Moja autobiografija

Rođena sam u Splitu 12. lipnja 2001. godine. Moji roditelji su Goran i Neda. Prvih nekoliko godina života provela sam na Lovreću, mjestu blizu Imotskog. Tamo sam naučila prve riječi i napravila prve korake. Godine 2004. moja obitelj i ja odlazimo u Zagreb. Tada danju boravim u Dječjem vrtiću Siget. Tamo sam upoznala puno prijatelja s kojima se i danas družim, to životno razdoblje pamtim po veselim danima.

S tri godine počela sam se baviti sportskom gimnastikom. Gimnastika je oduvijek bila moj najdraži sport, na treninzima sam se maksimalno trudila što me dovelo do nekoliko nagrada na koje sam posebno ponosna. Iste osjećaje prema gimnastici nije dijelila i moja mama jer su treninzi bili preintenzivni i prečesti. U 2. razredu doživjela sam na treningu ozljedu zbog koje sam boravila u bolnici i nekoliko mjeseci izbivala iz škole. To razdoblje života želim zaboraviti. Ujedno mi je to iskustvo bilo i vrlo poučno jer sam vidjela od kakvih sve bolesti ljudi boluju, tada sam shvatila da je zanimanje liječnika vrlo težak i odgovoran posao. Najveću podršku u mojim strahovima i tugama mi je davao moj otac koji me je naučio da se borim za ono što mislim da je ispravno. Usadio mi je ljubav prema sportu.

2010. godine selimo se u Zaprešić gdje živimo i danas. Sada ovdje imam nove prijatelje, nove hobije, nove profesore. Ne žalim što sam se preselila jer mi je sad stvarno lijepo i mislim da ću stvoriti nove uspomene koje ću zauvijek pamtiti.

_________________________________

Moja autobiografija  

Zovem se Patrik. Rođen sam 12. siječnja 2001. godine u Zagrebu. Na ovaj svijet uranio sam tri tjedna i tako iznenadio svoje roditelje. Bio sam jako sićušan, no žilav. Moja mama kaže da sam bio aktivno dijete koje nije voljelo jesti i spavati. Uvijek sam bio u pokretu. Odrastao sam u veseloj obitelji i cijeli svijet se vrtio oko mene. Do treće godine čuvala me je baka, a onda sam krenuo u vrtić. Nisam baš bio lud za vrtićem i trebalo mi je dosta vremena da se prilagodim, a kad sam upoznao djecu i stekao prijatelje, bilo mi je lijepo tamo boraviti.

Poslije četvrtog rođendana dobio sam mlađeg brata. U početku nisam baš bio zainteresiran za njega jer se nisam mogao s njim igrati. Kada je malo narastao, išao mi je na živce jer je stalno uzimao moje igračke, no danas je on moj brat i prijatelj s kojim se mogu igrati i družiti.

Tijekom mog odrastanja i školovanja veliki utjecaj na mene imaju moji roditelji koji mi žele usaditi najbolje kvalitete koje svaki čovjek mora imati, a to su poštenje, iskrenost te da se ništa u životu ne može dobiti bez truda. Poseban utjecaj na mene ima moj tata koji mi je usadio ljubav prema nogometu kojeg treniram u NK Ponikve u Gajnicama. Prve nogometne korake napravio sam u NK Inter gdje sam trenirao dvije godine. Sa svojim klubom osvojio sam mnogo medalja i to me čini sretnim jer više od svega volim nogomet.

Sa šest godina krenuo sam u prvi razred gdje sam imao jako dobru učiteljicu Martinu koja nas je uvela u svijet slova, brojeva i učenja. Sada sam u sedmom razredu, stigli su i novi teški predmeti. Svakog se dana borim s njima, nekad pobijedim ja, ponekad oni, ali tako to bude u našim malim životima.

________________________________

Moja autobiografija

Zovem se Margita, kći sam Mirjane i Borisa, a na ovaj svijet sam došla 29. 10. 2001. godine. Nakon rođenja, kao i svi, ne sjećam se ničega, prva prava sjećanja pamtim iz 1. razreda. Prvi je razred bio dosta jednostavan, ali u drugom su se počele nizati nevolje. Rođen je moj brat koji je od rođenja imao poteškoća. Te sam iste godine završila u bolnici jer sam imala opekline na lijevoj nozi. Teško mi je govoriti o događajima koji su se tada zbivali, ali ukratko mogu reći da su to bili najgori mjeseci moga života.

Nakon nekog vremena preselili smo u novi, veći stan nedaleko naše stare zgrade. U to vrijeme su nas često posjećivali baka i sada već pokojni djed. Baka me je oduvijek živcirala pa ne želim govoriti o njoj. Tada nismo imali puno novaca i bilo nam je jako teško. Nakon nekog vremena moj je tata dobio promaknuće na poslu. Napokon smo mogli živjeti kao normalna obitelj koja nije trebala brinuti o kreditu. Tada krećem u peti razred. Postalo mi je dosta teško. Uz učenje morala sam pomagati svojoj obitelji. Moj mali brat imao je puno poteškoća s govorom, senzorikom... Također mi je uvijek bilo teško zbog debljine pa sam zbog toga često bila ismijavana.

Tek u šestom razredu upoznajem zumbu. Nikada nisam čula za tu aktivnost, ali mi se jako svidjela. Cijelu godinu sam se borila s debljinom, ali sam napokon imala čarobno oružje, zumbu. Odricala sam se kolača, sokova, grickalica. Napokon sam uspjela maknuti taj višak iz svog života. Sada sam zadovoljna svojim izgledom. Ples i sloboda koju osjećaš u njemu sada su dio moga života. Neki ne mogu bez nogometa, ja ne mogu bez zumbe. I tako dolazimo do današnjeg dana kada zaključujem da su moj život i ljudi koji me okružuju, ma koliko neobični bili, dio mene i mog odrastanja.

________________________________

Moja autobiografija  

Zovem se Zorana Kovačević, rođena sam 07.05.1994. godine u Banja Luci. Živim sa još četri člana moje porodice, a to su moj otac Zoran, majka Silvana, brat Ljubomir i sestra Suzana. Ja sam najstarije dijete mojih roditelja i kao najstarija sam uvijek imala obavezu da se brinem o bratu i sestri, pomagala sam im u školskim zadaćama i u svemu što im je bilo potrebno. Samnom je drugašije bilo, ja sam sve svoje zadaće sama radila, bez išije pomoći, vjerovatno da sam zato i bolja bila učenica od mog brata i sestre. Nego da se vratim na mene, Osnovnu školu zavrsila u naselju i gdje zivim, Laušu. U osnovoj školi sam svo vrijeme bila vrlodobar đak. Zatim sam upisala srednju Tehničku školu, smjer Mašinski tehničar. U sredjnoj školi sam imala prolaznost dobar, bilo mi je jako teško gradivo, al savladala sma to uz moj trud i odgovornost. Najdraši predmet tokom mog školovanja bio je srpski jezik, volim književnost i to mi je jako dobro išlo.

Htjela sam upisati srpski jezik, ali su me odgovorili moji, stoga sam upisala Banja Luka College, studijski program Mendžment, poslovanje i poslovna ekonomija, zanima me to, voljela bih da budem menadžer ili da radim nekoj banci ili firmi sa finasijama.