Milan Begović - Pustolov pred vratima

Sadržaj - Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira na glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.

- Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje.

Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne zaključava vrata da njen pustolov može slobodno ući. Sestra ju je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati. Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.

Jednu želju možete da izrečete prije odlaska.
- Moram?
- Možete želju i molitvu.

Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina. Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu. Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.

Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. - Što je? Ali bez toga ne ide! Bez jednog takvog čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! - Što je? - Imam ga. To je nekakav Gospodin u šarenom prsluku.

Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.

U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina.

Svi razgovaraju i usput se šale na račun gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje profesor koji se počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo gospodin u šarenom prsluku.

- Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendviča. – Ja sam brojio šesnaest. - Niste računali da ste pojeli dva najedamput.

Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza, sobarica, te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove glumčevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je glumičin muž, gospodin Rubricius, imao nesreću u petom činu pri izvedbi Shakespearea. Svi se žure u bolnicu, samo u kući ostaju Agneza i gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.

- Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive?
- Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probuđena želja.

Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kući, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za udvaranje gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž ju nije htio slušati već je cijelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati, no ona ga je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije uznemirena i da je ona pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.

- Varaš se dragi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga.

Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger - boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger - boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost gospodin u šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo počinje laskati no ona se vješto brani.

- Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. - Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti skoro mogao i povjerovati.

Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku odlazi kad je došla Kristina. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše. Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.

- Nađite ga! Dovedite ga. - A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: ako slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda. Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!

Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.

Počinje četvrta slika koja se odjednom prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi podvornik (neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to zamolio Agnezin muž.

- Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži čašicu u ruci. - Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima.

Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad student uvijek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je podsjetile na riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu. Sad ju je počelo zanimat sve što govori gospodin u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slično riječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.

- A cvijeće? Cvijeće? - U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu cvijeća pred majku božju. - A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? - Ne razumije: Prosipao? - Da govori. Što me mučiš? - Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. - i odlučio si umrijeti ako umrem? - Da, da naravno.

Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda i uvidi o čemu se radi, te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.

Ujutro je vlak stigao na postaju pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjećaje. Agneza je "poludjela".

Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem. Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On ju je počesto viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se.

Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi režiser tragičnih filmova (također neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cijelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.

- I on vas čeka? - Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke. - Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? - Jest - Više za se: To bi valjalo snimiti! - Što ste rekli? - Zar sam nešto rekao?

Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom. To mu i uspijeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče, no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.

- Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno se naglo otvore vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.

Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati je li to on.

Šesta slika je ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:

- Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe.

Dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. U omotu su bile note koje joj je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.

Nakon što je mladić otišao, u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki gospodin ispred vrata i da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra. U sobu ulazi posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.

- Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. - Kristina potrči za njim, a uto pada zavjesa.

Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene, gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odluči da će s njim ozbiljno popričati u vezi riječi koje je rekao onu večer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prevarila s njim ili ako joj muž umre.

- Kako za koga. Dakle: kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš da ćeš me uzeti za ženu - Pa ti si bila udana? - Da ćeš me uzeti za ženu u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se
od mene rastavi; drugo...

Dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacrte grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram. Pri odlasku mu upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.

- Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal, i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrag u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete. - Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. - Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi, tko bi u vašim godinama i mislio na smrt.

U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice nastane svađa zbog toga što je gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja gospodina sa šarenim prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.

- Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. - Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve - Agnezin muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježna smrt: tvoja i moja. - Muž uzme drugi bodež: Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? - Ja te čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa...

Osma slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovno neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi užigač uličnih svjetiljki (također onaj neznanac). Kad je došao do svjetiljke stane i počne motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši. Kad se Agneza ispričala počne pričati sa njim. On joj objasni da je ovo most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove "Madona samoubojica".

- Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? - Užigač brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna - a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove Madona samoubojica.

Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.

- Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade...

Odjednom se pojavi Policajac (neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.

U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez oklijevanja gurne.

- Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu - Što je meni stalo! - Ne viči tako, gade ženski! - Ubij me! Ubij me! - Apaš je uhvati i baci u vodu. Čuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek
od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica.

Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u djevojčinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a neznanac je pokraj kreveta i drži je za rame. Ona se budi sva uznemirena iz sna.

- Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi: Ha - ha - ha - Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršeno je.

Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.

- Želite li ga produžiti? - Umorna sam od života - A da vam rečem: Dignite se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? - Onu istu kojom sam malo prije išla.

Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa su krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao neznančev konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svjetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor te skupa sa sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.

- Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, sestro; na večernjem zraku!
- Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te isto... - Liječnik koji je dotle uzeo djevojčinu ruku iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. - Sestra nagnuvši se nad djevojkom: Tako joj je čelo oznojeno. - Liječnik pusti djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj.

Likovi
U igri:
Djevojka
Sestra milosrdnica
Liječnik

U priviđenju
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospođa
Kristina
Glumčeva žena
Dobro odgojeni mladić
Brutalni ljubavnik
Liza - Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosač
Dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naočalama*
Messenger-boy*
Podvornik u wagon-litsu*
Režiser tragičnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigač uličnih svjetiljaka*
Apaš*

(* = Smrt)

Dojam o djelu - Sad bih na kraju trebao dati svoje mišljenje (osvrt) o djelu. Što se djela tiče, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito (nestvarno) i pomalo podsjeća na "Božićnu priču" gdje duh pokazuje život kakav je bio, kakav je sad i kakav će biti ako se ne promijeni. Djevojka je malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe, ja sigurno ne bih.

Uloga Neznanca (smrti) je savršeno uklopljena, i točno pokazuje da je posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u trenucima kad se nešto tragično ima desiti, što daje čitaču i gledatelju (ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim riječima on daje odgovor što se ima desiti kao npr.:

- Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. - Ah, onaj sa kratkim vratom? Savršen kandidat za apopleksiju. - Vi ste zbilja okrutni, profesore.

Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa. Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju neku veću posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni, gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za otkrivanje njene osobnosti i vjernosti. Da bi se sve ovo moglo još bolje dočarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti TV-dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begović poprilično dobro opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.

________________________________

Milan Begović rođen je 19. siječnja 1876. u Vrlici u Dalmatinskoj zagori. 1888. godine u Splitu upisuje realnu gimnaziju i počnje se družiti s Vladimirom Nazorom s kojim ide u isti razred. 1891.godine objavljuje prvu pjesmu, "Nad spomenikom viških junaka", i to pod pseudonimom Tugomir Cetinski.

Tri godine kasnije u Zagrebu upisuje prirodoslovni studij na Filozofskome fakultetu, te piše i objavljuje prvu dramu "Pod ciganskim čadorom". Radi u Splitu i Zadru kao profesor, a u Beču pohađa slavističke kolegije kod Vatroslava Jagića. 1900. godine Milan Begović se oženio Paulom Goršetić, pijanisticom i objavio "Knjigu Boccadoro" pod pseudonimom Xeres de la Maraja.

"Knjiga Boccadoro" imitira motivsku cikličnost ranosrednjovjekovnih ljubavnih kanconijera, ljubavne je tematike, a sve pjesme događaju se oko iste ljubavne priče između Xeresa de la Maraja i markize Zoë Boccadoro. Kompoziciono zbirka prati odnos dvoje zaljuljenih od uvadranja do sklapanja braka. U trenutku objavljivanja knjiga je izazvala oprečne reakcije, jedni su ga prozivali zbog erotske kompometnte i optuživali ga za pornografiju i pomodnost, a od drugih, pogotovo 'mladih' modernističkih pjesnika, dobivao je pohvale i uživao njihove velike simpatije. Tom je zbrkom pjesama Begović postao jedan od najvažnijh predstavnika domaćeg esteticizma.

Godinu dana kasnije rodila mu se kći Božena, i odlazi u Italiju, a 1902. polaže diplomski ispit iz talijanskoga jezika i u Pragu pod pseudonimom Stanko Dušić objavljuje dramu "Myrrha". 1903. postaje pravi učitelj na Visokoj realci u Splitu, a 1905. godine njegova jednočinka "Venus victrix" premijerno je izvedena u HNK-u u Zagrebu. Iste godine dobiva sina Branka. 1906. drama "Gospođa Walewska" izlazi u Savremeniku, i ima premijeru u HNK-u u Zagrebu. Glavni lik te drame je poljska grofica Walewska koja se zanosi Napoleonom, tobožnjim spasiteljem njezine domovine.

Dvije godine kasnije upoznaje Alfreda baruna von Bergera, ravnatelja Deutsches Schauspielhausa i na njegov poziv odlazi sa ženom i djecom u Hamburg te volonterski radi u kazalištu dok je na plaćenom dopustu Velike realke. Treća drama koja je izvedena u zagrebačkom HNK-u je "Stana Biučića". Stana je vezana uz Dalmatinsku zagoru, a Branko Gavella u "Dramaturškim fragmentima" piše da Begović u svome cjelokupnome dramskome stvaralaštvu nije uspio dostići literarnu čistoću "Stane".

U Beču i Hamburgu nekoliko godina djeluje kao dramaturg i režiser, a to je vrijeme provedeno u inozemstvu vrlo bitno za Begovićevo umjetničko sazrijevanje, jer se pomno upoznaje s funkcioniranjem kazališta i njgovih mehanizama.

1910. godne u Hamburško kazalište dolazi novi ravnatelj Carl Hagemann te imenuje Milana Begovića dramaturgom, dok u domovini dobiva Demetrovu nagradu za "Stanu". U Hamburgu surađuje s Hamburger Nachrichten i Narodnim Novinama. U Zagrebu započinju problemi s cenzurom koja mu zabranjuje jednočnike Čičak i Biskupovu sinovicu. Dvije godine kasnije na preporuku pozatoga austrijskoga književnika Hermmana Bahra dobiva mjesto redatelja i dramaturga u Neue Winener Bühne u Beču čiji je ravnatelj tada bio Emil Geyer. Prva drama izvedena u Neue Wierner Bühne u Begovićevoj režiji bila je Mein Freund Teddy, komedija A. Rivoirea i L. Besnarda. Iste godine u Zagrebu mu izlazi zbirka pjesama Vrelo. U Beču Milan Begović ostaje do 1914. kada započinje Prvi svjetski rat, a godinu dana kasnije Begović je mobiliziran u prvi bosanski bataljun u Beču, gdje na dužnosti u odjelu poštanske cenzure i gdje upoznaje svoju buduću drugu suprugu Annerl Spitzer. Begović ostaje u vojsci i podnosi zahtjev za razvod braka s Paulom. 1918. rat završava, a Milan Begović dobiva sina Brunu s Annerl, godinu dana kasnije s njima seli u Maribor te sudjeluje u prijenosu posmrtnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopanskog iz Wiener Neustadta u Zagreb.

1920. godine Milan Begović počinje živjeti u Zagrebu na adresi Jurjevska 63a i započinje raditi kao profesor na Glumačkoj školi. Iste godine piše roman autobiografskog karaktera Dunja u kovčegu, koji je proglašavan hrvatskim najboljim lirskim romanom. Godinu dana kasnije uz Ljubu Wiesnera započinje uređivati časopis Kritika. Pod čak tri pseudonima: Malvolio, Hipolit i Ezop s Griča objavljuje feljtone i humoreske u Obzoru i Jutarnjem listu. Piše i izdaje Male komedije što je zbrirka od sedam jednočniki: Menuet-kaprisa, Venus-victrix-komedija, Biskupova sinovica, Čičak, Pred ispitom zrelosti, Cvjetna cesta i Slatka opasnost-groteska koje su izvedene u zagrebačkom HNK-u. Begović u nazivu svojih jednočinki koristi nazive glazbenih formi za najavu žanra i njihove strukture. U Malim komedijama motiv je erotski intonirana igra između muškarca i žene. Antun Gustav Matoš optužio je Begovića da je Menuet iz Malih komedija plagijat njegove Jesenske idile, no do danas nije ustanovljeno je li Begović poznavao Matoševo djelo prije nego što je napisao svoje.

1923. godine završena je sudska rastava od Paule i u proljeće se vjenčao s Annerl, HNK prazivodi Svadbeni let dok se Male komedije izvode u Pragu. Godinu dana kasnije boravi u Italiji i piše dramu Božji čovjek, prvu iz ciklusa Tri drame. Osnovna tema ove drame je ispreplitanje senzualnoga doživljaja ljubavi s duhovnim. Za tu je dramu dobio Demetrovu nagradu. Sljedi drama Pustolov pred vratima (1925.) tragikomedija u devet slika, a kao materijal u stvaranju te drame zasigurno mu je poslužila Freudova psihoanalitička teorija jer se gotovo cijela drama odvija u podsvijesti mlade, na smrt bolesne djevojke Agneze. U Pustolovu pred vratima smrt se pojavljuje kao vodič Agnezinog puta u nedoživljeno i priželjkivano. Iste godine izlazi i prva varijanta novele Kvartet.

1926. Milan Begović navršava 50 godina, brak s Annerl je pred završtekom, Begović putuje u Italiju i upoznaje svoju treću ženu, Danicu Rabenhalt, a iste godine u Zagrebu se izvodi 'Pustolov pred vratima'. Godinu poslije imenovan je ravnateljem drame zagrebačkog HNK-a.

1928. iako je potvrđen za ravnatelja drame ipak je premješten na mjesto profesora u muškoj gimnaziji zbog dramatizacije Šenoinoga romana Diogeneš koja je izazvala veliki politički odjek s obzirom na aluziju o ubojstvu Stjepana Radića u beogradskoj Narodnoj skupštini. Iste godine vjenčao se s Danicom Rabenhalt. Piše komediju Amerikanska jahta u splitskoj luci koja je postavljena u Zagrebu i Hamburgu. 1930. Giga Barićeva pobjeđuje na natječaju "Novosti" za roman u podlistku. Giga Barićeva i sedam prosaca najopsežnije je Begovićevo djelo. Bavi se mladaom udovicom Gigom koja zapravo ne zna je li udovica ili nije, nju uporno salijeće sedam prosaca koje ona s istom upornošću odbija čekajući povratak svoga muža nestaloga u ratu. Kada se on vrati optužuje ju da mu je bila nevjerna i ona ga na kraju sama ubija.

Giga je glavni lik i njegove najpoznatije drame Bez trećega (1931.) Drama se zasniva na psihološkim reakcijama Gige i Marka Barića, a tema drame je bolesna ljubomora. Marko se nakon godina izbivanja vraća kući iz Sovjetske Rusije, vrlo je ljubomoran na suprugu... ljubomoran je i na samu mogućnost da ga je ona iznevjerila. Objašnjenje naslova dolazi iz Giginog teksta: "Ljubomora nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost a ta postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli- da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta." Dramu tragično završava Giga – zbog nepravednih optužbi ubija Marka pištoljem.

1932. Milan Begović je umirovljen i sa suprugom Danicom seli se u Bisag-grad te započinje pisati libreto za operu Jakova Gotovca Ero s onoga svijeta. Piše dramu Čovjek je slabo stvorenje (1933.) koja je praizvedena u Brnu i komediju Dva prstena (1934.) 1936. Milan Begović navršava 60 godina i boravi u Parizu povodom premijere njegove drame Bez trećega gdje prima orden Legije časti. Dvije godine kasnije piše Badnje veče Katice Degrelove i u prosincu proživljava moždani udar. 1940. godine u Zagrebu objavljuje roman Giga Barićeva i sedam prosaca.

Započinje Drugi svjetski rat. Milan Begović i njegova Danica se vraćaju natrag u Zagreb, žive u stanu na Petretićevu trgu 3. Begović završava svoj posljednji roman Sablasti u dvorcu koji će biti objavljen tek nakon njegove smrti, u Zagrebu mu izlaze 1943. Kritike i prikazi te Umjetnikovi zapisi.

Po završetku Drugoga svjetskoga rata Sud časti Društva književnika Hrvatske svrstava ga među fašiste i jugoslavenska vlast mu 1946.godine doživotno zabranjuje tiskanje i izvođenje književnih djela. Milan Begović umire od moždanog udara 13.05.1948. Pokopan je na Mirogoju bez počasti i bez nekrologa u novinama.

Milan Begović je mnogo pisao o kazališnim predstavama u Zagrebu. U svojim tekstovima bavio se redateljem Ivom Raićem i Josipom Bachom, piše o glumcima, analizira njihovu igru, zalaže se za domaću dramu... Zanimljivo je da 1928. jedan od poznatih talijanskih avangardnih redatelja Antun Gulio Bargaglia u rimskome kazalištu Teatro degli Indipendenti postavio Pustolova pred vratima, i da je drama bila na repertoru toga kazališta čak trinaest sezona. S tom predstavom Bargaglia je gostovao u Južnoj Americi, tako je Begović postao prvi hrvatski književnik čija je drama izvedena na tome kontinentu.

Begovićevi dramski tekstovi prisutni su na europskim pozornicama od 1930. pa do danas, a njegova su djela prevedena na mnoge strane jezike.

Manje je poznato da je Milan Begović pisao pod mnogobrojnim pseudonimima, da je imao tri supruge te da je pokopan na Mirogoju bez počasti koju je svakako zaslužio...

Milan Begović - Amerikanska jahta u splitskoj luci 

Milan Begović - Bez trećega