Homer - Ilijada lektira

Homer - Ilijada

Homer - Ilijada


Starogrčki ep Ilijada predstavlja najpopularniji ep staroga veka i najsavršeniji ep svetske književnosti. Istovremeno, on je izazivao istraživače književnosti, istoričare i filologe da razrešavaju mnogobrojna pitanja: poreklo i postanak epa, Homerova ličnost, starina pesama, istorijska zasnovanost. Iz ovih istraživanja izrodila se naučna prepirka poznata pod imenom homersko pitanje. Naziv Ilijada nastao je po gradu Troji (Ilionu) koji se nalazio na severozapadnoj obali Male Azije. Tu su bile naseobine helenskih Jonjana. Ovde su nastale prve pesme o trojanskom ratu, koje su prenosili putujući pevači. Njih su kasnije zamenili rapsodi koji su i zaslužni za nastanak epova Ilijada i Odiseja baš na ovim prostorima u 8. veku pre nove ere. Događaj (trojanski rat) je istinit, ali je epska priča obogaćena nadgradnjom koja je proizvod mašte pevača. Poznata je činjenica da narodni (herojski) ep nastaje onda kada se pojavi obdareni pojedinac i sve epske pesme okupi u skladnu celinu. Taj pojedinac ostaje anoniman jer se ep i dalje prenosi usmenim putem i u tom procesu biva menjan i dopunjavan. O nastanku Ilijade i Odiseje postoji više teorija, od kojih je najprihvatljivija teorija o prvobitnom jedinstvu po kojoj su Ilijada i Odiseja nastale u onom obliku u kome ih danas imamo i da ih je sastavio jedan jedini umetnik. Taj umetnik je Homer, najstariji upamćeni grčki pesnik, rođen u Smirni, živeo oko 800. godine pre nove ere. Ipak, i pored naznaka o mestu rođenja i vremenu kada je živeo, Homer i dalje ostaje zagonetka. Misli se, čak, da je Homer oznaka za pevača (homer = pevač, slepac), slepog sastavljača epskih pesama. U ličnosti Homerovoj ima, dakle, više legende nego istorije. To, međutim, nije smetalo da Ilijada i Odiseja, svojim visokim umetničkim vrednostima, budu nezaobilazna lektira tokom vekova.

 

Između Ilijade i drugih epova staroga veka postoji bitna razlika. Likovi epova staroistočnih naroda su teriomorfni: to su čudovišni likovi sa životinjskim obeležjima. Likovi helenske epike i Ilijade su antro- pomorfni jer su bogovi uvek dobijali ljudski lik. I još nešto: u Homerovim epovima snažno je naglašen antropocentrizam - čovek je u središtu zbivanja i umetnikove pažnje, a sudbine junaka (Ahilej, Hektor, Helena, Prijam) čisto su ljudske, bliske čitaocu i svevremene. Iako likovi poseduju snažne, herojske razmere, njihove su životne sudbine čisto ljudske. U skladu sa vremenom i aktuelnom mitologijom svet ljudi i svet bogova čvrsto su isprepleteni a ljudski život i delanje uslovljeni su voljom bogova. Bogovi neprestano upliću svoje prste u sukob Ahejaca i Trojanaca: Atena hrabri Menelaja, Apolon Hektora a Div (Zevs) pobedu daje Trojancima. Čitavo XX pevanje posvećeno je sukobu bogova, kao i znatan deo XXI pevanja u kome se opisuju pojedinačne borbe suprotstavljenih bogova. Tako delovanje pojedinih junaka, njihov uspeh ili neuspeh, ne zavisi od njihove snage ili hrabrosti nego od volje bogova (sudbine) i njihovih međusobnih odnosa. Svet bogova je slika sveta rodovske vlastele, a osobine ljudske pripisane su bogovima: ljubav, mržnja, lukavstvo, nesloga, preljuba, prevara. Zato su Homera osuđivali starogrčki mislioci (Pitagora, Ksenofan, Heraklit) optužujući ga da bogove prikazuje u nepriličnim situacijama i rđavom svetlu, i da time negativno utiče na moral mladeži s obzirom da su ovi epovi bili osnovna lektira. Drugi su Homera branili (Aristotel), ukazujući na alegorijski smisao njegovih slika i iskaza.

 

Predmet epske priče

 

Ilijada ima 15.696 heksametara. Sastoji se iz dvadeset i četiri dela koji se označavaju kao knjige ili pevanja. Ovakva podela izvršena je prema broju slova u starogrčkom alfabetu, ali se pritom nije vodilo računa o sadržini nego o broju heksametara - da ni jedno pevanje ne prelazi brojku od hiljadu stihova. Zato su česti slučajevi da se jedan događaj ili situacija rastavlja u više pevanja, a različiti dogaji se sastavljaju u jedno pevanje. Radnja Ilijade odvija se u desetoj godini trojanskog rata. A šta je tome prethodilo, šta je dovelo do rata između Ahejaca i Trojanaca, kazuje se uzgred, s vremena na vreme, bez ikakve hronologije. Tako čitalac (odnosno slušalac) postepeno sklapa priču o povodu koji je doveo do trojanskog rata. Paris, sin trojanskog kralja Prijama, otima Helenu, lepu ženu spartanskog kralja Menelaja, i odvodi je u Troju. Uvređeni Ahejci (pod tim Homer misli na sve Helene) krenu na Troju. Helensku vojsku vodi Menelajev brat Agamemnon. Na samom početku Ilijade peva se o Ahilejevom gnevu:

 

Gnev mi, boginjo pevaj, Ahileja, Ieleju sina,

zlosrećni, štono Ahejce u hiljade uvali jada,

duše pak mnogih junaka jakih posla Aidu,

a njih učini same da budu pljačka za psine

i još gozba za ptice i tako se Divova volja vršila,

otkad se ono u svađi razišli bili

Atrejev sin, junacima vođa, i divni Ahilej.


Uvređen što mu je vrhovni vojskovođa i kralj Agamemnon preoteo robinju Brisejidu, Ahilej neće da pomaže Ahejcima u borbi protiv Trojanaca. Borbe se odvijaju sa promenljivim uspehom za obe strane. Ratni uspesi ne zavise samo od hrabrosti vojski i njihovih vođa, nego i od volje bogova koji su se podelili pomažući Ahejce ili Trojance, a neki i jedne i druge istovremeno. U tim borbama ističu se dva junaka: Diomed na strani Ahejaca i Hektor na strani Trojanaca. Kada Trojanci pritisnu Ahejce, oseća se nedostatak Ahilejev. Nikakve molbe ne mogu da ublaže Ahilejevu ljutnju i da ga podstaknu da krene u boj. Patroklo, njegov veliki prijatelj, moli ga da mu dopusti da pomogne Ahejcima. Ovaj mu odobri davši mu svoje oružje. Patroklo gine u borbi. Duboko pogođen pogibijom prijatelja, Ahilej se miri sa Agamemnonom, ulazi u borbu i potiskuje Trojance koji se povlače u grad. Ispred grada ostaje samo Hektor koga u dvoboju ubija Ahilej, a njegovo telo odvlači u ahejski tabor. Hektorov otac Prijam dolazi Ahileju pod čador da otkupi sinovljeno telo. Ahilej ga lepo dočeka i preda mu Hektora. Trojanci odaju Hektoru počast.

 

Dakle, desetogodišnji trojanski rat obuhvaćen je u Ilijadi samo u desetoj godini, a cela radnja odvija se u vrlo kratkom vremenu. Po nekim proučavaocima događaji u Ilijadi obuhvataju pedeset i jedan dan (Tomo Maretić), po drugima dvadeset dana (Miloš N. Ćurić). Podatak o trajanju epske radnje nije beznačajan. Taj podatak, činjenica da se u mnoštvu likova izdvaja samo nekoliko aktera koji izbijaju u prvi plan epske priče, te naglašeno interesovanje pevača za psihološke i moralne probleme, ukazuje da je u ovom herojskom epu, iako ima istorijske pozadine, iako ima pokreta masa, iako je mitološki sloj u značajnoj meri prisutan, težište na individualnim sudbinama, na pojedincu kao ljudskom biću specifične psihologije i osobenih moralnih načela.

 

Dva ključna lika, Ahilej i Hektor, predstavljaju dva vremena, dva stila života, dve naravi. Ahilej pripada herojskom dobu (starijem, kojem pripada i trojanski rat) i oličava herojski lik specifične psihološke i moralne strukture. Hektor je lik neherojskog, aristokratskog doba (novijeg, kojem pripada i Homer) i oličava spoj herojskog i čovečnog. Na kontrastu dvojice suprotstavljenih heroja oblikuje se smisao i poruka Ilijade.

 

Ahilej - tragični junak

 

Trojanski rat je samo povod i umetnička pozadina za eksplikaciju središnje teme epa - tragične Ahilejeve sudbine. Da je to tako, zaključuje se iz sledećih činjenica:

 

1 invokativni početak epa ("Gnjev mi, boginjo pevaj, Ahileja, Peleju sina") skreće pažnju na središnjeg junaka;

2 složeno psihološko jedinstvo u Ilijadi ostvareno je na taj način što su svi delovi i epizode vezani za Ahilejev gnev;

3 tri četvrtine prostora epa (od I do XVIII pevanja) posvećeno je Ahilejevom gnevu;

4 epska priča se zasniva na dva ključna sukoba - između Agamemnona i Ahileja (I - XVIII pevanja) i između Ahileja i Hektora (XVIII - HH1P pevanja);

5 preokreti u epskoj priči vezani su za Ahilejevu ličnost: Patroklova smrt (XVIII) pokreće Ahileja u borbu; Hektorova smrt (XXIII) otkriva ljudsku stranu Ahilejeve ličnosti - odnos prema Prijamu.

 

Tragična Ahilejeva sudbina dominantna je u Homerovom epu po snazi ličnosti ovoga junaka i po mestu koje zauzima u epu. Ova sudbina ne zasenjuje, i ne potiskuje aktivitet i tragiku brojnih individualnosti koje se nameću čitaočevoj pažnji. Tako čitalac apstrahuje istorijsko-mitološku podlogu snažno doživljavajući tragiku pojedinca.

 

Pojedinac, njegovo ponašanje i delanje, ali i kvalitet i konačni rezultat njegovog življenja, određeni su sudbinskim, psihološkim i moralnim momentima. Sudbina se nadnosi nad pojedinca kao nešto što je izvan njega, mimo njegovih moći, ali je neminovno i neizbežno. Ona je oličena u bogovima koji po svojoj volji upravljaju događajima i ljudskim životima. Psihološki momenat ima ne samo značajnu ulogu u životu, delanju i mišljenju pojedinca, nego doprinosi snažnoj dramatici zbivanja - unutrašnje borbe, sukobi, neizvesnosti, patnje. Pojedinac je vođen moralnim principima koje je izgradila i normirala ljudska zajednica. Hrabrost, čast, gostoljubivost, poštenje, pravičnost - samo su neke od normi koje su za junake Ilijade svetinja.

 

Ahilejeva ličnost je vrlo složena: u njemu se sučeljavaju osećanja i raspoloženja, gnev i tuga, unutrašnji sukobi i lomovi. On je tip neobuzdanog, kavgadžijskog i sujetnog arhaičnog heroja koga lako može da zaslepi ljubav ili mržnja. Oličenje je silovitih strasti, ljutoga besa i samovolje. Na njegovom primeru Homer pokazuje koliko gnev zaslepljuje i vodi čoveka u postupke koji ne mogu da izdrže moralne kriterijume.

 

Složenost prirode Ahilejeve ličnosti i njegov položaj u društvu razotkrivaju se u njegovom odnosu prema Agamemnonu, kralju i vrhovnom vojskovođi. Iako je Ahilejevo junaštvo izuzetno a ugled kod Ahejaca veliki, on je samo izvršilac Agamemnonovih naredbi i njemu je podređen. Sav ratni plen predaje Agamemnonu, pa čak mora da mu ustupi i robinjicu Brisejidu. Hijerarhija u vlasteoskim redovima bila je neumoljiva u toj meri da lomi i takvog junaka kao što je Ahilej: njemu ostaje samo srdnja, ali i ona je sputana. Na drugoj strani, neobuzdani Ahilej skreše u lice Agamemnonu vrlo teške reči:

 

Atrejev preslavni sine, a lakomče najveći od svih.

Bestidniče, lukavi grabljivče, kako će tebi

naredbe slušati tvoje Ahejac ikoji rado.

Nego se bestidniče za tobom digosmo da se

raduješ, tebi vraćasmo čast i Menelaju, pseto...

 

Ahilej je ljuti i bespoštedni ratnik - trideset i tri grada je razorio i opljačkao, a njegov ratnički pohod ima snagu vatre:

 

Kao što se buktavi oganj razbesni u dolu duboku

po šumi suvoj, te sva u dolini gore drveta,

vetar pak na sve strane i rastura plamen i vitla:

tako je kopljem Ahilej k 'o demon hitao svuda,

gnao, ubij'o, a krv se po zemlji razlivala crnoj.

 

Takav ratnik nema milosti prema protivnicima - pobio je sve Prijamove sinove, niti ima respekta prema mrtvom protivniku, već "sramotna dela od Hektora stane da čini" vukući po prašini njegovo telo.

Na drugoj strani, Ahilej gaji nežna osećanja prema robinjici Brisejidi i doživi duboki bol i uvredu kada mu je Agamemnon preotme. To je razlog da se Ahilej razgnevi i odbije da učestvuje u bitkama:

 

Nisam ja ovamo doš 'o sa kopljanicima da se

bijem Trojancima, jer mi ništa skrivili nisu.

 

Naravno, on ovde ne izražava svoje simpatije prema Trojancima, nego baca u lice Agamemnonu istinu da ovo nije njegov, Ahilejev rat, već Agamemnonov jer brani čast svog brata Menelaja kome je oteta žena. Ovaj gnev drži Ahileja veoma dugo: tek u XX pevanju on je "utolio gnev" i pred skupštinom izjavljuje da prestaje od gneva i podstiče Ahejce na boj. Do ovog preokreta u Ahileju nije došlo zato što je promenio svoj stav prema Agamemnonu, već zato što je gnev zbog uvrede časti i dostojanstva istisnut snažnijim gnevom zbog pogibije prijatelja Patrokla - ovaj ga gnev odvodi u borbu i osvetu. Snaga Ahilejeva bola za poginulim prijateljem iskazana je u njegovoj jadikovki nad mrtvim Patroklom.

 

U susretu sa Hektorovim ocem Prijamom otkriva se još jedna dimenzija Ahilejeve ličnosti: u toj situaciji oba su gneva (zbog preotete robinjice Brisejide i zbog smrti Patroklove) potisnuta ljubavlju prema roditeljima. Iako u Prijamu vidi neprijatelja, uspeva da savlada svoj gnev i neobuzdanu prirodu jer shvata njegov očinski bol za sinom:

 

Sa svog ustane stoca i za ruku podigne starca

žaleći sedu mu glavu i belu njegovu bradu.

 

U Prijamu vidi svoga oca koji je takođe nesrećan:

 

Ali i njemu zla je odredio bog, te u dvoru

nisu se rodili njemu potomci, da vladaju jednom,

nego izrodi jednog malovečnog sina; ja njega

stara ne dvorim, jer od doma je vrlo daleko

sedim pod Trojom, žalosteći tebe i tvoju decu.


Shvata Ahilej apsurdnost svoga ratovanja i apsurdnost svoga položaja: mesto da dvori svoga ostarelog oca, on unesrećuje i žalosti decu i očeve onih koji mu ništa skrivili nisu. U svetlu ovog samosaznanja Ahilejeva ličnost dobija tragične obrise.

 

Ahilej je prikazan kao olujni ratnik iza koga ostaju porušeni gradovi i pomorene vojske, ali i kao ljudsko biće koje ume da voli i ispolji nežna osećanja. Njegova neobuzdanost i silovitost ratnika herojskog doba zasenčavaju lirsko u njemu, ali su motivisani čisto ljudskim razlozima: povređena čast i dostojanstvo na jednoj strani, i duboka tuga za prijateljem na drugoj strani. Ali Ahilej ne bi mogao da se ispolji kao ratnik i čovek, a njegova priroda i sudbina ne bi bili do kraja shvaćeni, da Homer nije uveo još jednu herojsku ličnost, ali iz drugog tabora - trojanskog branioca Hektora.

 

Hektor - junak i vitez

 

Hektor, sin Prijama i Hekabe, najhrabriji je branilac Troje i vrhovni zapovednik trojanske vojske. Između Ahileja i Hektora kao ratnika i heroja nema razlike: i jedan i drugi su na glasu, i za jednog i za drugog se koriste samo reči pohvale. Dok uz Ahilejevu ličnost ide stalni atribut brzonogi divni Ahilej, uz Hektorovu ide sjajnošlemi veliki Hektor. Dok Ahilej ima vojskomorne ruke, za Hektora će se reći da je vojskomora, rušivojska i konjomora. Dakle, po snazi i vojničkim veštinama oni su ravni jedan drugome. Ali po ljudskim i moralnim osobinama Hektor je sušta suprotnost Ahileju: Ahilej je ratnik osvajač i osvetnik, Hektor je ratnik branilac; Ahilej je zaslepljeni osvetnik, ratoboran i nemilosrdan, Hektor je borac visokog moralnog dostojanstva, a junaštvo je glavna njegova osobina.

 

Scena u kojoj se Hektor oprašta od sina i žene Andromahe posvećena je, u stvari, osvetljavanju Hektorove ličnosti i njegovog odnosa prema porodici i dužnosti. Andromaha, koju odlikuju lepota i plemenitost, smirenost i dostojanstvo, kao žena i majka kojoj je sreća porodice na prvom mestu, nema razumevanja za herojske principe muževljeve i moli ga da odustane od boja jer

 

Sad si mi, Hektore, sve, i otac i Gospođa majka

ti si mi i brat sada, a i moj mlađani vojno.

 

Ni Prijamova i Hekabina molba da se ukloni Ahileju jer je ovaj jači i neće mu telo vratiti Trojancima, ne mogu da pokolebaju Hektora: dužnost mu nalaže da se bori sa Ahilejom, a smrt prihvata kao nešto sasvim prirodno:

 

Nijedan čovek pak nije od smrti umak 'o, mislim,

bio on rđa il' junak, kad majka jednom ga rodi.

 

On je najčuveniji trojanski junak, ali junak posebnog tipa kome su čast i dostojanstvo osnovni zakon vladanja i ponašanja. Kada ga Andromaha upozorava

 

Jadniče, sa svog ćeš srca zaglavit, a nejakog čeda

nije ti žao ni mene sirote; ja ću se brzo

tvoja udovica nazvat, jer tebe će smaći Ahejci

 

Hektor ima pravi odgovor:

 

O svem razmislih, ljubo, i sve mi je to na pameti,

al' me je Trojaca stid i dugoskutih Trojanki njinih,

ako bežao budem iz borbe k 'o plašljivac kakav.

To mi zabranjuje srce, jer navikoh uvek da čestit

budem i hrabro se borim med prvim Trojancima svagda.

 

Srce o kojem govori Andromaha je dobrota, plemenitost i čestitost, a srce o kojem govori Hektor je hrabrost, dostojanstvo i viteštvo. To srce progovara rečima koje Hektor upućuje Ahileju neposredno pre sukoba:

 

Neću te grdno ja nakaziti, dade li Dive

snage za pobedu meni, te život oduzmem tebi;

nego kad s tebe svučem, Ahileju, oružje slavno,

mrtvog te daću Ahejcima, a tako i ti postupi.

 

Takvu ponudu Ahilej istoga trenutka odbija, a kasnije, kao pobednik, nečovečno i neviteški će se poneti prema telu svoga suparnika.

 

Apsurd ratovanja

 

U osnovi priče Homerove Ilijade nalazi se trojanski rat kao istorijska činjenica, ali je priča obogaćena uvođenjem mitoloških priča i nizom pojedinačnih sudbina. Homerov odnos prema ratu je negativan. On je izvršio tematska pomeranja da bi predočio sav apsurd ratovanja: trojanski rat je bio osvajački rat, ali mu je Homer dao poetičniji uzrok i povod - otmica lepe Helene. Ali je taj povod istovremeno i apsurdan: toliki pokori i tolike žrtve zbog jedne žene.

 

Osuda rata data je na direktan i posredan način. Na direktan način je osuda izrečena kroz reči junaka epa (navedene Ahilejeve reči, na primer) ali je to najpotpunije izraženo kroz Nestorove reči:

 

Jeste bezakonik, beskućnik i bezbratsvenik onaj

kome se užasni svideo rat međ' domaćim ljudima.

 

Indirektno je osuda izrečena u nizu situacija i slika: prozaičan povod za rat - otmica lepe Helene; velika uništavanja gradova i pljačka osvojenih i pobeđenih, velika stradanja koja se ogledaju u masovnim pogibijama, bezbrojnim porodičnim tragedijama i tragičnim sudbinama pojedinaca.

 

Ilijada nudi široku sliku helenskog sveta i čoveka u njemu. Priča je jednostavna i neposredna, jasna i razgovetna. Slika sveta je realistična iako je zaodenuta mnogim epizodama mitološkog porekla. Čovek je sagledan kao delatno biće, ratnik i heroj, ali nije izostalo i unutrašnje osvetljavanje ljudske prirode. Visoki moralni principi određuju delanje i ponašanje Homerovih junaka. Priča Ilijade ostaje otvorena. Kao što ovde nije poštovana hronologija i nije poštovan redosled događaja, a događaji svedeni na nekoliko sedmica desete godine trojanskog rata, tako ni priča nije došla do svoga kraja. Ona se nastavlja u Odiseji i tek tamo će se sagledati sudbina Troje i sudbina Ahilejeva.

 

Inokacija (inovacatio - prizivanje) - Pesnička figura prizivanja muze ili božanstva da pesniku podari stvaralačku snagu kako bi opevao određeni događaj ili ličnost od velikog značaja za sudbinu jednog naroda, odnosno da se dođe do inspiracije ili nadahnuća kako bi se pesnički ovladalo nekom temom. Tako invokaciju kao pesnički postupak imamo i u Odiseji: "Pevaj mi, muzo, junaka dovitljivca onoga štono/trojanski sveti razori grad, pa se naljuti mnogo".

______________________________

 

Homer - Ilijada

 

Starogrčki junački ep koji tematizira osvajanje maloazijskog grada Ilija (Troje) u 12. st. prije Krista. Ep Ilijada ne prikazuje čitavu desetogodišnju opsadu niti samo osvajanje i razaranje Troje već prikazuje zbivanja tijekom 50 dana u desetoj, posljednjoj godini ratovanja. Ep izravno ne govori ni o uzrocima rata, ali valja znati daje uzrok ratu to što je trojanski kraljević Paris boraveći u Sparti zaveo i sa sobom poveo spartansku kraljicu Helenu, suprugu kralja Menelaja. Menelaj i njegov brat Agamemnon (koji je izabran za vojskovođu) okupili su veliku vojsku i doplovili pod Troju da speru uvredu i vrate Helenu.


Ep sadrži 15696 stihova podijeljenih kasnije u 24 pjevanja, a započinje zazivom muze ili invokacijom. Glavni junak Ilijade je najveći grčki junak Ahilej, sin božice Tetide i kralja Peleja, obdaren nadljudskom snagom i hrabrošću (prema legendi neranjiv osim u petu). Ahilejeva srdžba glavni je motiv pokretač radnje u epu što je vidljivo i u prvim stihovima kojima djelo započinje (stihovi kojima je ep pisan su heksametri tj. od 6 stopa).

 

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
Pogubnu, koja no zada Ahejcima tisuću jada...

 

Ahilej se srdi jer mu je oduzeta najmilija robinja Briseida, a uzeo mu ju je zapovjednik Agamemnon jer je svoju robinju Hriseidu morao vratiti njenom ocu trojanskom svećeniku Hrizu kad je starac izmolio bogove da grčke osvajače pohara kuga. Uvrijeđen i razočaran, Ahilej se povlači u svoj šator i ne želi više sudjelovati u bitkama pa Grci trpe poraze. Uskoro šalju Ahileju poslanstvo da ga nagovore da se vrati u bitku, ali on je duboko povrijeđen i ne udovoljava njihovim molbama. Njegov najbolji prijatelj, mladi Patroklo, žaleći što toliko njihovih suboraca stradava, izmoli Ahileja da mu posudi svoje oružje i oklop pa će on „glumiti" Ahileja i tako uliti strah Trojancima na bojnom polju. Ahilej, iako teško, pristaje na to, ali Patroklo pogine od ruke Hektora, najvećeg junaka trojanskog. (Hektor je Parisov brat, sin trojanskog kralja Prijama).


Sada se Ahilejeva srdžba okreće prema Hektoru, Ahilej se vraća u bitku i ubija Hektora, ali zaslijepljen mržnjom gazi ljudske i božanske zakone pa danima mrcvari Hektorovo tijelo povlačeći ga konjima oko Patroklova groba, sve dok se to ne zgadi bogovima koji odluče pomoći starom kralju Prijamu da dođe u grčki tabor i izmoli.

 

Starac uz božju pomoć neviđen prođe kroz grčki tabor i dolazi k Ahileju gdje se ponižava i moli ubojicu svoga sina da mu vrati Hektorovo tijelo. Ahilej tu doživljava psihološku preobrazbu te se smiluje starcu i vraća mu Hektorovo tijelo. Ustanovljava se i primirje da bi se mrtvi mogli dostojno sahraniti te Ilijada završava prizorom Hektorova svečanog spaljivanja.

 

Tijekom cijele radnje epa u poslove smrtnika miješaju se bogovi od kojih su jedni na strani Trojanaca, a drugi na strani Grka. U svijetu epova Ilijade i Odiseje bogovi se ponašaju vrlo slično ljudima u smislu da se svađaju, ljubomorni su, promiču svoje interese. U ovom djelu do izražaja dolazi pjesnički genij Homerov kroz opise bitaka, dijaloge u vijećanjima, opise svakodnevice iz kojih mnogo saznajemo o životu, svjetonazoru, društvenom uređenju i religiji antičke Grčke. U glavni tijek radnje umetnute su brojne epizode od kojih je možda najčuvenija ona koja prikazuje oproštaj Hektora i supruge mu Andromahe pred njegovu posljednju bitku. Likovi su izvanredno psihološki prikazani pa uočavamo njihove karaktere npr. kraljević Paris je više ljubavnik i čovjek obuzet svojom vanjštinom nego ratnik, Hektor je junak i domoljub te odani suprug, Ahilej je svjestan svojeg polu božanskog podrijetla pa ne trpi zapovjedništvo napuhanog i koristoljubivog Agamemnona koji ne doprinosi pobjedama koliko i Ahilej, ali uvijek uzima najbolji dio plijena...

 

Radnja Ilijade završava Hektorovom pogrebnom lomačom, ali predaja kaže da je uskoro Troja osvojena pomoću Odisejeve varke (Homer Odiseja stalno naziva "lukavi Odisej") tj. pomoću drvenog konja u kojemu su se sakrili grčki ratnici te noću izašli i otvorili vrata grada. Troja je spaljena i uništena, ali je pritom poginuo i Ahilej kojega je Paris (uz pomoć boga Apolona) ustrijelio u petu, njegovo jedino ranjivo mjesto.

 

Likovi - Ahilej, Agamemnon, svećenik Hriso, Briseida, Hektor, Apolon, Hera, Zeus, Patroklo, Tetida, Hefest, Atena, Heraklo, Prijam...

 

1. pjevanje

Nakon devet godina ratovanja između Ahejaca (grka) i Trojanaca odluka o pobjedniku nikako ne pada. Razorivši jedan grad u borbi protiv trojanskih saveznika Ahil je u ropstvo poveo i kćerku Apolonova svećenika Hrisa, Briseidu. Ona je pripala kralju Agamemnonu. Njezin otac donio je otkupninu ne bi li mu Agamnemon vratio kćer. Nakon pogrdnog odbijanja svećenik Hris zamoli njegovog zaštitnika boga Apolona da kazni Ahejce. Apolon usliša Hrisovu molitvu, te pošalje svoje nevidljive strijele. Tko god je bio pogođen umro bi od kuge. Devet dana padale su strijele po Ahejcima. Zbog tog napada boga Apolona biva sazvana Narodna skupština na kojoj Agamnemon sazna uzrok Apolonove ljutnje, te u zamjenu za svećenikovu kćer on traži Ahilovu robinju Briseidu, čim je vrlo rasrdio Ahila koji više ne želi pomagati ahejskoj vojsci. Nakon što mu biva oduzeta Briseida Ahil tužno zaziva majku Tetidu i moli je za pomoć. Kako bi mu pomogla, Tetida odlazi na Olimp te se tuži Zeusu zbog svog sina Ahila. Zeus odluči kazniti Ahejce neuspjehom u njihovom boju protiv Trojanaca, no na tu Zeusovu odluku božica Hera, Zeusova žena strašno se uzbuni, no Zeus ne posustaje od svoje odluke.

 

6. pjevanje

Ahejci jačaju i pobjeđuju Trojance koji su stjerani sve do zidina Troje. Hektor kaže majci Hekabi neka ona i druge žene idu u hram boginje Atene uz prinos potrebnih žrtava i neka je mole za pomoć, da ih obrani od Ahejaca, a posebno od junaka Diomeda i strašnog Ahileja. Stoga su one krenule. Na bojišnici, iz dviju vojska izlaze junaci, grčki Diomed i trojanski Glauk. Žele se boriti jedan protiv drugog ali se prepoznaju kao unuci dvojice junaka, pobratima. Stoga odustaju od borbe i prijateljski se razilaze. Hektor odlazi kod svoje žene Andromahe i oprašta se s njom prije nego otiđe u boj. Hektor i njegov brat Paris odlaze u boj.

 

16. pjevanje

Nakon što izgubiše sve junake Ahejci su se našli u veoma teškoj situaciji i bili su pred porazom, te Patrokolo moli Ahileja da mu pomogne ili da ga pusti da vojska predvođena njim napadne Trojance. Ahilej ga pusti davši mu svoje oružje u pridruživši mu Mirmidonce, no preporuči mu da se odmah odagnavši Trojance od lađa vrati da se ne bi bogovi naljutili. Vidjevši Patrokola u Ahilejevom oružju s Mirmidoncima Trojanci su pobježali misleći da je to Ahilej. Patrokolo je junački s vojskom udario na Trojance te ubije vojvodu Sarpendona, te pokuša osvojiti i Troju. Došavši pred zidine grada pokušao je da se popne na gradske zidine i tri puta biva odbijen od Apolona. Četvrti puta Apolon ga oštro upozori te se Patrokolo povuče od straha prema Apolonovom gnjevu. Apolon nagovori Hektora da krene u napad. U borbi između Patrokola i Hektora Apolon udari Patrokola u leđa te ga onesvijesti. Patrokola je prvi ranio Euforo kopljem u leđa. Patrokolo teško ranjen jedva se dovuče do svoje čete, te pade na pod i Hektor ga ubije.

 

18. pjevanje

Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i tuguje za prijateljem. To čuje njegova majka Tetida i dođe utješiti sina, te mu kaže da ne ide u boj bez oružja jer će ona zamoliti Hefesta da mu napravi novo oružje. Tetida odlazi na Olimp i moli Hefesta da Ahileju iskuje novo oružje. Hefest pristaje i počne kovati novo oružje. Te noći Trojanci još jednom pokušaju oteti Patroklovo tijelo, ali Hera šalje Irida s porukom za Ahileja i kaže mu da se samo pojavi na opkopu kako bi se Trojanci uplašili. Ahilej se prošeta opkopom, a Trojanci uplašeni bježe, pa Ahejci konačno donesu tijelo Patroklovo Ahileju. Spustila se noć i Trojanci vijećaju. Pulidamas, prorok, predlaže da se preko noći svi vrate u grad, jer bi inače bili previše izloženi, s obzirom na to da se Ahilej vratio. Hektor i ostali ljudi, nisu željeli poslušati njegov pametni savjet, već su ostali vani.

 

24. pjevanje

Svako jutro Ahilej žali Patrokla i vuče Hektorovo tijelo oko njegova groba. Bogovima to napokon dosadi i Zeus pošalje Tetidu Ahileju, da mu kaže da mora predati Hektorovo tijelo njegovom ocu Prijamu, a Iridu pošalje Prijamu da mu kaže da otkupi Hektorovo tijelo. Prijam s kolima dolazi u ahejski tabor, gdje moli Ahileja da mu preda sinovo tijelo za bogate darove. Ahilej pristaje, te Prijam ostaje preko noći i ujutro se vraća u Troju sa sinovim tijelom. Trojanci oplakuju Hektora i dvanaestog dana ga spale na lomači.

 

Mjesto i vrijeme radnje - Okolica grada Troje oko 12. stoljeća prije Krista

 

Analiza likova

Ahil - Sin kralja Peleja i morske božice Tetide, ahejski junak, hrabar, neustrašiv, uvijek spreman na borbu.

 

Zeus - On je u Grčkoj vrhovni Bog svih bogova i ljudi. U Ilijadi stoji na strani Trojanaca, ali samo zato što ga je za to zamolila Ahilejeva majka Božica Tetida. Zeus je mudar i pravedan, ali sputan svojim položajem ne može doći do punog izražaja.

 

Apolon - Mladi Bog sunca, svjetlosti i proroštva. Veliki je prijatelj i pomagač Trojanaca, a posebno Hektora, kojeg je osobno više puta spasio od Ahileja.

 

Atena - Božica mudrosti i rata, a bori se na strani Ahejaca. Povremeno u postizanju svojih ciljeva ne postupa najpoštenije, no u većini situacija ipak postupa pošteno.

 

Hefest - Bog vatre i kovačkog zanata. Bio je jedan od rijetkih bogova koji se nisu izravno umiješali u Trojanski rat. U 1. pjevanju se dokazao kao mirotvorac bar nakratko pomirivši Zeusa i Heru.

 

Hera - Zeusova žena, zaštitnica obitelji. Podržava Ahejce i udružuje se s Atenom.

 

Tetida - Boginja mora i majka Ahileja. Vrlo snažno se zauzima za svaku sinovu želju i dokazuje svoje poštenje pri svakoj pojavi u radnji, mada nekada daje prednost majčinskoj ljubavi.

 

Agamemnon - Kralj Mikene i vrhovni zapovjednik ahejskih snaga pred Trojom. Svojom škrtošću je izazvao bijes Boga Apolona i ustvari započeo Ilijadu. Poslije u 18. pjevanju mijenja svoj stav prema Ahileju, jer je napokon uvidio što je učinio. Lakom, voli naređivati.

 

Hektor - Najveći trojanski junak. Bio je prilično svojeglav (to ga je na kraju koštalo glave), ali se barem borio za ono u što je najčvršće vjerovao – domovinu. Hrabar, glavna trojanska snaga.

 

Patroklo - Ahilejev najbliži prijatelj. Odrasli su zajedno i bili su nešto kao pobratimi. Njegova odanost domovini i Ahileju prikazana je u 16. pjevanju, gdje željan borbe za domovinu ipak traži Ahilejevo dopuštenje za odlazak u boj. Hrabar, borben, vjeran, prijatelj i suborac.

 

Prijam - Kralj Troje. Njegova ljubav i dobrota se najviše ističu u 24. pjevanju pri molitvi Ahileju da mu vrati sinovo tijelo.

 

Dojam o djelu - Kao običnog čovjeka, s malo interesa za ovakva stara književna djela, ne mogu reći da me Ilijada iskreno oduševila. Čak mislim da bi se mnogi složili sa mnom da je pomalo dosadna. Kao ratni ep većinom se temelji na mržnji i ubijanju. Dugi opisi borbi pogotovo u 16. pjevanju i dalje prilično su dosadni i vrlo razvučeni. S druge strane nije sve baš tako crno, jer ipak se pojavljuje i tračak ljubavi, a to se najjasnije očituje u 24. pjevanju gdje Prijam s poštovanjem prilazi ubojici svoga sina Ahileju, a on potpuno zaboravlja na srdžbu prema Hektoru i Trojancima i ugošćuje Prijama. Isto tako postoji i majčinska ljubav za sina koju Tetida iskazuje u molitvama Zeusu i Hefestu. Sve u svemu Ilijada me višestruko nadilazi svojim stilom, koji još uvijek nisam u potpunosti usvojio i protumačio, pa zbog toga ni ne mogu biti potpuno objektivan u vrednovanju djela.

________________________________

 

Homer je bio slijepi grčki pjesnik. Najvjerojatnije je živio u 12. stoljeću prije Krista u Smirni. Vrlo je vjerojatno da je napisao dva najveća antička epa: Ilijada i Odiseja, iako mnogi osporavaju mogućnost da je on autor tih djela. O Homeru nemamo vjerodostojnih vijesti. Njega ljudi smatraju ne samo najvećim starogrčkim pjesnikom već začetnikom europske književnosti. Dijela koja su se sačuvala pod njegovim imenom najstarija su od svih europskih književnosti. Zbog činjenice da o Homeru neznamo mnogo, mašta čitalaca stvarala je o Homeru različite kombinacije. Ne može se sa sigurnošću utvrditi gdje se Homer rodio i kada, a ni to je li uopće postojao pjesnik s tim imenom. Po nekim podacima iz Odiseje kojima se dodiruju neki događaji i političke i trgovačke povijesti, koji sežu u 7. st. pr. Kr. moglo bi se zaključiti da je Homer živio u vrijeme ili nešto prije tih događaja. Predaja o Homeru govori da je bio slijep i da je pjevao do kraja života. Iz Odiseje bi se moglo zaključiti da je njen pjesnik pripadao aristrokraciji, jer je prožet njezinim duhom i pogledima.

 

Homer - Ilijada - Interpretacija

110 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Homer - Ilijada

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u