lizala. Telence se lagano podiglo i veselo mahalo repićem.

Nakon nekog vremena dječak je osjetio da mu je hladno. Da se malo zagrije, stavio je taban na čelo psa Baraka koji je ležao zavezan kraj vrata. Barak ga ugiže za petu. Počeo je da ga udara, ali Barak poče da ga liže.

Ručak je bio u slavu Šarenke, bogat i gotovo svečan. Došlo je i vrijeme da se presele u majčin zavičaj. On i njegova sestra završili su osnovnu školu, otac je htio da ih dalje školuje, ali u rodnom mjestu nije bilo gimnazije. S njima se preselia i Šarenka. Osiromašili su.

Šarenka je bila glavna hraniteljka. Jednog popodneva, kad se vratio iz škole saznao je da je otac prodao Šarenku. Novcem od Šarenke moglo se živjeti neko vrijeme. Zaboravili su Šarenku pa čak i on koji ju je najviše volio. Vraćao se jednom iz ribolova, kad pred njim krava. Stala nasred kaldrme i gleda ga. To je bila Šarenka. Htjede je pomilovati ali u istom trenutku - ne zna zašto – osjeti se kao krivac. – Ti si se prevarila – rekao joj je to u sebi, to nisam ja. I zaobiđe je.

Pričao je to poslje majci, mati je samo ćutala.

Glavni likovi - dječak ( Skender ), Šarenka
Sporedni likovi - Mehinica, mati, otac, sestra, Barak ( pas ), tele
Osobine likova  Dječak – Dječak je bio nježan i osjećajan. Volio je životinje.

__________________________________

Skender Kulenović rođen je 02. 09. 1910. godine u Bosanskom Petrovcu. Potomak je čuvene begovske loze, u čijem vlasništvu je bilo pola Bosanskog Petrovca. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, potom je studirao pravo u Zagrebu.

Rano se opredijelio za napredni komunistički pokret: godine 1933. primljen je u SKOJ, a dvije godine kasnije u Komunističku partiju Jugoslavije. Učesnik je narodnooslobodilačke borbe od 1941. godine. Biran je i za člana AVNOJ-a. U toku narodnooslobodilačke borbe uređivao je partizanske listove, a po oslobođenju zemlje vršio je mnoge značajne kulturne i političke dužnosti, bavio se političkim radom i uređivanjem listova i časopisa ("Pregled", "Književne novine", "Nova misao"), radio u pozorištu i izdavačkoj djelatnosti. Bio je direktor drame Narodnog pozorišta u Mostaru.

Svoj prvi književni rad, sonetni vijenac Ocvale primule, Kulenović je objavio 1927. godine u srednjoškolskom almanahu "Hrvatska vila", u Travniku. Kasnije objavljuje lirsku prozu u časopisu "Novi behar" u Sarajevu, prvu pripovijetku Noć u vezirskom gradu u zagrebačkom časopisu "Putokaz", koji je pokrenuo 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem, te pripovijetku Rakije u zagrebačkom časopisu "Izraz", pod uredništvom Otokara Keršovanija. U časopisima i listovima Kulenović, pored književnih radova, objavljuje i političke članke.

Kao partizan, 1942. godine se javlja prvom ratnom pjesmom Pismo Jove Stanivuka partizana crvenoarmejcu Nikolaju Ivanoviču Krilovu, objavljenom u listu "Krajiški partizan", u selu Agiću kraj Banjaluke. Iste godine objavljeno je i najpoznatije djelo Skendera Kulenovića, poema Stojanka majka Knežopoljka. Prvi put je štampana kao posebna knjiga 1945. godine i odmah postala svojina čitavog naroda. Pored ostalih, objavio je i djela: Komedije, Ševa (poema) Svjetlo na drugom spratu (drama), Poeme, Soneti i roman Ponornica (1977). U svojim zrelim godinama Kulenović je sve više iskazivao svoj intimni svijet. Posebno su zapaženi njegovi soneti, zgusnute misli i savršenog izraza. U njima je nastavljena ona nit sa kojom je ovaj pisac i ušao u literaturu.
Bio je član ANUBiH - Akademije nauke i umjetnosti Bosne i Hercegovine, dopisni član JAZU - Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu i član SANU - Srpske akadmije nauka i umjetnosti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971.) i nagrade AVNOJ-a (1972.).

Nakon rata bio je kazališni dramaturg u Sarajevu, a kasnije obavljao razne političke dužnosti u Beogradu. U posljednjem razdoblju života živio je pretežno u Mostaru. Kulenovićevo djelo u žanrovskom i poetičkom pogledu obilježeno je snažnim kontrastima.

Počeo je ciklusom soneta Ocvale primule (1927), u kojemu je već kao gimnazijalac pokazao izrazito artističko umijeće u toj najtežoj pjesničkoj formi. Sonetu se vratio i mnogo godina kasnije, već pri kraju književne karijere, obogativši našu književnost dvama pjesničkim remek - djelima (Soneti 1968, Soneti 1974). U međuvremenu, Kulenović je apsolutnu pjesničku slavu u Jugoslaviji postigao partizanskom poemom eruptivne snage, otvorenoga stiha i simfonijske forme Stojanka majka Knežopoljka (1942), te drugom iz istoga inspirativnog vrela Ševa (1952). Posthumno je otkriven i objavljen rukopis poeme Na pravi sam ti put, majko, izišo, sasvim drukčijega, intimističkog karaktera.

Kulenović je objavio nekoliko drama: A šta sad? (1946), Djelidba, Večera (1947), zbirki pripovjedaka: Divanhana (1972), Gromove đule (1975), te pred kraj života roman Ponornica (1977), koji je po nekim naznakama bio zamišljen kao velika obiteljska trilogija.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

Skender Kulenović - Gromovo đule

Skender Kulenović - Ponornica

Skender Kulenović - Stojanka majka Knežopoljka