Žan Žak Ruso - Ispovesti lektira

Žan Žak Ruso - Ispovesti

Žan Žak Ruso - Ispovesti

Jean Jacques Rousseau - Ispovesti

 

ŽAN ŽAK RUSO U KONTEKSTU PROSVETITELJSTVA
I njegov socijalno-politički radikalizam

 

Čovek 17. veka sklon je za sebe da misli da živi u vremenu kada je "sve rečeno" u skladno postavljenom sistemu Razuma, Morala i Estetike. Čovek 18. veka želi da poseduje znanje, razmišlja o napretku ljudske kulture kome nema kraja.

 

Francuska XVIII veka je zamlja koja "opet diše". Liberalnost duha je "jedno od mogućih iskustava slobode", XVIII vek je izmislio slobodu, pobožnost je zastarela. Čovek postaje svestan sebe, želi da zna mnogo, da posmatra i zaključuje. Pariz tog doba je mesto svetkovina. Dolazi do ekspanzije salonskih skupova u kojima učestvuju učeni ljudi, filozofi, književnici, muzičari. Javljaju se enciklopedisti i intelektualci željni znanja. Biti intelektualac u XVIII veku značilo je biti svestran, biti otvoren ka novim saznajnima, otvoren ka rehabilitaciji čula, uzdati se u sopstveni duh. Intelektualac značilo je biti filozof. "Filozofski duh XVIII stoleća ne priznaje gotove istine i konačne tvrdnje, on uvek traži, istražuje, i premda se neposredno nadovezuje na klasični kartezijanski racionalizam na koji su Francuzi uvek tako ponosni, on se izvanredno obogaćuje i menja pod uticajem eksperimentalnih nauka i njihovih metoda".

 

Eksplozija ideja koje izlažu evropski filozofi XVIII veka može se jednim imenom nazvati "ideologija prosvetiteljstva". Za Kanta prosvećenost je iskorak čoveka iz stanja nepunoletstva. To je doba u kojem se akcenat stavlja na slobodu i razum. Čovek ih može koristiti slobodno i to u najvećoj meri za otkrivanje istine sveta, i radi opšteg napretka. Prosvetitelji kritikuju sve zvanične ustanove, crkvu i državu. Kritikuju sve ono što bi moglo sputati slobodu čoveka. Gledaju na kulturu kao na nešto plastično u odnosu na pririodu, i nešto što se može prepravljati i usavršavati.

 

Rađaju se novi principi i pojmovi. Ključni pojmovi prosvetiteljstva su naturalizam, racionalizam, istorijski optimizam, dosledni ateizam. Priroda je jedini princip koji pomaže predočavanju stvarnosti. Prema Kantu, to je objašnjenje sveukupnih događaja putem prirodnih uzroka i zakona; u etici to je zahtev da se živi u skladu sa prirodom (Ruso). U svojim Ispovestima Ruso nebrojeno puta opominje čitaoce da je priroda ono što ga pokreće, da je on Čovek Prirode.

 

Živeti i misliti ispravno u XVIII veku, zahtevalo je živeti i misliti u skladu sa prirodom. Istina je jedna za sve. Do istine se dolazi putem razuma, jer on je ogledalo sveta. Ništa ne može biti tajna za razum, pa čak ni Bog. Zato su prosvetitelji najčešće ateisti. Iracionalno ne spada u njihov domen. Ljudski um ne poznaje granice, a misao nema odmora, ona mora biti delotvorna radi istorijskog, pravolinijskog progresa.

 

Iz ovakvog ugla sagledana, Volterova dela bila bi egzemplarno prosvetiteljska. Za Voltera Njutnova otkrića u fizici su neopoziv argument u borbi protiv teologa i sholastičara. Njutn je prvi napravio korak ka prirodnoj religiji. Iako se u istoriji filozofije mahom ne smatra tako, Rusoove ideje su eksplozivnije od Volterovih. Za Rusoa se ne može reći da je tipičan prosvetitelj. On se više oslanja na svoja osećanja nego na svoj razum. U tom kontekstu bili bismo pravedniji prema njemu ako bismo ga uvrstili u preteče romantizma. On je pre filozof empirizma nego racionalista i prosvetitelj.

 

Svojim senzibilitetom on otkriva svet, ali i Boga. Ruso će najdostojnije koristiti svoj razum ako ga pred bogom ućutka. "Ja ne znam za dostojnije odavanje hvale božanstvu od ovog nemog divljenja što ga rasplamsava posmatranje njegovih tvorevina..." U tom nemom divljenju javlja se Rusou nekakav "unutrašnji glas". On ne mora uvek poslušati taj glas, ali ne može da ga ne čuje. Tako, Ruso stvara prirodnu religiju kojoj nisu potrebni posrednici između individue čistog srca, i boga. Ruso nije ateista, on dopušta ideju da je bog tvorac sveta, ali ne veruje u bilo kakav uticaj boga na ljudski život. Ruso je deista, i po tome se takođe izdvaja iz osnovne klime prosvetiteljstva.

 

Još jedna od karakteristika koje Rusoovu misao izdvajaju iz grupe ideja centralizovane "pariske filozofije" je ideja o vrednosti ličnih osećanja. On veruje da je zlo puka spoljšnjost, da se ono ogleda u odnosu čoveka sa drugim, da ne može postojati u samoj ljudskoj prirodi. Pretpostavljao je civilizaciji prirodno stanje i preporučivao je povratak prirodi u svakom smislu.

 

Svoje mišljenje o tome Ruso je najpre izložio u Raspravi o naukama i umetnostima (Discours sur les sciences et les arts), iz 1749, koja je nastala kao odgovor na pitanje Akademije iz Dižona "Da li je obnova nauka i umetnosti doprinela kvarenju ili pročišćavanju ljudskih običaja?" U Raspravi on kaže: "Pre nego što će umetnosti ugladiti naše ponašanje i uputiti naše strasti da govore izveštačenim jezikom, naši su običaji bili seljački, ali prirodni; a razlika u postupku pokazivala je na prvi pogled razliku u karakterima". U tom prvobitnom prirodnom stanju čovek ne može činiti zlo, jer nije aktivan. Čulni utisak je uvek u pravu. Čovek prirode sva svoja saznanja svodi na čulnost. Čista čula su pošteđena iluzija. Iz sveta čula u kome je čovek zdrav, u kome on može biti "čovek prirode", mora se otrgnuti (nevoljno) onaj koji hoće da bude superiorniji od životinje. Mora početi da razmišlja. "Smatram da je određujuća osobina aktivnog ili razumskog bića u tome da osmisli reč jeste", reći će Ruso u Emilu.

 

Čovek prirode je nevino biće koje ne poznaje ni rad ni mišljenje, jer oba ga odvajaju od njega samog, pomoću njih se suprotstavlja prirodi, da bi je izmenio. Čovek koji je od prirodnog postao "ljudski čovek" razmišljaće kako da ostvari želje za koje zna da su neostvarive. "Koliko bi se zastrašivanja uštedelo umu, koliko bi se poroka odstranilo u samoj klici, kada bi se animalna ekonomija mogla nagnati da se drži moralnog reda, koji ona tako često narušava".

 

Na taj način čovek će iz prirodnog preći u društvani svet, postaće "izopačena životinja" koja svoje želje može ostvariti tek kroz imaginarno i artificijelno. Takav "ljudski čovek" otkriće u sebi jedno Ne-Ja. Sujeta odredjivaće želje, a egocentrizam će stvarati umetnost. Kada ovo tvrdi Ruso upada u sopstvenu zamku. Jer njegova autobiografska dela donekle i jesu izraz sujete i egocentrizma.

 

Suštinsko zlo ipak ne leži u naukama i umetnostima, već u nejednakosti; što će Ruso pokušati da dokaže u svojoj Raspravi o nejednakostima među ljudima (Discours sur l'integalite), iz 1755. Zlo se nalazi u društvenim odnosima, zato je bitan pogled u sebe, a ne u drugoga. Tek pogledom u suštastvo bića čovek prirode može postati Ja, a ne samo arhetip. Rasprava o nejednakostima Rusou nije potrebna kako bi se afirmisao kao književnik, već da bi se još više istakao u svojoj različitosti, u svojoj "prirodnosti". U ovoj Raspravi reč je o istorijskom  položaju čoveka. Zlo se javilo tokom istorije, i istorija pamti borbe protiv zla. Zlo izobličava ljudsku dušu, ali čovek nije stvoren iskvaren, on je to postao, a u kolikoj meri čovek ostaje dete prirode on čuva neku neuništivu nevinost. Njemu se mora ostaviti sloboda izbora i rasuđivanja, jer sloboda je supstanca od koje je čovek sazdan. On može na osnovu svoga credo da odredi šta je zlo i da ga odbaci. Takvo zlo koje Ja odbacuje u svet odnosa sa drugima neće imati isti ontološki status kao ljudska prirodna dobrota.

 

Veoma potresen socijalnim aspektom svog života Ruso je težio društvu koje nije suprotno prirodi. Ono u kojem se našao bilo je društvo u kojem "svako poče da gleda sebe, i sam htede da bude gledan". Ljudski čovek se ne vidi u sebi već se traži izvan sebe, u stvarima, i tako preti sebi da i sam postane stvar. Prvi čovek koji je postao stvar je onaj koji je ogradio parče zemlje i rekao "Ovo je moje!" Nasuprot, "ljudi prirode" ostali bi verni Jedinstvu, Jednakosti i Slobodi. Stoga, često pogrešno shvatan Rusoov zahtev za povratkom prirodi označava, pre svega, osnivanje građanske, slobodne države, gde je jedini suveren narod sam, a ne zahtev da čovek "pase zelenu travu", kako je to protumačio Volter. Hegel je rusoističku koncepciju države proglasio "najvišim izrazom suverene vlasti društvene volje". U tom smislu možemo govoriti o Rusou kao "filozofu revolucije".

 

Rusoov socijalno - politički radikalizam, njegova utopijska ideja o pitanju dobra i zla, jesu krucijalne rusoovske teze, i ako ih ne bismo razmotrili bilo bi opravdano mišljenje Pola de Mana, da Rusoa "uvek i sistematski pogrešno čitaju".

 

Svako stoleće nosi u sebi duh koji ga obeležava;
duh našeg izgleda je duh slobode.

Didro

 

FORMALNI ASPEKTI RUSOOVIH ISPOVESTI

 

Još su u staro doba Platon i Aristotel pokazali interesovanje za podelu celokupnog umetničkog  stvaralaštva. U skladu sa formama koje dominiraju, oni zaključuju da postoji mimezis (podražavanje, gde autor govori kroz usta nekog drugog), i dijegezis (jednostavno pričanje koje autor vrši u svoje ime). Uglavnom, antički teoretičari nastoje da postojeće oblike književnog govora svrstaju u dve velike celine. Dramsku (dijalog) i epsku (pričalačku).

 

Međutim u antici nema govora o žanru koji se zove roman. Teorijsko promišljanje pojma roman počinje tek u XVI veku. Prvo značajno delo o romanu je Ogled o poreklu romana, opata Ijea, iz 1670. Sam pojam roman potiče iz Francuske, iz XII veka, i pod tim se podrazumevalo delo na narodnom jeziku (lingua romana), koje je bilo inferioran oblik u odnosu na dela pisana na latinskom (lingua latina). U XIII veku pojam roman služi da označi fiktivnu povest u prozi. Tek u XVII veku iz Francuske pojam roman prelazi u druge zemlje Evrope. Npr. u Engleskoj do tada se koristi pojam novel (od ital. "nesto novo").

 

Romanu je teško odrediti tačnu, jedinstvenu definiciju s obzirom na ogromnu lepezu tema, stilova, osobenosti, načina na koji se konstituiše. Roman nema "kanon kao druge vrste", te ga najčešće određujemo kao "prozno delo velikog opsega". Roman je slobodan oblik, otvorena stuktura koja se "odupire svakoj dovršenosti".

 

Tek u doba baroka roman je zaista obrazložen i teorijski, ali tek od XX veka može se govoriti o stvarnoj teoriji romana kakve daju npr. Lukač, Kajzer, But, Štancl, ili ruski teoretičari Tomaševski i Šklovski. Prema Geteu, roman je "subjektivni ep". U okviru svoje književne tradicije Kajzer i drugi nemački teoretičari dele roman na roman zbivanja, likova, prostora, vremena... Za Kajzera roman je "slikanje sveta u duši jednog fiktivnog pripovedača". Ruski teoretičari roman klasifikuju na osnovu istraživanja o fabuli i sižeu. Tomaševski u svojoj teoriji proze govori o sklopu sižea, i roman klasifikuje kao delo sa fabulom. Šklovski klasifikuje romane u zavisnosti od sklopa sižea koji se u njima javlja, (prstenasti, stepenasti, paralelni).

 

Na osnovu teorije proze Franca Štancla može se jasno ilustrovati postupak koji je koristio Ruso prilikom književnog uobličavanja svojih Ispovesti. On se služio tehnikom ICH – FORM, i napisao delo na način koji do tada nije bio baš poznat. Napisao je svoj autoportret. Stil kojim se služi malo je nasilno izmenjen, mučan za one koji uživaju u čistoti i uglađenosti. Nove su ideje koje iznosi, te mu je bio neophodan i nov način uobličavanja tih ideja. Sent–Bev smatra Rusoov jezik prvom lastom koja najavljuje novo proleće jezika.

 

Franc Štancl će za roman reći: "Mogućnost romana da na svoj osoben i jedinstven način bude književnost ne leži u prikazivanju nekog posebnog područja spoljašnjeg sveta, neke posebne građe, nego u jezičkom formiranju i pripovedačkom uobličavanju neke građe". Roman prevazilazi pokušaje da istinski prikaže stvarnost, jer to je datost za društvene nauke. (Rusoove Ispovesti ne samo što prevazilaze pokušaj da prikažu stvarnost, one prevazilaze stvarnost samu.) Za Štancla književno oblikovana stvarnost teži da prevaziđe istiorijsku ili empirijsku stvarnost. To knjiženo oblikovanje stvarnosti se odigrava u autorovoj "stvaralačkoj imaginaciji", a imaginacija kojom se Ruso služi kad govori o sopstvenom životu gotovo je neprevaziđena u književnoj istoriji. On pred čitaoca iznosi jednu perspektivu sa skladnim delovima i smislom.

 

Naime, Štanclova teorija o prozi (romanu) zasniva se na uvođenju pojma "pripovedačka situacija", koja je zapravo "konkretan izraz" posrednosti između pripovedača i čitaoca. Pripovedačka situacija (drugde shvaćena) predstavlja instancu koja se odnosi na: 1) pisca narativnog dela (novele ili romana); 2) lika koji radnju iskazuje u celini (takvo pripovedanje može biti homodiegetičko i heterodiegetičko). Ruso je lik koji radnju iskazuje u celini, homodiegetički.

 

Štancl poznaje tri tipične pripovedačke situacije. Auktorijalnu, personalnu i roman u prvom licu. Auktorijalna je situacija u kojoj se pripovedač i autor razlikuju. Pripovedač je medij koji autor koristi kao bi stvorio fiktivni svet u kome se junci pojavljuju. Personalna pripovedačka situacija autora stavlja iza likova. Teži objektivizovanju sa što većom dozom autentičnosti. Jedan junak je osnovni "personalni medij".

 

Pripovedačka situacija koja vodi do forme kojom se služi Ruso je roman u prvom licu. To je oblik pripovedanja koji se koristio već u homerskom epu (Odisejevo pričanje), i u antičkom romanu (Apulej). Uglavnom se pripovedanje svodi na izveštaj o događajima kojima je autor sam prisustvovao, ili ima veoma pouzdane informacije od očevidaca. Kod Rusoa reč je više o opisivanju doživljenog, manje se opisuju sami dogadjaji.

 

Kod ovakve vrste romana postoji problem "vremena u pripovedanju". Važno je razlikovati vremensku ravan iz koje se vrši pripovedanje (npr. memoarista ili hroničara), od ravni koja obuhvata zbivanja u delu. Tako možemo doći do retrospektivnog govora ili "fiktivnog ovde i sada u postupku dramatizovane tačke gledanja (point of view)". Štancl navodi da pripovedačko Ja homodiegetičkog pripovednog postupka "svoju egzistenciju zasniva u istom vremenu i prostoru kao likovi koji učestvuju u radnji". Pisanje o sopstvenom životu podrazumeva učestvovanje u vremenu i prostoru u kome se nalaze i svi drugi likovi o kojima je reč. Ispričano vreme u slučaju autoportreta je ceo život autora. Kada Ruso piše o prvim godinama svog života on to radi na osnovu predpostavke, ne na osnovu sećanja. "Ne sećam se šta se sa mnom zbivalo do moje pete ili šeste godine. Ne sećam se ni kad sam naučio da čitam".

 

Za roman u prvom licu od ključnog su značaja pojmovi istinitost, subjektivnost i reminiscencija. Istinitost jer "poistovećivanje autora sa likom u romanu daje za pravo da se pretenduje na istinitost svoje priče". Kada Ruso piše o sebi on podrazumeva da piše istinu. Ta istina je samo njegova, isključivo iz njegove perspektive. On čitaocu daje subjektivnu istinu. "Ispovest romana u prvom licu ponovo se doživljava kroz sećanje". Tada je reč o reminiscenciji.

 

Naime, pojmovi koje Štancl uvodi, a nama su od važnosti za tumačenje Ispovesti, jesu doživljajno ja i pripovedačko ja. To su dve ličnosti sadržane u jednoj (naime u autoru). Oba JA pripadaju istom svetu, ali su okolnosti uticale da se doživljajno ja menja, i dostigne ono što je pripovedačko ja. Pripovedačko ja sa vremenske distance komentariše, osuđuje, apologizuje doživljajno ja. Između njih postoji tesna veza, "dijalektički odnos", jer pripovedačko oseća na sebi posledice svog doživljajnog ja. Zapravo, doživljajno ja dramatizovano je od strane pripovedačkog kroz čin pripovedanja. Pripovedačko ja govori i o samom procesu pisanja, podseća čitaoca da ono egzistira. Ponekad to podsećanje može imati i negativnu konotaciju, kao kod Somerseta Moma: "Više bih voleo da ovu knjigu nisam započeo u prvom licu... nije mnogo prijatno kad čovek mora da otkriva kakva je budala nekad bio".

 

Ruso šezdesetogodišnjak neće sebe kritikovati, ali svakako će se braniti. Pred čitaocem i pred samim sobom. Njegovo pripovedačko ja više je u odnosu sa samim sobom, manje u odnosu sa doživljajnim ja. To je posebno izraženo u drugom delu Ispovesti, u kome se govori o godinama ne toliko udaljenim od trenutka pisanja. Prvi deo, rezervisan za detinjstvo i mladost, pun je pretpostavki. Ton je blaži, umereniji, jer govori o periodu koji je moguće ulepšati maštom. Između ostalog i zato što govori o g-đi de Varan. Prva knjiga napisana je od strane nekoga ko je već prošlost. Kroz drugi deo može se posmatrati tegoba koja ga snalazi. Doživljajnom ja bilo je lako da piše o detinjstvu. Pripovedačko ja teško govori čak i o doživljajnom koje piše.

 

Možda bi za prihvatljiviju recepciju Ispovesti trebalo uvesti pojam čitaočevo ja. Takvo ja bi svaki pojedinac prisvojio kada se upusti u proučavanje Rusoa. Čitaočevo je poseduje činjenice kojih u samim Ispovestima nema. One koje daju npr. Dijalozi i Sanjarije usamljenog šetača. Ove dva dela  zapravo upotpunjuju Rusoov autoportret dat u Ispovestima, one su njegov organski nastavak. Tek na osnovu sva tri dela kritičar može pokušati da pravilno protumači Rusoa. Ograniči li se samo na jedno od ovih, vrlo lako može upasti u zamku koju postavlja autor. To nas dovodi do pitanja koje postavljaju Velek i Voren: "Da li svako delo stoji u tako bliskoj književnoj vezi s drugim delima da njegovom proučavanju pomaže proučavanje ostalih dela (istog autora)?" U slučaju Ispovesti moglo bi biti tako.

 

Prvo lice je oblik pripovedanja koji služi za pisanje autobiografije, koja nije isto što i autobiografski roman. Autobiografija u širem smislu je: "Opis sopstvenog života od rođenja do trenutka pisanja, ili samo određenih etapa života." Arhetip takvog načina pripovedanja su Ispovesti Svetog Avgustina, u kojima autor pokušava da odgovori na pitanje "KO SAM JA?", da sebe shvati i definiše. Autor se  mora pripremati za pisanje autobiografije, tako što će prikupiti materijal koji će mu pomoći da se priseti određenih detalja iz svog života koje želi da spomene (memoari, dnevnici, pisma). Najvažniji je problem verodostojnosti autobiografskih dela.

 

Ruso ne piše autobiografiju, već autobiografski roman kroz koji konstituiše svoj autoportret. Evo kako je pojam autoportreta definisan u Rečniku književnih termina: "Opis vlastite ličnosti i duhovnog života u delima autobiografskog ili memoarskog karaktera" (str. 63). To je delo u kome se pažnja posvećuje doživljaju, piščevom duhovnom životu, na račun činjenica i pojedinosti iz samog događajnog života. "... uvek podrazumeva vlastitu zamisao... koja se stvara sa određene stajne tačke (point of view), kao i pitanje da li pisac opisuje vlastiti život ili iluziju o vlastitom životu" (str. 63/64). Rusoove Ispovesti jesu primer koji je dat kao aprioran za autoportret. Veliko je pitanje da li Ruso skicira sopstveni život, ili ono što bi želeo da njegov život bude u očima jednog čitaoca.

 

Ženevski kritičar Žan Ruse, u delu Narcis romanopisac, razmatra pitanje mogućnosti da se oslika jedan književni autoportret. Pita se koliko on može biti verodostojan. Zamislimo na primer čoveka koji sebe posmatra u ogledalu i u ruci drži kičicu. Nakon dugog truda i pokušavanja verodostojnog prikaza, samoljublje i narcisoidnost umetnika će prevladati. Autoportret će oslikati osobu fizički lepšu od one koja stoji pred ogledalom. Postojaće, svakako, i predstavljanja sebe u gorem svetlu nego što je realno, ali je ta opcija manje verovatna kada je reč o umetnicima. Zamislimo sad pisca, u poznim godinama, koji sedi u svojoj radnoj sobi, u ruci drži pero, želeći sebe da napiše. Tek ovde se javlja problem uvek prisutnog krivog ogledala. Da li je istinskije sebe opisati distancirajuci se od dobrih ili zlih namera objektivne slike koju bi mogao dati posmatrač? Ili tražiti nepristrasnog, ako postoji? U takvoj situaciji umetnik je "jedan od onih koji pokušavaju da pobegnu od sebe da bi sebe izrazili na prikriven ili zaobilazan način". Svaki pokušaj da sebe prikažemo boljima nego što jesmo preti da postane nesnosno hvalisanje. Kuditi sebe svodi se na to da je bolje mane ispravljati nego ih predočavati. U svakom slučaju čoveku je izgleda nemogućno da sagleda sebe onako kakav zaista jeste.

 

Međutim, Ruso se ne bi složio sa ovom tvrdnjom. On je ceo svoj život proveo sam sa sobom, tako da je neminovno da sam sebe najbolje poznaje. U Ispovestima se oseća nota ubedljivosti. Čitaocu su potrebne i činjenice koje stoje izvan njih, kako im ne bi u potpunosti poverovao. Žan Žak je, poput Larošfukoa, "dovoljno sebe izučavao da bi sebe dobro upoznao". Postoji mnoštvo optimističkih tvrdnji da ono što čovek "misli o sebi nije mnogo daleko od onoga što jeste". Tako misli i Ruso. Ali kako je moguće jednom čoveku da sebe sagleda kroz niz svih promena koje doživi? Kako je to moguće jednom umetniku, koji nije dvadeset i četiri časa dnevno umetnik?  S obzirom na promene koje doživljava on je u trenutku pisanja "sasvim trenutno biće", koje "ne može da stekne o sebi celovitu sliku..." U okviru Avgustinove slike sveta jedino bi  Bog mogao imati celokupnu sliku o nama samima. Po Avgustinu introspekcija je nemogućna.

 

Ruso na samom početku Ispovesti kaže: "Želim da prikažem bližnjima čoveka u punoj svetlosti istine, i to samog sebe." On će kroz taman i kaljav lavirint reći sve o sebi, priznati najmračnije tajne. Pozivaće se uvek na istinitost. Kada napravi prvi korak ka samoobnaživanju, za njega više nema prepreke, moći će čitaocu da prizna sve. On će otkrivati zablude i istine o sebi samom. Stvoriće sliku koja toliko liči da se može dobiti odgovor na pitanje KO JE ŽAN ŽAK RUSO?

 

Niko ne može da piše o životu jednog čoveka osim njega samog.
Žan Žak Ruso

 

... nikad ne znamo da li je Ruso koji nam se obraća Ruso pripovedač ili ličnost o čijem se životu pripoveda.
Žorž Pule

 

ISPOVESTI

Ako nisam bolji od ostalih, bar sam različit od njih.

 

Rođen "gotovo mrtav" Ruso je morao naći načina da sebe oživi. Način je video u tome da da povest svoje duše, čitaocu na sud. Suditi o njemu ne znači misliti, razmatrati već osećati i maštati. Jer, mašta se širi bez pomoći razmišljanja. Ispisati sopstvenu dušu i dati da se o njoj sudi nije poduhvat uobičajen za doba u kome Ruso živi. Njegova je ideja originalna. I tipična za prirodu poput njegove. Od Svetog Avgustina Ruso je lukavo preuzeo naslov za delo koje ima za zadatak da oslika neku ljubav. Kod Avgustina reč je o ljubavi prema Bogu, kod Rusoa reč je o ljubavi prema onome što je "simply myself". Autoportret je najvernija slika čoveka, čak i ako portret ne liči. U Dijalozima Ruso kaže da "spoznaj samog sebe" sa hrama u Delfima nije ono što on primenjuje u svojim Ispovestima. On kroz delo ne upoznaje sebe, već se otkriva pred drugima.

 

Šta, u krajnjoj liniji, predstavljaju Ispovesti Žan Žak Rusoa? Kakva je svrha njegove autobiografije kad on nije ni "plemić poput Montenja, ni episkop poput Aurelija Avgustina"? Zašto onda on piše Ispovesti i sva ostala dela koja danas čitamo pod njegovim imenom? Sigurno ne zbog slave i novca. Pre zato što mu je potrebno da učini nešto što niko do tad nije smeo. On će pisati iz strasti, njegov dar potiče iz žara njegove duše. Njegov je rad čas izvanredan, čas besadržajan, on piše samo uz pomoć uzleta njegovog genija, nikako uz pomoć veštačke obrazovanosti. Njegovi savremenici pišu uglavnom radi koristi i slave, a on će povodom takvog načina pisanja reći: "Ništa snažno, ništa veliko ne može proisteći iz pera koje se prodaje".

 

Čudesni pisac kakav je Ruso buni se protiv umetnosti pisanja, kao da samo čeka da mu "pero ispadne iz ruku". Umetnost pisanja nije nešto sa čime se čovek rađa, to je nešto što se stiče tokom života. U njegovom stilu može se primetiti nedostatak obrazovanja. Njegov jezik je uvek zadržavao nešto od rđavog tona njegove rane mladosti. On piše na francuskom stvorenim izvan Francuske. Nikako učenim jezikom, već onako kako to od njega zahtevaju mašta i trenutak.

 

Ruso uživa u svojim maštanjima, on voli da razmišlja spontano, pod uticajem prirode.  Budući da mu je razmišljanje mrsko, on mora svoje telo da stavi u pokret, kako bi mašta bila pokrenuta. Potrebna mu je imaginacija, bezgranični svet uobrazilje koji se širi na račun realnosti. On voli da sanjari dok hoda. Tako će prijatne misli ulaziti u njegov um. Nikada brilijantne ideje ne mogu oživeti u statičnosti sedenja. "Ja gotovo ne mogu da mislim kad mirujem. Da bi se misli pokrenule, treba i telo da mi je u pokretu." Ruso je prvi koji na ovakav način stvara umetnost. Sanjarenje i šetnja su njegova otkrića, "njegova Amerika", on uvodi ove novine u književnost.

 

Šetnja za Žan Žaka predstavlja transpoziciju iz sveta ljudi u svet prirode. Priroda je ta koja omogućava kontemplaciju uz pomoć kretanja. S vremenom, hodanje postaje "automatizovano i prelazi u nekakvo hipnoidno stanje". Evo nekoliko misli Žana Starobinskog, koje ovu tezu savršeno objašnjavaju: "U potpunosti mobilisano ritmom hoda, telo će se uneti u jednu dinamičku pravilnost, pri čemu će se udeo razložne svesti ograničiti na nekakvo blaženo odsustvo. Na toj pozadini odsustva izgledaće da se slike sanjarenja spontano proizvode, da se bezrazložno predaju i bez ikakvog napora." Starobinski takođe navodi da sanjarenje na ovakav način ne mora imati srećnu posledicu. "Mašta nudi arhetipove, apriorne uzore koji se teško mogu dostići." To može da dovede do bezumlja. Kao obrazloženje Starobinski daje reči jednog Rusoovog poznanika iz njegovih poznijih godina: "... izgledalo je da njegovi pogledi zahvataju celokupnost prostora, a njegove oči kao da su gledale sve jednovremeno; ... on bi se okrenuo na svojoj stolici, i prebacivao bi ruku preko naslona. Ta ruka, koja je tako visila, kretala se ubrzano kao klatno... kad bih ga video da zauzima taj položaj prilikom mog dolaska, meni bi se srce stezalo, pa sam očekivao najbezumnije izjave; nikada se nisam prevario u tom iščekivanju..."

 

Kako bilo, srećni trenuci njegovog sanjarenja neminovno su  prevagnuli u njegovom opusu. Šuma Monmoransija, njegov "radni kabinet", omogućavala je da se glava Žan-Žaka stavi u pokret sa nogama. Ona je bila mesto inspiracije. On više voli da uživa u svojim hodajućim mislima nego da ih zapisuje. "Uostalom zar sam nosio sa sobom hartije i pera? Da sam mislio na sve to ništa mi ne bi ni padalo napamet. Ja nisam predviđao da ću imati neke ideje; one dolaze kad se njima sviđa, ne kad ja to hoću." Baš iz tog napada ideja koje dolaze kad one hoće, potiče njegova teškoca da piše. Rukopisi su mu "precrtavani, nejasni, zamršeni, nečitki". Svaki je morao biti prepisivan po nekoliko puta. I same Ispovesti imaju nekoliko objavljenih verzija. Ruso ima potrebu da doteruje i uobličava svoj tekst. Nikada nije u potpunosti zadovoljan svojim delom. Nije mu mogućno da piše za stolom, sa perom u ruci. Bela hartija ga plaši i izaziva. "Da sam umeo u početku da se strpim i čekam, pa potom dam u svoj njihovoj lepoti stvari koje sam imao u sebi, malo bi me pisaca prevazišlo".

 

Žan Žak traži povlasticu da ne mora da piše da bi bio shvaćen, ali pisanje je neophodno da bi ga ljudi videli onkvog kakav jeste, jer samo tako oni će mu pomoći da postane ono sto želi. "Ko god ima hrabrosti da izgleda kao što jeste, postaće kad - tad ono što treba da bude." (Opšta prepiska). On smatra da čini dobro delo pišući o sebi.

 

Rusoovo telo prilagođeno je da u njemu boravi Žan Žakova duša. On je čovek koji se otvara, čovek čija je duša prozirna. Žan-Žak je kristal, o njemu se "već sutradan ne može saznati ništa novo". Pisanje svoje duše je još jedan način da se otvori. Njemu su Ispovesti potrebne. On smelo korača putem poštenja, razoružava svoje neprijatelje svojom iskrenošću. Zato mu je i dovoljno da se pojavi i privuče, kako sam kaže, pažnju celog sveta. Njemu će, skromnome, biti dovoljna pažnja nekolicine, na neki način "oslobađa svet i zadovoljva se manjim". On suviše voli sebe da bi mogao da mrzi bilo koga. Dakle, može se, u slučaju Žan Žak, govoriti o narcisoidnsti, egocentričnosti, uobraženosti. Ali sa kolikom simpatijom nas on navodi na takvo mišljenje... Koliko su ljupka i nežna njegova hvalisanja. On je toliko iskren u svojim ushićenjima, u opisima svoje posebnosti.

 

Prve znake uobraženosti kod sebe je video u ranom detinjstvu. U svojim poznijim godinama, sa sve više dela ostavljenih za sobom, ova uobraženost postaje nametljivija, napadnija. Lepo je Starobinski uočio da je potrebno umeti pročitati, naporom velike simpatije, to jedinstvo karaktera. Takođe, Starobinski upućuje na Žuberovu napomenu u kojoj ima doze ironije: "Ruso je rečima dao utrobu i dojke". Možda je baš ova Žuberova izjava afirmisanje Rusoove želje da se na nekakav način oživi. Njegova dela imaju ličnost. Ispovesti možda imaju najjači karakter.

 

Šta to Žan Žak kod sebe nalazi kao osobeno i jedinstveno? Mogli bismo navesti gomilu rečenica iz Ispovesti koje daju odgovor. Uostalom, već prva dva pasusa dela su potvrda narcisoidnosti. "Smejaćete se što ovako skromno govorim o sebi kao čudu od deteta." On misli da je skromno za sebe reći da je kao dete mislio na način odraslih. Skromno je reći da veruje da je najbolji od svih ljudi, i da nema ljudske unutrašnjosti koja bi bila prečista (osim njegove). A da pritom ni ne pocrveni! On jednostavno hoće da bude jedinstvena ličnost - Žan Žak, i taj univerzalni obrazac - čovek prirode. Pa, nije on kriv "što je Bog rešio na njemu da polomi kalup"!

 

Potreban mu je način da iskaže sebe kao biće bezvremeno, najbolje od svih bića. Autoportret je idealan način za to. Iako sam tvrdi da njegova suština ne leži u tuđim pogledima, on mora da bude viđen, da govori, da sebe opravdava, da čitaoca ubeđuje. Kroz čitave Ispovesti on pokazuje ono što je shvatio da jeste. Ako se odrekne sebe neće više biti ono osobeno i najbolje biće od svih. Mora dokazati da je u pravu kada govori da je poseban. Ispovesti su zapravo jedan od pokušaja da dokaže svoju izuzetnost. Već u prvoj knjizi se nalazi sav Žan-Žak. Njegov ponos, klica nesreće, ali i prvi opis proleća i zelenila.

 

On je pojedinačan i donekle usamljen u svojoj pojedinačnosti. Samoća je za njega dovoljnost, biti sam znači biti sam sebi dovoljan. Bitno mu je da kroz svoje delo dokaže da je različit. Njemu je neophodna jedna otvorena mogućnost (koju mu, doduše, niko ne uskraćuje, nego on to uobražava). Da se povuče dalje od sveta i da piše. Da drži pero u ruci, kada ga već nema u ustima. Kada bi bio prisutan nikada se ne bi otkrila njegova vrednost i veličina. Jedino će putem oduzimanja sebe svetu, on svetu pomoći sa shvati. Žan Žak je potreban čovečanstvu. "Da bi čovek naučio da sebe ceni, nastojaću da on bar bude u mogućnosti da ima neki uzor za poređenje; to ću biti ja. Da, ja, samo ja..."

 

Ima ljudi koji ne podnose istinu, onih iz kojih je istina odsutna – odsutni Žan Žak je ta odsutna istina. On je istina koja se sakriva i piše. "Skrivati se a ne pisati, značilo bi nestati. Pisati a ne skrivati se značilo bi odustati od obznanjivanja svoje različitosti." Drugi moraju spoznati istinu kroz njega da bi sebe bolje upoznali. Zato on želi da da povest svoje duše.

 

Pisaće zarad sebe i drugih, sebi i drugima. On računa na nekakvo "raspoloženje duše" u koje upada čitalac dok "ga" čita. Evo šta će reći u Dijalozima: " Da bih sudio o stvarnom cilju knjiga... razmatrao sam u kakva su me duševna raspoloženja one dovodile... smatrajući da je to najbolji način da prodrem do duševnog stanja u kome se autor nalazio dok je pisao te knjige, i da shvatim utisak koji je on želeo da proizvede." Ipak, neće se on truditi da Ispovesti konstituiše kao primer. On nije svestan da će njegovo delo u budućnosti  biti posmatrano kao arhetip za jednu književnu vrstu. On će samo hteti da proizvede nekakvo "stanje duše", da pruži uživanje i opravda sebe.

 

S pravom Starobinski kaže da je Žan Žak "prvi i jedini koji će pružiti o sebi potpun portret. Prvi put će jedan čovek opisati sebe kakav jeste... Ruso se uzima kao izuzetak... jer kod njega se sentimentalizam ni na koji način ne suprotstavlja racionalizmu veka prosvećenosti".

 

Postoji problem koji se javlja u protivrečnosti Ruso - Žan Žak. On kao da je podvojena ličnost. Jedan tragički lik koji počiva na suprotnostima. Uvek se možemo uhvatiti za jednu njegovu stranu, ali to je onda samo jedan deo celine, to je onda samo Ruso ili Žan Žak. Ruso je koegzistentan sa Žan Žakom, ali ujedno je Ruso isključen iz Žan Žaka, i tako celina gradi svoj autoportret. Ta celina je ono što ostaje bezvremeno. Simpatija koju izaziva javlja se kroz način na koji je autoportret izgrađen. Gotovo sve njegove reči su čiste i duboke. Zanesene poletom duha, opijajuće. Čudom simpatije Ruso se širi u prostoru i vremenu. Za nas on može biti čovek koji živi sada i ovde. Kroz nas.

 

On želi stanje "gde vreme ne predstavlja ništa za dušu, gde sadašnjost stalno traje, a da ipak ne obeležava svoje trajanje..." (Sanjarije). Kroz vreme se otkriva nedovoljnost, nedostatak, bol i patnja. Njemu je potrebno da piše, kako bi ostao bezvremen. To mu nameće potrebu da se sakupi u sebi, da otkrije svoju unutrašnjost. Jer on je uvek tražio unutrašnji zanos, a zanos izazvan oživljavanjem prošlosti nije ništa slabiji od zadovoljstava  koje donosi večni trenutak. Budućnost je vreme nesreće, ono što je nepoznato i strano čulima. Živeti u budućnosti značilo bi udaljiti se od samospoznaje, odstraniti lepotu sadašnjosti koja želi da živi u prošlosti. Jer osvajanje budućnosti zahteva da se na neki način odreknemo sadašnjosti.

 

Svakom je čoveku neophodno da živi u svojoj sadašnjosti, jer je nemoguće potpuno se iskljičiti iz društva (iako bi Ruso to jako želeo). Kidajući odnose sa svetom, došao bi do zadovoljstva, do konačne sreće. Do svoje samoće i do sebe samog. Ruso, kada govori o dokolici i usamljenosti, nije u potpunosti dosledan. Dokolica je, u jednom trenutku, ista društvena nesreća kao i usamljenost. Ali kada zatreba: "Dokolica skupova je tegobna, jer je nužna; dokonost usamljenosti je divna, jer je slobodno izabrana i voljna." I dalje: "Rođen da mislim u dokolici usamljeništva, nisam bio stvoren za držanje govora, za rad, za vođenje poslova među ljudima".

 

Živeti u sadašnjosti znači živeti u samo jednom trenutku našeg postojanja, živeti u "neutralnoj oblasti koja se kreće". Kretanje sadašnjosti usmereno je ka smrti. Ali Ruso se smrti ne boji nikako, čak je priželjkuje. Brine ga samo što će ostati neupoznat od strane svojih bližnjih, jer neće stići da osete njegovu vrednost. Zato će ostaviti svoje delo za sobom. "Ništa me ne mami ka budućnosti, mogu mi biti samo draga vraćanja u prošlost." Žan Žak želi da se vrati stanju fetusa, i da nikada ne nastane nesreća koja je on sam. Već na prvim stranicama Ispovesti, kad govori o onima koji su ga začeli, on tvrdi da je njegovo rođenje njegova najveća nesreća. U poslednjoj knjizi kaže da "ovde počinje delo tame". Možda bi ove reči bilo prikladnije staviti na početak prve knjige.

 

Čitave Ispovesti su ispunjene tegobom. Kada govori o svojoj doživljenoj sreći, može se uočiti da to piše čovek koji je duboko nesrećan. Njegovo pripovedačko ja pati. Ali Ruso nije bez nade. "Potrebno je samo hteti biti srećan da bi to postao." Stvarajući slike u svojoj mašti u njemu se javlja osećanje. Takođe, osećanje koje se ponovo javi posle izvesnog vremena može u mašti stvoriti sliku. Tu je Ruso majstor. On vrlo živo opisuje dogadjaje koji su prošli. U njemu se javljaju "zakasnele reakcije" na osnovu kojih se javlja afektivno sećanje. Tako gradi slike koje odišu trenutkom. Emocija često kasni za senzacijom. Njegova mašta poetizuje sećanje, neki izmišljeni detalji grade se saobrazno emociji u trenutku pisanja. "Fikcija koju stvara o sebi je način da se ja oživi, da se izgradi MIT RUSO. Opčinjen je sopstvenim mitom do te mere da više nije u stanju da sebe razdvoji od mita i više ne oseća sopstveno dvojstvo".

 

Ruso piše na osnovu poleta svog genija, uplivavanjem u maštarije. "Naša misao ne ide dalje od naših očiju, a naš razum se širi samo onoliko koliko i prostor koji odmerava." S obzirom na urođenu manu koju Žan-Žak ima, ovaj stav je opravdan, jer on je kratkovid i zato se mora prepustiti svojim osećanjima. Njegov se svet ne može prostirati dalje od pogleda, a ako je kratkovid, da li će njegov svet biti skučen? Nipošto, on posedue dar za maštanje. Stvara svet koji je umnogome lepši od realnog. On nikada nije usamljen u svom imaginarnom pozorištu. U fiktivnom svetu on može da uživa u svojoj dokolici, i tako da opravdanje za tu "društvenu nesreću".

 

Ruso živi u svojoj imaginaciji, i kroz svoje delo omogućava drugima da borave u njoj. On se potpuno otkriva uz pomoć nebrojenih signala i sugestija koje daje čitaocu. Navodi na mišljenje koje je porebno da bi živeo u vekovima koji slede. Stvara jezik neposredniji od jezika. Kod njega postoji magija koja sama po sebi govori. On želi da komunicira putem znakova, da mu to bude tajni jezik.

 

Da bi mu bilo mogućno da govori takvim jezikom, potrebno je da kaže i one stvari koje nisu prikladne. Kao da nema osećaj „morala" u sebi, on govori gadosti, pominje reči kojih bi se čestit čovek odrekao bez razmišljanja. Detaljno će opisati scene kada se povlači u najtamnije delove parka, da bi ženama iz daleka pokazivao „sraman predmet". „Toliko sam bio uznemiren, da sam bio prinuđen da se umirujem na najodvratnije načine, budući da mi je bilo nemoguće da zadovoljim želje." Jedan aristokrata se nikad ne bi ovako otvorio. Ruso iskorišćava žanr koji je izmislio da bi rekao svaku svoju najtamniju tajnu. Povlači se u dubinu svojih Ispovesti, kao što se povlači u tamu parka.

 

Već u prvoj knjizi Ruso čitaoca uvodi u svoju prirodu. Govori o ljubavi prema muzici i knjgama. Muzika je memorativni znak koji ga podseća na detinjstvo. Njegova tetka je volela da peva i zauvek mu usadila svoje melodije u srce. One ga mogu vratiti prošlosti koju toliko priželjkuje. Muzika ga podseća da on postoji, ona očarava čula. Ruso je Akademiji dao predlog o novom sistemu znakova u muzici. Ideju je izložio u Disertaciji o savremenoj muzici. Predlog je neposredno odbijen od strane Akademije. Žan Žak, u vreme pisanja Ispovesti, i dalje duboko razočaran, kaže: "Ako ponekad naučnici imaju manje predrasuda od ostalih smrtnika, oni ih se još čvršće drže od onih koji u predrasudama žive".

 

Družio se sa Muzama radije nego sa svojim vršnjacima. Rano mu se javlja mogućnost da pribegava imaginarnom, rano počinje da čita, i čita sve što mu padne pod ruke. U šestoj godini čita romane, koji su zaostavština njegove majke. Svaki put kada pominje svoju umrlu majku, ton je obojen grižom savesti. Gotovo da priznaje da je njen ubica. Knjige je počeo da voli zato što su njene. Na spisku literature su Plutarh, Lesier, Ovidijeve Metamorfoze, Labrijer, Fontenel... Žan-Žak postaje lik o kome čita. Dok je na repertoaru Plutarh, Žan-Žak je Grk ili Rimljanin. Kada je postao zanatski šegrt, čitanje mu je bilo onemogućeno. To je period u kome se njegova nežnost izvitoperila. Da su mu knjige bile dostupne tada njegov bi izraz bio čistiji, ovako u njemu ima doze nasilnosti. Ruso pati kada piše da nije mogao da čita. Ton postaje veseliji kad pominje Tribi, koja se pojavila u trenutku deficita knjiga. Ruso likujući opisuje kako je krišom čitao, i kupovao knjige od nje. Koliko se on unosio tada, ljubav prema čitanju je rasla što su je više suzbijali. Njegovo se čitanje počelo pretvarati u maniju. Postao je zavistan od doživljaja o kojima čita, mešao ih je, vezivao, premeštao, činio ih sadržajem sopstvenog života. Ljubav prema francuskoj literaturi oformila je u njemu ljubav prema francuskom narodu. Strast prema francuskoj književnosti privlačila ga je francuskim piscima i njihovoj zemlji.

 

U kasnijim godinama je postao još strasniji uživalac književnosti, kada mu je de Guvon pokazao kako ne treba da guta sve, već treba da čita sa više razumevanja. Ruso kao da mu zahvaljuje putem Ispovesti, jer tek tada je počeo da obraća pažnju na to kako je nešto napisano i da se interesuje za jezik. Napisao je i Ogled o poreklu jezika.

 

Žan-Žak je u mnogim pravcima usmeravao svoje znanje, ali sudbina je htela da se ni jedno ne dovrši (osim umeća pisanja, ali kod njega to dolazi iz duše). Radio je mnogo stvari odjednom, a upravo je to i bio način da ni jednu ne uradi kako treba. Zanimala ga je hemija, fizika, muzika, botanika, jezik, šah, golubovi, pčele... mnoštvo sitnih stvari koje donose sitna zadovoljstva. Priznaje da se za najmanju stvar zagreje preko svake mere, bez obzira na beznačajnost predmeta. "Ma kakvom se glupošću oduševio, u nju sam uvek unosio isti način umovanja." To je tačno, on svaku pojedinost opisuje kao da je najbitnija stvar u njegovom životu.

 

Takav je i kad govori o ženama koje su prošle kroz njegov život. Svaka je prva i poslednja. Ipak su najljupkije strane posvećene gospođi de Varan, koja je najbolje odigrala ulogu majke. Javlja se kod Žan-Žaka neka čudna vrsta Edipovog kompleksa. Početak druge knjige, u kojoj se ona pojavljuje, obojen je svežinom. Ruso umekšava svoj ton da bi je oslikao. Ta slika deluje veoma uverljivo. U skladu sa svojim stavom da prema ženama ima lično poštovanje (kao kompenzaciju za invektive od strane njegovog roda), on se prema de Varanovoj odnosio sa više draži i nežnosti nego prema nekom prijatelju. Sa više draži on nju i oslikava u Ispovestima, u odnosu na opise drugih žena. Imao ih je mnogo, ali ni jednu u potpunosti.

 

Bio je, u pogledu Majčice, veran ljubavnik. U njoj je video sve one likove svog imaginarnog sveta. Sve one junakinje romana koje je čitao u detinjstvu. Nju je, u čulnom smislu, posedovao imaginarno, jer nije želeo na taj način da je ima i u realnosti. Posedovao je putem svog pisanja. Tako je ona uvek prisutna. "Ljubavna sreća nije u posedovanju, nego u intenzitetu prisustva." Žan Žak je suviše voleo g-đu de Varan da bi čulno žudeo za njom. Ona je bila iznad niskih strasti. Puna vrlina i "...kad je Sokrat mogao ceniti Aspaziju, on bi sigurno uvažavao i gospođu de Varan".

 

Bio joj je zahvalan što ga je otrgla od želje da poseduje druge, svako drugo biće koje bi se našlo između njih bilo mu je mrsko. Osim jednog. Reč je o njenom starijem slugi, Klodu Aneu, koji je igrao ulogu oca u trojnom braku. "Ljubav u troje uvek podrazumeva opijenost". Jedna od njenih vrlina je i to što silinom ljubavi prema bližnjima čini da se i oni međusobno zavole. Tu osobinu je Žan-Žak preuzeo od nje. Kasnije će sam sebe osuđivati zbog toga. Posredstvom njene ljubavi on je voleo Kloda Anea (latentna homoseksualnost).  Ali za nju se vezao svojim suštastvom, svojim bićem, ne umom, polom, ili lepotom. Takva vezanost ne može nikad prestati, i kad piše o njoj kao da se i dalje nalazi u njenom krilu.

 

Vreme koje su proveli pod okriljem sreće i lucidne situacije još više ulepšavaju stranice o Majčici. Rusou je bilo moguće da ispolji svoju pravu prirodu. "Jednom dok smo bili za stolom, kad je stavila zalogaj u usta, uzviknuh da vidim dlaku: ona vrati zalogaj u tanjir, a ja ga dočepah i progutah".

 

Kada govori o njenoj veri, ton je ozbiljniji i donekle zvaničan. Ona je "dobra katolkinja". Ne može "svojom verom da vlada, ali može svojom voljom". Nije verovala u pakao, u čistilište svakako. "Katolik je dužan da primi odluku koja mu se saopštava, protestanta je potrebno ubediti da treba da je prihvati".

 

Žan-Žak je često odlazio i vraćao joj se. Uživao je u radosti povratka, ali i tokom odsustva on ju je obožavao i poštovao je. On je opsednut njom i kada, sa vremenske distance, piše o njenim čarima. Imao je potrebu da se uvek vrati baš njoj. Bilo mu je potrebnije da je poštuje nego da je poseduje. Žan-Žak je ipak  postupio u skladu sa drugim svojim načelom; da je najveći zločin prema jednoj ženi ne preduzeti ništa ako je možeš imati. Sa teškoćom priznaje svoj greh, ali kada je počeo govoriti on se zanosi i detaljiše.

 

Jednom prilikom svog najavljenog povratka, zatekao je vrata zatvorena, a Majčicu hladnu prema njemu. Prosto boli taj govor odsutnosti, negacije svega što je ona nekad bila. Gospođa de Varan (ne više Majčica) dobila je novog slugu. Ruso mora u Ispovestima da opravda svoje ponašanje u tim danima, koje je tako tipično za njega. Ignorisati problem - i on će nestati. Počinje da imaginira da dečak ne postoji, neka će viša sila da otkloni dečaka-prepreku, i oni će ponovo biti sjedinjeni u savršenstvu. Ruso kao i uvek mašta. Jer, mašta je sposobna da sve prepreke ukloni i da mu magijski otvori beskrajan prostor. Ruso lako pribegava magijskom ponašanju.

 

Poslednji povratak Majčici je za njega bio gotovo poguban. Uvideo je da mora nestati zauvek. Iščezla je blažena budućnost koju je slikao u svojoj glavi. I pošto ga je sudbina lišila srca koje je za njega bilo sazdano, on se sa tim morao pomiriti. Otišao je zauvek, da se nikad više ne vrati. Stranice posvećene poslednjem povratku kao da su mokre od njegovih suza.

 

Drugi deo Ispovesti posvećen je Terezi i progoniteljima. Tereza mu nikad neće biti sagovornik u dijalogu, već pomoćnica u materijalnom životu. Ona je nepismena sluškinja. Veza sa njom je još jedna protivrečnost koja se otkriva u Ispovestima. U prvom delu Ruso pored sebe zamišlja gospođice, ipak su ga dostojne i sobarice. Obmanjivao je samog sebe, da bi se kasnije razotkrio pred hartijom. Život sa njom je povoljno tlo za njegov rad. Tereza će mu omogućiti da postoji sam u sebi. Ona je dodatak, odgovarajuća zamena za Majčicu. Kada je prevari on joj priznaje, ona mu oprašta. "Kad neko pred onim koga voli nešto zataji, uskoro više nema obzira da sve pred njim prikriva." Ruso voli one koji će voleti njegova dela, on pred čitaocem ne prikriva ni najnedostojnije tajne svog života.

 

Zato je i spreman da prizna da je svu svoju decu ostavio Domu za nahočad. Razlog da ostavlja svoju decu Žan-Žak ne može da kaže, jer bi tada rekao previše. Jedino priznaje  da nije hteo biti izopačeni otac koji bi podigao probisvete i lutalice. "Ne može se s istom ljubavlju voleti dete koje raste pred njegovim očima i ono koje je dato dadilji. Majčinska i očinska ljubav se, usled odvojenosti, potiru." Ruso izbegava da govori o toj deci, jer bi onda morao biti samokritičan, a to mu je teško, jer je narcisoidan.

 

U danima kada je morao bežati pred "celim svetom" on je bio u rukama drugih, nije se mogao brinuti sam za sebe. Bio je kamenovan, osuđivan, prevaren od strane najbližih. Tada zemlja nije bila stvorena za svet koji je naseljava. "Koliko je čovek podložan tome da svoj sud donosi na osnovu varljivih načela, čak i u susretu sa istinom." Zavera koja ga okružuje odličan je izgovor za beg u slobodu. Dok je progonjen on je nevin, slobodan da piše svoje Ispovesti, kako bi ispravio tuđe zablude. Na žalost Ispovesti će izaći na videlo tek kada on, i svi ljudi o kojima je tu reč, budu bivši. Ruso u svom delu govori sve ono što ljudska pakost može da iskoristi protiv njega; neće je udostojiti toga da nešto prećuti i tako ostavi otvorenu mogućnost neistinite nadgradnje.

 

Ko su, zapravo, ti ljudi koji ga gone i koje je bio, protiv svoje volje, primoran da mrzi? Lažni prijatelji koji mrze velike istine o kojima se Ruso usudio da piše. Didro, Dalamber, Grim, Volter... ima ih mnogo o kojima Ispovesti pišu.

 

Didro, zaslužan za to što je Žak-Žak uopšte i počeo da se bavi književnom delatnošću, kasnije ga je optuživao što se povukao na selo da piše. Rekao je, u svom delu Vanbračni sin, da je: "Jedino zao čovek sam!" Žan-Žak je bio spreman da svoje srce izlije u njegovo. Didroova duša je bila ta kija se povukla u sebe. Takva duša "nema svoju teritoriju. Svuda je spoljašnjost. Svuda se pruža ono što ona nema, ono što ona nije. Svuda se pruža prostor u kome ona može da bude". Sjedinjene, ove dve duše bi se uzdigle u večnom prijateljstvu. Ruso je kivan zbog nesrećnog ishoda, i Didroa uvek opisuje sa dozom sažaljenja i cinizma.

 

Grim je Rusou postao neprijatelj samo zato što mu se tako prohtelo. On je bio "čuvar" svih Žan-Žakovih tajni, a ni jednu svoju mu nije poverio. Žan-Žak je Grimu rekao za svoju decu, i ubrzo su svi znali tu strogo čuvanu tajnu. Odeljci koji govore o Grimu su dugački i pomalo nejasni. Grim je nadmen, hvalisav, glupak, zamlata, tašt i prazan. Kada bi mogao Ruso bi Grima nazvao najprostačkijim imenima, ali delo ima svoju cenzuru, tako da će se zadovoljiti samo ironijom. "Dobričina Grofkur... prilično duhovito Grima naziva Nabeljeni gajtan".

 

Ipak, onaj ko najviše muči Rusoa je Volter, o kome se jako malo govori u samim Ispovestima. Ruso daje u svom delu uvid u prepiske između njega i "velikog Voltera", ali kao da se ne usuđuje da ga javno kritikuje. Svestan je Ruso da je Volter omiljen u društvu i da vodi glavnu reč u salonima. Volter nije imao svoj manir, njegova reč je brza, tečna, ali obična. Ruso jezik podvrgava revoluciji, unosi u njega novine. "Vi nalazite da se izražavam dosta jasno, piše Volter, ustvari, ja sam kao potok koji je bistar zato što nije mnogo dubok." Ovo je poluistina koju čovek u šali izriče sam o sebi. Volter ima "previše duha i duhovitosti da bi kod njega bilo dubine".

 

Najveći sukob između dva velika uma prosvetiteljstva javlja se kada je reč o pozorištu. Ruso tvrdi da je pozorište "škola rđavih naravi", izvor zla jer laska ukusu publike, koja je ionako dovoljno iskvarena. Volter je voleo pozorište možda više nego što ga je Ruso mrzeo.

 

U Ispovestima se može uočiti Rusoovo nezadovoljstvo zbog nerazumevanja od strane Voltera. Unižavajući sebe u očima čitaoca, Ruso pokušava da proizvede odbojnost prema Volteru. Koliko je Volter sarkastičan kad mu u jednom pismu govori, povodom Rasprave o nejednakosti: "Nikada niko nije upotrebio toliko oštroumnosti u želji da nas učini životinjama; čoveku se prohte da ide četvoronoške kad čita vaše delo." Toliko je i Ruso sarkastičan u odgovoru: "Ne pokušavajte da pođete četvoronoške, niko  na svetu ne bi uspeo u tome manje od vas. Vi nas i suviše dobro podižete na naše dve noge, da biste sami prestali stajati na svojima".

 

Ruso nije naivan protivnik. Njegov trijumf sadržan je u samo jednoj rečenici iz Ispovesti: "Volter naizgled veruje u boga, zapravo je jedino verovao u đavola". S obzirom na to da Ruso svoj autoportret gradi kako bi sebe opravdao, moraće, ma koliko nevoljno i lažno, Volteru priznati pobedu u zamišljenom dvoboju. "Ne volim vas gospodine, vi ste mi stvorili nedaće koje su mi mogle biti najbolnije, meni, svom učeniku i svom oduševljenom pokloniku... Ja Vas, ustvari, mrzim jer ste tako Vi hteli; ali ja Vas mrzim kao čovek koji bi bio još dostojniji da Vas voli da ste hteli".

 

Kao da su mu svi ti ljudi koji ga "proganjaju" potrebni da bi sebe oživeo. Ruso bi se pred progoniteljima povukao u samoću, na neko pusto ostrvo. Vidimo notu "robinzonizma" u njegovom karakteru. Nije bilo potrebno ići baš toliko daleko. Neprijatelji su bili tu, izazvani, mašta je ta koja ih je umnožila i dala im snagu. Pod pritiskom zavera on će naći načina da bude slobodan. Način su upravo njegove Ispovesti.

 

Dok ovo pišem, nemoćan i skoro šezdesetogodišnjak, smrvljen bolovima svake vrste... u okrilju (sam) najistinskije sreće." Kako čovek može biti srećan pod okolnostima kakve Rusoa okružuju? Kako može biti srećan usled svesnosti o sopstvenoj bolesti? Iako ne poznaje činjenice psihologije kojima mi danas raspolažemo, Ruso je svestan da su fizičke bolesti, koje ga bacaju u postelju, zapravo posledica njegove ogromne moći imaginacije. Postoji hipohondrija rusoovske vrste. I kad je već svakakve stvari priznao čitaocu, nije mu problem da prizna da je vrlo teško da takva glava dopusti telu da bude zdravo. Sent - Bev nalazi da je jedina Rusoova bolesna strana to što ima suviše žara, povezanog sa neradom i dokolicom, prevlast mašte i osećajnosti koje se zatvaraju u sebe i same sebe proždiru.

 

Bilo bi suviše lako Rusoa odrediti kao osobu neuravnoteženog raspoloženja, sa ogromnim talentom za književnost. Nije "problem Ruso" baš tako jednostavan. Kod njega postoji nekakva "misterija bolesti", koja se nikada neće u potpunosti razrešiti. "Misterija Ruso" ostaje otvorena ka novim rešenjima.

 

Zaista je lepo uočio Žan Starobinski kada je rekao da je potreban neizmeran napor simpatije da bi se doprlo do jedinstva Rusoovog karaktera; da je Ruso "usamljena reč" koja još uvek čeka da bude protumačena; i konačno, da biti svoj, u rusoovskom smislu, nije baš tako lako kao što na prvi pogled deluje. U svakom slučaju, Ruso u potpunosti opravdava stav da "svaki čovek od vrednosti predstavlja sistem srećno udruženih kontrasta".

 

Na kućici u kojoj su stanovali Ruso i gospođa de Varan, postavljena je ploča sa sledećim zapisom:

 

Kućice, u kojoj stanovaše Žan-Žak
ti me podsećaš na njegov genije,
na njegovu usamljenost i gordost,
na njegove nedaće i ludilo.

 

Slavi, istini,
usudi se da posveti život,
i večito bi proganjan
il' sam sobom, il' zavidljivcima.

 

Možda je u ovim stihovima upotrebljena svaka reč koja je potrebna i dovoljna da se opiše jedan duh.

________________________________

 

Autor teksta Vanja Radaković rođena je u Beogradu, 26. juna 1985. Diplomirala je na katedri za opštu književnost, na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Trenutno je na master studijama na istoj katedri, i piše o dekonstrukciji i ženevskoj školi književne kritike. Radi u izdavačkoj kući "Arhipelag". Osim pisanjem bavi se i kostimografijom.

 

 

 

loading...
3 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Žan Žak Ruso - Ispovesti

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u