Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o zlatnom pjetliću lektira

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o zlatnom pjetliću

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o zlatnom pjetliću

 

Bajka o zlatnom pjetliću poznata je bajka ruskog pisca Aleksandra Sergejeviča Puškina, a značajna je po tome što je posljednje djelo te vrste koje je napisao. Nastala je 1834. godine, na objavljena godinu kasnije u časopisu "Biblioteka za čitanje".

 

Bajka je postala poznata nakon članka Posljednja Puškinova bajka koji je napisala Ana Ahmatova, ukrajinska pjesnikinja s početka prošlog stoljeća. Iz njenog članka saznajemo da su izvori ove bajke novela "Legende o arapskom zvjezdoznanstvu", koju je napisao Washington Irving te priča "Priča o Zlatnom pijetlu" F.M. von Klingera. Praizvor ovih priča potječe iz arapskog folklora koji seže sve do 16. stoljeća, a koji opet ima uporište u pričama iz drevnog Egipta. Na temelju ove bajke 1908. godine Nikolaj Andrejević Rimski-Korsakov napisao je poznatu operu. Glavni motiv bajke je zlatni pjetlić koji je imao moć da predosjeti opasnost koja bi zaprijetila carstvu cara Dadona, pa bi ga na vrijeme na nju upozorio. U početku se to činila kao odlična obrana carstva, jer car nije morao slati vojsku na sve strane svijeta, već se usredotočiti na prave opasnosti. To ga je činilo jakim i dovoljno moćnim da se više nitko nije usudio napasti ga. Ali onda se našla mudra i zla carica koja je znala iskoristiti tu situaciju. Uspjela je izvući jednu po jednu vojsku iz carstva i natjerati ih da se međusobno pobiju. Na kraju je zavela i samog cara. Ali prije nego je ušla s carem u kraljevstvo, pjetlić je zakukurikao. Ispostavilo se da je car, zaluđen caricom, postao prava opasnost za svoju zemlju, pa ga je pjetlić toliko iskljucao da je pao i umro.

 

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o zlatnom pjetliću - verzija 2

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o zlatnom pjetliću - verzija 2 pdf

_________________________________

 

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o zlatnom pjetliću 


Negdje iza devet mora,
Negdje iza devet gora
Carevao car je Dadon,
Mlad vojevao je rado.
Na susjede je s užitkom
Bitku vodio za bitkom
Starost kucnula na vrata -
Postalo mu dosta rata,
Kraj peći bi htio leći,
Ali sada mu to priječi
Himba susjednih vladara -
Sad su oni protiv cara.
Da posjede spasi drage,
Car svud drži jake snage,
Pod oružjem čete brojne
Za podvige sprema bojne.
Ne spavaju vojskovođe,
Ali tuđa vojska dođe
Uvijek s neke druge strane:
Čekaš s juga, ona bane
Sa istoka. Tek im poraz
Tu naneseš - stižu s mora.
Od tih briga car sav kopni,
Noću ni da oka sklopi.
Da se riješi glavobolje,
Car preda se brže – bolje,
Poziva mudraca starca,
Eunuha zvjezdoznanca.
Po njeg odmah teklič kreće.

 

Himba - licemjerje, dvoličnost.
Kopni - kopnjeti - postajati slab i neotporan.
Eunuh - uškopljenik.
Teklič - glasonoša.  

 

Vadi mudrac već iz vreće
I meće pred cara svijetla
Neobična zlatna pijetla.
"Nasadi tu pticu krotku",
Veli caru on, "na motku;
Zlatni pjetlić, ja ti kažem,
Bolji je od svake straže:
Opasnosti kada nema,
Pjetlić samo mirno drijema,
No kad koraka se batom
Kakva vojska prijeti ratom
Il nadođe neka druga
Nevolja i crna tuga,
Zlatnom pjetliću se smjesta
Podigne na glavi kresta,
On se strese, iz sna prene,
K opasnosti vrat okrene."
Ne bi bilo krivo caru,
U zahvalnost na tom daru
Dati starcu silno blago.
Kako mu je bilo drago,
Reče, "Prvu želju tvoju
Ispunit ću kao svoju."

 

Čuva pjetlić carske međe,
Ne da da ih itko prijeđe.
Kada prijetnja se nadnese
Gdje nad carstvom, on se strese,
Kao da se iz sna prene,
K opasnosti vrat okrene,
Pa povikne: "Kukuriku,
Neprijatelj na vidiku!"
Svi susjedi sad su mirni.
Probaj samo, cara dirni –
On već šalje svoje čete,
Potuče tê što mu prijete.
Teče vrijeme, prijetnji nema,
Pjetlić godinama drijema.
Odjedared, gle, car Dadon
Probuđen bje iznenadno:
Vojvoda pokrivač strže:
"Diž se, ustaj, care, brže!
Skoči, oče podanika!"
- Što je, čemu takva vika?
Pita Dadon, oči tare
- Gdje sam? Tko se sprda s carem? –
A na to će vojvoda mu:
"Pjetlić digao galamu!
Uzbunio prijestolnicu."
Car na prozor – vidi pticu:
Ona dršće ko u tremi,
Kriči, sva na istok stremi.

 

Oklijevanja bome nema,
Brzo car vojnike sprema,
Najstarijem dade sinu
Da ih vodi u tuđinu.
Smirio se pjetlić tada,
Zaspi car i red već vlada.
Car niz cestu žudno gleda...
Vijesti nema, prođe tjedan.
Nema iz daleka kraja
O bitkama izvještaja.
Opet pjetlić! Nema šale,
I car drugu vojsku šalje.
Mlađi sin je vodi k bratu
Da mu pomogne u ratu.
Na motki se pjetlić smjesti,
Umiri se, ali vijesti
Opet nema. Tjedan mine.
Narod boji se i brine.
Pjetlić viče, krilom lupa,
I car treću vojsku skuplja,
On je sam na istok vodi –
Tko zna što će se dogodit.

 

Dan i noć već vojska stupa,
U znoju se svome kupa,
Napušta vojnike snaga,
No bojištu nigdje traga.
Car razmišlja: "Što to znači?"
Ne može baš ništa naći.
A kad opet tjedan mine,
Vodi vojsku u planine,
Vidi šator sav u svili.

 

U nepomućenu miru
Uz šator, na smrtnom piru
Silna vojska mrtva leži.
K šatoru car Dadon bježi –
Sleđen ko na rubu groba
Gleda sina svoja oba.
Bez oklopa i bez šljema
Oba mrtva su i nijema –
Mačem ubio brat brata.
Na livadi dva im ata
Tumaraju kroz tu stravu
I krvavu gaze travu.
Car zaplače: "Moja djeca!"
Prolomi mu grudi jecaj.
"Dva sokola moja mila
Grozna smrt je ugrabila.
Ja sam skončan ovim jadom."
Plače vojska kao Dadon,
Potrese planine jeka.
Otvara se šator, čeka.
Svijetla kao zora rana,
Carica od Šamahana
Cara, svoga gosta u njem.
Pred nju stupa car, sav zbunjen.
Ko pred suncem noćna ptica,
Zanijemi. Od njena lica
Zaboravi, poput snova,
Smrt obojice sinova.
Tâ, uz naklon, blagi smiješak,
O ruku se caru vješa,
U šator ga svoj uvede
I za prepun stol s njim sjede –
Tu ga gosti, tu ga časti
Jestivima punim slasti.
Tad umorna cara dekom
U krevetu pokri mekom...
Na toj gozbi tjedan cijeli
Ko začaran se veseli
Sa caricom divnom, mladom
Ostarjeli car, zvan Dadon.

 

At - konj, ždrijebac, pastuh.  

 

Konačno to car presiječe,
Najzad s vojskom kući kreće
I djevicu vodi mladu
Sa sobom k svom stolnom gradu.
Glasine još brže kruže,
Zbiljom se i himbom služe.
Kraj bedema svijet se jati,
Čeka cara da se vrati –
Stiže kočija, klopara,
Vozi djevicu i cara.
Pozdravlja svoj narod Dadon.
U veselom mnoštvu tad on
Spazi, poput ovce sijeda,
U arapskoj kapi, djeda,
Eunuha, starog znanca.
"Zdravo!", pozdravlja car starca.
"Živ mi bio, prijatelju,
Hajde, reci svoju želju."
Reče mudrac svijetloj kruni:
"Neizmireni računi
Nikad nisu dobro stanje.
Pamtiš svoje obećanje
Da ćeš prvu želju moju
Ispuniti kao svoju?
Podari mi zato danas
Caricu od Šamahana."
Strahovito car se snebi,
Veli: "Jesi li pri sebi,
Što ti to na pamet pane,
Popile ti mozak vrane?
Ja sam tebi dao vjeru,
No prevršio si mjeru.
I kakve ti imaš hasne
Od carice ove krasne?
Znaš li tko sam, i ti tko si?
Daj me štogod drugo prosi:
Kneževinu, suhog zlata,
Iz ergele carske ata.
Ja ti pola carstva dajem."
Starac za to malo haje,
Veli: "Podari mi danas
Caricu od Šamahana."
Car Dadon u ljutnji pljune,
Razgnjevi se, psuje, kune.
"Baš ti ništa neću dati
Pa se možeš požderati!
S očiju se mojih gubi!
Otjerajte starca, ljudi!"
Buniti se htjede stari,
No to opasne su stvari –
Žezlom car po glavi dade
Starcu – ovaj mrtav pade.
Narod osta sav u stravi,
Carica se smijehom davi:
"Hi-hi-hi-hi, ha-ha-ha-ha!"
Gle, pred Bogom nema straha.
Premda mu je teško bilo,
Njoj se osmjehne car milo.

 

Jati - skuplja.
Vjeru - obećanje.
Hasna - korist.   

 

Prolazi kroz gradska vrata...
S krikom pjetlić tad od zlata,
Pred očima cijelom puku
Sletje s motke i u luku
Kočiji se kao meti
Usmjeri, na cara sleti,
Kljunom ga u tjeme kljune
Pa uzletje, Dadon grune
Iz kočije, na tlo pade,
Jekne, Bogu dušu dade.
A carica s lica mjesta
Poput priviđenja nesta.
Bajka laž i jest i nije –
Pouka se u njoj krije.

________________________________

 

Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. 06.  1799. godine u Moskvi, a umro je 10. 02. 1837. godine u Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin.

 

Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821. godine) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom I ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom Gončarovom.  Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina I osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. 01. 1837. godine) Francuza D’Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme Ruslan i Ljudmila u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj književnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski zarobljenik, Braća razbojnici, Bahčisarajski vodoskok, Cigani.

 

Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Evgenije Onjegin, koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom, pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je glavni dio Evgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj I klasičnoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko - turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez, Mozart i Salieri, Pir za vrijeme kuge, Kameni gost, zatim Pripovjesti Pokojnog Ivana Petroviča BelkinaBajke o BaldiO ribaru i ribici, dovršio Evgenija Onjegina. Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova.

 

Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u svojim političkim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju ruskoga života dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Puškin je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te ropstvu američkih Crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran: ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i čehova dao je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Puškinovim stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom, preobraženom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature". Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija, Puškin je ivanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele Pikova dama objavljene u originalu 1834. godine. Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića. 

 

Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o caru Saltanu
Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o ribaru i ribici  

Aleksandar Sergejevič Puškin - Cigani

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin  

Aleksandar Sergejevič Puškin - Pikova dama 

loading...
1 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Aleksandar Sergejevič Puškin - Bajka o zlatnom pjetliću

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u