Teodosije - Žitije Svetog Save lektira

Teodosije - Žitije Svetog Save

Teodosije - Žitije Svetog Save

 

U uvodu životopisa Teodosije, po ustaljenom običaju, ali i po diktatu svoje skromne prirode, otkriva izvore svoga dela, pobude za pisanje i svoje spisateljske namere. On ukazuje na Domentijanovo Žiteije svtoga Save kao na glavni izvor za svoje pripovedanje, čime ukazuje čast i priznanje svome učitelju i zaštitniku, ali je ovom biografijom ostvario originalno delo koje po mnogim osobinama nadmašuje Domentijanov spis obogativši biografsku književnost novim pristupom i novim viđenjem ljudi i događaja. Teodosije je svestan da preterana retorika i napadna pohvala može samo da šteti ličnosti čiji život opisuje. Zato nastoji da ne piše što nije bilo i da mnogim pohvalama ne umanji stvarne vrednosti i zasluge svoga junaka. Poučen iskustvom svoga učitelja Domentijana, Teodosije iznad svega želi "reč razumnu i jezik jasan" kako bi kazivanje o svetom Savi bilo zanimljivo i privlačno. Po prirodi dinamičan, po obrazovanju poznavalac knjige, po opredeljenju znalac književnog zanata, po naravi otvoren i kritičan, po životu bogat iskustvom - Teodosije je na nov i originalan način prišao pisanju životopisa svetoga Save. Ne svodi svoje kazivanje samo na bogougodna dela Save Nemanjića, već ga stavlja i prati u kontekstu društvenih i političkih zbivanja. Život posmatra svestrano ne ustručavajući se da kaže i neprijatne istine. Njegov monaški poziv nije ga sputao da o životu progovori živo i sočno, sagledavajući ga ne samo sa crkvenog, nego i više sa svetovnog aspekta.

 

Objektivna slika vremena i ljudi

 

U središtu Teodosijevog kazivanja je život i delovanje svetoga Save koga prati od rođenja do smrti i prenosa njegovih moštiju u Srbiju. Sama priroda junaka životopisa omogućila je Teodosiju da iskoristi svoj pripovedački talenat i svoje, može se slobodno reći, romansijerske mogućnosti. Sava je po mnogo čemu blizak Teodosiju: i jedan i drugi imali su dinamičan i zanimljiv život, mnogo su putovali i upoznavali krajeve i ljude, bavili su se knjigom i posedovali solidno obrazovanje. Da je Sava Nemanjić bio isposnik vezan samo za ćeliju i molitvu, Teodosije bi bio sputan i onemogućen da iskaže svoje spisateljske mogućnosti. Međutim, dinamičan život junaka životonisa potpuno je odgovarao dinamičnom, mladalačkom, poletnom i razložnom duhu Teodosijevom. Zato u životopis svetoga Save uvodi niz ličnosti najrazličitijeg porekla i naravi, prikazuje crkveni i svetovni život, opisuje mnogometežna vremena, beleži zanimljive događaje, vaja upečatljive karaktere, zalazi u psihologiju junaka, dotiče moralne probleme, opisuje lepote prirode i prirodne nepogode, u sadržinu životopisa unosi građu koja je bila nezamisliva za ovu vrstu spisa - želi da život prikaže u njegovom punom pulsiranju, ali u meri koja ne bi narušila osnovnu namenu i ton životopisa.

 

Teodosije prati Savin život od rođenja, prikazavši želju Nemanjinu i njegove žene Ane da rode još jednog sina, njihove molitve i rođenje deteta kome su dali ime Rastko. Time je već motivisana prevelika roditeljska ljubav prema najmlađem sinu kome posvećuju izuzetnu pažnju, ali je time motivisan i kasniji odnos sina i oca i Nemanjina odluka da se zamonaši. Pisac brzo prolazi kroz godine, redukuje vreme i prikazuje Rastka kao petnaestogodišnjaka koji je već solidno obrazovan i od roditelja dobio "jednu stranu države, kamo bi odlazio od oca radi zabave s velmožama i radi veselja s blagorodnim mladićima". Ali već tada se zapaža mladićeva ljubav prema knjizi i zaokupljenost mislima o monaškom životu. U sedamnaestoj godini Rastko ostvaruje svoju želju, zamonaši se i otpočinje život koji će ga voditi u mnoge krajeve, nametnuti mu mnoga odricanja i obaveze, učiniti od njega osnivača samostalne srpske crkve, prosvetitelja i sveca. Teodosije, znalac književnog zanata, ali i monah koji je dobio konkretan zadatak, opisuje Savin život u kontinuitetu, iz godine u godinu, ali se zadržava na onim momentima iz njegova života u kojima se događaju krupne promene i donose značajne odluke, u kojima se Sava pokazuje kao čovek i duhovnik. Pisac vodi računa da ispuni osnovni zadatak - opiše život svetoga Save kao prosvetitelja i sveca i time stvori osnovu za učvršćivanje njegovoga kulta koji bi koristio crkvenim i državnim potrebama Srbije. Ali on vodi računa i o pripovedanju, o jezgrovitosti i odmerenosti, o istini, o verodostojnosti i uverljivosti kazivanja oslanjanjem na život i prikazivanjem Save Nemanjića ne samo kao duhovnika već i kao čoveka.

 

Mladi Rastko je blag, krotak, ljubazan, pažljiv prema sirotinji. Njegova mirna priroda učinila je da se posveti knjigama i da, na osnovu čitanja i svoga razmišljanja, dođe do zaključka da su carstvo i bogatstvo, slava i sjaj i svaka sreća mnogometežni i nepostojani, smatraše "da su vidljive lepote i obilje života kao senka", te da počne sve više da razmišlja o monaškom životu. On je doneo odluku, posle razgovora sa ruskim kaluđerom, da ode u Svetu Goru. U svojoj odluci je čvrst, ali trezveno razmišlja i planira: ne želi da načini nespreman i bezuspešan korak i time ožalosti oca i osramoti sebe. Da bi sproveo svoju odluku, ovaj tako blag i krotak mladić smišlja lukavu obmanu za oca i svoje pratioce i uspeva da ostvari nameru. Kada ga u Svetoj Gori sustižu gonioci, on se još jednom posluži lukavstvom i koristi ljudsku slabost prema bogatoj gozbi: gonioci su bogato jeli i pili i ubrzo zaspali. Rastku su ošišali kosu i obukli monašku odeću koja ga je štitila od očeve volje i volje njegovih vojnika. U ovim situacijama Rastko je prikazan prirodno i uverljivo; Teodosije ne zazire da tako smernog mladića prikaže kao spremnog na obmanu i veštog da odglumi: Rastko se stidi što se vojvoda zbog njega namučio, veselo ga grli i uverava da će poći s njim, "a tajnim uzdasima prizivaše boga za pomoćnika u napasti, jer smišljaše delo i pobožno i prevarno". Ovim načinom prikazivanja, Teodosije je izrazio svoju rešenost da o ljudima govori objektivno i bez zazora i taj će postupak primenjivati u svim situacijama i kod svih likova. Sava je prikazan kao čovek koji "ne porobova trpezama, niti se odade mnogome vinu, niti raširi creva kao stoka, niti baci nahranjenu utrobu u meke odore", odriče se svih uživanja i služi kao primer onima koje poučava, pomaže uboge, podiže crkve; on je propovednik mira jer "u sudaru mnogoga oružja nije mogućno a da ne bude mnogo krvi"; ali kada treba da spreči krvoproliće i zaštiti brata, Sava će molitvama da izdejstvuje ubistvo. Kada o Strezovom ubistvu "učinjenom molitvama Svetoga" kazuje, Teodosije napominje:

 

Bojim se da ko ne uznegoduje protivu mene da hoću da oklevetam Svetoga kao ubicu. Ne, za ovo nije kriv ni Sveti, niti sam ja zazoran, koji ovo pričam. Ako nije tako, to su onda krivi i Ilija, i Jelisej, a pre njih Mojsije, jer u takvim delima ne čine nam se ni oni pohvalni.

 

On se ne usteže da napiše ovo jer je uveren da kazuje ono što knjige govore i što se dogodilo, dakle istinu: i u borbi za veru događaju se stvari koje ne mogu biti za pohvalu, ali se o njima mora progovoriti kada su se već desile. Teodosije vidi čoveka u okolnostima koje uslovljavaju njegovo ponašanje: a njegov junak Sava sve čini za dobro drugih, često žrtvuje sebe, svoje zdravlje i mir da bi drugima bilo dobro; on čak ostavlja crkvenu vlast u Srbiji drugome i vraća se u Svetu Goru da nastavi svoj rad i da po svetim mestima završi poslove koje je sebi odredio. Razumljivo je da Teodosije sa naglašenom ljubavlju govori o svetome Savi, ističući prvo njegove ljudske osobine, a potom i svetačke moći. Kada je o čudesima reč, ima ih u ovome životopisu, ali manje nego kod Domentijana. To je sastavni deo životopisa onih koji su proglašeni za sveca, ali je Teodosije i ovde svoj: govori o čudesima, ali sa izvesnom dozom ograde. On o tome ne govori direktno, nego kaže "da se svi koji su videli ovo divljahu i užasavahu" ili, pak, "i niko koji je slušao o čudesima koja su bila ranije u starim i svetim vremenima, nemoj da ne veruje i ovima novim koja su sad učinjena" - on ne uverava već samo poziva da se veruje, on ne tvrdi, već samo kazuje ono što je čuo da se kazuje.

 

Teodosije je kao pisac razložan i kritičan: ništa ne prima jednostavno i nekritički, prema svemu ima svoj stav koji iznosi slobodno i uvereno. On se ne slaže da se monasi nazivaju anđelima kada to nisu "zbog puti" (tela); osuđuje nezajažljivost u jelu i piću prikazujući bogate gozbe crkvenih ljudi; ne usteže se da kaže kako su i svetitelji iz Biblije posezali za tuđim životima; za kralja Vladislava kaže da je "vlast nezakonito i razbojnički ugrabio"; na više mesta govori o korumpiranosti crkvenih ljudi: Sava razmišlja "o mnogom izdavanju zlata darovanjem kada se bude dolazilo u carski Konstantinov grad da se tu arhiepiskop osveti", a Vladislav svojim izaslanicima dade "da ponesu i mnogo zlata, da dadu patrijarhu i savetnicima, da, kad on bude došao caru, nađe sve gotove da mu pomognu u molbi njegovoj" da dobije mošti svetoga Save. Teodosije nije jednodi- menzionalan u prikazivanju ljudskih karaktera: vidi čoveka i kao nosioca dobra i kao nosioca zla. Ni prikazani svet nije jednodimenzionalan: ne prikazuje samo svet monaha i crkve, već široko zahvata život, unevši u svoje kazivanje mnoštvo svetovnih tema: on govori o ženama, o neverstvu, o porodičnim odnosima, o životu na dvoru, o odnosima u vladarskoj porodici, o velmožama, o gozbama, sitnim ljudskim manama, karijerizmu. To je svet kroz koji se kreće njegov junak i on se, na ovako bogatoj pozadini, sagledava potpunije i reljefnije, a njegove osobine, kontrastirane sa pozadinom, postaju još izražajnije.

 

Lepota pripovedanja

 

Baš u tom širokom zahvatanju zbivanja, događaja, vremena i ljudi ogleda se romansijerski talenat monaha Teodosija. On se ne zadržava na liniji praćenja samo životnog puta Save Nemanjića, nego uočava mnoge pritoke, uključuje ih u osnovni tok i obogaćuje njegovu sadržinu. Dao je uverljivo psihološko objašnjenje postupaka junaka, pažljivu analizu likova, njihovog karaktera i postupka:

 

I sin priđe k ocu da ga celuje, i kako su se udostojili videti što su izdavna želeli, o neshvatljive im radosti, što iskazati ne umem! Jer ne beše ni glasa u obojice, i, da ne bi zadržan, otac najednom hoćaše pasti.

 

U životopis unosi svežinu, mladalački polet, život, vedrinu, prirodu. Njegovi opisi prirode predstavljaju prvinu u ovoj vrsti spisa i puni su dinamike, boja, zvukova i života:

 

Oni, dakle, stanujući na visokim gorama zajedno sa jelenima, imađahu nebo za crkvu (...) tesne im kolibe behu travom ukrašene, u kojima trpljahu. Šum drveća i ptičji glasovi bejahu im glasila; oni ih, štaviše, pokretahu da hvale boga; siti čistoga i mirisnoga vazduha (...). Drugi, pak, življahu u kamenitim pukotinama, ili u provalama u zemlji, ili na kamenju morskom, kao ptice ugnezdivši se.

 

Najednom se podiže bura s neba i protivni vetar, nastade sumrak i veliki metež na moru. Vali se okolo podizahu da prelivahu lađu, i saviše se jedrila koja se od siline vetra zamalo ne slomiše. Krmar je zbog jačine vetrova upotrebio svu veštinu upravljanja, i što veštije učiniti nije mogao smisliti, a lađarima koji izgubiše nadu na život, ruke sasvim klonuše, i svi u nevolji umirahu od straha, jer sva nada da će se spasti, propade.


Posebno svojstvo Teodosijevog pisanja jeste osobeno, dinamično i zanimljivo kazivanje koje je sveže, jasno i sugestivno sa prirodnom naracijom koja stalno održava pažnju čitalaca. Baš u naraciji se ogleda ne samo Teodosijev talenat nego i umeće: on je jednostavan, jasan i precizan pripovedač koji je izgradio svoj pripovedački stil obimnom lektirom i stalnim radom na knjizi, ali se čini, da mu nije bilo nepoznato ni usmeno narodno pripovedanje. Pripovedanje o životu svetoga Save počinje u stilu narodnog pripovedanja:

 

Bejaše sin župana velikoga Nemanje, gospodara sriskog, koji samodržavno vladaše svima srpskim zemljama.

 

Bejaše, dakle, neko po imenu Strez.

 

Kazuje neposredno, obraćajući se čitaocu i uvodeći ga u priču:

 

A sad da se vratimo s pričom k roditeljima blaženoga Save.

 

Da plačem ne duljim priču, svi znate kako mati, otac i braća do smrti žale za takvima.

 

Tenziju pripovedanja smiruje na kraju odlomka iskazima:

 

I tako je to bilo.

 

I tako završi poslanicu.

 

Pripovedački zamah na početku odeljka postiže se upotrebom reči I i A:

 

I odmah dozva...

 

A kad boGonosni Sava...

 

Čitaočevu pažnju zadržava direktnim obraćanjem:

 

Uz ove, čujte mnogo milosrđe njegovo i bogato milošću darovanje.

 

Stalno vodi računa o sažetosti kazivanja, povlači se iz digresije i izvinjava čitaocima, upoznaje ih sa mukama koje nastaju kada treba da se ispriča nešto ružno:

 

Pričajući milosti - o čem je napred reč - zadržasmo se...

 

Hoću ovde da ispričam bezumlje njegovo, iako duljimo pričanje.

 

Hteo bih ovde da ispričam mržnju između braće, a ustežem se od stida.

 

Zapažamo zanimljiv detalj: priča je zajednička; njegova i čitaočeva, nedostaci kazivanja su samo njegovi.

Kao iskusan knjigoljubac, prepisivač i knjigopisac, Teodosije je dobro znao koji su nedostaci njegovih prethodnika. Zahvatanjem životne i svetovne građe i svežim i dinamičnim kazivanjem, Teodosije je već dao prilog osavremenjivanju životopisa i njegovom oslobađanju od uske tematske opredeljenosti i pripovedačke monotonije. Znao je da knjigopisac mora da se služi najpopularnijim spisima i Biblijom kako bi svoje kazivanje stavio u kontekst hrišćanske lektire i uspostavio paralele između poznatih podvižnika i biblijskih ličnosti na jednoj strani, i svojih junaka na drugoj strani. Ali stalno nastoji da izbegne jake reči, visok ton i patetiku, da svoje kazivanje učini jasnim i jednostavnim. Često se ograđuje od stila:

 

Ne sramim se reći, jer Davidove reči govorim...

 

Ja govorim po Davidu: U širinu rastaše...

 

Izbegava duge monologe i citate, trudi se da smanji digresije, a kada ipak mora da pripoveda o nekoj epizodi, traži od čitaoca razumevanje pravdajući taj postupak spisateljskom potrebom. Teodosijev jezik je čist, bogat prelivima, metaforičan i jezgrovit: mnogometežni, kamenosrdni, svirepoumni, bezmetežan, dobroposlužni, prijatnomirisni. U jeziku ima dosta biblijskih nanosa, ali Teodosije ima osećanje za meru: to je dug lektiri, navikama i praksi, ali ne dozvoljava da ti nanosi poplave njegovo kazivanje i da zamrače smisao.

Teodosije nije želeo niti je mogao da se otkine od svoga vremena, ali je, zakoračivši napred, širom otvorio prozor kroz koji je u srpske životopise zastrujao svež vazduh.

 

Pitanja, zadaci i vežbe

 

1. Kojim umetničkim sredstvima Teodosije ostvaruje neposrednost kazivanja?

- Ispišite nekoliko mesta iz biografije kao ilustracije vaših zapažanja.

2. U Teodosijevom delu ima realističkih opisa ljudi i događaja.

- Ispišite iz biografije mesto koje realno i dokumentovano opisuje stvarni svakodnevni život.

3. Teodosije često govori o stvaranju, priči i pričanju.

- Pronađite jedno takvo mesto, prepišite ga i objasnite njegovu umetničku vrednost.

4.0bjasnite značenje Teodosijevih složenica:

 

MNOGOMETEŽAN - SVIREPOUMNI - DOBROPOSLUŽNI

KAMENOSRDNI - BEZMETEŽAN - PRIJATNOMIRISNI

__________________________________

 

Pretpostavlja se da je Teodosije, u stvari, Teodor Gramatik. Zna se da je dolazio u Srbiju i obišao mnoge manastire i crkve, da je delovao u Hilandaru i bio učenik Domentijanov. Ipak, što god je pisao, potpisivao je svojim imenom, a mnogo je pisao, moglo bi se reći da je bio najplodniji i najradije čitan pisac svoga vremena. Iz onoga što je napisao može se zaključiti da je mnogo sveta prošao i mnogo naučio i spadao u red veoma obrazovanih ljudi. Svoje najznačajnije delo, Žitije svetoga Save, napisao je prerađujući Domentijanovo Žitije svetoga Save, verovatno po nalogu crkvenih vlasti ("pokoriv se vašoj otačaskoj zapovesti") i to iz dva razloga: što su se u Domentijanovoj biografiji svetoga Save nalazili neki detalji koji više nisu odgovarali zvaničnoj politici srpske crkve i države (Stefanovo krunisanje od strane papskog izaslanika) i što Domentijanovo delo, pisano teškim i nerazumljivim stilom, nije moglo doprineti izgrađivanju kulta svetoga Save. Teodosije skromno priznaje da je Žitije svetoga Save "skazan prečasnim Domentijanom, jeromonahom manastira zvanog Hilandara, a spisan Teodosijem." Međutim, ovo delo se razlikuje od Domentijanovog i po kompoziciji, i po načinu obrade, i po stilu, te predstavlja najbolje delo koje je dala naša srednjovekovna književnost. Bilo je veoma popularno i mnogo prepisivano i smatra se da je ono zaslužno što je Sava ušao u narodno predanje, pesme i pripovetke.

 

Teodosije (Hilandarac) je bio srpski monah i jedan od najznačajnijih srpskih pisaca u srednjem veku, a Srpska akademija nauka i umetnosti ga je uvrstila među 100 najznamenitijih Srba svih vremena.

 

Rođen je oko 1246. godine, a preminuo je oko 1328. godine. Bio je monah manastira Hilandara i duhovnik kralja Stefana Dečanskog (1322 - 1331), a svoju delatnost je usmerio na širenju i učvršćivanju kultova svetog Simeona Mirotočivog (Stefana Nemanje) i svetog Save, koji su stvorili glavni fokus srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta.

 

On je, prema sopstvenim rečima, po Domentijanovim uputstvima preradio njegovo žitije svetog Save, između 1290. i 1292. godine. Pored toga, napisao je nekoliko kanona, liturgija i drugih dela posvećenih svetim Simeonu i Savi, kao i dela (žitije i druga) posvećena svetom Petru Koriškom.

"Život Svetog Petra Koriškog" smatra se umetnički najuspešnijim delom stare srpske književnosti. U tom delu, kao i u "Životu Svetog Save", uprkos strogoj formi biografije, ostvaren je tečan i živopisan stil pripovedanja. Pripovedanje je ponekad dramatično, a uvek je okrenuto unutarnjem posmatranju junaka. Zbog takvih tendencija (koje uostalom možemo zapaziti i kod drugog velikog pisca pravoslavne tradicije, Dostojevskog, koji je takođe književno umeće crpao iz hagiografske književnosti), ovo delo je nazivano romanom, a Teodosije prvim srpskim romansijerom.

 

Teodosijev "Život Svetog Save" je svakako uspela kompozicija, jedno od prvih složenih dela u našoj staroj književnosti. Teodosije je u suštini novator - onaj koji priča već puno puta ispričanu priču, te pokušava da novom strukturom rečenice i kompozicionom obradom teksta - osveži priču. Na taj način likovi srpske istorije izlaze iz književne monolitnosti u kojoj su ih ostavili pisci prošlih vekova, i bivaju osvetljeni iz više uglova.

loading...
5 glasova
Koristilo vam je ovo prepričavanje? Kliknite like
ili podelite sa prijateljima

Postavite ovu prepričanu lektiru na Vaš sajt ili forum

Link
Za web stranicu
Za forum
Nazad Teodosije - Žitije Svetog Save

Najpopularnije lektire RSS

William Shakespeare - Hamlet

William Shakespeare - Hamlet Viljem Šekspir - Hamlet   Jedne večeri na straži dogodilo se nešto neobično, Horaciju, Marcelu i Bernandu se ukazao… >

Ivo Andrić - Prokleta avlija

Ivo Andrić - Prokleta avlija   Vrsta djela - romanVrijeme radnje - neodređeno, turska okupacijaMjesto radnje - turski zatvorTema djela - život zatvorenika… >

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Johan Volfgang Gete - Patnje mladog Werthera   Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala… >

Meša Selimović - Derviš i smrt

Meša Selimović - Derviš i smrt   Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u… >

Dobrica Ćosić - Koreni

Dobrica Ćosić - Koreni   Koreni su drugi roman Dobrice Ćosića. Objavljen je 1954. godine. Roman Koreni je tematski slojevit, moderan i po tematici… >

Lektire na društvenim mrežama

Lajkuj Lektire.me na Facebook-u