Dante Aligijeri - Božanstvena komedija lektira

Dante Aligijeri - Božanstvena komedija

Dante Aligijeri - Božanstvena komedija


Naslov, nastanak i osnovna struktura - Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija držeći se tadašnjih shvatanja da su tragedije djela koja počnu tragično i tragično se završe, a komedije djela koja tragično počinju a završavaju se srećno: ... Na početku ona je zastrasujuća i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar kraj, poželjan i prijatan, jer govori o Raju... Epitet Božanstvena pojavljuje se prvi put kod Bokača u njegovom djelu o Danteovom životu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.


Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lančano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Čistilište i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time što prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset četiri pjesme odnosno ukupno sto pjesama.

 

Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savršenom broju deset. Simetrična je i unutrašnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, što čini deset dijelova. Čistilište ima devet dijelova (Plaža, Predčistilište i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, što takođe daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, što opet čini deset. Svaki od tri dijela poeme završava riječju zvijezda. Svaka šesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve širem smislu (na nivou Firence, pa Italije, Carstva). Duše grešnika razvrstane su u tri grupe, kao i duše pokajnika i duše blaženih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na početku puta. Tri vodiča ga vode na njegovom putu.
To je priča u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, započetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. aprila, odnosno po drugima 25. marta 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u šumi, a tri zvijeri ga sprečavaju da iz nje izađe. Pomaže mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i čistilište), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).


Dante je počeo da piše Pakao oko 1306 - 1307. godine (možda i 1304), a završava ga oko 1309 - 1310. Čistilište piše poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.

 

Tema - Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.

 

Jezik i stil Božanstvene komedije - Jezik Božanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskorišćen u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske riječi, narodni izrazi i žargoni. Uključuje galicizme i neologizme, odnosno riječi koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svečan ili učen.


Stilski je vrlo različit, vec prema potrebi kazivanja. Može se reći da koristi veliku skalu stilova - od tragičnog do komičnog, od poniznog do svečanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva da pokaže stvarne mogućnosti vulgarnog, odnosno narodnog italijanskog jezika. Taj jezik je ušao u upotrebu tek koju deceniju ranije, a prije Dantea korišćen je samo za ljubavnu liriku, sa ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktičkoj poeziji i u nekim proznim djelima.


Dante se sa pravom smatra ocem italijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu može napisati bilo koje književno djelo. Pojava Danteovog djela značila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednički jezik svih Italijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Božanstvene komedije postignut kod siroke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila više ograničena samo na uske akademske krugove.

 

Pakao -Dante se, posto je umrla Beatrice - žena koja ga je vodila ka ljubavi prema nebeskim stvarima -  gubi u velikoj mračnoj šumi, simbolu neznanja i zablude. Tu susreće Vergilija, koji predstavlja razum, a koga je Beatrice poslala da mu pomogne da savlada prepreke u vidu pantera (odnosno pohote i požude), lava (oholosti) i vučice (pohlepe). Vergilije mu objašnjava da će morati da putuje kroz tri onozemaljska kraljevstva. Dante sa Vergilijem silazi u pakao, veliku provaliju čiji je ulaz blizu Jerusalima i koji se proteže do zemljinog središta, u kome je Lucifer.


Provalija pakla ima oblik lijevka sa uzim dijelom u središtu Zemlje. Ivice tog lijevka imaju urezane ogromne horizontalne stepenike, koji formiraju devet koncentricnih kružnih ravni na kojima se kažnjavaju razni grijesi. Te ravni, odnosno pakleni krugovi, sve su uže idući ka središtu Zemlje. Njihove obale, koje su se obrušile zbog zemljotresa koji je pratio Hristovu smrt, omogućavaju silazak iz jednog kruga u drugi.


Raspored kažnjenih gresnika slijedi preciznu logiku. Svako je vječno kažnjen u krugu koji odgovara najtezem poroku među onima koje je imao.

 

Čistilište - Na čistilište, visoki brijeg koji se diže iz mora, Dante stiže kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stižu na barci koju vozi anđeo do brijega čistilišta, mjesta gdje dospijevaju duše dostojne odlaska na nebo poslije ispaštanja i pokajanja. Dante se uspinje, sa Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretčistilišta idu u cčstilište koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijehova, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blaži grijehovi se ispaštaju na većoj visini, odnosno bliže Bogu. U svakom pojasu se nalaze grešnici koji ispaštaju određeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je anđeo koji briše sa čela znak slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simbolizuju sedam glavnih grijehova, a slovo "P" je početno slovo latinske riječi peccato - grijesi). Te znake plamenim mačem urezuje anđeo na ulazu u čistilište. Ovdje, za razliku od pakla, grešnik nije osuđen na vječno ispaštanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, već se kreće kroz čistilište, zadržavajući se da ispašta u onim pojasevima u kojima se ispašta neki od grijehova koje je počinio. I kada se izbriše svih sedam "P", stiže se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, određen za čovjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha. Na vrhu se Dante oprašta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se očištio od grijeha, a i zato što Vergilije, pošto nije vjerovao ni u Hrista koji je došao niti u dolazećeg Hrista, ne može u raj. Njegovo vječno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi, Božije i teološke nauke i otkrovenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno sa Beatricom, simbolični prizor koji obuhvata najznačajnije trenutke ljudske istorije. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvježi sjećanje na dobra djela. Potom može da krene ka zvijezdama i sa Beatricom se penje u Raj.

 

Raj - U raju je boravište blaženih duša. Postoji hijerarhijski red u savršenstvu duša i to savršenstvo je utoliko veće ukoliko je više nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duše se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima različite jačine, odnosno one su tu predstavljene kao čista suština.


Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blaženih duša odnosno Hristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u središtu anđeoskih hijerarhija. Anđeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i anđeli prestolja nalaze se na odgovarajućim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Anđeli druge hijerarhije, odnosno anđeli poglavarstva, moći i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Sunčevom nebu, a anđeli treće hijerarhije, odnosno anđeli kneževi, arhanđeli i anđeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesečevom nebu.


Dakle sve duše se nalaze na desetom nebu, Empireju, raspoređene u obliku rajske ruže oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teološke vrline. Pošto je pokazao da potpuno shvata i prihvata vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi vise Beatrice već sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ružu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sijenke i tako pjesnik može da se približi Bogu, da razumije najveće tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri božanske ličnosti u jednoj, spajanje božanskog i ljudskog u Hristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji univerzuma stopivši se sa ljubavlju koja pokreće Sunce i ostale zvijezde.

 

O Božanstvenoj komediji - Božanstvena komedija, vjerovatno, jedno od najvećih djela ikada napisanih. Veličina ovog djela se prevashodno odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan način uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.


Dante polazi od teze da je postojbina duše nebo, odakle ona silazi u nas. Duša po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i težnju. Duša teži dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se rađa zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno čulnom uživanju. Dobro se nalazi u duhu, najviše dobro je Bog, a njemu teži svaka duša.


Zahvaljujući svom umjetničkom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio da poveže plejadu likova, nosilaca različitih osjećanja, zudnji i duševnih stanja. Najupečatljiviji dio Božanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umjeće sintetizovanja i mašte dolazi do vrhunca.


Svaki čovjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj šumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmračnijih slika je toliko upečatljiv i realističan da se ne može izbjeći vlastito preispitivanje. Našavsi se u tami, čovjek se zapita o svojoj prošlosti i budućnosti, ali i o postojećem svijetu uopšte. Teško je zatvoriti oči pred činjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?

 

Postoji toliko scena mučenja, odnosno ispaštanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven način strasna, ali je najubjedljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glođe potiljak nadbiskupu Ruđeriju. Ruđeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze: - Oče, nas će mnogo manje da boli ako budeš jeo nas, ti si nam dao ovo bedno meso, pa nam i uzmi život goli.


Takođe značajno je i to što je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti šitaoce ka pravom putu - ka Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji... ni pokudu ni pohvalu ne zaslužuju... ljudi koji su čitavog života bili neodlušni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavički bježeći od svake odgovornosti.

 

Prvi krug -U prvom krugu – Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

 

Drugi krug - U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

 

Treći krug - U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

 

Četvrti krug - U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.

 

Peti krug - Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

 

Šesti krug - To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

 

Sedmi krug - Sedmi krug je podijeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

 

Osmi krug - Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti – ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

 

Deveti krug - U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podijeljen na četiri zone; Kain – zona izdajica rođaka, Antenori – zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja – zona izdajica gostiju, Guidecca – zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

 

Simbolike
Dante – simbol grešnog čovjeka
Vergilije – simbol mudrosti i razuma
Beatrice – simbol božanske milosti i objave
Mračna šuma – simbol grešnog života

 

Struktura - Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a Pakao ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja. Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

 

Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.

 

Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.

 

Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.

 

Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.

 

Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.

 

Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

 

Dojam o djelu -Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja.


Božanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest čovjeka koja je istovremeno i opsteljudska, čime se uzdiže na plan univerzalnosti. Božanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srećom, mirom i prosvjetljenjem.

________________________________

 

Božanstvena komedija - seminarski rad


Na pola našeg životnog puta
u mračnoj mi se šumi noga stvori
jer s ravne staze skrenuvši zaluta.


Ovim riječima veličanstveni Dante Alighieri, talijanski pjesnik, započinje svoj put, priču, spjev o ljubavi, duši, unutrašnjem životu, božanskoj milosti, poticajnom mističnom iskustvu i ljudskoj potrebi za srećom, spokojem i prosvjetljenjem. Postaje protagonist, predstavnik čitavog ljudskog roda, uronjen u alegoriju od samog početka pa sve do kraja puta na kojemu prepoznaje vlastite grijehe i mane da bi nas stavio u smjeru vrlina, prosvjetljenja i pročišćenja. Jednakim intenzitetom i snagom svojih riječi Dante nas vodi iz tame vječnog prokletstva preko pokajničkih suza do Izvora jasnog svjetla, goruće ljubavi i vječne slatkoće.

 

Božanstvena komedija proizašla je iz pjesnikovih dugih i neprestanih razmišljanja o vremenu u kojemu je živio, o tijeku političkih i vjerskih događanja, kao i razmišljanja o vlastitoj sudbini i osobnoj ulozi u povijesti. Ideja i pisanje spjeva bili su motivirani političkim porazom koji je doživio i prisilnim progonstvom. Osim toga, spjev je nastao iz potrebe za izlazom iz društvene isključivosti i marginalnosti te razočaranjem i nestankom onog svijeta u koji je čvrsto vjerovao. Dante je želio objasniti razloge propadanja suvremenog društva i lijek protiv istog. Prema Danteu, uzrok pokvarenosti ljudskog roda su Crkva i Carstvo, koji ne obavljaju svoje dužnosti. Carevi su po Danteu "zalutali" zbog zanemarivanja svojih obaveza vrhovnih vladara političkog svijeta, a pape su se pretvarali da je vlast rezervirana isključivo za careve i bili su pretjerano privrženi zemaljskim dobrima što je rezultiralo korupcijom unutar Crkve. Upravo u tom trenutku bila je potrebna iscjeliteljska intervencija koja će ponovno uspostaviti red, pravdu i mir u svijeta. Tako Dante za jezik kojim će pisati odabire pučki, narodni jezik–volgare, kako bi njegove riječi i poruka doprli do svih onih koji su mogli sudjelovati u političkom i društvenom životu.

 

Točan datum pisanja spjeva ne može se odrediti, no većina stručnjaka slaže se da je Dante počeo pisati "Komediju" između 1306. i 1307. godine. Pakao je dovršio do 1310. godine. Tada počinje pisati Čistilište, koje dovršava 1313., kada objavljuje oba dijela. Treći dio, Raj, pjesnik je vjerojatno pisao sve do svoje smrti 1321., a objavljen je kasnije. Originalni naslov "Komedija" bio je naziv koji se u ono vrijeme upotrebljavao za književni žanr pisan pučkim, narodnim jezikom koji počinje tužno i tmurno, a završava sretno. Pridjev "božanstvena" dodaje Giovanni Boccacio 1373. godine u traktatu pisanim u Danteovu slavu. Međutim, naziv Božanstvena komedija postaje uobičajen tek kada Lodovico Dolce u svom mletačkom izdanju tiska Danteov spjev pod tim naslovom 1555. godine.

 

Iskustvo koje je Dante opisao u "Božanstvenoj komediji" može se iščitati s nekoliko stajališta: kao životni put povijesne osobe Dantea Alighierija, kao bajkovito putovanje bajkovitog lika Dantea, kao priča o duši koja je u potrazi za vječnim spasenjem ili kao putovanje čitavog čovječanstva obavijenog grijehom simbolično ispričana od jednog njezina predstavnika. Putovanje koje se proteže u sva tri dijela "Komedije", kroz Pakao, Čistilište i Raj, može se tumačiti na dva načina: realističan, o čovjeku koji prolazi kroz nebrojene prepreke ne bi li došao do kraja svog putovanja, i alegorijski, o otkupljenju ljudskih grijeha. Alegorija je zapravo glavni element "Komedije" koji autoru dopušta zadržati smisao značenja na dvije razine, onoj neposrednog shvaćanja teksta i onoj skrivenoj u prvoj. Na taj način alegorija postaje jedna od najvažnijih karika u razumijevanju velikog Danteova djela u cijelosti.

 

Već na samoj prvoj razini pripovijedanja moguće je opaziti detalje koji vrmenski period u kojemu Dante odlazi na putovanje čini simboličnim. Točno u određenim trenucima dana Dante ulazi u tri kraljevstva nebeska: u pakao odlazi noću, u čistilište ujutro, a u raj sredinom dana, u podne. Dakle, u prenesenom značenju, pjesnik kao da kreće od očaja prema nadi i spasenju, u jednom crescendovskom pročišćenju paralelnom s proputovanjem u zagrobni život. Kao što svaka riječ u "Komediji" ima svoje mjesto i značenje, tako i broj dijelova spjeva, pjevanja, strofa i stihova nije slučajan. Kako bi se razumio ovakav pristup, trebalo bi napomenuti da su u židovsko-kršćanskoj tradiciji postojali takozvani "mistični brojevi" kojima se pripisivala simbolička vrijednost. Podrijetlo tih brojeva je u filozofskoj misli Pitagore i Plotina, u Bibliji, u Quabbalahi i u djelima židovskih filozofa srednjega vijeka. Prema izvorima, mistično brojevi su jedan, tri, sedam, deset, te njihove izvedenice i zbrojevi. Dante se ponajviše služi brojevima jedan, tri i deset. Od ovih, broj jedan simbolizira jedinstvo Boga, broj tri Sveto trojstvo, a broj deset Deset božjih zapovijedi. Dakle, Komedija podijeljena u tri dijela iam ukupno sto pjevanja, broj djeljiv s deset, a strofe su tercine (sastoje se od tri stiha). Svaki dio, osim Pakla koji se sastoji od tridese i četiri pjevanja, sastoji se od trideset i tri pjevanja, a broj trideset i tri odgovara broju godina Kristova života.

 

Dvije razine Danteovog putovanja razlikuju se u poimanju vremena i prostora. Razina doslovnog razumijevanja teskta ima točno određena ograničenja, što pjesnik naglašava u razrađenim parafrazama koje kontekstualiziraju susrete s likovima koje susreće na putovanju. No, pjesnikovo "alegorijsko" putovanje nema strogo određene granice, budući da se odnosi na svakoga tko želi putovanje otkupljenja grijeha privesti kraju. To vrijedi i za junaka putovanja koji je u ovom prvom smislu točno određena osoba: firentinski pjesnik sa svim svojim manama, karakteristikama i strahovima. Suprotno tome, na simbolično putovanje može otići bilo koja kršćanska duša, svjedok bilo kojeg povijesnog razdoblja. Ovo razlikovanje poimanja putovanja povlači i pitanje o mogućnosti ponavljanja tog istog putovanja. Dante u ulozi glavnog glumca u svojoj "Komediji" ne može ponovno proživjeti ono iskustvo na koje je krenuo "na pola našeg životnog puta" ako ga upravo jedinstvo tog iskustva čini važećim s alegorijskog gledišta. Ako ponovo ode na to putovanje, bit će to ono na koje moraju otići sve duše nakon smrti, ono koje ujedinjuje sve ljude u potrazi za vječnim spasenjem pa , prema tome, neće imati simboličko značenje.


Ono što ipak povezuje ova dva pristupa u razumijevanju putovanja u Danteovu djelu jest njihov ishod. Oba završavaju sretno: prvi dolaskom na cilj koji je pjesnik postavio na početku svoga puta, a drugi ostvarenjem vizije Stvoritelja. Kako bi se to ostvarilo, bilo je potrebno pouzdati se u svoga vođu koji će pokazati pravi put koji treba slijediti. I kao što je Dante, glavni lik u "Komediji", pronašao svog duhovnog vođu u Vergiliju, a kasnije i u Beatrice, velike učitelje koji su ga poučili o strukturi i karakteristikama triju nebeskih kraljevstva, tako se i grešna duša treba prepustiti Bogu nadajući se da će doseći svoju ljudsku puninu. Figure osuđenika, pokajnika i blagoslovljenih koje Dante upoznaje na svome putu nisu ništa drugo doli reprezentacije Boga, krajnji cilj svakog napora koji grešnik čini na putu prema iskupljenju.

 

Tako dolazimo do zaključka da su ove dvije razine interpretacije Komedije neraskidivo povezane, da se ispreplići, a da je Danteovo putovanje u zagrobni život zapravo alegorija životnog putovanja čovjeka koji mora ispraviti pogreške učinjene na Zemlji.

 

Sama tema putovanja Dantea povezuje s velikom figurom u povijesti svjetske književnosti, Odisejem, junakom Homerova epa. Putovanje firentinskog pjesnika isprepleće se s onim grčkoga junaka. Obojica su sjedinjeni u gorućoj želji za znanjem koja potiče čovjeka da prevlada svoje strahove i poteškoće ne bi li dostigao cilj svojih lutanja, u Danteovu slučaju božansko spasenje, a u Odisejevu otkrivanje nepoznatog. No, ono što Dantea uistinu zanima nisu toliko čudovišna bića ili fantastični događaji nego ono što lik Odiseja predstavlja čitavom ljudskom rodu. Odisej, lutalica, u pjesnikovim je očima simbol čovjekove želje za spoznajom koja ga prisiljava da djeluje izvan granica razuma. Iako ih tema putovanja povezuje, Danteovo i Odisejevo putovanje bitno se razlikuju u svom ishodu: prvi će na kraju svog putovanja vidjeti svjetlost i neopisivu sreću koja će mu darovati spasenje duše, a drugog će progutati tama pakla i bit će kažnjen zbog svoje smionosti.

 

Osim ostalih srednjovjekovnih priča o putovanju u zagrobni život i popularnih opisa života nakon smrti Danteova "Komedija" razlikuje se i po svojoj strukturi. Zamišljeno putovanje na koje pjesnik kreće 1300. godine, u noći na Veliki petak osmog travnja i traje tjedan dana, odvija se u svijetu koji ne samo da je izvrsno definiran unutar svojih granica nego se u njemu ogledava pjesnikovo i organsko shvaćanje svemira. Danteovo poimanje svemira jednako je Ptolomejskoj doktrini, nazvanoj po astronomu i matematičaru Klaudiju ptolomeju, koji je živio u drugom stoljeću. Prema toj teoriji, koju kasnije navodi i Kopernik, Zemlja je smještena u središtu svemira i svi do tada poznati planeti i zvijezde kreću se oko nje. Tako se i u Komediji Zemlja nalazi u središtu svemira, podijeljena na dvije polutke, koje se, međutim, ne poklapaju s onima koje danas poznajemo iz modernih znanosti. Prema Danteu, u centru sjeverne ili zemljine polutke smješten je grad Jeruzalem, mjesto muke i smrti Isusove, a u centru južne ili vodene polutke, planina čistilišta. Do Luciferovog pada s neba, koji se strmoglavio na Zemlju točno nasuprot Jeruzalemu, kopno je bilo smješteno između dviju polutki. No, u strahu od Lucifera, čitavo kopno južne polutke kao da je duboko zaronilo kako bi ponovo izašlo na onoj sjevernoj. Lucifer se utaborio u središtu Zemlje, gdje će ostati zauvijek, a teren koji je bio u njegovu posjedu, formirao je planinu čistilišta smještenu kao antipod Jeruzalemu. Imajući na umu da se prema Danteovu shvaćanju svemira Jeruzalem i čistilište nalaze među polarnim ledenjacima, polutke su nakošene u odnosu na Zemljinu os, a ne okomite, kako je nama danas poznato. Prema tome Jeruzalem, Lucifer i planinan čistilišta smješteni su u istoj osi. Oko Zemlje su smještene sfere ili krugovi: krug vode, krug vatre i devet nebeskih krugova iznad kojih se nalazi Empirej, dom blaženih, anđela i Boga. Dante zamišlja da se Empirej nalazi na istoj onoj osi Jeruzalema, središta Zemlje i vrha planine čistilišta.

 

Pakao je zamišljen u obliku obrnutog stošca čiji je ulaz ispod Jeruzalema, a vrh u samom središtu Zemlje, dakle na istoj onoj osi na kojoj se nalaze Jeruzalem i vrh planine čistilišta. On se, kao Čistilište i Raj, sastoji od nekoliko dijelova: vestibul ili predvorje pakla te gornji i donji pakao koji odgovaraju različitim kategorijama grešnika. U predvorju pakla su kažnjeni nemarnici i kukavice koji ne čine dobro ni zlo te su zapravo pravi osuđenici. Predvorje pakla razdvojeno je od gornjeg pakla prvom od četiriju paklenih rijeka, Aherontom. Gornji pakao dalje je podijeljen na pet krugova. Prvi je krug Limb, u kojemu stanuju duše koje nisu očišćenje od istočnoga grijeha. U drugom krugu smješteni su preljubnici i grešni ljubavnici, u trećem proždrljivici, a u četvrtom škrci i raspinici. U petom krugu uz srdite teče i druga paklena močvarna rijeka, Stiks, koja, za razliku od Aheronta, ne predstavlja granicu između dva svijeta, nego mjesto kazne, kao i ostale dvije paklene rijeke. Donji pakao tvori užareni grad Dis (Dite – drugo ime za Lucifera) okružen obrambenim zidovima demona. U njemu se nalazi šesti krug, u kojemu su krivovjernici. Sedmi krug u kojem su smješteni nasilnici, podijeljen je na tri pojasa: u prvom su ubojice i rijeka vruće krvi, Flegetont, u drugom samoubojice, a u trećem bogohulnici i lihvari. Osmi je krug odvojen od prethodnoga strmim i tamnom ponorom, a podijeljen je na deset Malebogia ili zlih jaruga u kojima su redom nastanjeni svodnici i zavodnici, ulizice, simonisti – ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, vračevi ili lažni proroci, podmitljivci i varalice, licemjeri, lopovi, nepošteni savjetnici, sijači nesloge i krivotvoritelji. Osmi je krug također od devetoga odvojen tamnim, dubokim ponorom. Posljednji, deveti, krug pakla podijeljen je na četiri zone u kojima se nalaze osuđeni izdajnici. U prvoj Antenori, izdajnici domovine ili stranke, u trećoj, nazvanoj Ptolomeja, izdajnici domaćina, i u posljednjoj, četvrtoj zoni Giudecchi, izdajnici dobročinitelja.

 

Čitav deveti krug načinjen je od ogromnog ledenjaka stvorenog u trenutku kada se zaledila četvrta i posljednja rijeka pakla, Kocit. U središtu ovog, posljednjeg kruga, točnije, na najnižoj točki pakla, caruje Lucifer. Ispod tog divovskog tijela kralja svih demona otvara se jedan mali uski prolaz koji vodi na drugu polutku, onu vodenu, točnije prema planini čistilišta. Zahvaljujući svom umjetničkom geniju Dante je uspio povezati čitavu plejadu likova, nosioca različitih osjećaja i duševnih stanja. On u pakao smješta povijesne i mitske ličnosti, suvremene pjesnike, političke aktere i prijatelje, a ogorčen situacijom korumpiranog klera i papinstva u pakao je odlučio staviti i neke vodeće ljude kršćanstva. Njegova mašta dolazi do vrhunca upravu u Paklu, osobito u opisu kazni grešnika. Tako, čitajući, nailazimo na kukavice koje tumače ogromne muhe i pčele, a proždrljive uronjene u blato na kiši i snijegu muči Kerber. Preljubnici i grješni ljubavnici osuđeni su na vječnu oluju, krivotvoritelji metala na gubu, a lažljivci na previsoku temperaturu. Krivovjernici moraju ležati u užarenim grobovima, a laskavci u ljudskim fekalijama. Lijeni se guše ispod površine rijeke Stiks, nasilnici i ubojice potopljeni su u Flegetontu, rijeci uzavrele krvi, dok ih Kentauri gađaju strelicama, a lažni savjetnici zarobljeni su u plamenim jezičcima. Simonisti su osuđeni na vječno stajanje naopako s glavom u rupi dom im tabani gore u vatri. Lopove ujedaju otrovne zmije, samoubojice su u paklu pretvoreni u trnovito grmlje koje komadaju bijesni psi, a izdajnici, ovisno o tome koga su izdali, na različite su načine zaleđeni u ledenoj rijeci Kocit. Posebnu kaznu služe tri najveća svjetska grešnika i izdajnika, Juda, Kasije i Brut; njih, po jednog u svakoj glavu, zvače Lucifer.

 

Za razliku od Pakla, struktura Čistilišta je puno jednostavnija. Čistilište je sagrađeno od otoka okruženog plažom do koje se može doći preko malog uskog prolaza iz pakla, ili ako ste jedna od onih duša koja se treba pročistiti prije ulaska u raj, anđeo kormilar do plaže će vas prevesti u lađici preko mora. U središtu ovoga malog otoka diže se planina čistilišta. U podnožju planine nalaze se duše izopćenih iz Crkve. Niži dio planine je predčistilište, podijeljeno na dva zaravanka, a viši dio, čiji ulaz čuva anđeo, pravo je čistilište. U prvom zaravanku nalaze se duše onih koji su zbog lijenosti čekali trenutak smrti da se obrate, a u drugom duše onih koji su umrli nasilnom smrću pokajavši se in extremis. Iznad njih, na samom pragu čistilišta, nalazi se rascvjetana dolina nehajnih vladara. Ovdje borave prinčevi neradnici koji su zanemarivali svoje dužnosti prema Bogu i vlastitim podređenima. Ulaskom kroz vrata koje čuva anđeo ulazi se u pravo čistilište, koje zauzima najviši dio planine. U paklu je mnogo više podjela i potpodjela jer svaki grijeh zahtijeva svoje mjesto i svoju kaznu. U čistilištu Dante raspoređuje duše isključivo prema sedam glavnim grijeha. Naime, onaj tko ubije i ne pokaje se za ono što je učinio završit će u paklu među ubojicama. No, onaj tko ubije i pokaje se završit će u čistilištu, a na kojem točno mjestu, ovisi o motivu njegova čina. Razlika između pakla i čistilišta je u vremenu proboravljenom u njima. U pakao osuđene duše odlaze zauvijek, osuđene da svoju kaznu služe vječno. U čistilištu duše borave samo ono vrijeme koje im je potrebno kako bi se očistile od svoga grijeha. Ta mjesta privremenog boravka zovu se krugovi. Dante je sedam smrtnih grijeha podijelio u tri grupe. Prva grupa obuhvaća oholost, zavist i srditost, druga lijenost, a treća škrtost, bludnost i neumjerenost u jelu i piću. Svih sedam krugova povezano je strmim i uskim stepenicama isklesanima u stijeni. Na samom vrhu planine, točno iznad posljednjeg kruga, nalazi se Eden, raj zemaljski, gusta šuma u kojoj raste Stablo života koje je uzrokovalo izvorni grijeh, kao i izvor dviju rajskih rijeka, Lete i Eunoje.

 

Raj je, kao što smo već naglasili, prema srednjovjekovnom shvaćanju smješten u nebesima. Prema tim shvaćanjima, Zemlja je okružena nematerijalnim i koncentričnim sferama ili krugovima. Prva dva kruga, krug vode i krug vatre, još uvijek pripadaju zemaljskom svijetu, a nakon njih slijedi sedam planeta ili nebeskih tijela. Svaki od njih nalazi se u orbiti pojedinih planeta (za koje se znalo da postoje), a uređeni su prema takozvanoj hijerarhiji anđela. Tako u nebu Mjeseca vladaju Anđeli, u nebu Merkura Arhanđeli, i nebu Venere anđeli Vrhovništva, u nebu Sunca anđeli Vlasti, u nebu Marsa anđeli Snage, u nebu Jupitera anđeli Gospodstva i u nebu Saturna anđeli Prijestolja. Iznad ovih sedam nebesa postoje još dva neba, Zvjezdano nebo u kojem vladaju Kerubini i prvo pokretno nebo u kojemu vladaju Serafini, a koje prema Božjoj volji upravlja ostalim nebesima. Iznad svih neba je Empirej, Božji dom i prebivalište blaženih duša, u obliku bijele ruže. Ovo najviše nebo je statično za razliku od ostalih kako bi se naglasila Božja nepromjenjivost.

 

U odnos na razmještaj duša, raj se razlikuje i od pakla i od čistilišta. U svakom krugu pakla ili čistilišta služi se određena kazna za određeno djelo, a s obzirom na težinu njihova grijeha duše su raspoređene tako da kaznu služe vječno (u paklu) ili privremeno (u čistilištu). U raju su sve blažene i blagoslovljene duše smještene u Empireju, gdje zauvijek uživaju u viziji Boga, neke Njemu bliže, a neke dalje, ovisno o tome koliko su savršeno živjele. Ako je nebo na kojemu se nalaze smješteno više, savršenstvo je veće. Dante je bio vrlo dobar poznavatelj astrologije pa je svakoj grupi blaženih duša dodijelio karakterističan naziv utjecaja svakog planeta. Na primjer, u nebu Mjeseca su one duše koje nisu potpuno ispunile zavjete, u nebu Merkura su one koje su činile dobro radi zemaljske slave, u nebu Venere su one koje su bile odveć podložne ljubavi, u nebu Sunca su duše učenih, a u nebu Marsa one koje su oružjem branile Kristovu vjeru. U nebu Jupitera smještene su duše blagih i pravednih, u nebu Saturna duše mislilaca, u Zvjezdanom nebu pobjedničke duše i u prvom pokretnom nebu Bog i anđeli. Samo na prvom nebu i u Empireju duše se pred Danteom pojavljuju u ljudskom liku, na ostalima su predstavljene svjetlima različitog intenziteta, kao čista bit ili esencija.

 

Empirej, odnosno središte Zemlje i jeruzalema, postavljen je okomito iznad vrha planine čistilišta. Dante, krećući u smjeru raja, nastavlja uspon koji je počeo u trenutku kada je prešao središte Zemlje. Simboličkim okretanjem leđa zlu, Dante je to predložio kao nepovratan čin jer isključivo u tom slučaju vodi do vječnog rajskog blaženstva.

 

Posljednje pjevanje Raja zabilježeno je kao Danteov pjesnički vrhunac, najljepše i najsvetije pjevanje u "Komediji" u kojem se pjesnik obraća Svetom Bernardu, velikom zagovaratelju kulta Bogorodice u dvanaestom stoljeću te kao svetac posrednik između Boga i čovječanstva, kako bi zamolio Djevicu Mariju da ga oslobodi bilo kakve smrtne sjene da se može približiti Bogu te razumjeti najveće tajne vjere: duboko jedinstvo stvorenoga svijeta, jedinstvo triju božanskih ličnosti u jednoj, spajanje božanskog i ljudskog u Kristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji svemira stopivši se s ljubavlju koja pokreće Sunce i zvijezde. Izvanrednom intelektualnom napetošću i plemenitim riječima Dante je ispjevao više svoje psihološko stanje duše u susretu s Bogom nego što je dao njegov konkretan opis. U trenutku u kojemu je gledao u nepokretnu i presjajnu ognjenu svjetlost Božju vidio je beskonačnost, vječnost, sadašnjost i budućnost, vidio je uvijek i zauvijek. Vidio je djetinjstva svih nas, neba iznad svih nas, ljubavi koje su završile i one koje su tek procvjetale. Čuo je tup udarac kestena o pod u listopadu i vidio svu hrabrost svijeta koja se nije ostvarila. Vidio je oči tigra, vidio je svaki list svakog stabla i bio je taj svaki list svakog stabla. Vidio je lisicu kako napada zeca, njene zube, krv kako teče te svaku molekulu zečje krvi. Osjetio je sve mirise postojanja i svemira u tom vječnom, nemjerljivom trenutku. Nije vidio ljubav, nego "ljubav što giba sunce i ostale zvijezde", Boga. Tim riječima završava posljednje pjevanje i kao ostala dva dijela završava riječima zvijezde kako bi se zaokružila jedinstvenost čitave "Komedije".

 

Kako bi Dante uspio u svom naumu i prošao kroz pakao, čistilište i raj, pouzdao se u svog pratitelja Vergilija, simbol razuma, učitelja koji pomaže ljudskom umu prodrijeti u Božja otajstva. On Dantea prati sve do ulaza u zemaljski raj, u koji Vergilije ne može ući jer je rođen prije kršćanstva te zato stanuje u Limbu. Njegovu ulogu u tom trenutku preuzima Beatrice koja je i na Zemlji bila zapamćena kao anđeosko ukazanje, utjelovljenje čiste ljepote i mudrosti na koju se pjesnik oslanja na svom posljednjem usponu. I Vergilije i Beatrice bitne su osobe u Danteovu mističnom putovanju, likovi puni života, u kojima se odražava velika pjesnikova žeđ za znanjem i unutarnja potreba za ljubavi. Koncept putovanja u zagrobni život rođen je radi potrebe da se objasni smisao jednog osobnog iskustva te podsjeti zalutalo čovječanstvo koja je njegova istinska svrha. Dante tako preuzima funkciju mnogo veću od pjesnika: on želi biti učitelj moralnih, religijskih i političkih istina, a u alegorijskom smislu ima ulogu onoga koji će vratiti pravdu na Zemlju.

 

Čitajući "Božanstvenu komediju" danas, u vrijeme kada riječi sve više gube svoja dublja značenja, a sintaksa, metrika, osobe i Danteova ideologija nam se čine udaljenijima i nepoznatima, ipak pronalazimo nešto osobno i subjektivno. Božanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji, to je ispovijest jednog čovjeka koja je istovremeno općeljudska, čime se uzdiže na plan univerzalnosti. Ono što nam je Dante ostavio postalo je manifest srednjovjekovne književnosti i vrhunac pjesničkog umijeća, bezvremensko djelo koje u svojoj beskonačnosti obuhvaća nebo i zemlju, vječnost i vrijeme, Božja otajstva i ljudske dogodovštine, sakralni nauk i svjetovne discipline, znanost privrženu božanskom Otkrivenju i znanost privrženu svjetlu razuma, iskustvo samoga pjesnika i njegovo poznavanje povijesnih događaja vremena u kojemu je živio, povijest starog Rima i Grčke. Kao što Louis Borges kaže: "'Komedija' je knjiga koju svi trebamo pročitati, ne pročitati je znači biti lišen najvećeg dara koje nam književnost može dati". Ona je bogata različitim značenjima i sadržajima koji mogu dati odgovore i na neke od današnjih pitanja, ona prenosi univerzalne vrijednosti, razmišljanja i osjećaje. Na Danteove riječi kao da nikada nije pala prašina, one kroz stoljeća vibriraju, sjaje i poučavaju, citiramo ih i sjećamo ih se, uvijek iznova otkrivajući nešto novo o ljudima, svijetu, društvu, a ponešto i o nama samima.

________________________________

 

Dante Aligijeri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. godine u Ravenni od malarične groznice. Bio je političar, filozof, tvorac književnoga talijanskoga jezika i, prije svega, pjesnik.

 

Dante je sin Alighiera di Bellinciona Alighierija koji je pripadao drevnoj ali i dekadentnoj gvelfskoj porodici i njegove prve žene, Belle, koja je bila kćerka Duranta di Scolaia Abatija, koji bio gibelinska vlastela. Nekoliko mjeseci po Danteovom rođenju, pobjedom Charlesa od Anjou nad kraljem Manfredom od Beneventa (26. 02. 1266. godine) završava se razdoblje carstva u Italiji, Napulj postaje francuski i osigurava se prevlast gvelfskoj struji u Toskani. Zbog toga Dante odrasta u duhu firentinske demokracije. Drži se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj iz retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša |gvelfske struje te ujedno poznat i kao autor djela Tesoro koje je predstavljalo ukupno enciklopedijsko znanje onoga vremena.

 

U službi gradske općine se borio kao konjanički glasnik kod Campaldina (11. juna 1289.), kada je gvelfska liga, na čijem je čelu bila Firenca, pobijedila gibeline. U političkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine. Već tada je 1294. Dante bio napisao svoje prvo djelo, Vita nova (Novi život), nadahnuto ljubavlju prema Beatrice Portinari, a posvećeno je firentinskom pjesniku Cavalcantiju, kojeg i sam Dante naziva svojim prvim prijateljem.

 

Početkom 1300. godine, papom je proglašen Bonificij VIII. Političke prilike u Firenvii su bile katastrofalne, jer se vladajuća gvelfska partija podijelila u dvije struje, poznate kao Bijeli i Crni, gdje su se Bijeli više zalagali za ustav i građanska prava a Crni, uglavnom imućniji i vlastela, davali potporu papi koji je nastojao zaustaviti demokratske procese u Toskani. Vrhunac sukoba se dogodio 01. 05. kada je došlo do krvavog obračuna predstavnika ove dvije struje.

 

07. 05 - Dante odlazi na diplomatsku službu u San Geminagno. Poslije svog povratka biva izabran za jednog od šest gradskih priora. Kao pristaša Bijelih, Dante s drugim priorima uspostavlja mjere protiv papine dominacije u gradu i kažnjava vođe obje struje te dopušta odbjeglim pristašama Bijelih povratak u Firencu. Kao odgovor na ove mjere papa šalje francuskog princa Charlesa od Valiosa s trupama u Firencu, koji ulazi u grad 1. novembra i vraća Crne na vlast. Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.), Dante je osuđen na progonstvo, a presudom od 10. 3. iste godine zapriječeno mu je i lomačom, ukoliko se zatekne na teritoriju općine.

 

Nekoliko godina prije progonstva, Dante se oženio Gemmom di Manetto Donati, rođakinjom svojeg najžešćeg protivnika Corsa Donatija i imao je četvero djece. Nakon progonstva, nikad više nije vidio svoju ženu. Sinovi Pietro i Jacopo i jedna kćerka Beatrice su mu se kasnije pridružili. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha, Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u rodni grad. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne zaštitnike pokušavajući privući njihovu pozornost protiv pape, a sa smrću cara Henrika VII. izgubio je sve izglede da bi neka spoljašnja intervencija mogla izmijeniti političko stanje u Firenci. Razočaran je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka, i sve se više udaljavao od ranijih pristaša i istomišljenika, postajući sve više "svoja vlastita stranka".

 

Od 1317. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana pred smrt drži u Veroni na latinskom raspravu Rasprava o vodi i zemlji (Quaestio de aqua et terra).

 

Putujući u Veneciju 1321. se razbolio i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti poziva drugog velikog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanstvene komedije (La Divina Commedia) koja se ispočetka nazivala samo Commedia da bi ju sam Boccaccio kasnije nazvao božanstvenom. Ovo remek-djelo istočne civilizacije i kulture prvi put je tiskano pod nazivom La Divina Commedia 1555. godine.

 

Zbog političke je opredijeljenosti bio prognan iz rodnoga grada. U progonstvu provodi 20 godina. Bio je zaljubljen u Firentinku Beatrice Portinari, koju je prvi puta vidio kao 9-godišnjak i nakon desetak se godina ponovno zaljubljuje u nju. Beatrice 1290. umire, a tjelesna ljubav prema njoj postaje duhovnom u njegovom najpoznatijem djelu Božanstvena komedija. Dante se 1295. oženio Gemmom Donati, s kojom je imao četvero djece. Od 1318. živi u Ravenni. Pisao je na talijanskom i latinskom jeziku. Djela: na latinskom jeziku Gozba (nedovršena knjiga filozofskih rasprava) i O monarhiji (politički traktat) te na talijanskom jeziku Novi život (zbirka pjesama) i Božanstvena komedija (pisana je od 1307. do 1321.)

 

Dante Aligijeri - Pakao

loading...
29 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Dante Aligijeri - Božanstvena komedija

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u