Aleksa Šantić - Noć pod Ostrogom lektira

Aleksa Šantić - Noć pod Ostrogom

Aleksa Šantić - Noć pod Ostrogom

 

Što se čovjek uz Bjelopavlićku ravnicu više približava Ostroškim gredama, koje se uzdižu na njenom krajnjem sjeverozapadu, na granici stare Crne Gore i Hercegovine, to sve više ima utisak da su munje isklesale te džinovske litice.

 

Isti utisak preovlađuje i na njihovim sjevernim padinama, krševitim i golim, gdje ogromno valje između koga krivuda put bez asfalta, navodi na pomisao da je samo dejstvo takvih sila moglo da odvali te gromade od ostalog dijela planine. Južne padine, obrasle gorom i čestom, blaže su i pitomije. Na mahove zasječene dugačkim uskim terasama, ili udubljene velikim pećinama, grede naviše prelaze u kameni haos s rijetkim rastinjem koje se ipak uspinje do samih vrhova tih golemih skamenjenih talasa na koje djelimično liči predio. Jedino privlači oko u tim vrletnim samoćama čudno bijelo zdanje što se uzdiže u podnožju jedne od greda. To je manastir Ostrog koji je osnovao sredinom XVII vijeka pravoslavni vladika hercegovački Vasilije, da bi, uzmičući pred turskim zulumima, tu u pećinama pretvorenim u crkve, uspostavio posljednje sjedište svoje eparhije.

 

Zavojevač mu je bio spalio dva prethodna, jedno u Popima kraj obližnjeg Nikšića, drugo u Tvrdošu pokraj daljeg Trebinja gdje se bješe rodio početkom vijeka i mlad uzdignut u čin svešteni. Izuzev putovanja u Rusiju i u Grčku u Svetu Goru, vladika je proveo, kako sam kaže, petnaest godina „u studenoj steni, toplote radi Božje", neumorno nastavljajući borbu nametnutu njegovom narodu, tako da joj Ostrog ubrzo postade žarište.

 

Svojim životom i likom askete i patrijarha, svojim savjetima i dobročinstvima ili strašnom moći svoje riječi, Ostroški pustinjak je uživao toliki ugled u narodu da mu je ovaj još za života išao kao k svetitelju. I smrt, koja je nastupila 12. maja 1671 godine, samo je posvetila to preobraženje. Tri decenije potom, zahvaljujući uveliko djelu Svetog Vasilija, Crna Gora je ušla u svoje teokratsko razdoblje pod vođstvom mitropolita Petrovića od kojih će Petar I postati Sveti Petar Cetinjski, a Petar II, pjesnik Njegoš koji će takođe uzdignuti svoj hram bliže k nebu. Tokom jednog i po stoljeća, koliko je potrajalo to teokratsko vrijeme što je posvetilo malu planinsku zemlju u čuvara srpske slobode, kult Svetog Vasilija se toliko razvio i raširio da je on postao veliki svetac, a njegov manastir svetilište Crne Gore.

 

Svaki je Srbin iz te zemlje i iz Hercegovine, smatrao svojom dužnošću da u raznim momentima svoga života, ako ne jednom godišnje, ode u Ostrog na poklonjenje Svecu da od njega potraži milost, oproštenje ili pomoć. I nikad ne bi izgovorio ime Svetog Vasilija a da se ne podigne ako je sjedio, ili da se ne pokloni ako je stajao, dodajući: „Slava mu i milost". A kad bi se neki događaj u čiji se ishod strahovalo, ipak srećno završio, Crnogorac bi odavao hvalu Bogu i njegovom izabraniku ovim pobožnim riječima: „Bog i Sveti Vasilije", što je značilo: Bog i Sveti Vasilije su pomogli, sačuvali, nijesu dali da dođe do najgorega. Čak i onda kad bi velika zla, rat, glad ili bolest, snašla zemlju ili porodicu, sve dotle dok je Svetitelj bio gore u stijenama, imalo je nade.

 

I zaista, kao što bi rekao pjesnik Matija Bećković, koji se u naše dane nagnuo sa podjednako dara i hrabrosti nad sudbinom Crne Gore, Ostroški Čudotvorac bio je za stanovnike te zemlje, njihov čovjek kod Gospoda. Otuda i strašna odlučnost s kojom su Crnogorci branili njegove mošti od turskih pokušaja da ih unište, kao za vrijeme najezde Omer-pašine vojske na Crnu Goru 1852, ili za vrijeme Hercegovačkog rata 1877, kad je Sveti Vasilije, na rukama ratnika, u dva maha privremeno napuštao svoje orlovsko gnijezdo.

 

Sve do dana današnjega, posebno kroz tragična zbivanja koja su se tu odigrala u posljednjem ratu, istorija i legenda nijesu prestale da pohode to mjesto. Tako se, po pjesmi čiji je autor jedan veliki narodni pjevač iz blizine Ostroga, kralj Aleksandar na putu za Marsej gdje će poginuti, zaustavio u Ostrogu da se pomoli posljednji put, kao nekad knez Lazar u crkvi Samodreži, prije no što se prinio na žrtvu s vojskom na Kosovu. Neki narodi uspijevaju da prežive svoje nesreće, samo zahvaljujući snazi svojih mitova.

 

Proslavljanje Svetog Vasilija Ostroškog u narodu imalo je razne vidove. Tako su roditelji donosili svoju novorođenčad da ih krste u njegovom manastiru. Imao sam preimućstvo da budem jedno od te djece prije nekih 38 godina. Kako su moji roditelji bili izgubili jednog sina u cvijetu mladosti, majka me je u svojoj velikoj pobožnosti ponijela u kolijevci kod Ostroškog sveca da budem bolje sreće od brata mi umrlog prije mog rođenja. Kasnije, kad sam prohodao, vodila me na prva hodočašća u Ostrog. Kretali bi rano u zoru, obično oko Velike Gospođe, pješačili po cio ljetnji dan prešav dva planinska lanca, majka najčešće bosa i ništa ne zalažući, i stizali u smiraj dana pod Ostrog na večernje obasjano vatrama sunca na zalasku. Kako se Ostrog nalazi na visini suprotnih planina, sunce je udaralo u lice manastira rasplamsavajući njegov veliki zlatni krst i prodirući kroz mali prozor do u samu pećinu-crkvu Bogorodice, mjesto bogosluženja.

 

Sve oči i pokreti bili su usmjereni ljudskoj prilici što se pod sveštenom odorom nazirala kako počiva ležeći u ćivotu, kovčegu od skupocjenog drveta, otvorenom za bogosluženje. Sveštenik isposničkog lika, ozbiljnih kretnji i dubokih očiju, kao neki od onih likova što su nas sa zidova posmatrale, služio je s takvom revnošću, kao da je milost koju je od Svetitelja, a preko njega od Hrista-Boga iskao, trebalo da se na svijet izlije ne časeći. I dok se majka sa drugim poklonicima molila klečeći na pločama, ja sam stajao kraj ćivota čiju sam visinu jedva dostizao, učestvujući u obredu u isti mah radoznao, zastrašen i očaran. Zamišljao sam razna Svečeva čudesa koja mi je majka pričala preko dana da bi ohrabrila i razgovorila moj hod po tvrdim planinskim bogazama.

 

Sunce je zalazilo rasipljući se u zlatnom prahu koji je prelazio u rujne pruge iznad planina, prije no što bi noć sve prekrila velom onih svojih miomirisa što daju toliko čari sredozemnim krajevima.

 

Trideset godina prohuja prije no što ponovo dođoh u Ostrog. Prvo što osjetih, stigavši jednog jutra pred manastir, bi neiskazivi mir koji se prosto na me slivao odozgo sa litica, kao da spere s mene prašinu sa puteva svijeta. Imadoh osjećaj da taj sveti predio ne bijaše nikad prestao da obituje u meni.

 

Ali pošto je više no trećina vijeka bila učinila svoje, ni otac Danilo, koji me krstio, ni otac Gerasim, kaluđer isposničkog lika, ne bijahu više od ovog svijeta. Pojavi se jedan mladi monah iz Bosne, više nalik na studenta, i pođe pred nama k Svecu kroz mala niska vrta uklesana lučno u stijeni, vrata kojih se nijesam sjećao jer sam, ne saginjući se, kao dijete kroz njih prolazio. Isto tako u kapeli, posljednji put, da bih cjelivao krst na grudima Božjeg ugodnika, trebalo je da se na prste propnem, a sada da se duboko poklonim do pojasa. I dok me iznad toliko minulih godina zapahnjivao gotovo zaboravljeni miris tamjana, prepoznah među prorocima, svecima i mučenicima koji su me nekad promatrali, lice svetog Simeona i Svetog Save, oca i sina koji, krenuvši upravo iz ovih krajeva, udariše prije osam sto godina temelje srpske nacije.

 

Strogo svetilište u kamenu odaje prizor mjesta gdje vječito bukti silni oganj, gdje se odvija velika borba kao u pećini neke goruće usamljene savjesti. Zamalo pa da ovi od tamjanskog dima pocrnjeli svodovi odjeknu od bezbroj molitava i nada što se k njima uzniješe, od bezbroj bolova što ovdje sebi lijeka potražiše.

 

Nigdje drugo pod ovim nebesima, osim na Lovćenu gdje je vjera postala poezija, čovjek nije dao toliko maha svojoj mjeri apsolutnoga. Ima se osjećanje da iz tih vrleti izbija dah velikog bogotraženja koje se tu odigralo prije trista godina i otada besprekidno nastavilo da se odvija kroz pokoljenja hodočasnika. Upravo, dok sam napuštajući manastir, mislio na to svekoliko ljudstvo čije su oči podignute ovim liticama jednog trenutka sjale besmrtnošću, Ostrog mi se tog ljetnjeg jutra ukazao kao prevashodno mjesto duše i sudbine.

_____________________

 

Aleksa Šantić - Noć pod Ostrogom

 

Odahnite, grudi, u ovoj slobodi,
Na ovoj visini gdje sam gospod bdije,
A ti, brdska vilo, amo k meni hodi
Da pjevamo pjesmu koja duše grije.

 

Gle, noć tiha brodi i odorom mekom,
Prepunom zvijezda, krš pokriva goli;
I ja čujem kako, u carstvu dalekom,
Pred oltarom neba za nj se bogu moli.

 

Ovo nije vjetar sa visokih strana
Što polako slazi pa vrh grma tine,
To njezina duša miropomazna
U molitvi blagoj javi se i mine.

 

Dok tamo daleko, za vrhove one
Što se k nebu dižu kao znamen sveti,
Svečano i mirno jasna užba tone
I kô zlatna kruna spram istoka trepti.

 

U meni se rađa jedno zlatno doba,
Jedno žarko sunce sve veće i veće;
Kao da sam vladar od svijeta oba,
U duši mi puno pokoja i sreće.

 

Ovdje u slobodi blizu boga stojim,
A preda mnom, doli, slobodna i smjela,
Plava Zeta teče i hujanjem svojim
Uspavljuje skromna crnogorska sela.

 

Kako je lijepa! Kako li je mio
Onaj govor vala u dubokoj noći!
Kô Simzerla dobra da se javlja ti'o
Svevaskrsnom pjesmom negdje u samoći.

 

O rijeko srpska, koliko je dana
Krv osvetna tekla u bistroj ti vodi –
Da sada, pod sjenkom lovorovih grana,
Putnicima pričaš o vječnoj slobodi!

 

Gledajući tebe ja, pun snaga novi',
Gledam u budućnost domovine moje,
I cjelivam dušom tebe i krš ovi,
Ovaj bedem tvrdi gdje orlovi stoje.

 

Ja znam: jednog dana sa obala tvoji'
Genije će poći preko srpskih strana,
I roblje, što sada pogruženo stoji,
Propojaće himnu vaskrsnijeh dana.

 

Hoće, ako bog da! I grobovi travni
Naših praotaca plinuće u žaru:
Da pozdrave djela pokoljenja slavni'
I kandilo slave na srpskom oltaru.

 

Odahnite, grudi, ovdje, u slobodi,
Ovdje blizu neba, pod kivotom svetim!
Gle, nebesa trepte, zlatna užba brodi, –
Vilo, daj mi krila, da letim, da letim!   

_________________________________

 

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika novije srpske lirike. Rođen je 1868. godine u Mostaru, gradu u srcu Hercegovine, gdje je proveo veći dio svog života. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pjesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumjevanja za njegov talenat, pa se, poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća se u rodni Mostar.

 

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne i pjesničke patnje 19. i 20. vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović - Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme. Šantićeva poezija je puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao. Njegova muza je na razmeđu ljubavi i rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda.

 

Rodoljubiva poezija je poezija rodne grude i domaćeg ognjišta Moja otadžbina. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvjek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet Ostajte ovdjeHljebŠantić naglašava patnju i mučeništvo kao najvažnije momente u istorijskoj sudbini srpskog naroda Mi znamo sudbu.

 

Ljubavna poezija mostarskog pjesnika razvila se pod jakim uticajem muslimanske ljubavne pjesme, sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama je ambijent bašta, behara, hamama, šedrvana,... Djevojke koje su u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma Emina, a duh te pjesme je toliko pogođen da je pjesma ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka a samo rijetki znaju da ju je Šantić napisao. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Pjesnik sve svoje drage posmatra iz prikrajka pa čežnja najčešće prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

 

Šantić je bio jedan od osnivača kulturnog lista "Zora" kao i predsjednik Srpskog Pjevačkog Društva "Gusle". Tu je upoznao i družio se sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem...

 

Poznati pjesnik je umro 2. februara 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze.

 

Aleksa Šantić - Izabrane pesme

Aleksa Šantić - Kradljivci

Aleksa Šantić - Majčina suza

Aleksa Šantić - Mostar

Aleksa Šantić - Pesme

Aleksa Šantić - Veče na školju  

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Aleksa Šantić - Noć pod Ostrogom

Najbolji citati

Najpopularnije lektire RSS

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u