Zoran Pongrašić - Djevojčica koja je preskočila nebesa ili Gumi - gumi

Marina se vraća kući iz bolnice, gdje se liječila od leukemije. Budući da je nakon terapije izgubila kosu, ne želi se susretati sa svojim starim prijateljima. Zavlači se u svoju sobu i iz potaje promatra kako njezine prijateljice igraju gumi-gumi. Koliko će vremena proći dok Marina smogne hrabrosti vratiti se životu kakav je prije živjela? Tko će joj u tome pomoći?

Sadržaj - Marina ima jedanaest godina i boluje od leukemije. Liječila se u bolnici šest mjeseci, primala mučne kemoterapije, pila puno lijekova, živjela među bijelim zidovima bolničkih hodnika i ostala bez kose zbog kemoterapije. Radnja romana počinje u trenutku kada tata dolazi po nju u bolnicu da je vodi kući. Liječnici su odlučili da će sada na kućno liječenje. Uskoro bi trebala ozdraviti, no nitko nije siguran hoće li joj se bolest vratiti ili će potpuno nestati. Kad je tata došao po nju, prepirala se s njim jer nije željela kući. Bojala se onoga što je čeka kod kuće i pitala se kako će joj biti kad najesen krene u školu. Gotovo da se navikla na bolnički život. Tata to nije razumio i nije mu bilo jasno zašto se Marina ne veseli povratku kući.

Kad su stigli kući, mama ju je izgrlila i izljubila, a sve su joj te pomalo napadne nježnosti išle na živce. Marinin dvije godine stariji brat Darko ostao je u svojoj sobi i ponašao se kao da mu je svejedno što se njegova sestra vratila kući. Roditelji ga moraju izgrditi da bi se lijepo ponašao prema sestri. Svi su se prema njoj ponašali kao da je neko čudo; stalno su je gledali i zapitkivali je li gladna, je li žedna, hoće li ovo ili ono. Jednostavno nisu znali kako bi se odnosili prema njoj. Išlo joj je na živce što je mama zove »dušo« i što ne kuca kada ulazi u njenu sobu. Marini je bilo strašno neugodno stoje ostala bez kose i najradije bi da je nitko ne vidi dok joj ponovo ne naraste kosa. Kao za inat, mama, tata i Darko imali su dugačku i bujnu kosu. Čeznutljivo i pomalo ljuto je slušala iz sobe svoje prijateljice Ivanu i Sanju kako igraju gumi-gumi iza zgrade. Dok je bila u bolnici, roditelji su preuredili njenu sobu, poskidali su sve njezine postere i zidove obojili u bijelo. Mislili su da će joj se svidjeti, ali nije joj se svidjelo; voljela je svoje postere i nikako nije voljela bijele zidove, podsjećali su je na bolnicu. Počela je pratiti novine i čitati osmrtnice. Bojala se da ne nađe među osmrtnicama ime nekoga iz bolnice, nekoga koga je poznavala. Najviše se bojala da ne nađe Nikijevu osmrtnicu. Niki je bio s njom u bolnici i jako joj se sviđao. On je otišao kući prije nje. No, djeca na odjelu pričala su da liječnici puštaju kući i one kojima nema spasa, da kod kuće umru.

Jednog dana našla je u novinama osmrtnicu dječaka Joška s kojim je dijelila sobu. Jednoga dana u posjet su im došli mamina prijateljica Ruža, njezin muž, štrikan Mićo, i njihova mala kćerkica Bojana. Marina nije voljela muža tete Ruže, smatrala ga je sirovim i primitivnim. Mama joj je objasnila da joj je on iz inozemstva kamionom donosio lijekove za nju i da bi mu trebala biti zahvalna. Marini je cijela ta parada išla na živce, imala je osjećaj daje dolaze razgledati kao neku čudnu biljku. Ona nije željela vidjeti nikoga, nije željela da je itko vidi bez kose. Kad su gosti došli, sakrila se u kupaonici i nije htjela izići. Na koncu je, iznervirana dernjavom male Bojane, koja je svakako željela vidjeti ćelavu Malinu, otvorila vrata kupaonice i povratila pred gostima.

Osjećala je da su je roditelji i brat izdali, jer su mrskim gostima priznali daje izgubila kosu i odlučila je pobjeći od kuće. Otišla je navečer dok su njezini spavali. Željela je otići na more, ali nije daleko stigla. Malo je ležala na travi iza zgrade, a onda doživjela neugodan susret s jednim beskućnikom, uplašila se i vratila kući.

Nakon nekoliko dana tata i Darko pripremili su joj iznenađenje; obojica su se ošišali na ćelavo. Marina je bila dirnuta njihovom gestom i svi su se zajedno, prvi put otkako se vratila iz bolnice, slatko smijali. Mama je počela shvaćati zašto je Marina stalno zatvorena u sobi i zašto ne izlazi van na igru s prijateljicama. Zato ju je jednog dana poslala samu da ode po novine i Marina je otišla, mada se isprva opirala. Vraćajući se kući, srela je Ivanu i Sanju koje su igrale gumi-gumi. Iako pomalo nesigurno, pričala je s njima. Saznala je da se u susjedstvo doselio novi dječak i da se zove Nikola. Slutila je nekako da je to njezin Niki iz bolnice. Bila je ogorčena što ju je zaboravio, što je nije posjetio nakon što je otpušten kući. Odlučila je da će ga zaboraviti. No kad je idući put izišla van, susrela ga je. Susret je bio dirljiv; gledali su se u oči i dugo razgovarali. Niki je rekao kako je nije posjećivao jer se bojao da će na njezinom krevetu zateći nekog drugog, kao što su umrlu djecu zamjenjivali novi pacijenti. Kako oboje ove godine neće na more, dogovorili su da će se družiti čitavo ljeto. Marina je bila sretna i prvi put otkako se vratila kući činilo joj se da će možda sve biti u redu.

Tema i ideja - Roman Gumi-gumi govori o problemima i osjećajima djevojčice koje se nakon liječenja kemoterapijom vraća kući. Pratimo proces njezine ponovne socijalizacije, povratka u obitelj i među prijatelje. Upoznajemo njene strepnje i strahove, njene želje i gledanje na svijet nakon teškog iskustva opake bolesti. Saznajemo kako u svojoj preosjetljivosti doživljava pretjeranu roditeljsku brigu i ponašanje starijeg brata prema njoj, kako se osjeća obilježenom i napuštenom i kako s ukućanima teško pronalazi zajednički jezik. Gumi-gumi je priča o ljubavi, humanosti, ali i o ljudskoj bespomoćnosti pred nekim bolestima. Marina na kraju shvaća daje brat i roditelji jako vole i da su uz nju u svakom trenutku. Na žalost, ima mnogo teško oboljele djece koja velik dio svoga djetinjstva provedu u bijelim bolničkim hodnicima i sobama gledajući često oko sebe smrt. Ova knjiga pomaže nam da bolje razumijemo djecu koja vode takve životne bitke i njihovu hrabrost. I Marina je naučila da treba biti hrabra. Odlučila je da se više neće zatvarati u svoju sobu i bila je neizmjerno sretna što je Niki blizu nje i što je razumije. Nije znala je li sada potpuno izliječena ili ne, nije znala što je čeka. Ali naučila je da se u životu sve prepreke mogu prijeći.

Vrsta djela - Gumi-gumi je roman za tinejdžere sa suvremenom realističnom tematikom, što znači da su događaji i likovi mogući i uvjerljivi. U središtu zbivanja je djevojčica Marina, kroz čiju sudbinu pisac progovara o temi hrvanja s teškom bolešću i o problemu povratka u svakodnevni život nakon teškog bolničkog iskustva.

Kompozicija - Roman je zanimljivo kompozicijski podijeljen po etapama dječje igre gumi-gumi na sedam cjelina: Doljenice, Koljena, Podguze, Strukići, Rebarca, Male mature i Nebesa. Svaka cjelina ima nekoliko poglavlja sa svojim podnaslovima. Takva kompozicija je na neki način metafora Marine borbe s bolešću i osjećajima nakon povratka iz bolnice. Roman je ispripovijedan u trećem licu, ali na kraju svakog poglavlja nalaze se ulomci iz Marinina dnevnika pisani, naravno, u prvom licu. Ti Marinini osobni komentari zbivanja, njena razmišljanja i sjećanja omogućuju nam sagledavanje stvari iz različitih kutova i bolje razumijevanje Marinina unutrašnjeg svijeta i njezinih postupaka.

Mjesto i vrijeme - Radnja romana smještena je u bolnicu, Marinin stan i parkić iza zgrade, dakle svijet koji oko sebe vidi djevojčica nakon povratka s liječenja. Marinin stan nalazi se u zagrebačkom naselju Spansko. Vrijeme radnje je kraj proljeća i početak ljeta, dakle mjeseci svibanj i lipanj.

Likovi

Marina - je pomalo uplašena, zbunjena, ogorčena, ali ipak hrabra djevojčica. Vrlo je složena osoba i upoznajemo je polako tijekom romana. U dijelovima ispripovijedanim s pozicije sveznajućeg pripovjedača Marinino ponašanje prikazano je uglavnom bez podrobnijeg obrazloženja motiva njezinih postupaka, pa isprva imamo dojam da se radi o razmaženoj i mušičavoj tinejdžerici kojoj vlastiti roditelji bez nekog pravog razloga beskrajno idu na živce. Međutim, tek nam se u njezinim zapisima, kada na stvari pogledamo njezinim očima, otkriva dublja motiviranost njezinih postupaka i sva složenost njezina unutrašnjeg svijeta. Evo ulomka iz kojeg je vidljiv kontrast između teškog iskustva koje je Marina proživjela i svakodnevnog obiteljskog života u koji se vratila:

- Mama kaže da ružne stvari treba što prije zaboraviti. Lako je njoj reći. Vidjela bih je da su njoj svaki dan zabijali one igle u ruke, i da je morala nepomično ležati, i da je stalno povraćala, i da joj je svaki put sve više kose ostajalo na češlju a sve manje na glavi, i da su joj non-stop vadili krv i iz prsta i iz vene, i da je morala slušati svoje vlastite roditelje kako plaču u bolničkom hodniku kad misle da ih više nitko ne čuje i da se sprijateljila s Melitom sa susjednog kreveta a onda je jednoga dana krevet ostao prazan a znala je da ni Melita nije otišla kući, i da je poslije na taj krevet došao Joško ali se više nije htjela ni sa kime sprijateljiti jer ju je bilo strah da će krevet opet ostati prazan, i da se stalno bojala, užasno užasno užasno jako bojala!

Marina dolazi iz bolnice ispunjena gorčinom zbog bolesti koja ju je zadesila; puna je strepnji i strahova i zato često nepravedna prema roditeljima koji, često na pomalo nespretan način, žele prema njoj biti što pažljiviji. Nerijetko Marina u tom predbacivanju roditeljima posegne za preteškim optužbama, ali iza njezinih grubih i nepravednih riječi prepoznajemo ono što je muči - strah, nemoć i osjećaj napuštenosti: - Lažete da me volite! Lažete! Da me volite ne biste pofarbali moju sobu u bijelo! I ne biste bacili sve moje postere! Da me volite ne biste ništa dirali! I ne biste me dali u bolnicu! Da me volite, ne biste me ostavili! Djeca tamo umiru!

Marina je ipak u duši osjećajna, dobra, nesebična i brižna djevojčica i bila je dovoljna jedna snažna i iskrena gesta, poput one kad su se Darko i tata ošišali na ćelavo, pa da ona iziđe iz svog oklopa i prihvati ruku pomirenja - Još uvijek ne mogu vjerovati! Tata i Darko su se ošišali na ćelavo!!! Kad sam ih ugledala, umrla sam od smijeha. A poslije sam se rasplakala kao mala beba jer mi je sve to bilo jako drago.

Marina ima još jednu tajnu koju nije priznala roditeljima; u bolnici se zaljubila u dječaka Nikija koji se redovito pojavljuje u njezinim dnevničkim zapisima: Niki. Niki. Niki. Gdje je sada? Sto radi? Voljela bih da misli na mene kao što ja mislim na njega. Ne zna što je s Nikijem i muči je strah da bi mogao umrijeti. Zato tjera tatu da svakoga dana kupuje novine i onda puna tjeskobe čita osmrtnice: A što ako Niki umre, a ja to nikada ne saznam? Užas!!! Pa to bi bilo strašno!!!

Susret s Nikom i pomirenje s roditeljima i bratom konačno će pomoći Marini da skupi hrabrosti za suočavanje s vanjskim svijetom i pronađe duševni mir.

Tata - je bivši roker i gitarist, i Marina smatra daje za jednog oca suviše neozbiljan. Njezin doživljaj oca tinejdžerski je strog i ironičan: Meni se čini da tata uopće nije normalan. On još uvijek sluša ploče. One starinske, crne i s rupicom u sredini, ali mu mi branimo da ih pušta glasno, pa se zatvara u spavaću sobu i stavlja slušalice. Jednom sam trebala uzeti nešto iz sobe, i kucala sam ali me nije čuo, pa sam ušla sama. Isuse, samo što nisam umrla od srama! Moj rođeni otac je stajao na njegovom i maminom bračnom krevet (i to u šlapama) i mrdao glavom kao da je lud, dok je rukama kao svirao gitaru iako su mu ruke skroz prazne... A pred drugim ljudima se pretvara daje normalan. I što je najgore, oni mu vjeruju!

Ipak, uza sve to što se ponaša pomalo nekonvencionalno i što je zadržao neke mladenačke navike tata Gvozden je dobar i brižan otac. Iako ima zvučno ime, Gvozden, tati nedostaje autoriteta u vlastitoj kući, pa se može dogoditi da ga u prepirci sin Darko matira jednom zajedljivom, ali u biti točnom rečenicom:
- Shvatio sam što želiš reći - ušutkao ga je tata. - Problem je u tome, tvoj problem, što se s tobom ne može razgovarati kao s muškarcem. A znaš li zašto? Zato što ti nisi nikakav muškarac, već jedan najobičniji klipan! Eto zašto! U ovoj je kući samo jedan pravi muškarac, a to...
- A to je mama! - ispalio je Darko brzinom munje.

Mama - je brižna žena i ne može se reći da joj nedostaje razumijevanja, ali ponekad na nespretan način pretjeruje u brizi pa to Marini ide na živce. Kad se Marina vratila iz bolnice, mama u početku ni sama nije znala kako bi se ponašala, pokušavala je biti savršena kućanica, što joj baš i nije uspijevalo, ali s vremenom je sve bolje razumjela Marinu. Mama je inače opsjednuta vježbanjem i održavanjem tjelesne kondicije, što je za Marinu, kad se vratila iz bolnice i kad je tu maminu brigu usporedila sa svojom bolešću, postalo predmet ironičnog komentara:

Mama svakog dana barem petnaest puta pita tatu: "Gogi, je V ti misliš da nemam višak kilograma?", pa se vrti pred njim u kojekakvim ne baš najpristojnijim pozama. A Tata već i bez gledanja odgovara: "Naravno da mislim". Ali najgore je to njezino vježbanje. Imamo punu kuću svakakvih utega i federa i strunjača i rastezača i sličnih sprava. A najviše me nervira kad ide od jednog do drugog i govori: "Pipni, pipni", pa joj svi moramo pipkati mišiće i diviti se kako su čvrsti. I još me nervira što je toliko brižna otkako sam se vratila iz bolnice. Stalno me grli i ljubi, kao da sam mala beba.

Ipak, i u maminu slučaju iza poneke ekscentrične crte krije se ozbiljan i požrtvovan roditelj i kad se Marina vratila iz bolnice, mama je dala otkaz kako bi joj se mogla potpuno posvetiti. Marina je bila ganuta kad je to saznala od Darka.

Darko - je Marinin stariji brat. Ima trinaest godina i vrijeme najčešće provodi crtajući u svojoj sobi. Najviše voli crtati stripove, karikature i razna čudovišta. Nada se da će se jednog dana upisati na Likovnu akademiju. U početku je zbunjen Marininom bolešću i ponaša se prema njoj nezainteresirano i grubo. Pozdravivši je kad je došla iz bolnice s "bok, ćelava" napravio je nešto najgore što je u tom trenutku mogao. Kako vrijeme prolazi, njihov odnos postaje sve bolji, te se na kraju čak skupa smiju i razgovaraju o simpatijama, a Darko prvi u obitelji shvati da je Marina zaljubljena.

Niki - Nikola - je dječak kojeg je Marina upoznala u bolnici. Gotovo sve što saznajemo o njemu saznajemo neizravno iz Marinina dnevnika. I on je osjetljiv dječak s teškim iskustvom bolesti iza sebe i strahom da će izgubiti osobu koju je u bolnici zavolio: - Nisam došao zato što sam se bojao doći - rekao je. - Bojao sam se da te neću naći. Bojao sam se da ću u sobi broj 4 zateći nekog drugog na tvom krevetu. Opet ju je pogledao u oči. - Znaš - rekao je. - Kao što smo onog jutra zatekli Krešu, jer je te noći umro Zlatko.

Jezik i stil - Iako obrađuje "tešku" temu Gumi-gumi je zanimljiv i dinamičan roman, čemu najviše pridonose osebujni karakteri i duhovito prikazivanje obiteljske svakodnevice, na primjer jednog običnog obiteljskog ručka:

- Shrrrk.
Vremenski razmak.
- Shrrrk.
Vremenski razmak.
- Shrrrk.
Sad, ruku na srce, i taj je zvuk bio u popriličnoj mjeri uobičajen. Barem za vrijeme
ručka u obitelji Bakarić. Barem kad je Darko na ručku. To jest za stolom. I kad je
pred njim tanjur pun juhe. No iako uobičajen, bio je to strašan zvuk.
- Shrrrk.
Zvuk od kojeg se ježila koža na leđima.
- Shrrrk.

O kojeg su se stiskale oči i grčile usne.
- Shrrrk.
Od kojeg je padala žbuka sa zidova.
Žbuka? No dobro, sa žbukom smo malo pretjerali, ali...
- Shrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrk!
...bio je to zvuk koji je naprosto kidao živce.

Jezik je tečan, slikovit, česta je upotreba riječi iz gradskog žargona, a posebno su zanimljivi dijalozi, koji su često puni humora, ti-nejdžerskog nadmudrivanja i sitnih obiteljskih zajedljivosti:

- Darko i Marina stajali su okrenuti jedno prema drugom, kao dva revolveraša s Divljeg Zapada. S razlikom što se ovdje radilo o Divljoj mjesnoj zajednici Spansko, a umjesto pištolja korišteni su dugi jezici.

- Zmijo! - opalio je Darko prvi.
- Gušteru! - uzvratila je Marina.
- Jajoglava khrastačo!
- Supljoglavi izvanzemaljcu!
- Sasušena vodena kozico!
- Komunisto!
- Hadezeovko!
- Tišina!!! - zaurlao je tata.

I bi tišina. Cijele dvije sekunde.

Tako smo dobili lako čitljiv roman na stilskoj razini blizak mladim čitateljima. Kod nekih je likova provedena govorna karakteri-zacija, na primjer kod Darka, koji ne može pravilno izgovoriti glas r (- Cvhrči, cvhrči cvhrčak na čvohru chrne smhrče! - nasjeo je Darko na prastari štos.) ili kod štrikana Miće, koji govori "tvrdom" ruralnom štokavštinom:

- A šta radi u kupatilu? Je l' se stidi? De, Marina, iziđi da te vidim, de šta se stidiš! Vidijo je štrikan Mićo svakaki cura, je l' da da jesam Ružo?!

__________________________________

Zoran Pongrašić rođen je 1961. godine u Reykjaviku i Novoj Gradiški. Odrastanje, borbu s prištićima i školovanje obavio je u Zagrebu, bez nekih većih trauma.

U književnost starta kao tekstopisac (i druga gitara) rock grupe "Kost i koža" (koja ne ostavlja značajnijeg traga na hrvatskoj rock sceni), a zatim se, kao pisac opće prakse, okušava u mnogim književnim formama i oblicima, pa je tako pisao i piše priče, romane, radidramske i TV scenarije, scenarije za stripove, SF prozu i prozu za govorne automate, slikovnice, songove i džinglove, parole, novogodišnje čestitke, razglednice s ljetovanja i ponekad pisma. Preveden je na engleski, francuski i portugalski jezik, te prilagođen na srpski. Jedan je od osnivača umjetničke organizacije AUTORSKA KUĆA, a član je HDDU-a, HDP-a i udruge KNJIGA U CENTRU. Inicijator je književne nagrade OVCA U KUTIJI.

Do sada je dobio nagradu Hrvatskog radija 1996. za radiodramu "Metronom", nagradu "Grigor Vitez" 2000. za roman za mlade "Mama je kriva za sve", dvije nagrade "SFERA", 1999. za priču "Dijagonala" i 2005. za novelu "Letač", te nagradu Književnog kruga Karlovac 2004. za priču "Nije on težak, on je moj brat", dok je radio-igra "Djevojčica koja je prekočila nebesa" (The Girl Who Jumped Over The Sky - La fillette qui a saute le ciel) predstvaljala Hrvatski radio na Prix Ex Aequo - Bratislava 2002., no, kako sam kaže, puno je više nagrada koje nije niti će dobiti.Uz petnaestak radiodrama izvedenih na Hrvatskom radiju ("Hendriks nije rekao ništa", "Golub na žici", "Stvar pod imenom Hari", "Leš koji je naručio buđenje", "Konj zvan Cezar", "Tko je ubio Djeda Mraza?" i dr.), dvije uprizorene kazališne predstave ("Visoka temperatura" i "Zdenac mudraca"), i pedesetak priča objavljenih u književnim časopisima (Plima, Quorum, Republika, Futura, Nomad, Fantom slobode), novinama (Večernji list, Vjesnik, Jutarnji list), preko govornih automata, te u zbornicima i antologijama ("Osluškivanje tišine", "Zagreb 2014", "Krhotine svjetova", "2000 šarenih aliena", "Ekran priče", "Ad astra") ukoričeno mu je sljedeće: - "Razgovori s bratom" (AŠ-Delo, Beograd, 1991.) - "Mama je kriva za sve" (Znanje, Zagreb, 1999.) - nagrada Grigor Vitez- "Gumi-gumi" (Znanje, Zagreb, 2001.) - finalist nagrade Mato Lovrak - "Nespretna krila anđela" (Znanje, Zagreb, 2001.) - "Goumi-goumi" (Rouerque, France, 2003.) - "41,5 0C" (Autorska kuća, Zagreb, 2003.) - "Nije on težak, on je moj brat" (Autorska kuća, Zagreb, 2004.) - "Čuvari sreće" (Mentor, Zagreb, 2004.) - "Vidi majmuna!" (Autorska kuća, Zagreb, 2005.) - finalist nagrade Grigor Vitez - "Baba" (Sysprint, Zagreb, 2005.) - finalist nagrade VBZ - "Pula-elastico" (Estado de Alerta, Brazil, 2006.) - "Tko je ubio Djeda Mraza?" (Autorska kuća, Zagreb, 2006.) - kao Magda Kraus.