Ernest Hemingvej - Starac i more lektira

Ernest Hemingvej - Starac i more

Ernest Hemingvej - Starac i more

 

Ernest Hemingvej upućuje svoju poruku o neophodnosti čvrstine i integriteta čovjeka, bez obzira na starost ili nedozrelost: starac i dječak su ravnopravni sudionici u težnji za potvrdom osnovnih životnih vrijednosti.

 

Kratki sadržaj - Stari ribar Santijago živi sam u ribarskoj kolibi na periferiji Havane. Sva njegova imovina čamac je sa skrpljenim jedrom i nešto osnovnog ribarskog pribora. Starac već osamdeset i četiri dana nije ulovio ni jednu jedinu ribu. Prvih četrdeset dana s njim je ribario dječak Manolin, a onda su ga roditelji dali na ispomoć u drugi čamac jer starca očito prati nesreća. Dječak neobično voli starog Santijaga jer ga je ovaj naučio svim trikovima ribarskog zanata, a i odnosi se prema njemu kao prema istinskom prijatelju i ravnopravnom partneru. Kad god mu se ukaže prilika, nosi starcu nešto za jelo, pa zajedno razgovaraju o ribarenju, sportu i svakodnevnim stvarima. Starac svakog jutra odlazi dječakovoj kući i nježno ga budi da ide na posao jer ovaj ne voli da ga budi
otac.

 

Osamdeset i petog dana starac se sam otisnuo na pučinu. Stavio je mamce na udice, spustio ih na određenu dubinu i zaplovio nošen Golfskom strujom u nadi da će uloviti veliku ribu kojom bi potvrdio da je i dalje "El Campeon", tj. najizdržljiviji i najbolji ribar. I dok lagano plovi niz struju, pažljivo promatra more i nebo te po ponašanju riba i ptica procjenjuje situaciju u kojoj se nalazi. U podne prvog dana zagrizla je najveći mamac nekakva golema riba. Bila je tako velika da je za sobom vukla čamac. Puna dva dana starac se borio s ribom uz užasne napore. Nije smio dopustiti da dugački povraz na čijem kraju je bila udica pukne i starac gaje cijelo vrijeme propuštao kroz dlanove, premještao s jednog ramena na drugo, popuštao ili zatezao kad je to bilo potrebno, kako bi što više izmorio ribu. Lijeva mu se ruka grčila, ramena su ga strašno boljela, dlanovi mu bili oguljeni od užeta, a uz to ga je mučila žeđ i glad.

 

U predasima bi pojeo usput ulovljenu sirovu ribu i popio gutljaj vode iz boce što ju je ponio sa sobom. Razgovarao je u mislima s ribom i s umornom ptičicom koja se odnekud spustila na čamac, prisjećao se mladosti kada je bio na glasu kao jedan od najsnažnijih mornara, a tu mu je slavu donijela borba sa snažnim crncem u Casablanci kojeg je u nekoj lučkoj krčmi pobijedio u obaranju ruke nakon što su u nadjačavanju proveli za stolom cijeli dan i cijelu noć. Prisjećao se svojih snova, a najčešće je sanjao lavove na dugim žutim pješčanim obalama.

 

Riba je konačno izmorena i svladana. Privukao ju je čamcu i nakon silnih napora uspio je pogoditi harpunom u srce i privezati za čamac. Bila je neobično lijepa s dugim kljunom poput mača, a težila je, prema starčevoj procjeni, oko 1500 funti (španjolska funta iznosi 460 g). Kad je golema riba bila privezana, "bila je tako velika daje čamac uz nju izgledao malen", starac je namjestio jedro i zaplovio natrag prema Havani.

 

A onda su došle nevolje. Privučeni krvlju, pojavili su se morski psi. Kad je prvi napao, starac gaje pogodio harpunom u sam mozak, no veliki komad ribe bio je otkinut, a s morskim psom potonuo je i harpun. Unakažena riba više nije bila lijepa za gledanje, no iscrpljeni i premoreni starac nije se predavao. Za veslo je pričvrstio nož i kad su se nakon dva sata pojavila nova dva morska psa i počela komadati ribu, starac ih je napao novim oružjem, oba ubio i nastavio ploviti. Sljedeći morski pas također je ubijen, ali je slomljen nož. Riba je bila još više unakažena. Treći put napali su u sumrak, ali je starac bio spreman. Tukao ih je toljagom od slomljenog vesla i uspio ih otjerati, no njegova riba toliko je bila unakažena da je više nije htio ni gledati. Četvrti put napali su oko ponoći. Opet ih je mlatio toljagom, a kad su mu je istrgnuli iz ruke, nastavio ih je mlatiti ručicom od kormila. Nije se predavao sve dok nije slomio i to posljednje oružje. Od ribe ostao je samo kostur s glavom i repom.

 

U luku je stigao kasno iza ponoći i jedva se dovukao do kolibe. Dječak ga je ujutro našao kako spava i kad mu je vidio izranjene ruke, zaplakao je. Shvatio je kakvu je borbu vodio starac jer je već vidio ostatke ribe. I ribari u luci dobro su znali što se događalo na pučini, a naivni turisti čudili su se neobičnom »morskom psu« kakvog još nisu vidjeli.

 

Vrsta djela - Starac i more je kratki roman, a mogli bismo ga isto tako promatrati i kao dužu novelu. Ubraja se u modernu prozu, posebice zbog upora be umjetničkog postupka zvanog "unutarnji monolog" kojim pisac iznosi misli glavnog junaka te zbog potiskivanja fabule u drugi plan. Roman je prvi put objavljen 1952. godine u popularnom američkom časopisu "Life".

 

Tema i ideja - Tema je romana jedinstveni odnos čovjeka i prirode obilježen uzvišenom borbom i gorkim stradanjem, ali i najiskrenijim međusobnim štovanjem. Na samom početku romana stari se Santijago u svojoj bijedi i siromaštvu doima kao čovjek kojeg je život porazio, no Hemingwayevi junaci uporni su i srčani borci koji se nikad ne predaju.

 

U borbi s ribom Santijago se služio oružjem tipičnim za čovjeka: inteligencijom, hrabrošću, životnim iskustvom, natjecateljskom upornošću dok riba, kao prirodni element, koristi isključivo snagu i nagon za opstankom. U toj borbi čovjeka i prirode najviše do izražaja dolazi čovjekova duhovna snaga i njegova humanost, čovječnost. Iako ga borba s golemom sabljarkom na trenutke dovodi do ruba izdržljivosti, starac se prema velikoj ribi nikada ne odnosi s mržnjom - ona je za njega protivnik dostojan poštovanja. Premda je stari Santijago ostao bez svoje ribe, koju su morski psi oglodali do kostura (morski psi simboliziraju negativne, rušilačke snage u prirodi), on je na kraju ipak moralni pobjednik. Pobijedio je, zapravo nadišao svoje vlastito ogorčenje zbog nesreće koja gaje pratila, svoju starost i nedostatak snage. Osnovni cilj ribarenja nakon 84 dana nesreće za njega nije novčana vrijednost ribe, mada bi za nju dobio dosta novaca, nego dokazivanje da je još uvijek "El Campeone" (pobjednik), da se zna boriti i izdržati do kraja. Pravi čovjek nikada ne može biti pobijeđen u totalnom smislu.

 

Iako Starac i more nije simbolističko djelo, sadrži niz detalja koji se mogu protumačiti kao simboli, a najzanimljivije su aluzije na Isusa Krista i njegovu muku.

 

Kompozicija - Za razliku od većine romana, Starac i more nije razdijeljen na poglavlja. Možda je to tako zbog njegove kratkoće, ali možda je tu još jedan razlog. U tom djelu od početka do kraja pratimo neprekidnu priču o trodnevnoj Santijagovoj kušnji. Sve do završnih stranica ne napuštamo ga ni za trenutak. Podjela na poglavlja samo bi neprirodno remetila tu sliku iz života promatranu iz velike blizine.

 

Starac i more slijedi klasičnu kompozicijsku shemu vrlo precizno - uvod: Santijago i Manolin razgovaraju i pripremaju se za sutrašnje jutro; uspon radnje: Santijagova tri dana na moru ispunjena su zbivanjima čija napetost stalno raste; vrhunac: sabljarku napokon proždiru morski psi; rasplet: Santijago se s mukom vraća u svoju kolibu i tu ga zatječe dječak Manolin.

 

Mjesto i vrijeme - Radnja romana odvija se na Kubi, na periferiji njenoga glavnog grada Havane pokraj kojeg prolazi Golfska struja, te na pučini Atlantskog oceana, tj. onom njegovom dijelu koji oplakuje obale sjeverne Kube.
Sve se događa oko 1950. godine u vrijeme dok je na vrhuncu sportske slave bio čuveni američki igrač bejzbola Joe Di Maggio, a glavna radnja odvija se u dva dana i dvije noći. Međutim, tijekom glavnih događanja glavni se lik u razmišljanjima i monolozima često vraća u svoju mladost tako da je psihološko vrijeme puno duže od stvarnog vremena. U prikazivanju vanjskih prostora dominira more, široka morska prostranstva, a nešto manje ribarsko naselje s lučicom za čamce.
U opisu unutarnjih prostora (interijera) prevladavaju predmeti koji naznačavaju socijalni status glavnoga lika: koliba sklepana od palmine kore, stol, stolice, krevet bez madraca s golim oprugama, polica za različite namjene dok slika Gospe od Cobre i Presvetog srca Isusova određuju i vjersku pripadnost vlasnika sirotinjske kolibe.
Vrlo je snažan kontrast između eksterijera i interijera: široka prostranstva, uzbibanost, sunce, plavetnilo, bogatstvo i ljepota mora, nasuprot siromaštvu i općoj hladnoći sirotinjske kolibe.

 

Analiza likova

 

Ribar Santijago - usamljeni je starac, na prvi pogled miran i povučen, ali to je samo privid. Stari Santijago ima iza sebe uzbudljivu prošlost a njegov unutarnji život je bogat, iako u razgovorima s dječakom i u svojim monolozima ostavlja dojam čovjeka koji se ne prepušta lako osjećajima. Prema vanjskom izgledu starac je bio tanak i suh s dubokim borama na zatiljku. Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca s površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca s teškom ribom... Na njemu je sve osim očiju bilo staro, a oči su mu bile boje mora i sjajile vedro i nepobjedivo.

 

Bio je toliko siromašan da osim čamca i sandučića s ribarskim priborom nije imao ništa. Čak ni mreže nije imao. U kući nema nikakve hrane. Ima samo jednu čistu košulju, a na sebi drugu koja je bila toliko puta krpljena da je nalikovala na jedra, a zakrpe su bile izbljedjele na suncu. Išao je bosonog. Volio je sport, no sportske vijesti saznavao je iz starih novina koje mu je donosio dječak iz obližnjeg hotela. Osobito voli bejzbol i često je zaokupljen slavnim igračima ovog popularnog američkog sporta. Odlikuje se upornošću, izdržljivošću, tolerantnim odnosom prema svojoj okolini i golemim poznavanjem života na moru.

 

Dječak Manolin - također pripada svijetu ribara. Privržen je starcu jer ga je starac naučio svemu što zna o ribarenju. Voli starca i zato što ovaj s njim razgovara kao s odraslim čovjekom i što uvažava sve njegove tvrdnje. Dječak nastoji da ne povrijedi starčev ponos ni najmanjom gestom; vrlo oprezno, ako je uspije dobaviti, donosi mu hranu iz obližnjeg hotela, a starac mu svu tu nježnost vraća smirenom staračkom jednostavnošću, ozbiljnim tonom u razgovoru i velikim prijateljstvom. Od svih nedaća koje su ga zadesile na pučini u hrvanju s velikom ribom i morskim psima, najviše mu je nedostajalo dječakovo društvo.

 

Dječak na kraju romana usprkos roditeljskoj zabrani čvrsto odlučuje dalje loviti sa starcem, mada je siguran da će mu starac savjetovati neka sluša roditelje. Manolin ustvari predstavlja starčevu mladost, njegovu snagu i nepokolebljivu vjeru u vlastite sposobnosti. A snaga mladosti i ljepota življenja u prirodi očituje se u lavovima koji se igraju na pijesku dugih zlatnih obala.


Starac i dječak predstavljaju dvije krajnje točke ljudskog postojanja; životni krug koji se neprekidno okreće, krug u kojem mladost predstavlja energiju, a starost duhovnu potporu.

 

Jezik i stil - Jezik Hemingwayova romana jednostavan je i jezgrovit, ogoljen i usredotočen na bitno. Njegova proza se naziva "tvrdo kuhana", čime se želi naglasiti jednostavnost stila bez suvišnih ukrasa. U djelu se rabe stručni izrazi iz nautike i ribolovstva, a javljaju se i hispanizmi (riječi iz španjolskog jezika).

 

Analiza djela - Hemingvej je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju "izgubljene generacije". Ljudi se očajnički bore za svoju sreću, muče se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova, kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove, dolaze mračne sile koje mu ih otimaju.  "Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo" kaže starac kada je ulovio veliku ribu. Ali Hemingvej, kome je borba uvijek značila isto što i život, ni ovdje ne vidi izlaz u pokravanju i beznađu. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja će mu donijeti sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli oteti. Međutim, kada postaje svjestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema zajedno s dječakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: "Čovjek nije stvoren da bude pobijeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti".

 

Dojam o djelu - Ovo je roman. Govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti. Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta knjige je ustvari da se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.

_________________________________

 

Ernest Hemingvej - Starac i more

 

Proza Starac i more je ponovo učvrstila privremeno poljuljanu slavu Ernesta Hemingveja; delo je primljeno sa vrlo afirmativnim ocenama. Ovom prozom je Hemingvej ispisao pesmu jednoj svojoj velikoj ljubavi - ribolovu, svojim prijateljima ribarima i dobrom delu svoga života koji je proveden na morskim pučinama. I ovde nije moglo da se prođe bez autobiografskog, ali ova proza je i nešto više od oduživanja duga svome hobiju, prijateljima i moru. Starac i more je proza modernog prosedea, moderne pripovedne tehnike i modernog značenja umetničkih slika i likova: iza priče o siromašnom ribaru Santjagu i njegovom podvigu, krije se lepeza simboličnih značenja koja priči daju univerzalni smisao i trajanje.

 

Prvi čitalački ili kritički pristup ovoj prozi pokreće pitanje žanra: šta ova proza predstavlja - novelu ili roman. Nekad se ova proza određuje baš ovako: "novela ili roman", negde kao novela, ali i kao roman. Šta je Starac i more? Ako se posmatra sa kvantitativnog stanovišta, ovo je kratka proza, manja je od stotinak stranica. Po tome je ovo duža novela kao što postoje i duže pripovetke (Krojcerova sonata Lava Tolstoja, Zona Zamfirova Stevana Sremca). Dakle, Starac i more ima sve osobine novele (za razliku od pripovetke): nema složene radnje ni fabule; priča je mirna, bez zapleta; težište nije na spoljašnjim zbivanjima, nego na unutrašnjim stanjima starog ribara - malo je narativnih segmenata, malo je opisa, preovladavaju direktni unutrašnji monolog i opis psihološkog stanja. Dijalog u središnjem delu novele i nije pravi dijalog jer su dijaloške replike Santjagove suprotstavljene njegovim unutrašnjim monolozima (onome o čemu misli) - to je razgovor sa samim sobom. Sve nabrojane osobenosti odvajaju ovu novelu od pripovetke sa zanimljivom i razvijenom radnjom, sa više likova, dosta dijaloških i deskriptivnih segmenata. Ali navedene osobenosti važe i za psihološki roman, za mali psihološki roman koji se češće naziva poetski ili lirski roman.

 

Bilo kako da odredimo ovu Hemingvejevu prozu, ona ostaje nepromenjena: niti dobija, niti gubi. Prema tome, žanrovsko pitanje uopšte nje suštinsko pitanje. Suštinsko pitanje je umetnička vrednost ovoga dela. A ona je neosporna: to je snažna umetnička proza modernog prosedea, tanane psihološke analize, jednostavnog izraza, značenjskog bogatstva.

 

Struktura - Starac i more ima jednostavnu strukturu. To je jedinstvena priča koja nije raščlanjena na manje strukturne jedinice - poglavlja. To je sasvim u skladu sa sadržinom priče koja, najvećim svojim delom, opisuje jedan događaj: starčevu borbu sa velikom ribom i ajkulama. Priča je jednosmerna, akter priče je sam u prostranstvu mora, nema nikakvih sporednih događanja ni fabularnih tokova. Dominiraju unutrašnji monolog ribara Santjaga i naspram njega glasne ribareve replike čime se stvara privid dijaloga, suprotstavljenost direktnog unutrašnjeg monologa i dijaloške replike, suprotstavljenost, ja" i ,drugog ja". Iako radnja traje tri dana i dve noći, ona je dinamična: u svakom trenutku se nešto događa; Santjago je napet i na oprezu; nema vremena za san; stalno govori sebi da treba da pojede parče ribe a ne stiže to da učini. Tako napeta priča nije se dala raščlanjavati na manje segmente (poglavlja) jer bi prekidanje bilo neprirodno.

 

U ovoj jedinstvenoj priči jasno se razaznaju tri sadržinska segmenta.

 

1. Uvodni segment: o starom ribaru Santjagu: ribar i dečak Manolino - razgovor o ribarenju dok idu ka starčevoj kolibi; opis kolibe; o sportu; večera; noć; dečak ispraća Santjaga koji isplovljuje na more.

 

On je bio starac koji je sam samcit u svom čunu ribario u vodama golfske struje, ali ni posle osamdeset i četiri dana nije ulovio ni jednu ribu.

 

- Srećno, starče.

- Srećno - reče starac.

 

2. Glavni deo novele: Santjago izlazi na pučinu u osamdeset petom danu neuspešnog ribolova; njegov san je velika riba; uspeo je da se velika riba uhvati na udicu; strpljiva ali iscrpljujuća borba sa ribom; starac je pobedio: riba je privezana za barku; kreće ka obali; počinju napadi ajkula; starac ubija nekoliko ajkula - ostaje bez harpuna i noža, brani ribu od ajkula slomljenim veslom; navala ajkula je nezadrživa: ostao je samo kostur i glava ribe - "Znao je da je ovoga puta bitku konačno i nepovratno izgubio"; posle iscrpljujuće borbe koja je trajala tri dana i dve noći, vraća se u pristanište.

 

Uglavio je konope vesala u rašlje i nagnuvši se napred da bi porinuo lopate vesala u vodu, krenuo je da iziđe iz luke utonule u mrak.

 

- Ništa - reče on Glasno. - Izišao sam suviše daleko na pučinu.

 

3. Završni segment: Santjago je uplovio u malo pristanište, privezao čamac, savio i vezao jedro, stavio jarbol na rame i krenuo svojoj kolibi; nikoga nije bilo da mu pomogne; "Tada je tek osetio koliko je duboko bio umoran"; starac je zaspao; izjutra ga posećuje dečak: pogođen je starčevim izmučenim izgledom, rukama punim rana, izgubljenim ulovom - neprekidno je plakao; kostur ribe izaziva čuđenje; starac je opet zaspao i sanjao lavove.

 

Kada je uplovio u malo pristanište, svetla na Terasi bila su ugašena, i on je znao da su već svi polegali.

 

Gore iznad druma, u svojoj kolibi, starac je opeš zaspao. Još uvek je spavao licem okrenutim postelji a dečak je sedeo kraj njega i gledao ga. Starac je sanjao lavove.

 

Santjago, stari ribar, živi "sam samcit", jedino društvo mu je dečak Manolino. Živeo je u kolibi od jedne sobe, spavao je na golom madracu prekrivenom novinama stavivši pod glavu savijene čakšire. "Košulja mu je bila toliko puta zakrpljena da je ličila na jedro" a takođe potpuno iskrpljeno jedro "ličilo je na zastavu večitog poraza". Koliba je bila stalno širom otvorena: nije bilo ničega što bi moglo da se ukrade, niti bi ko pomislio da tako nešto učini - uspostavljena je solidarnost siromašnih.

 

Bio je "sama kost i koža", sav u pegama od sunca. Ruke su nosile "duboke ožiljke od užadi kojom je izvlačio teške ribe". Ali i oni su bili iz prohujalih vremena jer starac već osamdeset četiri dana nije imao sreće u ribolovu - uvek se vraćao bez ulova. Kad nema ulova nema ni hrane i tada starac gladuje. Međutim, njegov prijatelj, dečak Manolino, stara se o njemu donoseći mu hranu koju plaća onim što je sam zaradio.

 

Santjago je glavni junak priče i glavni junak događaja koji će biti opisan. Pored njega je, samo u uvodnom i završnom delu novele, dečak Manolino, veliki prijatelj starog ribara. On se brine o njemu, pomaže mu u poslu, pravi mu društvo, stara se da starcu obezbedi večeru kada je ovaj bez para.

 

Nekoliko drugih aktera priče samo su statisti - konobar, ribar, žena, čovek: oni izgovore samo po neku repliku i to je sve. Između starca Santjaga i dečaka Manolina postoji topla prijateljska veza, duboka privrženost. Dečak, koji je stalno pratio starca na moru učeći od njega zanat kao od najboljeg ribara, privremeno je morao da napusti starca na insistiranje roditelja pošto ovaj nije imao sreće u ribolovu. Međutim, dečak je sebi postavio zadatak da se stara o Santjagu, da mu pomaže u iznošenju ribarskog pribora, donosi mu vodu, obezbeđuje hranu. On će u jednom trenutku reći: "Dok sam ja živ bez jela nećeš ribariti".

 

Kolika je dečakova ljubav prema Santjagu, vidi se s kraja novele: kada je starac zaspao, dečak je video njegove ruke sa svežim i dubokim ranama od užadi i gorko zaplakao. Plakao je dok je išao ulicom, plakao je pošto je video kako se ljudi čude kosturu ogromne ribe, koji se belasao u pristaništu. Plakao je što se starac mnogo napatio, što ni sada nije imao sreće da donese čitavu ogromnu ribu, što je poražen od ajkula.

 

Starcu dečak mnogo znači, kao da mu je rođeni sin. Dok je bio sam na moru, nije bilo trenutka da se ne seti dečaka. Nekad je to samo kratka misao "Kada bi dečak sad bio tu", a nekad je to snažna čežnja: "Da je samo dečak ovde, on bi kvasio klubad užeta", mislio je starac. "E, da je samo ovde. Da je samo on ovde." Misao na dečaka, ponovljena nekoliko desetina puta, nije samo izraz potrebe. Ona je mnogo složenija. Dečakovo prisustvo onemogućilo bi osećanje usamljenosti koje je utoliko snažnije što se čovek našao na pučini, u malom čunu, a da se nigde ne vidi ni kopno, ni brod, ni čamac. Dečak bi ispunio dosadne sate i dane razgovorom - ovako mora da razgovara sam sa sobom, sa pticom, sa ribom koju je uhvatio, sa svojim rukama. Starcu bi godilo da je dečak tu i vidi koliku je ribu uhvatio. To je dokaz da nije otpisan, da je on i dalje jedan od najboljih. I najzad, dečak bi imao šta da nauči na pučini, na okeanu, kamo su zalazili samo retki hrabri i vešti ribari. Misao na dečaka je izraz snažnog osećanja usamljenosti i želje za ljudskim bićem i prijateljstvom.

 

Za Santjaga ribolov nije sport nego zanimanje, izvor sredstava za život. Ostati bez ulova, znači ostati bez sredstava za život, a to se njemu upravo dogodilo. To je unelo nespokojstvo, odvojilo dečaka Manolina od njega jer je morao da traži načina za goli opstanak. Ovaj neuspeh nije ugrozio samo egzistenciju - ugrozio je starčev ugled i povredio ponos. Sve to se taložilo u njegovoj duši, skupljalo se, narastalo u vidu potrebe za podvigom koji će odagnati sumnje i povratiti stari ugled. Ali ne samo to. U Santjagu je večiti san svakog ribara o velikoj ribi kao vrhunskom podvigu, kao labudovoj pesmi svoga života.

 

To će ga odvesti na pučinu, tamo gde ima velikih riba. Uspeo je, san se ostvario, ulovio je veliku ribu, ali su doiše druge nevolje - ajkule su napale njegov plen. Dugo je trajala njegova borba sa ajkulama - branio se, išao prema kopnu, ali su one čupale njegov plen. Tri dana i dve noći prošle su u borbi sa velikom ribom a potom i sa ajkulama. I izgubio je bitku.

 

Dovezao je u pristanište samo kostur, ali je i to bila satisfakcija: dokazao je svoju veštinu, izazvao je divljenje. Starac i more je metafora neraskidive veze Santjagove sa morem. More je smisao njegova života, jedini prostor u kome se oseća kao u svom elementu. Na moru je proveo najveći deo života, ono mu je izvor hrane, uslov opstanka.

 

Srođenost sa morem je srođenost sa živim svetom u njemu. Dobro poznaje alge, sitne i krupne ribe, ajkule, ptice. To je intimno njegov svet a ribe su mu braća. Poznaje sve ćudi mora, morske struje, dubine. Dobro zna znakove oblaka, kretanje vetra, mreškanje vode - može da predvidi vreme, lako se kreće po pučini.

 

Na kopnu malo ima prijatelja jer malo vremena provodi u kolibi: samo da prespava ili da sačeka dok prođe nevreme. More je njegova kuća, morske životinje i biljke su njegovi prijatelji. On razgovara sa pticom koja sleće na čamac, sa ribom koju lovi, sa svojim rukama, sa sobom čak vodi duge rasprave - ubeđuje sebe, razuverava, savetuje, kritikuje i podržava.

 

Dok se bori sa ribom, Santjago je skoncentrisan, rešen da pobedi, uveren da će pobediti. On za ribu ima lepe (i nežne) reči, ali to ga ne sprečava da ostvari svoju dužnost ribara - da je ubije. Na moru, on i riba su suparnici u ljutoj borbi do kraja: kada se uđe u borbu nema povlačenja. Starac oseća očajničke bolove, ruke su mu pune rana od zatezanja užadi, negde pri kraju hvata ga nesvestica - ali on se ne da, stalno govori sebi da mora izdržati, da će pobediti, da je on veštiji i pametniji od ribe. Borba je očajnička i nemilosrdna, traje do uništenja suparnika. Santjago ni jednog trenutka ne očajava, ne gubi nadu, optimista je:

 

Ribo - reče on tiho, naglas - ostaću s tobom sve dok ne padnem mrtav. Ja ću joj pokazati šta čovek može, šta je čovek u stanju da podnese. Grčeva više nema - reče on. - Uskoro će i ona izroniti, a ja ću istrajati. Moraš istrajati. Nemoj to ni da pominješ. - Ali čovek nije stvoren za poraze - reče on. - Čovek može da bude uništen, ali nikada poražen.

 

Ovim replikama on pokazuje da veruje u sebe, ali želi da uveri i svoje telo da treba da izdrži, da skupi snagu, jer on će ipak uspeti:

 

Osetio je opet nesvesticu ali je privlačio golemu ribu koliko God je mogao više. Naterao sam je da se pokrene, mislio je. Ovog puta možda ću je privući u čamac. Vucite, ruke, mislio je. Drž 'te se, noge. Izdrži glavo, izdrmni mene radi. Nisi me nikad izneverila. Ovoga puta ja ću je privući.

 

Zanimljivi su psihološki treptaji u Santjagovoj duši dok vodi očajničku borbu sa ribom i docnije sa ajkulama - imperativni oblici su posledica podvojenosti ličnosti: jedan je malaksao, skoro obnevideo, hvata ga nesvestica, drugi ga stalno bodri: "Moraš!", "Upamti", "Hajde, ruko!"

 

Santjago je simbol neuništivosti i nesalomivosti ljudske snage i ideala. On je siromašan ribar, više gladan nego sit, bez ikakvog oslonca ili podrške, ali u njemu je duboka vera u čoveka, pa samim tim i u sebe. On zna da se čoveku ništa nije otelo. Zato je uveren da će pobediti. Žilava je njegova borba: telo je potpuno izmoždeno i malaksalo, ruke otkazuju, nesvestica preti, ali on neće da odustane. Ne hrabri samog sebe nego hrabri svaki deo svoga tela da izdrži još malo. Siromašni Santjago, "sama kost i koža", pokazao je ogromnu snagu volje i izdržljivosti. Zato je ostvario svoj san - pobedio je veliku ribu, a to što su je ajkule pojele (i njima je pružio zadivljujući otpor), sporedna je stvar: "Ništa ga se više nije ticalo."

________________________________

 

Ernest Hemingvej Ernest (1898. – 1961. g.), američki književnik. Za prvog svjetskog rata služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju i duhovnu pustoš anglosaksonskih intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga građanskoga rata svojim reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom The Fifth Column i velikim romanom o partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna ličnost.

 

U Drugom svjetskom ratu Hemingvej je boravio na kineskoj fronti i među francuskim partizanima, sudjelujući i u oslobađanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povijesnu situaciju, ali The Old Man and the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću.

 

U svojim djelima Hemingvej je stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutalici i dobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu, alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života je igra sa smrću koja za Hemingwaya ima gotovo obredni značaj. Stil mu je obilježen naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingvej je u našem stoljeću valjda jedinstven prozaik kojeg jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima.

 

Hemingvej se oglasio kao pisac u Parizu. Kada se iz rata vratio u Ameriku, fizički i psihički ranjen na italijanskom ratištu, nije mogao da se smiri. Ugovorio je dopisnički rad za jedan američki list, oženio se i krenuo u Evropu, u Pariz, koji je u to vreme bio središte književnog i kulturnog života starog kontinenta. Tu će ući u krug Gertrude Stejn i Ezre Paunda, koji će podržati Hemingvejeve književne ambicije: ovde će objaviti Tri priče i deset pisama (1923), U naše vreme (1924) i Prolećne bujice (1926). Ove knjige skreću pažnju na novo književno ime, a ono će odjednom blesnuti godine 1926. kada izlazi jedan od njegovih najboljih romana Sunce se ponovo rađa. To je bio roman o ljudima "izgubljene generacije" - izraz Gertrude Stejn, kojim je označena generacija mladih koja je preživela strahote svetskog rata i iz njega ponela ne samo fizičke nego i duševne ožiljke, ali i duboko razočaranje zbog izneverenih ideala i pomerenih vrednosti u posleratnoj stvarnosti. Hemingvej živi, putuje i piše; Zbogom oružje (1929), Zeleni bregovi Kilimandžara (1935), Imati i nemati (1937). Iskustvo iz španskog građanskog rata pretočiće u roman Za kim zvona zvone (1940), još jedan roman koji će osvojiti veliki broj čitalaca i još više učvrstiti reputaciju Ernesta Hemingveja kao velikog pisca. Popularnosti ovoga romana doprineće njegova ekranizacija sa Gari Kuperom i Ingrid Bergman u ulogama Roberta Džordana i Marije. Posle toga nastaje velika pauza ćutanja, ali intenzivnog života i putovanja. Godine 1950. izlazi roman Preko reke pa u šumu a kritika ga proglašava najslabijim delom Ernesta Hemingveja. To je pogodilo pisca i 1952. godine objavljuje prozu Starac i more koja je dobila nepodeljena priznanja kritike, Pulicerovu nagradu za književnost, a 1961. godine i Nobelovu nagradu.

 

Kada je osetio da mu zdravlje popušta i onemogućava život kakav je želeo da živi, izvršio je samoubistvo lovačkom puškom 1961. godine, završivši kao i njegov otac 1928. godine.

 

Posthumno je 1964. godine objavljena memoarska proza Pokretni praznik - o životu u Parizu i o "izgubljenoj generaciji".

 

Ernest Hemingvej - Kome zvono zvoni

43 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Ernest Hemingvej - Starac i more

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Prokleta avlija je naziv za poznati carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga dospeo fra Petar iz Bosne kojeg… >

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija

Ivo Andrić - Na Drini ćuprija   Najpoznatiji roman Ive Andrića, Na Drini ćuprija (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u