Marcel Proust - U potrazi za izgubljenim vremenom

Romaneskni ciklus Marcela Prousta "U potrazi za izgubljenim vremenom" sastoji se od sedam dijelova: Put k Swannu (Combray, Jedna Swannova ljubav, Zavičajna imena – ime); U sjeni procvalih djevojaka (Oko gospođe Swann, zavičajna imena – zavičaj); Vojvotkinja de Guermantes (I, II); Sodoma i Gomora (I, II); Zatočenica (I, II); Bjegunica; Pronađeno vrijeme.  

Kao glavni lik romana pojavljuje se neimenovani pripovjedač u prvom licu jednine. Samo se na jednom mjestu on naziva Marcelom. Priča započinje pripovijedanjem o svom djetinjstvu, kada je išao na spavanje i majka mu je davala ili uskraćivala poljubac prije spavanja. U više stotina stranica autor je opisao svoje djetinjstvo i mladost koja se odvijala u drugoj polovici 19. stoljeća pa sve do Prvog svjetskog rata. Autor je u romanesknu prozu predočio opise Pariza, Illiersa (Combray), poznanstva, prijateljstva i ljubavi. Sve to može se označiti kao autobiografija ili memoarska proza, a specifična je i po visokom stupnju transformacije.

Iako autor piše roman u prvom licu jednine i često se spominje "Ja", do kraja nikada neće biti postignuta potpuna identifikacija autora i junaka romana. Autor tijekom cijele radnje postupno predstavlja djetinjstvo osjetljivog i bolesnog dječaka koji izrasta u umjetnika. Beskrajno osjetljiv i povučen dječak, kasnije odrastao i zreo čovjek, cijeli je život tražio sebe i smisao svoga postojanja, a kada ga nije mogao naći, pokušao je u životima drugih. No, neprestano i jedna za drugom rušile su se iluzije koje je izgradio o vanjskom svijetu. Razočarao se u prijateljstvu, ljubavi i društvenoj hijerarhiji. Isto tako vidio je ispraznost mondenog načina života i takvog uspjeha.

Bio je na rubu, očajan i bolestan te je tada spoznao da je jedina njegova moć upravo pisanje kojim će rastjerati tu tmurnu svakodnevicu. Na kraju cijelo ciklusa "U potrazi za izgubljenim vremenom", autor je zaključio kako mora napisati još jednu knjigu koja će biti njegovo opravdanje o uzaludno potrošenom vremenu te će ga tako opravdati i dati mu smisao. To je i razlog zašto se zadnji ciklus zove "Pronađeno vrijeme". Tamo se prolaznost i propadljivost umjetničkog djela uzdižu iznad svakodnevice.

Sjećanja pokreću osjetila i sve to postaje konstrukcija priče. Umjetnost stvarnosti koja je nestvarna, koja propada, daje smisao vječnosti. Jedini izlaz iz traganja za identitetom koji je ugrožen promjenama je pisanje, odnosno predočenje svojih misli i sjećanja i prebacivanje istih u tekst. Sjećanja su postavljena ispred propadanja svakodevnog života. Što se tiče Proustove pripovjedne tehnike radi se o dvije tehnike kojim autor piše u svom prvom licu. Jedno "ja" označava glavnog lika koji živi i sudjeluje aktivno u životu, dok ono drugo označava imaginarnog pisca koji s odmakom promatra život i piše o njegovim prošlim vremenima. Kompozicija cijelog djela je čvrsta, motivi se povezuju i isprepliću. Cijeli ciklus završava odlukom autora o pisanju, roman se vraća na svoj početak.

Svi likovi, osim onog glavnog, prikazani su s gledišta pripovjedača i razvijaju se postupno kroz cijeli roman preko opažanja autora. Pojedini likovi su samostalni i tako se i razvijaju tijekom priče. U cijelom ciklusu postoji čak 559 likova, od kojih je čak njih 30 glavno. Od likova najviše ima aristokracije pa zatim buržoazije.

Proustov roman je roman o prolaznosti vremena, o odnosima čovjeka i vremena. Događajima iz prošlosti se pokušava vratiti pričanjem njhov prvobitni oblik. Kada traga za prošlosti, on time i iskazuje zbivanja o istini koja je prolazna i krhka. No, ipak tijekom vremena se u ljudima i njihovom pamćenju zbivaju promjene. Najznačajnija obilježja Proustova pripovijedanja su svakako smanjenja dramska napetost i stanka, ponavljanje motiva i detalji. Sve to karakteristike su simbolizma.

_________________

Marcel Proust - U potrazi za izgubljenim vremenom

U vremenima koji iziskuju munjevito, gotovo dnevno reagovanje na događaje, pisanje prestaje da bude „odložena reakcija" na realnost. Književnici više nemaju „hektare vremena" na koje se žalila jedna usamljena i zaludna junakinja engleske proze. U vremenu nedostatka vremena, sve je manje literature koja za svoju meru ima lepu rečenicu a ne žurno i nemarno skrojen tabak, efektnu misao a ne senzacionalan zaplet, upečatljiv detalj a ne bezličnu panoramu.

Na pvi pogled, čini se da je Marsel Prust u traganju za iščezlim vremenom imao malo uspeha: sedmotomno delo istoga naslova od tri hiljade strana sa preko dve hiljade junaka, u jednakoj meri panorama pariskog mondenog društva i ekspedicija umetničkog uma, moglo bi biti krunsko svedočanstvo o neizvodljivosti pomenutog poduhvata. Međutim, notorno poznati kolačić, majčin poljubac za laku noć, okrnjena kamena ploča i bezbroj drugih detalja koji su pokretali imaginaciju glavnog junaka, uveriće u suprotno. Nema pisca koji je efektnije poetizovao prividno banalnu svakodnevnicu i njene opsesivne rituale od Marsela Prusta, ukazujući da je kontinuitet vremena sadržan u diskontinuitetu čulnih predstava.

Astmatičar nežne kože i osetljivog stomaka koji je patio od nesanice, alergija i neuroza možda je mogao dobiti jedinstvaenu privilegiju da živi bez ambicija i ciljeva, van cikličnog smenjivanja posla i zadovoljstva. Bolest i dokolica u Prustovom životu sustižu se i prepliću na bolan i čudesan način, a izazov njihovog prožimanja prenosi se u život junaka „Traganja za iščezlim vremenom" koji nosi piščevo ime, Marsel. Dokolica je piscu omogućila da postane pomni posmatrač, analitičar i hroničar i ljudskih slabosti i društvenih anomalija. Poetičan ali ne bolećiv, precizan ali ne rigidan, obazriv sa rečima ali nikada kolebljiv, Prust je sačinio sagu o dugom sazrevanju senzibilnog i pametnog Marsela, ambicioznog i prefinjenog, zanesenog i povodljivog, deteta željnog pažnje i mladića očaranog mondenim životom, koji tek u poznim godinama prevazilazi emotivna i socijalna iskušenja da bi se posvetio pisanju – pisanju za koje ga je pripremio prividno zaludan život.

Francuski romansijer Alen de Boton pokušao je da u knjizi „Kako Prust može da vam promeni život" piščevu nesvakidašnju strategiju življenja pretoči u brevijar za savlađivanje svakodnevnice. On smatra da „Traganje za iščezlim vremenom" šalje univerzalno razumljivu pouku o najboljem načinu da se okonča zaludnost i počne živeti punim plućima. Botonova nežna i vedra knjiga liči na Prustov život baš po tome što fragmentima piščevih rečenica i doživljaja pokušava da bolje osvetli kapitalno delo svetske književnosti koje se danas neuporedivo više citira nego što se čita.

U eri imperativa da umetnost bude značenjski prozirna te samim tim korisna i upotrebljiva, u vremena koja etička načela pretvara u markentiške strategije, možda nikad više neće nastati magnum opus koji je plod dokolice samrtnika. To je nemoguće, već i zbog fatalnog ubrzanja svakodnevnice koja ne dozvoljava duga kolebanja i lutanja. Međutim, zanimanje za Prustovo hermetično delo koje se čita bezmalo onoliko sporo i dugo koliko se piše ipak raste – možda zato što je „Traganje za iščezlim vremenom" uspešno izmirilo žudnju za večnošću i svakodnevno gubljenje u dokolici.

Vladislava Gordić Petković

__________________________________

Marcel Proust (Pariz, 10. juli 1871. - Pariz, 18. novembar 1922.), francuski romanopisac. Rođen u imućnoj liječničkoj obitelji, nježan i osjetljiv, pobolijevao od djetinjstva od astme, što je obilježilo čitav njegov potonji život. Kao izobražen i profinjen mladić kretao se u mondenim građanskim, umjetničkih i aristokratskim krugovima, pisao i prevodio, posebno djela engleskoga estetičara Johna Ruskina, koji je presudno utjecao na njegovo kasnije stvaralaštvo. Iz toga razdoblja potječu članci iz mladosti skupljeni pod naslovom Užitci i dani, 1896 i autobiografski roman Jean Santeuil, posthumno, 1952. Svoje glavno životno djelo pisao je desetak godna, u utrci s bolešću i smrću. U gotovo potpunoj osami i odustajanju od svih drugih djelatnosti nastalo je jedno od najosebujnijih i najvrjednijih djela svjetske književnosti, golemi ciklus romana pod zajedničkim naslovom U traganju za izgubljenim vremenom, njegovi su dijelovi: Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja de Guermantes, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Bjegunica, i Pronađeno vrijeme. Ciklus od oko 3.200 stranica (ovisno o izdanju) obuhvaća razdoblje druge polovice 19. st. početka 20. st. i 1. svjetski rat, kao i teme koje su potresale francusko društvo toga doba (npr. Dreyfusova afera). Radnja se zbiva u ladanjskoj obiteljskoj kući u gradiću Combrayu (u zbilji Illiers), u Parizu, u pokrajini, na normandijskoj obali, u Veneciji. Roman ima oblik esejiziranih memoara: to je zapravo fikcionalizirana i minucioznim raščlanama povezana kvaziautobiografija u kojoj su svi elementi uzeti iz zbilje, no stilizirani u smislu Proustove filozofije i estetike, u simbolističnom i impresionističkom duhu vremena. To veliko sintetsko djelo moguće je čitati na više načina: npr. kao balzacovsku studiju društvenih odnosa u doba propadanja aristokracije i uspona bogate građanske klase, smještenu većim dijelom u doba Dreyfusove afere. Poput Honoré de Balzaca, Proust teži sveobuhvatnosti i sintezi, predočava cijeli niz likova iz najrazličitijih društvenih sredina i njihove sudbine. No djelo je, znakovito za ono doba, mješavina romana i eseja: auktor prati svoje pripovijedanje psihološkim komentarima, kulturnopovijesnim reminiscencijama, estetskim digresijama i sentencioznim opservacijama. Cjelovitost prividno kaotičnoga i heterogenog teksta proistječe iz kompozicije izgrađene na mreži isprepletenih leitmotiva kao u Wagnerovim operama, te mita o Vremenu kao dominantnoj nevidljivoj sili u čijem se polju oblikuju i rastaču bića i odnosi.

Proustove su velike teme korozija bića u protjecanju vremena, ljubomora i ljubav (heteroseksualna i homoseksualna), tjelesnost i determinacije psihe tijelom, nestalnost međuljudskih odnosa i nespoznatljivost stvarnosti, problematičnost identiteta i sebstva, snobizam i politička kultura i diplomacija uoči 1. svjetskoga rata. Smatra se da je vrijeme glavni junak tog romana, no ono Proustu nije zanimljivo kao filozofska apstrakcija (npr. kao u Sv. Augustina) nego kao medij i uzrok svih metamorfoza; ono dovodi do mijena identiteta, ljudske komunikacije, te i do gubitka samog smisla života. Pod uticajem francuskoga filozofa Henri Bergsona pisac nalazi izlaz iz naizgledne jalovosti i prolaznosti života u otkriću činjenica da podsvijest skladišti sve impresije, pa je naizgled izgubljeno vrijeme pohranjeno i dostupno u nesvjesnom segmentu bića. Ono nije zauvijek mrtvo, nego se može prizvati na razinu svijesti i izraza nehotičnim, osjetilnim sjećanjem tijela, koje pamti ne samo zbivanja nego i minule porive i emocije. Dvostruko gledište pripovijedanja sastoji se od emocija neiskusna glavnog lika i inteligencije zrelog pripovjedača koji se neprimjetno smjenjuju iza prvog lica sjetnog i često grubo humornog solilokvija i sarkastičnih komentara. No razlika među njima nije samo u iskustvu nego i u činjenici da je pripovjedač svjestan svojega poslanja i smisla života koji otkriva u pisanju: njegov životni neuspjeh ne dovodi nikada u pitanje vrijednost života. Poruka pjesnika i modernog egzistencijalnog metafizičara Prousta afirmira život - iako ne izrijekom: život ne postoji zato da bi jednog dana bio slikom ili knjigom; on je sam po sebi najveća umjetnost, svojevrsno remek-djelo. Kao i u većem dijelu romana, nazočna je dvostruka optika: svijest pripovjedača, nikad fiksna, evoluira u vremenu kao entitet; istovremeno, auktor često eksplicite poriče bilo kakav kontinuitet sebesvijesti i identiteta osim ukorijenjenosti u tijelu (što je navelo mnoge da proglase duhovnu srodnost piščevu s orijentalnom, hindu-budističkom metafizikom koja niječe zapadnu tradiciju jedinstva osobnosti); jasna je poruka djela da je svrha Traganja zapravo pripovjedačevo duhovno spasenje i u neku ruku ozbiljenje esteticizma Waltera Patera i simbolizma konca 19. stoljeća; no, s druge strane Proustvo djelo uspostavlja čaroliju života neovisno o piščevoj apologiji umjetničke vokacije - njegovoj privatnoj opsesiji koja za suvremenoga čitatelja djeluje anakrono i marginalno, dok je njegova usredotočenost na analizu izazvala i dosta kritičkih komentara koji se mogu svesti na dvije točke: Proust "ubija život" hiperanaliziranjem, a spiritualna dimenzija postojanja ostaje mu dobrim dijelom skrivenom zbog totalne uronjenosti u vremenom ograničena iskustva.

Marcel Proust - Combray

Marcel Proust - Jedna Swannova ljubav