Aleksa Šantić - Pesme lektira

Aleksa Šantić - Pesme

Aleksa Šantić - Pesme


Analiza sledećih pesama

 

Aleksa Šantić - Moja otadžbina

Aleksa Šantić - Emina

Aleksa Šantić - Pretprazničko veče

Aleksa Šantić - O, klasje moje

 

Aleksa Šantić - Moja otadžbina

 

Pesma Moja otadžbina, napisana je 1908. godine, iste godine kada je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu.U pjesmi ima rodoljublja, snažnog ritma i jakih osjećanja, ali se na sve to nadnosi istina. Pjesnik govori prosto, ali jasno; jednostavno,ali zanimljivo. Početak pjesme djeluje lirskom inercijom.

 

Ne plačem samo s bolom svoga srca
rad zemlje ove uboge i gole;
mene sve rane moga roda bole,
i moja duša s njim pati i grca...

 

Lirska inercija se ogleda u tome što "ne plačem samo..." sugeriše da je nešto prethodilo. I dalje: u srcu je bol, u svome srcu, ali je to samo jedna rana-"mene sve rane moga roda bole". Probijanje subjektivnog, lirskog ja , prirodna je posljedica snažnih emocija i osjećanja srođenosti i sjedinjenosti sa rodom i zemljom. Druga strofa dalje razvija misao o bolu i ljubavi jedinke i njegove zemlje:

 

Ovdje u bolu srca istrzana
ja nosim kletve svih patnja i muka,
i krv što kapa sa dušmanskih ruka,
to je krv moja iz mojijeh rana...

 

Nije slučajno srce u prvim stihovima obe strofe- ono je najveći patnik zbog nedaće roda i zemlje uboge,u njemu se pletu najrazlilčitija osjećanja od tuge i bola, do patnje i nesreće. U katrenima su naznačeni osnovni motivi,raspoloženja i osjećanja. U tercinama se sa pojedinačnog prelazi na opšte. Jedinka i rod se izjednačavaju u bolu i patnji. Bol koji izražava lirski subjekt nije individualni bol - to je bol "duša miliona". Poslednja strofa, prirodno, ima smireniji ton. Osjeća se razrješenje i sagledava poenta pjesme, a poenta je cijela strofa:

 

I svuda gdje je srpska duša koja,
tamo je meni otadžbina moja-
moj dom i moje rodjeno ognjište...

 

Poruka je jasna: pjesnikova otadžbina je svuda tamo "gdje je srpska duša koja"- gdje god je i jedan Srbin, tamo je pjesnikov dom, ognjište i otadžbina.

 

Moja otadžbina

 

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

 

Ovdje, u bolu srca istrzana,
Ja nosim kletve svih patnji i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka
To je krv moja iz mojijeh rana.

 

U meni cvile duše miliona -
Moj svaki uzdah, svaka suza bona,
Njihovim bolom vapije i ište.

 

I svuda gde je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžina moja,
Moj dom i moje rođeno ognjište.

__________________________________

 

Aleksa Šantić - Emina

 

Analizirati Eminu, Šantićevu ponajslavniju pesmu, koju svi znamo napamet, i nebrojeno puta smo je pevali, to izgleda kao posao unapred promašen, jer zar bi ičija analiza, ne znam koliko pronicljiva, o toj pesmi mogla da nam išta kaže što unapred nismo, na ovaj ili onaj način znali ili naslućivali?

 

Pesma je davno ušla u naš trajni duhovni prtljag, stoputa nam grejala dušu svojim starinski prisnim sjajem, na sto načina se ispreplela sa našim životima, i sada u to živo tkanje zarezati analitičkim skalpelom, ne, zbilja, to ne može izdobriti.

 

Ipak, sve što rekoh, tek delimično je tačno. Razumem da idole ne bi trebalo dirati rukama – ostaju bez pozlate, ali upravo to što pesmu znademo naizust – izaziva opravdanu sumnju da smo je prestali doživljavati kao književni tekst. Primamo njene reči ne pitajući šta znače, uzimamo ih po njihovoj nominalnoj vrednosti, kao što po nominalnoj vrednosti uzimamo današnje stotinarke, ne osvrčući se šta su gotovo izbeglički iscepane i isfucane. Emina je tekst posvećen našom upotrebom, što znači da u njoj vidiino više od obične pesme, ali baš je to razlog što smo u njoj prestali da vidimo – pesmu. To jest, književni tekst sačinjen po određenim pravilima. Čak i pomisao da je sačinjena zvuči nam pomalo bogohulno, stoga smo je u svom doživljaju "unapredili" u napola narodnu pesmu, hteli bismo u njoj videti nešto samotvorno, nešto samo od sebe nastalo, a ne izmajstorisano. Šantić je tu samo onaj kroz čija se usta pesma kazala. I Emina, zapravo, spada u pesme koje je ubila naša navika, stoga bi analiza trebalo da potraži mogućnost njenog vaskrsavanja, da nam vrati prvotno osećanje za nju, da nas suoči sa načinom kako ju je pesnik zaista napravio, odbacujući pritom sve što smo naknadno stavljali u tu pesmu, s manje ili više opravdanja.

 

Pesmi ću pristupiti iz jezičkog ugla. Ako dovoljno sabrano naperimo sluh, odmah čujemo jezičku aritmiju, to jest, smenjivanje dva glasa međusobno oprečna, koji se sudaraju. U prvoj strofi, jezik je umiven, poetičan, sa dozom svečanosti: jedna uravnotežena rečenica proteže se kroz četiri stiha, sa turcizmima stavljenim u rime, to jest na povlašćena mesta u strofi, što čini osetnijim njihovo prisustvo u pesmi, čime se podvlači njihov smisao, i onaj skriti i onaj izričiti: boravak u "hamamu" čini čoveka erotski osetljivijim i ranjivijim; imam - je institucija koja, prećutno, stoji na putu ostvarenja pesnikove ljubavne čežnje, neka vrsta nevidljivog zida između pesnika i devojke i "jasmin", i njegov miris, prirodno idu uz ljubavna čeznuća, ali i uz opevanu junakinju: Šantić je u pesmi Pod beharom to dvoje izjednačio:

 

Pa još kako ovdje miriše melekša,

I zelena trava od pamuka mekša,

I bijeli cvijet trešnje i jasmina,

Ko mahala kojom prolazi Emina.

 

To se može reći da je rima hamama-imama zatvorila krug smisla utemeljenog na jedinstvu i slivanju.

 

Verzije, jezičko umivanje - Emina je prvi put objavljena u časopisu Kolo 1902. a šest godina kasnije pesnik ju je, izmenjenu, uneo u knjigu Pjesme. U konačnoj verziji, pesma je ispala ne samo sažetija i neuporedivo bolja – izbačeni su zaista slabi i očigledno suvišni stihovi nego o kudikamo finije izrađena, jer preinake, unešene u stihove koji su ostali u pesmi, svedoče o porastu majstorstva u rukovanju pesničkim instrumentima, ali i o mnogo izoštrenijoj svesti šta se pesmom želi postići.

 

Recimo - u prvoj verziji pesma nije izdeljena na strofe, ali ovaj, na izgled bezazlen, detalj uopšte nije bez važnosti, jer se na suprotstavljanju prve i druge strofe, koje su kazane različitim glasovima, odmah otkriva, takoreći razgoljuje tvoračko načelo, koje nosi pesmu: sudar dva suprotna načina govora o istom.

 

Pesnikove izmene u prvoj strofi pročistile su jezik, uravnotežile ga, pojačale svečanu dikciju, jednom rečju, povećana je doza poetičnosti u njemu; stoga je i, "amam" postao "hamam", čime je uklonjen govorni prizvuk, a i pesnik se valjda setio da pesmu ne kazuje lično on. Nadalje, "imam" je u prvoj verziji imao vlastito ime "Abdul", da bi u konačnoj verziji postao "stari" – izmena koja jednim udarcem ubija dve muve: uklonjen je realistički prizvuk, koji vlastito ime unosi u pesmu, što je snižavalo pesničku dikciju, ugrožavalo njenu svečanost, a osim toga, pridev "stari" pojačava imamov autoritet, čime i prepreka, što stoji na putu ostvarenja pesnikove čežnje, biva tvrđa, da tako kažem.

 

Slika bašte, u verziji iz 1902. ispala je toliko pretrpana da se devojka, koja je središte svega, naprosto nije videla: u naknadnoj doradi, pjesnik je izbacio i "baštu što mirise igda", a to priznajem da ne znam šta znači, i "bulbulpesmu" koja "ne prestaje nigda", i "prskanje šedrvana", preostao je samo "hlad jasmina", kao jedini okvir za devojku, poetski krajnje pogođen, jer smo već upozorili na pesmu u kojoj se sva mahala razmiriše na jasmin kad njome prođe Emina. Dakle, rekviziti iz sevdalinke posuđeni, u konačnoj verziji su svedeni na meru koja ne ugrožava pesmu: u prvobitnom obliku početak pesme je bio običan književni pastis, jer je mnogo raškosnije bilo sevdalijsko ruho u koje je zaodenuta pesnička emocija. Udaljujući se, naknadnim intervencijama od sevdalinke, pesnik je Emini dao potrebnu književnu samostalnost koju isprva nije imala.

 

Najfinija izmena zbila se u četvrtom stihu: Emini više nije u ruci "kondir", nego "ibrik", i, shodno tome, kasnije, u pesmi, neće zalivati "seboj", nego "đule", i ne iz "zlatnog kondira", već iz "srebrnog ibrika". Zatim, "srebrn ibrik" je realističan, dok "zlatni kondir" nije, jer upućuje na srednjovjekovne kraljeve i velmože, i u pesmi deluje kao prejako udarena tipka na klaviru. Pesnik je, očito, nastojao da uravnoteži kazivanje, da mu nametne istu visinu tona od početka do kraja prve strofe, jer kao što je ime "Abdul" snižavalo taj ton, jer vuče dole, ka realističkim nizinama, tako isto "zlatni kondir" narušava dikciju, jer vuče gore, ka srednjovjekovnoj kraljevskoj raskoši iz hrišćanskih snatrenja ili prividenja. Ovakve dorade su učinile da jezik dobije ono jedinstvo i čistotu kojom prva strofa danas deluje na nas.

 

U drugoj strofi, međutim, iznenadno iskrsava, da ne kažem i provaljuje, jezik koji dozom svoje prozaičnosti može da snažno deluje i na današnjeg čitaoca naviklog, u susretima sa savremenim pesništvom, na svakovrsne mešavine prozaičnog i poetičnog govora:

 

Ja, kakva je pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...

Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

 

Skladnu i uravnoteženu sintaksu iz prve strofe smenjuje iskidan govor koji se sastoji od uzvika, od zakletvi, od počinjanja pa nedovršavanja; ovde se živ čovek otimlje čaroliji čija je žrtva iznenadno postao. Nema više pevanja, kao u prvoj strofi, nego živog govora kome je cilj – da junaku odlane, da se oslobodi emotivnog pritiska. Emina je dvoglasna, čak bi se moglo kazati dvojezična pesma, i upravo tu, umetnički najvažniju činjenicu, odavno je prikrila naša naviknutost na nju. I njen ostatak je prožet tim dvoglasjem, s tom razlikom što više nema smenjivanja strofa u kojima se oseća prisustvo različitih jezičkih tonaliteta, nego u svakoj od strofa osećamo spor između sastojaka poteklih iz različitih izražajnih registara.

 

Zanimljivo je da Šantić, u naknadnim doradama, nije u stihovima iz druge strofe promenio niti zarez. Smatrao je, očito da je ton u njima otprve pogođen. No, učinio je nešto drugo: precrtao je četiri loša i suvišna stiha.

 

Pa kada bi sultan za Eminu znao,

Bi, valahi, za nju sto robinja dao!

 

Ovde, osećamo, da je govor iste vrste, ali ne i stepena, kakav zatičemo u neprecrtanim stihovima, ali nevolja je što se ovde umešala ideja trampe da emociju sroza u glib takoreći. Pesnik se okliznuo na koru od banane zato što je hteo oponašati onaj hiperbolični stil svojstven istočnjaskom ljubavnom pesništvu, kakav zatičemo i u poeziji bosanskih Muslimana, pisanoj ili usmenoj, svejedno.

 

Sledeća dva stiha, takođe izbačena, puna su sterotipne poetičnosti, prošarane govornim poštapalicama:

 

Ta ljepša je, bolan, od svih imamskih bula,

A bjelja je, beli, od bjelih đula.

 

I ovi stihovi pokazuju da je Emina, u prvobitnom obliku, bila prekrcana rekvizitima iz sevdalinki, ovde-onde pokupljenih na brzu ruku, a osim toga, iz reči "bula" ponovo je provirio "Vlah", jer je pesnik zaboravio da ta reč, u jeziku pravoslavaca, znači nešto sasvim drugo nego u jeziku Muslimana. Rečju, razlika između dve verzije Emine, razlika je između dobre i loše pesme.

 

Ženska lepota - ne u opisu nego u delovanju na posmatrača - Ne bih, dakako, detaljno analizirao Eminu, strofu po strofu, stih po stih, da se govor o lirskoj pesmi ne pretvori u lekarski detaljno prekuckavanje pacijentovih leđa. Dovoljno je bilo snažno osvetliti prve dve strofe, kako bi se otkrilo umetničko načelo na kojem se pesma drži. Međutim, pozabaviću se još i načinom na koji, u ovoj pesmi, književno postoji njena junakinja.

 

Uzmimo pridev "pust". Koji se dvaput javlja: prvo je sva Emina "pusta", potom i njene "pleći". U oba slučaja, taj pridev ne kazuje ništa konkretno, opipljivo, vidljivo o devojci. Nego signalizuje kako je unutra, u govornikovoj duši: nagoveštava onaj talas zaprepaštenja, iznenađenja, čežnje, žudnje koje je izazvalo iskrsavanje devojke.

 

Pridev "pust" je jezički džoker koji stoji na mestu bilo kog drugog zamislivog atributa. Pridev "pust" signalizuje poraz jezika pred devojačkom lepotom. O kojoj se ne može reći ništa. Osim da si pred njom izgubljen. I uopšte, u pesmi izostaje fizička konkretizacija devojačke lepote. Kakav je njen hod, kakva su njena pleća? Pojma nemamo. Znamo jedino da njeni koraci, i kretanje njenih pleća, toliko opčinjavaju da, protiv tih čini, ne pomažu više ni toliko pouzdani lekovi kakvi su hodžinski zapisi.

 

Ovaj trenutak autohumora svedoči da se pesnik otima vlastitoj emociji, pokušava spram nje uspostaviti ironičnu distancu. Uopšte, ovde se radi o svojevrsnom patrijarhalnom stidu koji izbegava – ako mogu tako da kažem, da skine "valu" sa devojačke lepote! Devojka je razložena na detaljić, na gestove, koji znače izbegavanje opisa i posezanje za književnim postupkom koji je, od Homera naovamo, bio oznaka velike poezije: Ne opisuje se ženska lepota, nego je data u njenom delovanju na posmatrača. Jedini detalj, od cele devojke, koji zaista vidimo, jesu one "pletenice guste". To je verovatno i najbolja strofa. Jer te pletenice postaju izvor zbivanja najuzbudljivijeg u celoj pesmi: tu je data pesnička jednačina od vetra, grana, kose, zumbula, koja sliva figuru devjke sa prirodom, i izaziva pravi stres u svesti govornika. Kao da je vetar pesnikov saradnik, pomaže mu da se devojačko biće neočekivano otvori kao cvet: to je i najčulnija i najsublimnija strofa istovremeno. Jer mirisi i jesu duboko erotski u svom dejstvu, miris i jeste šifra najdublje i najskrivenije erotske tajne bića. Ali, istovremeno, kao da pesnik u toj strofi, preko svih ograda, koje ga dele od devojke, poseže za njenom dušom, jer iz sevdalinki znamo da duše stanuju u mirisima "Vjetar puše, al-katmerom njiše, a moj dragi amber dušom diše". Kao da čulna ekstaza, na svom vrhuncu, prirodno prelazi u duhovnu.

 

Emina

 

Sinoć kad se vratih iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama;

Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina.

 

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

Pa još kada šeće i plećima kreće...

– Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!..

 

Ja joj nazvah selam. Al', moga mi dina,

Ne šće ni da čuje lijepa Emina,

No u srebren ibrik zahitila vode

Pa po bašti đule zalivati ode.

 

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste

Rasplete joj one pletenice guste,

Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,

A meni se krenu bururet u glavi!

 

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,

No meni ne dođe lijepa Emina.

Samo me je jednom pogledala mrko,

Ni ti haje, alčak, što za njom crko'!...

 

__________________________________

 

Aleksa Šantić - Pretprazničko veče

 

Aleksa Šantić je bio već zamakao u pozne godine kad su mu pomrli svi članovi porodice, a on je , sticajem mnogih okolnosti, ostao neoženjen- živio je usamljen u porodičnoj kući. Zato će u svojim elegijama izražavati tugu za izumrlim domom i žal što je nestala patrijarhalna atmosfera. Ta osjećanja i raspoloženja najpotpunije i najbolje je izrazio u pjesmi Pretprazničko veče. U pjesmi su središnja tri motiva:

 

- motiv usamljenosti i dubokog bola zbog toga,

- motiv evokacije prošlosti i topline porodičnog života iz djetinjstva

- motiv stvaralaštva kao nadoknade i utjehe.

 

Pretprazničko veče je lirska priča sa svojom fabulom, događajem i junakom- lirskim subjektom. U strukturi pjesme uočava se 6 slika.

 

1. slika usamljenosti u ambijentu porodične kuće

2. slika porodične idile iz djetinjstva: roditelji, djeca, susjedi.

3. porodična soba u predbožićno veče

4. pjeme su oživjele i okružile usamljenog pjesnika

5. pjesme tješe pjesnika: one su mu nova porodica i utjeha

6. poenta: pjesnik je shvatio da je stvorio novu vrstu porodice, da nije sam.

 

U središtu prve slike su lirski subjekt i atmosfera - oni su u potpunom skladu. Lirski subjekt je u apsolutnom mirovanju kao i atmosfera iz koje proizilazi sumornost i bol koji prerastaju u plač. Druga slika donosi kontrastnu promjenu: oživjelo je sjećanje na daleku prošlost iz djetinjstva u isto pretprazničko veče. Kandilo sjaji, miriše soba, vatra plamti punim žarom, sreća grije ukućane, otac i majka kao simboli sreće i sigurnosti, susjed kao simbol prijateljstva.


Treća slika je buđenje, vraćanje iz sjećanja u stvarnost pretprazničke večeri lirskog subjekta. Silina kontrasta pustoši i praznine na jednoj strani, a svjetlosti i sreće na drugoj strani izaziva veoma bolna osjećanja.

 

Četvrta slika je promjena i osvježenje. Ispunjena je kretanjima, svjetlošću, bojama, pjesmom. Tamne boje potisnute su živim bojama i svjetlošću koje ozaruju oči i dušu lirskog subjekta.

U petoj slici iskazana je poruka pjesama:

 

Mi, pjesme tvoje i drugova sviju,
što svoje duše na zvijezdama griju,
sveta smo živa porodica tebi!
Mi združujemo duše ljudi sviju!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti.
I oni koje davno trava krije!
Naša će suza na kam tvoga groba
kanuti toplo kao kap sunca zlatna.

 

U šestoj slici nastaje nagla promjena - saznanje i olakšanje jer riječi pjesama odzvanjaju u duši lirskog subjekta. Smirivanje i olakšanje izraženo je riječima "ja sklapam oči": to je trenutak kada se pjesnikova duša oslobađa napetosti, strijepnje, neizvjesnosti. U tom trenutku potekle su suze radosti i sreće jer više nije sam, osjetio je " porodicu" kroz koju će i dalje da traje. Poenta je u saznanju da život nije bio uzaludan, da je stvorio "porodicu" koja će ga nadživjeti i prenositi njegovo ime.

_______________

 

Pretprazničko veče


Književni rod - lirika
Književna vrsta - elegija


Ako bismo morali da kažemo koja je osnovna tema pesme Pretprazničko veče, onda je to sećanje na detinjstvo. Mada je tema pesme slojevita i obojena brojnim motivima, o čemu će govoriti analiza dela.

 

Za esej ili sastav za pismeni sa temom pesme Pretprazničko veče svakako je bitna analiza ovog dela, da bi bio uspešno napisan. A analiza svakog dela, pa i ove pesme se mora posmatrati u malo široj perspektivi. Zato ćemo početi prvo od književne vrste kojoj ova pesma pripada, a to je elegija. Elegijom se smatra pesma koja je obojena tužnim i setnim tonovima, u kojoj pesnik žali za nečim što više nema, što je nedostižno ili nepovratno, tugujući zbog sećanja na to, uglavnom. Kao književna vrsta, elegija je bila izuzetno popularna u doba romantizma. Nekada je u starogrčkoj književnosti, elegijom smatrana svaka pesma sa ovim motivima koja je pisana u takozvanom elegijskom distihu, to jest dvostihu koji je sastavljen od heksametra i pentametra.

 

A pre nego što naša analiza pesme Pretprazničko veče počne, trebalo bi pomenuti i život Alekse Šantića, makar uopšteno kako bi vam sama analiza bila razumljivija. Naime, Aleksa Šantić je, kao što sigurno znate bio cenjen pesnik i u svoje doba. Međutim, ceo njegov život nije bio naročito srećan. Kada se uzme u obzir da je živeo vrlo mirno i povučeno, nije bio oženjen, nije imao dece, onda su mnogo jasniji i motivi ove pesme.

 

Svi znamo da se osećamo mnogo drugačije i na neki način usamljenije kada dođe vreme praznika, a posebno ukoliko ih ne slavimo u krugu svoje porodice, iz bilo kog razloga. Tako se, čini se osećao i veliki pesnik kada je stvarao pesmu Pretprazničko veče i baš iz tog razloga pesma i nosi ovaj naslov. Nekada je za njega praznik, uopšteno predstavljao dan za radovanje, jer ga je proslavljao sa najbližima, pa o tome i govore početne strofe pesme Pretprazničko veče.

 

Analiza pesme Pretprazničko veče jasno pokazuje da se u njoj izdvaja ukupno šest pesničkih slika, to jest pesničkih celina. Prva pesnička slika je pesnikova usamljenost pred praznik koji dolazi, a koja je opisana u prve dve strofe. Zatim sledi slika prisećanja lepih trenutaka iz detinjstva koji su pratili praznik, sa opisima članova porodice, ali i komšije Petra, onako kako ih pamti Aleksa Šantić, da bi potom preneo stihove na opis čitavog ambijenta što ujedno predstavlja treću pesničku sliku. A onda opet tuga:

 

O, mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'.

 

Analiza nas vodi do četvrte pesničke slike u kojoj, na neki čudan način oživljavaju njegove pesme:

 

... Iz mojih knjiga sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj ko viline kose.


Poenta pete pesničke celine, to jest pesničke slike jeste da pesme govore i teše svog tvorca, te mu vele:


Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!


U tim stihovima, pesnik shvata da nije sam, već da je, metaforički stvorio novu porodicu, koja ga sada teši i čuva.

 

I šesta, ujedno i poslednja pesnička slika je upravo nastavak prethodne, a to je trenutak kada Aleksa Šantić shvata da nije sam i da su pesme, zapravo njegova porodica:

 

Ja sklapam oči i od sreće plačem...


Ovaj, završni stih pesme Pretprazničko veče se smatra takozvanim katarzičnim stihom, jer u njemu pesnik doživljava katarzu, to jest pročišćenje, usled shvatanja da nije sam na svetu.

 

Dalja analiza pesme Pretprazničko veče nas vodi prema nekim, opštim karakteristikama. Reč je, naime o lirskoj vrsti, poznatoj kao elegija, koja sadrži sve elemente koje inače sadrži ovakva vrsta lirske pesme, i to: ekspoziciju, to jest uvod, motive pomoću kojih nastaje fabula radnje i poentu.

 

Kako pesma Pretprazničko veče spada u duže lirske pesme, sasvim je za očekivati da ćete pisati pre esej, nego sastav na temu ove lektire. Naravno, vrlo često se piše i sastav za pismeni vezano za pesmu Pretprazničko veče. Zato je važna pažljiva analiza stihova i naravno, prepričano delo.
Pa da počnemo...

 

Već sam naslov pesme ukazuje šta je osnovna tema pesme, a početni stih:

 

Sjutra je praznik...

 

se prirodno nastavlja na naslov. Početak pesme Pretprazničko veče govori o sadašnjem emotivnom stanju pesnika:

 

Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim.


Tad mu naviru sećanja na detinjstvo i to kako je provodio praznik sa svojim najmilijima:

 

Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka...

 

Zatim Aleksa Šantič opisuje do tančina atmosferu, kao i svoje roditelje: gde je ko sedeo, šta je radio... Potom im u goste stiže komšija Petar:

 

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.


Ali ubrzo nakon ovog prisećanja i lepih emocija koje ga prate, te ga vraćaju u bezbrižno detinjstvo kada je bio okružen svojim najbližima, nailaze tužne emocije jer je Aleksa Šantić itekako svestan da je sve prošlo i da je sada sam:

 

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, ko kamen ćutim...

 

Ali, odjednom, pesniku se čini da:

 

Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.


I sam pesnik se pita da li sanja ili se to stvarno događa. Zatim opisuje svaku od tih ptica posebno. Jedna mu je čak krilom dotakla čelo, a pesnik veli:

 

Ko da bi htjela zbrisat sjen tuge...

 

Ali, Aleksa Šantić ubrzo shvata da su te ptice zapravo njegove pesme, koje su oživele i sada ga teše, pokazujući mu da nije sam, jer ima njih:

 

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kan tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna.


Poslednja strofa pesme Pretprazničko veče umnogome podseća na prvu strofu, jer sadrži delimično iste stihove, s tim što je sada prisutna potpuno drugačija atmosfera i osećanja. Za razliku od početnih stihova, u kojim se oseća seta i u tuga, u završnim stihovima se oseća radosta i zadovoljstvo pesnikovo, jer sada ima svoje pesme i nije više sam.

 

Pretprazničko veče


Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Na polju studen. Peć pucka i grije.


Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

 

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

 

Negda u take noći, kada otka
Promrzlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.

 

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

 

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjeli kao kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

 

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

 

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk, i dim se koluta;
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag, i mio.

 

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
Ko simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

 

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac: - "on je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!" I mi svi, ko vjetar,

 

Trči i vrata prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

 

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

 

Sa novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto -
Sučući brke, stari susjed vješto
počo bi priču iz dalekog doba.

 

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi,
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

 

Zatim bi otac, vedar ko sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počo, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...


Meni je bilo ko da pjesme ove

Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

 

O mili časi, kako ste daleko!
Vi draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... Moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

 

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožičnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

 

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema. Sam, ko kamen, ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

 

No dok mi mutni boli srce kose,
Ko studen travku uvrh krša gola,
Iz mojih knjiga, sa prašljiva stola,
Ja čujem šušanj ko viline kose.

 

Gle! Sad se redom rasklapaju same,
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov sumor ko da pada na me...

 

Sanjam li? Il bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, ko sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila...

 

Sve su svijetle!... Sve u bl'jesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, ko da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje;

 

Neke bijele, kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi...

 

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte ko svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

 

Ko da bi htjela zbrisati sjen tuge..
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni ko luk mlade duge:

 

Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gde bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju,
Što svoje duše na zv'jezdama griju, -
Sveta smo živa porodica tebi!

 

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

 

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vezu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

 

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo ko kap sunca zlatna...

 

I akord zvoni...Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

__________________________________

 

Aleksa Šantić - O, klasje moje

 

Književni rod - lirika

Književna vrsta - socijalna pesma

Tema - Težak položaj ratara (seljaka, kmetova) u društveno-feudalnim odnosima

Ideja - Seljaku, rataru, nema spasa dok se ne promeni sistem u kojem gazdetine banče, a sirotinja tegli, vuče i gladuje.

 

Aleksa Šantić ovu pesmu, pod naslovom Muka, napisao je 1910. godine posle Austro - ugarske aneksije Bosne i Hercegovine (1908.). Jednog porobljivača (Turska) smenio je drugi (Austro-ugarska). U oba slučaja to je bio težak period našeg naroda, naročito na selu. Zemlja je bila u vlasništvu velikoposednika (gazda), a seljak je bio najamni radnik bez dovoljne zarade da se prehrani. Ovakva pesma u kojoj se slika mukotrpan život jedne klase, u ovom slučaju težak život hercegovakih seljaka, zove se socijalna pesma.

 

Pesma počinje stilskom figurom koju zovemo apostrofa. To je izražajno sredstvo kad se pesnik vokativom obraća predmetima i bićima koja nisu prisutna. Pesnik posmatra klasje žita na rodnim poljima i obraća mu se: - O, klasje moje, ispod golih brda!

 

Posle ove izrazito lepe slike, umesto vedrine, u narednom stihu dolazi sumorno, tužno, bolno raspoloženje: - Moj crni hljebe, krvlju poštrapani.

 

Šta je uzrok ovakvom raspoloženju? Znojem i krvlju natopili su ratari ovaj hleb. Međutim, očekivano bogat rod neće otići u kuće onih što su ga proizveli, već na trpeze bogatih silnika. U metaforičnoj slici pesnik gazde poredi sa gladnim pticama, grabljivicama. Sumorne slike na trenutak zameni vedrina i radost: - Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije... U suncu trepti moje rodno selo.

 

Nažalost, to kratko traje, kao bljesak munje, jer "Svu muku tvoju, napor crnog roba, Poješće silni pri gozbi i piru."

 

Koliko je u to vreme seljak bio obespravljen najbolje ilustruju završni stihovi: - A tebi samo, ko psu u sindžiru... Baciće mrve... O, sram i grdoba!... Seljače, goljo, ti si prah na podu,... Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

 

O, klasje moje

 

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Ko mi te štedi, ko li mi te brani

Od gladnih tica, moja muko tvrda?

 

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...

U suncu trepti moje rodno selo.

No mutni oblak pritiska mi čelo,

I u dno duše grom pada i bije.

 

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi

I snop do snopa kao zlato pane,

Snova će teći krv iz moje rane -

I snova pati, seljače, i trpi...

 

Svu muku tvoju, napor crnog roba,

Poješće silni pri gozbi i piru...

A tebi samo, ko psu u sindžiru...

Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

 

I niko neće čuti jad ni vapaj -

Niti će ganuti bol pjanu gospodu...

Seljače, goljo, ti si prah na podu,

Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

 

O klasje moje ispod golih brda,

Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,

Ko mi te štedi, ko li mi te brani

Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

________________________________

 

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

 

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović - Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

 

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta Moja otadžbina. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet Ostajte ovdje, Hljeb. Šantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda Mi znamo sudbu.

 

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma Emina, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

 

Šantić je bio jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem...

 

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

 

Aleksa Šantić - Izabrane pesme

Aleksa Šantić - Kradljivci

Aleksa Šantić - Majčina suza

Aleksa Šantić - Mostar

Aleksa Šantić - Noć pod Ostrogom

Aleksa Šantić - Veče na školju

loading...
37 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Aleksa Šantić - Pesme

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u