Erich Kaestner - Leteći razred

Leteći razred je roman o zanimljivom društvancu dječaka iz petog razreda u jednom internatu u Njemačkoj.

Leteći razred naziv je igrokaza koji dječaci pripremaju za Božić. Internat postaje pozornicom zanimljivih zbivanja, a u njemu susrećemo mnogo "Emila" i "Tončeka". Tu je Johnny, dječak bez roditelja, uvijek gladan Matias, plašljivi Uli, najbolji učenik petoga razreda Martin, Sebastian i drugi. Dječaci dolaze u sukobe sa starijim đacima, naročito maturantima, ali još u žešće sukobe s učenicima druge škole, pa se razvija pravi mali rat medu njima. U takvim sukobima dječaci očvršćuju i uče. Hrabro se bore za ono što je, po njihovu uvjerenju, pravo. Zanimljiv je odnos učenika i profesora. Odgojitelja koji ima najviše razumijevanja za njihove velike i male probleme nazivaju Justus (lat. pravedan).

Gimnazijalci su istrčali van iz blagovaonice. Vani je padao snijeg. Neki su otišli na igralište igrati hokej, drugi su ostali u svojim sobama. Djeca po imenu, Džoni, Martin, Uli, Matijas i Sebastijan su vježbalu božićni igrokaz u gimnastičkoj dvorani. Kad su došli u dvorani su bili maturanti koji su vježbali ples. Martin se naljutio i istjerao maturante iz dvorane.

Božićni igrokaz se zvao Leteći razred i mao je pet činova. Opisivao je kako će se školska nastava odvijati u budućnosti. Džoni je bio autor, Martin, scenograf, Sebastian profesor, Uli djevojčica a Matijas je bio sveti Petar. Dok su vježbali u dvoranu je ušao Fridolin i rekao da su im učenici realke ukrali diktate iz njemačkog, a Krojckama zarobili. Krojckamov otac je bio nastavnik njemačkog jezika u gimnaziji. Nastala je pomutnja i dječaci su se zabrinuli smišljali kao osloboditi prijatelja.

Nepušač je bio čovjek kojeg su sva djeca voljela. Imao je trideset pet godina. Zvao se Nepušač jer je živio u željezničkom vagonu i ljeti i zimi u kojem je bio dio samo za nepušače. Male pločice na kojima je pisalo Nepušači je ostavio u vagonu. Za Božić Džoni mu je trebao predati poklon kojeg su mu djeca kupila. Martin mu je nacrtao sliku po imenu Pustinjak i prikazivala je čovjeka kako sjedi u vrtu okružen cvijećem. Nepušač je živio sam. Žena i dijete su mu umrli i otada se povukao. Bio je po zanimanju doktor i svirao je glasovir po obližnjim crkvama. Djeca su ga voljela kao i doktora Beka. On je bio njihov odgajatelj. Zvali su ga Justus, na latinskom znači pravedan. Bio je pravedan i dobar čovjek.

Dječaci su došli po savjet kod  Nepušača i ispričali su mu što s dogodilo Fridolinu i Krojckamu.

Smislili su plan kako osloboditi prijatelja zajedno sa dječacima nižih razreda. Prvo je Sebastian pokušao nagovoriti gimnazijalca Egerlanda da oslobodi Krojckama međutim ovaj nije htio. Potom su se dogovorili da će se potući i ako petoškolci pobijede morat će im osloboditi prijatelja. Krojckam je bio zarobljen u podrumu  kuće Egerlanda, potukli su se Matias i Hajnrih Vaverka. Matias je bio jači i porazio je protivnika. Međutim Egerland je pogazio riječ i nije oslobodio Krojckama. Zatim su se dogovorili da se svi zajedno potuku. Samo se Uli najviše bojao jer je bio jako plašljiv dječak, gađali su se  grudama. Dok je borba trajala Matias, Džoni Troc i Martin su otišli u podrum kuće Egerlanda i oslobodili su Krojckama. Nažalost, bilježnici su bile spaljene. Dječaci su se vratili na igralište i dovršili borbu pobijedivši protivnike.

Međutim, kad su se vratili u internat lijepi Teodor ih je prijavio odgajatelju doktoru Beku. On ih je pozvao u svoj ured. Dječaci su mu ispričali što se dogodilo. Doktor Bek im je objasnio pravila ponašanja i pitao ih zašto ga nisu pitali za dopuštenje da idu vani. Dječaci su mu rekli da ih sigurno ne bio pustio pa ga zato nisu niti pitali. Doktor Bek im je ispričao priču o dječaku koji je živio u internatu i imao bolesnu majku. Svaki dan bi potajno išao obići mamu u bolnici dok ga jedan dječak nije prijavio. Ravnatelj škole ga je kaznio s dva dana zatvora. Kad je nakon dva dana ravnatelj rekao da ga otkljuĉaju u zatvoru je sjedio drugi dječak. Bio je to prijatelj odbjeglog dječaka koji je otišao u zatvor samo kako bi dječak mogao otići da posjeti bolesnu majku. Kasnije su bili zajedno, studirali su zajedno, stanovali i nisu se razdvajali dok se nisu oženili. Tom prijatelju su umrli žena i dijete i on je poslije pogreba nestao.

Taj dječak koji je posjećivao bolesnu majku je bio doktor Johan Bek. Za kaznu doktor Bek ih je pozvao kao njegove goste u tornju kako bi čavrljali uz kavu. Dječaci su bili presretni i sve bi učinili za tako dobrog čovjeka kao što je doktor Bek. Dok je doktor pričao o svom prijatelju dječaci su shvatili da je to bio Nepušač. Pošto su im spaljeni diktati Martin je morao napraviti popis ocjena. Kad je došao do Matijasa on se nije mogao sjetiti. Predložio je da mu Martin upiše dvojku. Martin i Džoni Troc su odlučili napraviti iznenađenje. Željeli su organizirati susret doktora Beka i Nepušača jer su bili sigurni da su oni prijatelji.

Martin je bio pravi slikar. Nacrtao je sliku koja se zvala Za deset godina. Na slici su bili Martinovi roditelji u kočiji, a Martin je bio kočijaš. Martinovi roditelji su bili siromašni, ali je Martin bio najbolji đak u razredu i super tip. Prije spavanja dječaci su pravili šale, a posebno na račun ravnatelja Grunkerna. Pričali su kako uvije ponavlja jednu te istu dosjetku. Neki su sažalijevali ravnatelja, a neki su mu se smijali. Čak je i lijepi Teodor govorio da ga ostave na miru. Kad su dječaci navečer pošli na spavanje Matijasu su stavili lavor vode ispod deke. Kad je pošao leći Matijas se zavalio u lavor. On se ljutio, ali je u to došao doktor Bek da provjeri je li sve u redu. Na izlasku dr. Bek im je poželio laku noć te su dječaci nakon toga mirno zaspali.

Dječaci su morali priznati nastavniku Krojckamu da su bilježnice iz diktata spaljene. Martin mu je dao popis ocjena. Krojckam je uvijek bio ozbiljan i nije se nikada smijao, a govorio je takve stvari kojim su se morali svi smijati.

Nekoliko vanjskih dječaka (to su dječaci koji su išli u školu, ali nisu u njoj stanovali) je Ulija strpalo u koš za smeće i objesili ga o dvije kuke koje su sluţile za vješanje zemljopisnih karata. Matijas to nije mogao spriječiti jer su ga nekoliko dječaka držali. Kad je ušao u razred nastavnik Krojckam nije uopće primijetio Ulija. Naružio je svog sina Rudija kako nije mogao čuvati biljeţnice i kritizirao njegove roditelje tj. samoga sebe. Sva djeca su se tome smijala. Kada je prozvao Ulija da odgovara tek je primijetio da visi u košu. Pitao je djecu tko je to učinio ali nisu ništa rekli. Zadao je Sebastianu da pedeset puta prepiše rečenicu - "Za svaku nepodopštinu koja se dogodi ne snose krivnju samo oni koji su je počinili nego i oni koji je nisu spriječili".

Na kraju im je zadao takav diktat da su se svi preznojavali da ga urade. Najviša ocjena je bila trica. Nastavnik Krojckam je sam ponio diktate kući.

Svi dječaci su primili pisma od svojih roditelja i u njima nešto novca. Martin je također primio pismo ali nije bilo tako debelo. Volio ga je čitati na miru bez galame i buke. Matias je odmah vratio dug svojim prijateljima i otišao kupiti kolače. Martin i Džoni su doktora Beka odveli do željezničkog vagona u kojem je živio Nepušač. Napokon su se srela dva prijatelja nakon toliko godina.

Pretposljednja proba Letećeg razreda počela je pravom gozbom. Matias je kupio hrpu kolača i sve pojeo. Uli je na probu donio kišobran i nije htio uzeti niti jedan kolačić. Dječaci su uvježbali igrokaz i svih pet činova odigrali bez greške. Dok su oni uvježbavali postavljanje kulisa Uli se izvukao i otišao na igralište gdje je ga čekalo pedesetak djece. Popeo se na ljestve koje su bile na željezničkim vrtanicama. Spazivši da nema Ulija dječaci su se sjetili da im je rekao Uli nešto najavio za tri sata i pojurili su prema igralištu. Ali je već bilo kasno. Uli je rastvorio kišobran i bacio se. Matias, Sebastian, Džoni i Martin su se okupili oko njega. Brzo su pozvali bolničarku i otišli po Nepušača. Na svu sreću Uli se nije puno ozlijedio već je samo slomio nogu. Iako je doktor Bek isprva bio ljut na kraju je rekao da možda njegov skok i nije bio tako lud jer je bolje slomiti nogu nego da cijeli život strepiti da do tebe ne drže.

Martin je konačno uzeo svoje pismo u ruke. U pismu je bilo samo pet maraka našto je Martin osjetio slabost. Majka mu je pisala da je otac izgubio posao i da mu ne može više novaca poslati. Morao je ostati u internatu. Poštom mu je poslala paketić i u njemu darove koje je trebao dobiti ispod bora. Martin je na kraju zaplakao iako zapravo nije smio. Svi su govorili da je Uli prava junačina, samo je Sebastian tvrdio da to nema veze sa smjelošću. Govorio je da se i on boji, ali da je pametan i da pazi da drugi to ne vide. Sebastian i nije baš imao drugih prijatelja. Uuvijek je govorio podrugljivo i čudno.

Sebastian je upitao Džonija tko će igrati Ulijevu ulogu . Otišli su do Martinove sobe i pitali ga. Međutim Martin nije puno pričao već je bio zamišljen. Na kraju su našli dječaka po imenu Šteker. On je glumio djevojčicu. Matias je bio tužan što ne može ostali u internatu zajedno s Ulijem. Justus mu nije dozvolio jer će tu biti Džoni i doći će Ulijevi roditelji. Stalno je bio uz Ulija i govorio mu da se divi njegovoj hrabrosti. Doktor Bek je otišao u grad u gostionicu koja se zvala "K posljednjoj kosti". U toj gostionici Nepušač je svirao glasovir. Njih dvojica su zajedno popili piće i prisjećali se starih dana. Doktor je ponudio Nepušaču da radi kao liječnik umjesto starog zdravstvenog savjetnika Hartviga. Nepušač je pristao, ali je i dalje ostao živjeti u svojem vagonu. Martin je napisao pismo svojoj majci i ubacio ga u poštanski sandučić. U pismu je napisao da mu je žao što ne može doći kući, ali da se on ne da i da neće plakati. Rekao im je da će im poslati sliku u pismu i da ne budu tužni jer će on sigurno uživati na sanjkanju.

Dvadeset treći prosinc je bio zadnji dan nastave i nastavnici nisu htjeli ispitivati djecu već su samo čitali priče. Na posljednjem satu učenici petog razreda imali su zemljopis, kod doktora Beka. On je donio knjigu u kojoj su bile najljepše basne. Svi su čitali, pa i Martin koji je zamuckivao kao da je tek naučio čitati. U sebi je stalno ponavljao da je plač strogo zabranjen. Justusu je to bilo čudno. Poštar je Martinu donio paket koji je on odmah stavio u svoj ormarić to je vidio Matias i bilo mu je čudno da sada primi paket od kuće, ali mu je Martin rekao da je to čisto rublje. Djeca su užurbano kupovala darove svojim roditeljima, samo je Martin bio tužan i nesretan jer nije mogao ići kući. Svoje poštanske markice je zamijenio s novčićima. Nije znao kako će izdržati četrnaest dana a da ne zaplače.

Dječaci su održali generalnu probu i svi su bili odlični, samo je Martin izgovarao tekst kao da misli na nešto drugo. Uliju su rekli da će ga zamijeniti  Šteker učenik trećeg razreda i da se ne može s njim uspoređivati. Uli je stalno davao čokoladice Matijasu. Na dan predstave sva su se djeca okupila i svi nastavnici. Čak je i Nepušač došao. Izvedba je bila odlična i svi su bili zadovoljni. Doktor Bek im se zahvalio i pred svima predložio Nepušaču koji se zvao Robert Uthoft da radi kao liječnik u njegovoj školi. On je pristao. Džoni mu je dao poklon koji su mu kupili, a Nepušač se njemu i ostaloj četvorici zahvalio.

Navečer dok je doktor Bek obilazio spavaonice čuo je kako Martin u snu ponavlja da je plač strogo zabranjen, što je  ga veoma zabrinulo. Kad su svi dječaci otišli kući ostao je Martin sam na rubu plača. Justus je ga vidio i tražio od njega da mu ispriča zašto je tako tužan. Doktor Bek mu je dao 20 maraka i rekao mu da ne treba vraćati. Martin se ispočetka opirao ali je nakraju morao prihvatiti. Sav presretan otišao je kupiti poklone svojim roditeljima i otišao kući.

Ugledavši ga roditelji su bili presretni kao i Martin. Od velike zahvalnosti Martinovi roditelji su poslali pismo zahvale doktoru Beku. Zajedno su odnijeli pismo na kolodvor i ubacili ga u poštanski sandučić.

Martin je bio presretan i zaželio je jednu želju a to je da on, mama, tata, Justus i Nepušač, Džoni, Matias, Uli i Sebastian budu u životu vrlo, vrlo sretni jer je to najvažnije.

Matias je uvijek gladan.

Martin je siromašan.

Sebastian je strašno pametan.

Džonija je napustio tata i mama kad je još bio malen.

Uli oduvjek želi svima pokazati da je i on hrabar.

_________________________________

Erich Kaestner jedan je od najboljih i najcjenjenijih njemačkih pisaca za djecu. Rođen je 23. 2. 1899. godine u Dresdenu. Studirao je germanistiku i romanistiku te doktorirao iz filozofije. Neko vrijeme bavio se novinarstvom. Dobitnik je međunarodnih književnih nagrada. Godine 1933. njegove su knjige zabranjene i spaljivane. Osim djela za djecu, pisao je i epigrame i drame. Slabo je bio poznat izvan njemačkog govornog prostora sve dok nije napisao dječji roman Emil i detektivi koji je odmah doživio uspjeh u čitavom svijetu. Nakon uspjeha slijedi mnogo književnih uradaka, a najznačajniji su Blizanke, Tonček i Točkica, Leteći razred, Don Kihot, Emil i tri blizanca, Mačak u čizmama... Erich Kaestner dobitnik je više književnih nagrada, među njima i Andersenove. Cijeli život proveo je u Njemačkoj gdje je i umro 29. 7. 1974. u Münchenu.

Erich Kaestner - Blizanke

Erich Kaestner - Emil i detektivi

Erich Kaestner - Tonček i Točkica