Zašto ljeto zašto zima

Jedan zid u mojoj sobi oslikan je cvijećem, suncem i morem, a s drugog mi se smješkaju pahuljice, snjegović, oblaci, ukratko, slike zime.

Krenula sam na spavanje, ali nisam mogla zaspati. Začula sam dva glasa. Jedan nježan i topao, a drugi hladan i promukao. Prepirali su se. Ustala sam i shvatila da glasovi dopiru iz mojih slika. Viknula sam: "Hej, prestanite! Tko ste vi?" Iz slika ljeta javio se nježan glas: "Ja sam Lipanj. Drago mi je." Iz slika zime začulo se: "Ja sam Prosinac. Kako se ti zoveš?" "Ja sam Marija." Pokušala sam razgovarati s njima, ali nisu me slušali. "Poslušaj svoj glas kako je tako nježan, a moj je tako grub", rekao je Prosinac Lipnju. "Ti si tako lijepe bijele boje" reče Lipanj. "A ti..." šaptao je Prosinac, ali sam ga prekinula: "svatko od vas je poseban na svoj način". "Reci nam Marija, koji mjesec najviše voliš?" – upitao me Lipanj. "Volim Lipanj jer završava nastava, sunčano je, idemo na more, ali..." "Znao sam, rekao je Prosinac tužno, ja ne vrijedim!" "Volim i prosinac jer mi je rođendan, Božić, ponekad pada i snijeg", pokušala sam ga utješiti. "Zar sam ja stvarno vrijedan?" Lipanj i Prosinac rekli su u isto vrijeme. Moje slike počele su svijetliti. "Što se događa?" upitala sam. "Hvala ti za sve", veselo je rekao Lipanj.

Sada su lipanj i Prosinac samo slike na mome zidu. Naučila sam nešto iz ove priče. Ne znam je li se ovo stvarno dogodilo ili su Lipanj i Prosinac samo proizvodi moje mašte ili nekog sna, ali što god da je radujem se sljedećem susretu s njima.

Marija Tokmakčija, 5.d