August Šenoa - Kanarinčeva ljubovca

U Kanarinčevoj ljubovci sugestivno je opisano, u glavnom licu, propadanje, raslojavanje i nestajanje plemstva, predmet toliko čest u hrvatskoj prozi 19. stoljeća. Novela je objavljena u Vijencu 1880. godine.

Radnja se iz sadašnjosti retrospektivom vraća u prošlost plemenite obitelji Lenić Remetinski kroz priče posljednjeg potomka, starice Amalije. Novela govori o čestoj temi proze 19. stoljeća, a to je propadanje plemstva u vrijeme industrijske revolucije. Ovo je tema o kojoj govori većina djela iz realizma, ali i naturalizma, a ova pripovijetka ima odlike oba književna smjera. Njegovi stilski postupci naginju realizmu, ali su još uvijek vidljivi i tragovi naturalizma. Najvidljivije je to u fizičkim i karakternim osobinama ljudi te opisima interijera i eksterijera.

Pripovijetka je pisana u prvom licu, ali iz dvije perspektive. Prva pripada Šenoi, kao glavnom pripovjedaču. Druga perspektiva je Amalijina, koja u prvom licu pripovijeda o svom životu. Šenoa je gradski službenik koji posjećuje zgradu u kojoj živi starica ne bi li procijenio treba li zgradu srušiti. Sasvim slučajno ulazi u sobu starici i upoznaje se s njom.

Pripovijetka pripada socijalnoj tematici, ali sadrži i elemente povijesne novelistike, koja uzdiže hrvatsku povijesnu baštinu. Naime, Šenoa sebe predstavlja kao velikog ljubitelja hrvatskih starina, što je bila glavna motivacija za pisanje pripovijetke.

To je realistička novela gdje je predstavljeno sučeljavanje sa svagdašnjim životom piščeve zagrebačke stvarnosti. Način interpretacije izabrane teme otkriva realističke postupke: primjena komunikativnog pripovjednog tona i odnos prema čitatelju (pripovjedač neprekidno komunicira s čitateljem, stvara od njega sudionika opisanog događaja); pouzdani, sveznajući pripovjedač (pisac ili neki njegov poznanik kao svjedok zbivanja); opisi (karakterističnih detalja kako bi čitatelja potpuno uveo u scenu); izmjenjivanje naracije s dijalogom; težnja za dokumentarnošću, uvjerljivošću i kronološki, linearan kompozicijski redoslijed radnje. Ona je reprezentativna, antologijska novela koja nosi analitičko – kritički odnos prema tradicionalnoj hrvatskoj novelistici te stanju u suvremenoj, njemu aktualnoj novelističkoj produkciji.

Šenoa vidi poraznu sliku stvarnog stanja hrvatske pripovjedne proze te iznosi svoje poimanje smisla i funkcije novele: "ona mora u tematskom pogledu motriti naš sadašnji tako bujni i raznoliki život". Temeljito zalazi u probleme suvremenog društvenog života u svim njegovim mijenama i socijalnim perturbacijama i smatra da je za ostvarivanje dobre pripovjedne proze presudno prepoznavanje karakternih i psiholoških osobina pojedinaca, individualnih junaka.

Tema ove pripovjetke urbana je, intimna, socijalna i psihološka drama stare gospođice Amalije plemenite Lenić Remetinske, posljednjeg izdanka stare hrvatske plemićke obiteljji. U širem smislu oslikano je biološko, socijalno i moralno propadanje hrvatskog plemstva u novim društvenim uvjetima 19. stoljeća što je aktualna, suvremena tematika koja zalazi u urbanu (zagrebačku) sredinu. Šenoin je pristup temi takav da uz naglašenu socijalnu, on istodobno, realizirajući lik glavne junakinje, ostvaruje i značajnu psihološku dimenziju svog stvaralačkog čina. Socijalna i psihološka motivacija djela potvrda je Šenoina realizma. Njegov novelistički, opći pripovjedački stil primjena je komunikativnog pripovjednog tona i odnosa prema čitatelju koji inkorporira samog sebe kao aktivnog sudionika u tijek priče. Šenoa je pouzdani, sveznajući pripovjedač, ali i aktivni prisutni junak samo događaju što pridonosi sugestivnosti doživljaja priče kod čitatelja. Šenoa pridaje opisima interijera i eksterijera važno značenje kako bi čitatelja u potpunosti uživio u scenu.

Izmjenjujući naraciju s dijalogom, opise s pripovjedačevim komentarima, stilski osvježuje svoju rečenicu, obogaćuje njezinu "literarnost". Uspješnost Šenoina "bijega" iz banalnog i prozaičnog opisa oni su elementi priče unutar kojih se kreće sam pripovjedač, subjektivni pripovjedač koji realnu stvarnost snagom svoje umjetnosti riječi pretvara u novu umjetničko - literarnu vrijednost. Razvitak radnje je kronološki, linearni kompozicijski redoslijed, a izbalansirani odnos socijalne i psihološke motivacije u pristupu temi unutar kojih se individualna osobnost protagonistice ove priče skladno se uklapa u okvir društveno – ekonomske situacije.

August Šenoa - Kanarinčeva ljubovca - verzija 2

___________________________________

August Šenoa je rođen 14. novembra 1838. u Zagrebu, u sitnoburžoaskoj porodici. Otac, biskupov poslastičar i ponemčeni Čeh, želeo je da od svog sina stvori dobrog i poslušnog austrijskog činovnika. Šalje ga u Pečuj kod jednog kaluđerskog reda, gde je počeo da stiče prva znanja. U to vreme u Hrvatskoj činjeni su otvoreni pokušaji germanizacije.

To je najpre vršeno u obrazovanju uz pomoć dirigovanih nastavnih programa. Misleći da će mu sin i u ovim školama postati veran austrijski činovnik, otac Šenou upisuje u gimnaziju u Zagrebu. Međutim, družeći se sa vršnjacima Hrvatima mladi Šenoa je postao "ljut Hrvat". K tome su doprineli još i izrazito patriotski orijentisani profesori među kojima su bili Adolf Veber Tkalčević, pesnik i pripovedač, Antun Mažuranić, brat pesnika Ivana Mažuranića i Matija Mesić, istoričar.

U početku se kolebao između publicistike i književnosti. Pisao je novinske dopise i članke, pozorišne izveštaje i književne ocene, pripovetke i lirske pesme. Šenoa nije posedovao pesnički talenat koji bi našoj poeziji dao nešto izrazito i novo. On je, uglavnom, nastavio tradiciju ilirskih pisaca. Najviše je negovao rodoljublje i ljubavnu poeziju. U njima toplinu osećanja i iskrenost misli potiskuje retoričnost. Rodoljubiva poezija mu je prigodan, svečana u tonu, retorična i patetična. U tom pogledu karakteristična je pesma Budi svoj.

U pesmi "Crnogorska štampara" Šenoa opeva hrabrost Crnogoraca, a u pesmi Munja od Gabele peva o ustaničkoj hrabrosti hercegovačkih junaka. Sa širokim nacionalnim vidicima opevao je i oslobodilačku borbu bugarskog naroda. Šenoa je pisao i balade,i romanske i epske pesme za koje je uzimao motive iz narodnog predanja. Ove pesme su romantičarsko - fantastične, ili nacionalno - istorijske sadržine.

Pravi stvaralački talenat Šenoa je pokazao u prozi u romanu i pripoveci. Od 1871. kad objavljuje prvi veliki roman Zlatarevo zlato, pa do smrti, iz njegovog pera je izašao čitav niz romana i pripovedaka: Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogenes, Kletva, Povjestice, Prijan Lovro, Barun Ivica, Mladi gospodin, Ilijina oporuka, Karanfil s pjesnikova groba, Vladimir, Branka, Prosjak Luka, Kako došlo tako prošlo i drugi.

August Šenoa je umro 13. decembra 1881. u Zagrebu.

August Šenoa - Branka

August Šenoa - Čuvaj se senjske ruke

August Šenoa - Kako došlo tako prošlo

August Šenoa - Karamfil s pjesnikova groba

August Šenoa - Povjestice

August Šenoa - Prijan Lovro

August Šenoa - Prosjak Luka

August Šenoa - Seljačka buna

August Šenoa - Zlatarevo zlato

August Šenoa - Zlatarevo zlato - esej