Dragutin Tadijanović - Prsten

Pjesma Prsten je lirsko-epska. Ima strofnu kompoziciju s elementima lirskog. Sastoji se od trideset stihova povezanih u jednu cjelinu. Stihovi počinju velikim početnim slovom. Jedan od postupaka u oblikovanju pjesme je opkoračenje koje ima posebnu važnost u prenošenju pjesnikovih misli radi naglašavanja povezanosti. Stihovi nisu vezani rimom. Pjesnik koristi interpunkciju od koje zarezi imaju dominantnu ulogu. Potrebni su zbog inverzije.

A kamen, kap

Tamne krvi, koji zovu karneol
Nosio je, u davno doba, na polasku.

Pjesma je u cijelosti prenesena značenja pa je nazivamo alegorijskom. U njoj pjesnik razmišlja o ljudskom životu, smislu postojanja, smrti pa je i misaona. Prsten predstavlja neprolaznost života. Činjenica je da mu se ne zna početak ni kraj. Čitava pjesma niz je motiva koji simboliziraju pjesnikov život. Osnovni motiv je prsten. On simbolizira trajnost, život. Kao takav pjesnikov duh je neprolazan. Govoreći o svom prstenu on kaže:

Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap
Tamne krvi, koji zovu karneol.

Promišljajući o mogućem značenju motiva, zaključujem - srebro je plemeniti metal, označava vrijednost i čistoću. Pjesnik je svjestan onoga što jest i govori nam "zar ne vidite". Time ne brine uočavamo li to, smatrajući kako je posve očito. Središte njegova duha, života jest srce. Srce kao kamen simbol je čvrstoće, trajnosti i središta životnosti. Kamen nije posve uobičajen, on je kap tamne krvi. Kao takav govori o pjesnikovu srcu koje je silovito ispunjeno životnom snagom. Ono je karneol, što znači poludragulj.

Nosio, u davno doba, na polasku

U križarski rat, vitez neki (tko zna išta O njemu?).

Kasnije, mnogo kasnije,

Nurnberški zlatar kamen je okovao U srebro.

Pjesnikovo srce nastalo je u davninama. On to srce vidi u nekome davnom dobu kada ga je neznani vitez nosio na polasku u rat. Vitez predstavlja hrabrost, odlučnost, borbenost. Možemo pretpostaviti s kolikim žarom polazi u borbu za svoje ideale. Ipak, ništa ne znamo o njemu. Zlatar je okovao kamen u srebro. Borbeno srce okovano je duhom, ono je postalo nedjeljivo od njega. No kako je takav prsten dospio našem pjesniku?

I prsten, u malom nizu stoljeća,
Prelažaše s ruke na ruku.

(Te su ruke prah I pepeo. mogla bi za njih reći živa usta.)
Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;

Postaje nam jasniji pjesnikov govor o životu. Ruke su simbol tijela koje je propadljivo i smrtno. Prsten sjedinjen s rukom čovjekov je život na zemlji. Mogli bismo pomisliti kako su pjesnikov duh posjedovala neka druga tjelesa, ali smatram kako on nije tako mislio iako možda i jest. Rekla bih da je prsten simbol života koji ne nestaje. Ljudi se rađaju i umiru. Jedan umre, a drugi nastavlja život na zemlji. Znamo, ni jedna ruka ne može biti ista jer čovjek je i duhovno i materijalno jedinstven, neponovljiv. Jednoga dana pjesnik je zaživio život i nakon mnogo godina napisao o njemu stih:

Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.

Mogu samo pretpostaviti što je pjesnik želio reći. Teško je protumačiti ovaj stih, no smatram: ruka je žalosna jer je pjesnik svjestan prolaznosti i konačnosti svog tijela. Tijelo se ne može žalostiti, ali usko povezano s dušom kao da osjeća. Pjesnikova tuga može značiti i posebnu žalost koja proizlazi iz osobnog života. Prsten je sada "crveni prsten Javorov". Crvena boja simbol je topline i Ijubavi. Tako gledajući, rekla bih da je pjesnikova duša ispunjena Ijubavlju prema drugoj. Tu drugu blisku dušu naziva Javorom. Možda je upravo zbog toga tužan jer ne samo da će se rastati od materijalnog nego i od voljene osobe.

A nitko nije pomislio da je doista

Na ruci mojoj žalosnoj
Crveni prsten Javorov. Nego me ispitivahu:

Koliko bi on stajao.
I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.

Ne bi ni slušali moj zbunjen odgovor,
Da nisam o tome mislio, i da ne znam

Hoće li on sa mnom leći
U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci

Kad moja bude pepeo i prah  

Ljude ne zanima pjesnikov život da bi suosjećali s njim niti sa svim što je proživio na zemlji. Oni se osvrću samo na život znajući da je neprocjenjiv. Smatraju da s tijelom sve završava i da će uvijek netko drugi nastaviti živjeti. Pjesnik nije promišljao o cijeni svog života. On ne zna što će se dogoditi kada ga smrt rastavi od zemlje. Ne zna hoće li ikada itko živjeti život kako ga je on živio. Misli li ovdje pjesnik da bi netko mogao doslovce naslijediti njegov duh, ne znam - možda.

Ona neće znati

Da se i meni činilo, kao i onima

Preda mnom, da se ruka moja neće nikada

Rastati od prstena, od prstena od srebra,
S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

Oni koji poznaju drago kamenje.

Dok živi na zemlji, čovjek i ne misli da će kad-tad morati umrijeti i ostaviti sve što je posjedovao na zemlji. Samo oni koji poznaju vrijednost života, jedini pronalaze njegov smisao, a to je neprocieniivost i vječnost.

Gotova je pjesma

O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

Poanta pjesme je probuditi čitatelju svijest kako prsten nije tvarni predmet jer netko bi mogao pomisliti kako pjesnik govori o prstenu kao skupocjenu nakitu. On je simbol života koji svatko nosi u tijelu dok kroči zemljom. Ne znam vjeruje li pjesnik da će biti vječan i onda kad se prsten od ruke rastane, odijeli. Pjesma mi se svidjela jer me kao i sve što me okružuje podsjeća na konačnost i prolaznost materijalnog.

No do rastanka je ipak došlo. Kad je Tadijanović posljednjiput sklopio svoje oči, 27. lipnja 2007. prsten je, po njegovoj želji, sišao s njegoveruke i vječni dom našao u Tadijanovićevom Spomen - domu u Starčevićevoj ulici u Slavonskome Brodu. Taj prsten više nikada neće krasiti ničiju ruku, on je svoje putovanje završio, svoj je savršeni krug zatvorio.

Jednog ću dana sresti život koji je u meni, radost koja se u mom žiću skriva, mada se dani nabacuju na moj put prašinom. Upoznah Ga u bljeskovima, i ćudljivi mu dah siđe na me, i zapahnu moje misli mirisima. Jednog ću dana sresti Radost izvan sebe, onu koja stoluje iza zaslona od svjetlosti... Naći ćeš, o Vječni Putniče, otiske svojih stopala svrh mojih pjesama.

Rabindranath Tagore   

Mislim da i moje riječi životom svjedoče, vjerujem u Ljubav koja jest!

Katarina Matić, Srednja škola Pakrac

________________

Dragutin Tadijanović - Prsten

Kad me pitaju kakav je

Prsten moj, i odakle je, odgovaram:

Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap

Tamne krvi koju zovu karneol,

Nosio je, u davno doba, na polasku

U križarski rat, vitez neki (tko zna išta

O njemu?). Kasnije, mnogo kasnije,

Nuernberški zlatar kamen je okovao

U srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,

Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah

I pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

Pa je došao, jednoga dana, i na moju ruku;

Ona je o njemu (godine, godine!) napisala stih:

"Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov."

A nitko nije pomišljao da je doista

Na ruci mojoj žalosnoj

Crveni prsten Javorov.

Nego me ispitivahu: Koliko bi on stajao,

I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.

Ne bi slušali moj zbunjeni odgovor,

Da nisam o tome mislio, i da ne znam,

Hoće li on sa mnom leći

U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci

Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati

Da se i meni činilo, kao i onima

Preda mnom, da se ruka moja neće nikada

Rastati od prstena, od prstena od srebra,

S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma

O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

__________________________________

Dragutin Tadijanović rođen je 4. studena 1905. godine u Rastušju, pokraj Slavonskog Broda, kao sin zemljoradnika. Pučku školu polazio je u susjednom selu Podvinju, a gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu. Poslije mature 1925. godine, dolazi u Zagreb na studije. Upisao se najprije na šumarstvo, a zatim je prešao na filozofiju. Diplomirao je 1937. godine. Bio je niz godina urednik književnih izdanja u Nakladnom zavodu Hrvatske i u Zori. Redovit je član HAZU. Pjesme počinje pisati u trinaestoj godini. Objavio je dvanaest knjiga pjesama Lirika, Sunce nad oranicama, Pepeo srca, Dani djetinjstva, Tuga zemlje, Pjesme itd. Pjesme su mu prevedene na dvadeset stranih jezika i uvrštene u domaće i strane antologije lirike. Povremeno je prevodio poeziju s češkog, njemačkog i francuskog. Uredio je sabrana djela brojnih pisaca.

Poezija Dragutina Tadijanovića, živog klasika i prvaka hrvatskog pjesništva, javlja se iz dubokog punog doživljaja, i kada se pjesnik vraća u rano djetinjstvo i mladićke dan zarobljen bojama zavičajnih pejzaža i melodijom svoje Slavonije, i kada u stihovima, na svoj način, poetski ispisuje kronologiju svog života na putovima izvan zavičaja. Njegove su pjesme osebujna ugođaja, slobodna stiha, dojmljive u svojoj sažetosti. Umro je 17. lipnja 2007. godine.

Dragutin Tadijanović - Dugo u noć u zimsku bijelu noć 

Dragutin Tadijanović - Gozba

Dragutin Tadijanović - Klas

Dragutin Tadijanović - Srebrne svirale